RAB - postala je i bushcraft tema

još od prije 18 godina kada sam službeno prekinuo svoje školovanje iskoristio sam priliku i na godišnji odmor odlazio u 5-6 ili 9-10 mjesecu.
živciraju me turističke gužve činjenica da u 7-8 mjesecu pola od vremena na godišnjem odmoru provedemo čekajuči u redu, na trajektu, u dućanu, bircu, piceriji, slastičarni, za parking itd, itd.
često se znam i totalno izvan sezone zaletiti do mora.
tako sam i prošli vikend proveo dva dana na rabu.

rab je izvan sezone stvarno miran i prekrasan otok.









ove godine je od jake zime i snijega stradalo brdo stoljetne rapske vegetacije pa je cijeli otok odjekivao zvukovima motornih pila i udaraca sjekira kao da sam u gorskom kotaru a ne na moru.



na sreću večina vrednota je ostalo sačuvano, a na rabu se i izvan sezone bome ima što vidjeti. po ljetu uglavnom nikada ni ne stignem mirno prošetati i pogledati stari centar otoka jer je uglavnom sve zakrčeno turističkim plakatima, štandovima i mnoštvom ljudi i vozila. i to daje određenu draž otoka ali je mani draži ovako pust.











iako sam vikend uglavnom proveo u đabalebarenju cilj je bio provjeriti kvalitetu izvedbe ograde za kuču, koju sam naručio. i izmjeriti točne dimenzije za drvene grede koje ću montirati(dopeljati iz zagreba)

kuča mi je blizu mora pa je staru željeznu ogradu trebalo svake godine šmirglati i nanovo mazati. ovu sam dao napraviti od debelo pocinčanih cijevi i zavariti inox elektrodama. u praksi susjedima takve traju već godinama bez i jedne fleke od hrđe.













iako su me pjesak i more mamili da se bućnem ipak odolio sam iskušenju, nije bilo hladno ali ja u vodu hladniju od 23 stupnja ulazim samo u neoprenu.



na kraju od guštanja zaboravio sam na vrijeme i skoro zakasnio na trajekt, začudilo me koliko je ljudi bilo i red dugačak, imali smo i adut u raukavu sirenu i plave rotirke (samo u šali bi ih koristili za tu namjenu)



ipak smo iako među zadnjima ipak stali na trejekt.



oblak oblikom bumeranga napušta vrh velebita nošen jakom burom.



lijepo se nazire zavižan, mjesto gdje sam se oženio prije koju godinu, ali čak i takav mi je u dragoj uspomeni i s lubenovcem jedan od najdražih mi djelova svijeta.





guštam u zadnjim zrakama sunca prije sumraka



i fotkam možda posljednji put ulazak trajekta u mali slikopisan jablanac, od ovoga ljeta trajekt za rab vozit će iz nove luke u stinici.



nakon odličnog ručka u senju (birtija jablana) sretan sam da ne moram sad još i voziti pa ostatak puta koristim blagodati kombija za ljenčarenje.



iako nije izlet u divljinu ipak odmara i tijelo i dušu.

Biser mediterana, nema što. Ako ikad trebaš nekog pazikuću, taj sam, prvi sam se javio

NAVI vidim da si uživao.Svaka čast

kuća je na predobrom položaju heh

ma da položaj je dobar, baka i deda bili profesori i kad su 60tih godina bili s učenicima na maturalcu svidio im se otok i odlučili su kupiti parcelu odma uz more. tada su im se svi mještani smijali i posprdno komentirali da nisu normalni jer grade tako blizu mora. danas bi ih većina mjenjala odma parcele svojih obiteljskih kuća iz unutrašnjosti za ovu ili sličnu lokaciju uz more.
a kad imaš kuću uz more onda te se svi prijatelji i rodbina rado sjete u ljetnim mjesecima

i susjedi te se nekad mogu sjetit

da i susjedi

baka i djed su povukli pametan potez definitivno

Baš sam ovaj tjedan proveo na Pagu tj. većim dijelom na Pagu i stvarno je sada najbolje doba za takve izlete... nema žive duše, nema gužve, buke, turista... samo mir i tišina

