Nije bilo preživljavanje ali je bilo stresno :)

Podjelila bih priču koja se dogodila mom prijatelji i meni prije dvije godine. Naime, odlučili smo da posjetimo kanjon reke Uvac na Zlataru, pošto tad nismo bili zainteresovani za istraživanje prirode na ''normalan'' način odlučili smo da do vidikovca odemo kolima. Niakva karta i ništa, navigacija. Tada sam shvatila da su navigajiceije najgore stvari na svijetu. Inače vozim Astru H, sport, auto koji nikako nije za avanturu već za grad. Navigacija namm je pokazala put i mi smo krenuli. U startu smo trebali da se vratimo, pošto odmah nije mirisalo na dobro... ukratko, navigacija nas je vodila kroz najgore dijelove planine, gdje su provalije, rupe iz kojih nema izlaza niigdje kuće... našli smo na jednu porodicu gdje mi je gospodin rekao djevojko ti ako planiraš tim kolima do vrha daću i broj gorske slube, nećeš se izvući do gore... u par navrata ,e je put poneo ka provaliji, ne znam kako sam se izvukla da se ne strmoglavimo, ja sam plakala, moj prijatelj me je tešio i bio pun pozitivne energije... smatram da je u ovakvim situacijama, ako imate nekog pored sebe jako bitno da bar jedna osoba bude prisebna i da nije paničar, inače ako se sastave dva paničara, neće se zavšiti na dobro.

Navigacija je vrlo dobra stvar, al' ako rute nisu na pravilni način optimizirane (po lokalnim okolnostima), počesto to navigiranje ode u neželjenom smjeru.

Ne pouzdajem se totalno u tehnologiju (mada je jako volim), nego rađe uvijek uz sebe nosim i obični kompas, raspitujem se kod lokalaca kada sam na nepoznatom terenu....

Panika? Sve je to stvar iskustva. Ljudi cijeli život hodaju po šumama, pa im je onda i lakše podnijeti "nesvakidašnje" situacije.
Polako. Iz jedne avanture u drugu. Iz manje u veću.

Prijevozna sredstva moraju biti prilagođena podlozi po kojoj se kreću.