2 dana planinarenja u Oberstdorfu

Buraz i ja smo odlučili da idemo na 2 dana u planine. To nam je bilo več dosta vremena na pameti da jednom se trgnemo i genemo guzice u prirodu.

Odlučili smo se da idemo u Alpsko područje na granici Austrije i Njemačke i poznati Oberstdorf i od tamo krećemo dalje. Tko nezna, u Oberstdorfu su takmičenja skijaških skakača.

Od tamo bi išli južno do Faistenoy-a i žičare koja nas vodi na Fellhorn. Nastavili bi od Fellhorn prema Sjevero-sjeveroistoku. Spuštali se sa planine dok nebi došli u šumovito područje gdje bi prenočili i jeli.

Idući dan dalje spuštanje do Oberstdorfa.

To je bio plan...

Budući da smo amateri bili i nismo baš znali kaj radimo, sve je krenulo malo drugačije.

Noć prije, buraz spavao kod mene u stanu u Friedrichshafenu. Pripreme, razmišljanja kaj da uzemo sa nama, kako da se spakiramo, vaganje opreme itd...

Naša oprema:



i



Kada smo konačno sve spakirali, naravno morali smo uzeti naša stolca na rasklapanje skoro po 2 kile. Amateri jebiga. Najrađe bi ga bacio u potok kada sam ga morao nositi sa sobom. A najbolje, nismo ih niti koristili... Greške na kojima se uči.

Lijepo smo se naspavali, i idući dan krenuli od Friedrichshafen do Lindau i tamo presjedali do Oberstdorfa.
Ljudi su nas več malo čudno gledali, jer je inače Oberstdorf rekreacijski centar za seniore (večinom) i ljude koji dolaze na dnevni izlet. Pa po tome imaju male daypack ruksake a ne 70 litarne monstrume kao mi dva.







Kada smo stigli u Lindau, mala kavica i razgledanje grada dok nije vlak za Oberstdorf stigao.






Kada smo stigli u Oberstdorf, i krenuli prema Faistenoy, več smo počeli razmišljati o tome, da kaj smo si mi to opće odlučili? Ruksaki su imali 19.5kg. Imali smo puno vode sa sobom. Bezveze, svakih par metara čiste rijeke, mogli smo si vodu skuhati i uzeti za piti. Nismo morali uzimati stolac sa sobom, sad se svaka kila viška javljala. Nakon nekih par kilometara, odlučili smo se da si napravimo neku juhu i da smirimo bolove :DDa bolovi več sada, nismo niti krenuli. Ali imali smo volju! I volje potjera sve!

Stali smo uz lijepu čistu rijeku i malo počinuli.

Vrijeme da izujem cipele i malo ohladim noge u vodi. Voda je bila ledena pa sam odustao, da si ne prehladim noge. Mislim da je to bilo veoma pametno.



I kuhanje juhe:



Kada smo si sjedeli, ljudi su nas sa osmijehom pozdravljali. Kad razmislim, pozdravljali su nas samo muškarci kojima se ta "sloboda" očito sviđala. Žene se nisu baš i obazirale, jebiga. Muški svijet.

Krenuli mi dalje i vidjeli smo prvi put kad smo prešli šumu, vrh Fellhorn:



Več sad nas je boljelo sve. Mislim da zato jer nam ruksaki nisu bili konfigurirani kako se spada. Prenisko mi je visio i kukove stiskao. Amaterske greške.
Sad su več počele dolaziti sumnje, jel smo mi sposobni...
Nikak kraja, nikak da stignemo do žičare. Mislim da smo pješačili dobrih 3 sata. Ne sjećam se točno.

Kad smo stigli do žičare, bili smo sretni i jedva smo čekali da dođemo do vrha. Na preko 2000 metara visine se osjeti manjak zraka. Došli smo do stanice i prvo smo si - naravno - suknuli Paulaner u bircu. Bilo je predivno, koji pogled, koja tišina. Ma, nemreš taj doživljaj opisati. Od stanice još išlo jedno dobrih 500 metara po stepenicama uklesanim i fiksiranim u zemlju (kao u vinogradu) do vrha. Svakih 10 stepenica sam morao stati, nisam došao do zraka. Užas.