Tomislave, meni je Rab također krasan, izuzetak od nekog mojeg pravila da mi ništa sjeverno od Zadra nije more (malo dalmatinske prepotencije). Također ga pohodim jednom - dvaput godišnje i to isključivo izvan sezone. Ima žena u Suhoj punti ujnu i bratiće, krasni ljudi, pa rado navraćam te bauljam po Dundu. Jako lip otok. Vjerujem da ću brzo opet skoknut na jedan dan, Shpaga tamo često poslovno ide, pa mu se prikrpim.

i ja se manje više slažem ovo sa sjevernim jadranom, osim raba koji ima pravi mediteranski, korčuli nalik štih, još bi izdvojio i grgur na kojemu je bio ženski zatvor nedaleko goljaka koji je jako šipanu nalik,
ako ćeš ići obavezno se javi koji dan ranije pa ako sam tamo da se vidimo.

Rab je zaista super otok, ljetovao sam na njemu prije 6 godina.

NAVIGATOR je napisao/la:i ja se manje više slažem ovo sa sjevernim jadranom, osim raba koji ima pravi mediteranski, korčuli nalik štih, još bi izdvojio i grgur na kojemu je bio ženski zatvor nedaleko goljaka koji je jako šipanu nalik,
ako ćeš ići obavezno se javi koji dan ranije pa ako sam tamo da se vidimo.

E moj Tomislave, kakva je Korčula bila prije velikog požara, mislim da je bio '79. Šteta što si tad imao 4 godine, pa nisi vidio raj zemaljski.

Lijepo izgleda Rab, pogotovo sada, ma najbolje je tak izvan sezone dok nema ljudi, čak nije ni bitno da li se radi o moru, što manje ljudi - to bolje!

Rab je predivan a ko i svaki otok meni sezoncu naj lijepši u 5-tom i 9-tom mjesecu!

Korčula predivna ali mrtav otok, kriva politika je praktički uništila turizam na tom otoku...

Prozvan otokom kulture, poslje 22 ili 23h otok postaje doslovno mrtav šta je u jednu ruku dobro ali u drugu nažalost i nije...

Ja već godinama dolazim u Supetarsku Dragu na Rabu kod kolege poštara (moja malenkost je isto poštar). Rab je super.

uff i ja se veselim ponovno rabu, sa ženom i kćerkicom idem negdje u 6 mjesecu, pa onada malo u sedmom, u osmom ću na velebit da izbjegnem gužvetinu pa u devetom opet na rab.

bio prošle godine na rabu 2 dana ... van sezone dost miran otok i možeš se odmoriti, sviđa mi se ovo.. a vidim da imaš i kuću dolje navi,članovi team-a popust kod iznajmljivanja ?
šalim se

i slažem se s tobom za odlazak na more van sezone dok si možeš izguštati malo , a ne biti u stalnoj i nenormalnoj gužvi.

upravo sam se vratio iz Raba, proveo sam tamo mjesec dana sa svojom trogodišnjom kćerkicom nolom. iako je ljeto startalo totalno svakodnevno, završilo je u prilično bushcrafterskom stilu. kroz nekoliko postova i brdooo fotografija objasnit ću o čemu se tu radilo, no najprije da se vratim na početak ljeta kada smo supruga i ja jedan vikend u 6 mjesecu skoknuli do vikendice postaviti drvene letve na novu ogradu kako bi bila sigurna za malu kćerkicu kad dođe na ljetovanje.

krečemo iz zagreba i stajemo na vratniku kupiti malo dimljenog sira da imamo što grickati uz butelju vina u vedre noćne sate na otoku.



prodavač se žali da mu ekipe iz busa koje ovdje staju pojedu pola sireva, veli svatko malo proba a u busu ih je 60.



imamo pravilo da tko poslije vratnika prvi spomene riječ more taj plaća cugu ili sladoled na rabu.

uskoro stižemo u jablanac i posljednji puta trajektom iplovljavamo iz tog malog slikopisnog gradića.





s obzirom da je početak 6 mjeseca na trajektu je poprilična gužva i dugi redovi vozila i s kopnene i s otočke strane. sva sreća da smo motorom pa se preko reda prvi ukrcavamo na trajekt





na rabu najprije odlazimo u najbolju pizzeriju na otoku krešendo u san marinu.
iako je suprugi prvoj poslije vratnika izletilo more, ipak ja plaćam račun



poslije klope čeka nas posao zbog kojega smo i krenuli na more.



imali smo samo dan i pol vremena tako da smo ozbiljno prionuli poslu i to u toj mjeri da nisam stigao to ni fotkati.
uskoro, brže nego što smo se nadali ograda je bila završena.



osim naše munjevitosti iznenadio me i moj ujak koji nas je sa zajedničkim prijateljima pozvao kod njega na roštilj.



u dobrom društvu i uz odlične butelje proveli smo ostatak dana.





još nam je iduće jutro taman ostalo vremena postaviti sjenila od trstike i bambusa za zaštitu od sunca za predstojeću sezonu.



napuštamo rab, do skorog viđenja.

supruga je s kćeri na rabu već od sredine 6 mjeseca a ja još ostajem u zagrebu pozavršavati poslove i najvažnije od svega posjetiti i snimiti dravanturu. isti dan po završetku dravanture ponovno sam motorom na trajektu.



po dolasku na otok odma sa kćerkicom i suprugom odlazimo do grada malo u provod, s nama na rabu su uvijek u ovo vrijeme i naši nećaci.



nećaci se obožavaju vozikati na jet skiju pa je to prva stvar koju uvijek napravim kad dođem na otok.





kad idu svi onda ide i moja kćer, malo straha je začas nestalo čim smo krenuli, vriska i veselje.













idućih dana vrijeme provodimo plivajući, veslajući, roneći itd.











iduće na repertoaru je pecanje



nećak dario je veliki ljubitelj pecanja pa je iz totalnog plićaka ispred kuće s obale vadio i ovakve komade koje bi začas skroz friške završavale na našem roštilju.

moji baka i deda su bili profesori i imali su vrlo duge godišnje odmore, čak više od 2 mjeseca, mi klinci provodili bi cijelo djetinjstvo po dva mjeseca godišnje na moru. nakon nekog vremena taj ti ambijent postane malo dosadan. slično je i s današnjim klincima pa smo mi na otoku krenuli u potragu za novim sadržajima.



dane smo provodili u šetnjama i branju cvijeća za mamu koja bi nam iz zagreba stizala vikendima. vezanje čvorova također se povremeno našlo na repertoaru.









na terasi smo izgradili i mali kamp.



koji je dobro došao i mom frendu koji je motorom do nas navratio da nam malo razbije svakodnevicu. spavao je na terasi u nolinom šatoru.











povremeno bi hodočastili na ribarske večeri koje su bile uprizorene na raznim lokacijama na otoku. odlično je kod toga što je tada domaća hrana stvarno cijenom vrlo pristupačna. klopali smo morskog psa s prilogom i kruhom za samo 30 kn i to stvarno velike porcije izvrsno mariniranog u maslinovom ulju s mirodijama pa na gradele.
zadnji sam put jeo tako dobro pripremljenog psa kada sam si ga sam spekao prije nekoliko godina baš za novu godinu na jednoj pustoj karipskoj plaži.





biti s malim djetetom sam na moru iako je urnebesno zabavno u isto je vrijeme i naporno. jedino vrijeme koje sam imao za sebe bilo je uglavnom u podnevnim satima kada je Nola spavala. tada bi u blizini kuće(morao sam biti blizu ako se probudi) pekao roštilj i unapređivao svoje razno razne vještine.
u jednoj sam šetnji laplandericom odpilio s mrtvog bora lijepu suhu granu. ideja mi je bila napraviti baklju.



sa sobom sam na otok ponio i poprilično reznog alata, ponajprije za rad oko roštilja i slično.













ove sam najčešće alate koristio





no da se ja vratim bakji. nekako nisam sklon kopiranju tuđih iskustava ako to i osobno ne probam a uvjerio sam se da sve baklje koje ljudi rade loše i kratko gore i da su nepouzdane pa mi je cilj bio u sat vremena napraviti što bolju i što trajniju i pouzdaniju baklju. youtube i ber grils baklje kada deblo rascjepiš na 4 dijela i natrpaš ga korom i granjem kroz život mi se nisu pokazale pouzdane i trajne. osmislio sam svoj način.
prvo sam od grane bora sjekirom na brzaka istesao štil baklje, napominjem da sam za izradu koristio samo materjale koje sam pronašao na otočnoj lokaciji u prirodi.

umjesto da štil samo rasčetvorim ja sam ga svojom starom morom izbatonirao na tanko trešće











nakon toga sam tanko trešće koje mi je ostalo od tesanja nagurao u procjepe kako bi kroz fuge baklja prema sredini kod gorenja dobivala više kisika te se ne bi ugasila.