Pogled uz pivu:



Na vrhu Fellhorn:



Krenuli smo dalje po vrhu planine. I to cijeli dan. Nakon svakog malog uzvišenja smo se nadali spustu, ali ništa. Dok smo stigli do točke spuštanja, bili smo veoma izcrpljeni. Malo smo si sjeli i pojeli faširance i skuhali kavu. Bolovi, izcrpljenost i sve to se nije opće osjećalo. Bili smo jednostavno totalno u transu kada smo vidjeli tu prirodu oko sebe. I ova tišina, samo se vjetar ćuo. Ma neopisivo.
Malo smo si oddrijemali, vjerojatno pola sata i krenuli dalje.



Došli smo do križanja i sreća što smo imali kartu (ipak nismo toliko glupi da idemo nekam bez karte) i taj puteljak nas je vodio to šume u kojoj smo mislili prenoćiti.
Večinom smo se spuštali po takvim putićima, noge su me ubijale. Nadkoljenice gorjele od spusta. Bilo bi pametno da sam uzeo štapove za nordic walking da maknem teret sa koljena tijekom spusta. Takva iskustva stečeš jedino takvim akcijama. I nema boljeg učitelja nego iskustvo.



Nakon užasne torture spusta, nismo mogli vjerovati. Vidjeli smo malu farmicu krava i seljačku starinsku drvenu kolibicu. U daljini se vidlo da imaju klupice vani, znači da prodaju pića! Cilj pred očima, spust je bio već bolje za izdržati. Kada smo stigli tamo, naravno morali smo si popiti izotonsko piće - pivo
Neopisivo je kada vidiš prvu kuću ili čovjeka nakon toliko sati i toliko muke u prirodi. Kak je onima koji nekoliko dana ili tjedana dereju po divljini i dođu do neke kuće tek...
Bili smo sretni i veseli, a ljudi jako jako jako ljubazni. Divili su nam se kako smo pješice skroz od Fellhorn došli, inače niti ovi ne dođu koji imaju mali daypack na leđima. A mi sa 20 kila. Mislim da je ta piva jedna od najfinijih piva bila u mom životu.

Bili smo na 1500 metara. Toliko muke i znoja za samo 500 metara spusta... Stigli smo do kuće oko 18:00 sati. Znači, imali smo još dobrih 3 sata da nađemo mjesto za logorovanje.



Nakon pive pitali smo vlasnika, koliko još ima do šume. Jer smo još uvijek bili nad šumskom granicom. Rekao je da se moramo žurjeti, ima dobrih 5 kilometara još. Kazao nam je put na karti. I tako smo mi nastavili.

Lagano se več mračilo i brinuli smo se jel ćemo naći mjesto.
Kada smo stigli na prenočište, nismo mogli vjerovati. Cijelo područje je bilo močvara. Lutali smo skoro sat vremena gore, dolje po livadama i šumi. Sve strmo, nemaš nigdje 10 četvornih metara ravne površine koja nije močvara da postavimo šator.
Kada je već mrak pao smo našli prihvatljivu poziciju i postavili brzo šator. Sada nam je bilo lakše, i krenuli smo kuhati. E da, sada sam koristio stolac. Ipak je dobro došao. Ali nije bio vrijedan tih 1.5 kila ili kolko je već težak, da ga nosim sa sobom.

Traženje pozicije za spavanje. Sve je bilo u močvari.


Postavili šator, na kosini.




Kuhanje


Sušenje odjeće



Zvukovi u šumi nas nisu brinuli. Osjećali smo se sigurno u šatoru. A u tom djelu nema životinja kojih bi te moralo biti strah. Zaspali smo u roku sekunda. Jedino što nas je mučilo što smo spavali na kosini i vreće za spavanje su se klizale po izolacijskoj strunjači.

Dobro smo se naspavali. Ujutro je bilo tako lijepo disati onaj sviježi planinski zrak. Iako sam se budio po noći radi sklizanja, i nakon tolike torture i mučenja, osjećao sam se jako vitalno, osjećao sam se jak i osjećao sam se odmoreno. Bilo je vrijeme za doručak. Mesni narezak i kavica.