na kraju sam još u fuge natiskao grumene smole kako bi produžio vijek gorenja borovine. na kraju je to izgledalo ovako.

imam kuću stvarno blizu mora i zbog sitnih kapljica koje vjetar i valovi nose sve što nije stainless začas zahrđa, to je još jedan razlog zašto uvijek uzimam noževe od nehrđajučeg čelika, kada i sjekire počnu raditi od S30V ili VG10 čelika onda ću i sjekire imati rostfrajne.





u bližem krugu oko mene na otoku sve su samo starosjedioci, sve je to sličan profil ljudi, purgeri kojima su bake i dede prije više od 40 godina izgradili kuće na obali. svi smo mi nekako vršnjaci a većina nas sada ima veću ili manju djecu.
svima je njima kao što je u djetinjstvu bilo i meni dva mjeseca na moru malo dosadno pa su i svi ti klinci u potrazi za nečim novim zanimljivim. uskoro su i u njihovim dvorištima niknuli kampovi slični našemu na terasi.







većina njih pohađa škole jedrenja i slične aktivnosti no fali im još sadržaja jer ipak treba zanimljivo popuniti dan.
(bagra na okupu)



to su klinci uglavnom od 7-14 godina, moja kćer je najmlađa.



večina njih je bila u nekom obliku izviđača no kao i sve u hrvatskoj i to se gasi i propada tako da u nekim školama oni jednostavno ne postoje, ne djeluju.

vikendima obično dođu svi roditelji i napravimo feštu



na jednoj takvoj fešti rodila se ideja o survival-bushcraft-izviđačkoj školi za klince, s čime su se složili svi roditelji a i klinci su bili zbog toga veseli, na fotki moja kćer skaće s ograde na granu stabla.





no pustio sam da ta ideja prespava pa ćemo sutra vidjeti jesu li još uvjek svi za!

ujutro je interes ekipe malo splasnuo, najme večer prije dogovorili smo se posjetiti jedan poseban dio otoka koji smo mi još kao klonci nazvali texas zbog neobičnih zemljanih oblika i crvenkastog tla.
do ujutro samo nas je četvero krenulo na taj izlet. zapravo petero, tu je i pas nera.



no pojavio se problem, kako ni ja već godinama nisam bio na tom dijelu otoka, gotovo su se svi orjentiri promjenili, nove ceste i krčevine, do te mjere da je jedan cijeli dio potpuno devastiran i sravnjen sa zemljom do te mjere da bi na tu ravnicu i manji avion mogao sletiti. od užasa i grozote to nisam ni fotkao. nakon šetnje uspjeli smo razaznati prve predznake da bi tu negdje u blizini mogao biti naš texas.











klinci su ambijentom bili oduševljeni.







začas su se bacili na penjanje





tu me moja kćer totalno iznenadila, bit će da krv nije voda. moja se nola verala jednako spretno i hrabro kao i djevojčica koja je bila više nego duplo starija i viša od nje i kojoj je tata također odličan penjač i član hrvatske gorske službe spašavanja.
moja se Nola penjala ko velika, i pala je i poskliznula se pokoji puta ali to ju nije obeshrabrilo.





tu i tamo bi joj iz dubine dobacio koji savjet ili ju zadržao od dubljeg pada ali uglavnom je sve radila intuitivno i sve pravilno i na kraju je samostalno došla i do samog vrha.









iako je i ovaj dio bio lijep nikako da pronađem onaj najljepši dio. klince sam ostavio da se još malo pentraju a ja sam se dao u kratku potragu za srcem texasa











konačno sam ga pronašao i za svaki slučaj okinuo točku u GPS, pitaj bvoga kada ću opet tu doći i što će se još do tada promjeniti.







kad smo stigli natrag u kuću i interes klinaca se totalno promjenio, navlačili su me sa svih strana sa pitanjem kad im počinje škola preživljavanja. dapače glas se i proširio pa je već prvo predavanje postalo međunarodno. no prije škole morao sam ići pribaviti još neke sitnice za buduće radionice.

netko tko je čitao već neke moje priće možda zna da držim tečaj obuke za ljude koji se spremaju za rad u uvjetima ratova, potresa, poplava i drugih elementarnig nepogoda. u sastavu tog tečaja držim i osnove preživljavanja. tečaj je prilično skup, traje 11 dana i radim ga u suradnji sa MORH-om.
e sada je bilo potrebno u jedan dan neka od tih predavanja prilagoditi da budu zanimljiva i razumljiva djeci.
na tim svojim tečajevima za paljenje vatre prikupim dosta borove smole. naberem oko kile smole za oko pola sata. ovdje na rabu su otočki borovi užasno škrti i valjda zbog manjka vlage daju na pukotinama vrlo malo smole. nakon skoro sat vremena prikupljanja po šumi jedva sam skupio za jedan grumen.







sa roditeljima sam dogovorio školicu u trajanju od 3 dana po 3 sata svako popodne od 3-6 sati.
i većina roditelja ovdje je avanturističkog duha i zanimaju ih ovakve teme. kako sam već naveo neki su penjači i HGSS-ovci a neki u rano jutro obilaze geokesch točke koje su još prije par godina postavili.











moram priznati da do sada nisam baš bio upoznat sa smislom geokeshinga ali mi je pala na pamet ideja da bi baš bilo fora da sam ih i ja postavio na najteže dostupnim mjestima na svijetu koja sam obišao. zabranjeno područje sahare, đungle kube, najudaljeniji dio svijeta otok rapa nui, neka mjesta na antartici gdje nije nikada prije ljudska noga kročila, itd. bili bi to najmanje posječeni geokeschi na svijetu i baš bi bilo fora upoznati ljude koji bi ih sve skupili.

zaboravio sam staviti fotku nakon povratka iz texasa ali većina naših morskih dana je završila ovako

ujutro su klinci bili na školi jedrenja a popodne u 3 prema planu smo se našli u dvorištu susjedne vikendice, tamo je osim nas bilo i ovoga.



program sam podjelio u 3 dijela. prvi dan su imali upoznavanje sa raznoraznom opremom i čemu što služi i što bi bilo dobro da nose sa sobom i kako se odjenuti i obuči.
nisu to dobrodošli savjeti samo za survival situacije nego ovim klincima je to također potrebno jer ih dobar dio ove godine ide na maturalac a i u takvim im slučajevima većina toga može biti od koristi.















i dok su klinci napeto pratili svaki artikl koji bi izvukao iz ruksaka roditelji su slušali i drijemali u blizini



osnove EDC-a











i tri najvažnije stvari za ponijeti u džepu



ali i malo proširena verzija







danas u vrijeme mobitela rijetko tko nosi sat na kazaljke no i pomoću digitalnog se možemo precizno orjentirati. nacrtamo kazaljke!







najsvestraniji alat koji je do sada ljudski um stvorio nož i kako se njime pravilno služiti bilo je iduće na meniju ali za to smo se svi prošetali do obližnjeg šumarka.











dakle prvo samo pokazno da svi skuže kako što raditi (rezati) a da sebe ili druge ne ozljede. za demonstraciju sam koristio svoj najčešće korišten zadnjih godina fox pro hunnter a za klince moja amfibizirana stara mora clipper.











sad je red došao i na klince da se okušaju u radu sa oštrim noževima.
da ne bi mislili da su ova gradska djeca na školu došla nespremna.





















kad se radi s oštrim onda se tu i tamo i poreže, no ozljeda nije došla od noža s kojime su svi klinci rukovali dosta sigurno nego od oštrog ruba bambusa koji su rezali.
ozljeda je sanirana specijalnim fallkniven flasterom iz mog EDC-a







predavanje za prvi dan je završeno vježbom sigurnog dodavanja noža, a s time ću za danas i ja završiti ovu temu. nastavak sutra a vi se slobodno i večeras ubacite s komentarima.

Imam nekog malog iskustva u radu sa djecom ...ovo ti je vjerujem bio jako dobar odmor ...najstarija tradicija je prenašanje znanja a djeca ga najbolje upijaju ..samo treba pravilno dozirati nastavu ..temu učiniti zanimljivom ...kad djeca nešto nauče i znaju to primjeniti je najbolje utrošeno vrijeme ..radiš jako dobru stvar

Jako ljepo. I tu u blizini pazina su bili izviđači ali se je i to raspalo.

Supach , svaka čast na trudu.

Lijepo...

...mene sad zanima više o geokesch točkama...što bi to bilo?

evo Pulše! http://free-ri.htnet.hr/geocaching/_private/home.htm