Pogled sa kampa:



I krenuli smo dalje:



Spust je bio užasan, noge su me rasturale, svaki korak sam osjećao kao da mi se koljeno nabije do guzice. Mišići umorni. U tim trenucima, bez zezanja, sam osjetio svaki gutljaj cedevite kako minerali vraćaju snagu u mišiće. Kada su toliko umorni, zbilja osjetiš kako ti se vraća energija. Tako da smo si podjelili zadnju cedevitu koju smo imali. Stvarno je pomoglo. I nastavili smo naš spust kroz puteve u šumi, uz planinu, kraj skakone za skijaše, kraj lijepog jezera i nailazili smo na sve više i više turista. Znači, približavali smo se našem cilju - Oberstdorf.



Kada smo ugledali odakle smo se spustili, bili smo jako ponosni na sebe.


Skijaška skakaona




Prekrasno, jednostavno prekrasno. Idila:


Kavica prije nego smo stigli do željezničke


Sve u svemu, prešli smo oko 20 - 23 kilometara. Možda i više. A visinskih metara neznam. Dosta.
Jednostavno doživljaj za život.

I ovdje mali video o tome:

Ljep kraj...

Svaka cast decki,prekrasno ! Puno stvari koje ste opisali podsjetilo me na moja iskustva iz planinarenja. Covjek najvise nauci kroz praksu,to ste dobro rekli. A osjecaj kad dodes na vrh,do cilja,nakon svih muka,neprocjenjivo.

lijepo izgledaju te Alpe, idilično, uvijek se sjetim Heidi, ah.

Odlično, baš sam s užitkom pročitao i pogledao i fotke i video!

Ovo me podsjetilo na moju 'klasa optimist' turneju 'više sriće nego pameti' po Biokovu...  

I ja san iša sa bruderom... Istina, iša je i prijatelj sa nama...

I mi smo pretovarili ruksake, moj je bia oko 20 kila...  

Planirali smo ostat 3 dana, ali nismo se uspili 'skinit' sa planine nego za 4...  

Reportažica je na forumu, je da je poduža, ali ko ima volje...  

Uglavnom, šta san tija reć, nema nego provat, odlučit se, otić, naučit na svojoj koži...  

Svaka čast, i na volji za izletom, i na volji za reportažom, da i mi možemo sa vama...  

Odlična reportaža i doživljaj! Svaka čast! Krajolik je predivan a i vrijeme vas je poslužilo Samo naprijed

goxxon je napisao/la:lijepo izgledaju te Alpe, idilično, uvijek se sjetim Heidi, ah.

Mala dobra Heidi... a tek Milka  

mmmmm, Heidi kako jede Milku i čokolada joj pada po grudima...

odlicna reportaza, uzivanje na nivou samo steta sta nije duze potrajalo ... a ovo sa klizanjem unutar satora jer je na kosini, suosjecam sa vama imo sam slicno iskustvo  

goxxon je napisao/la:mmmmm, Heidi kako jede Milku i čokolada joj pada po grudima...

A što se tiče klizanja u šatoru, svakako treba izbjegavati odabrati kosinu za logor...

Dečki hvala na komentarima i drago mi je da se reportažica svidjela. Ma bilo je super, da trebali smo ostati duže. Sad mi je žal. Da imam ekipu ja bi sutra išel nekam, samo teško motivirat ljude oko sebe. A išel bi sam, samo nikad još nisam išo sam pa mi je malo teško se gurnut na prvu noć sam negdje u pm.

goxxon je napisao/la:mmmmm, Heidi kako jede Milku i čokolada joj pada po grudima...

Tak nešto?

    
Dooobra Heidi a i Milka

Sam ići u šumu i planinu nije nikako uputno, pogotovo ako se smjera ići u nepoznato... oprez je majka mudrosti, kažu... a što se tiče planina, mislim da su u pravu

@CroPrepper: mokri san

CroPrepper lijepe slike i reportaža svaka čast.

Hvala :-D drago mi je da si pročitao do kraja

5+,bude li sreće kako sam planirao,pred kraj idućeg ljeta bi i ja i kolega trebali obići dio Alpi.
Stvarno prekrasan kraj,reportaža 5+.

P.S. Čarape su vam zakon

Stvarno je prekrasan krajolik. A da, čarape su zakon. Baš zgledamo ko braća ha? :-D