Evolucijsko nasljeđe straha od prirode

Veliki dio sadašnjih znanja o strahu od prirode proizlazi iz istraživanja unutar kliničke psihologije i neuroznanosti. Uočeno je kako su strahovi i fobije najčešće usmjereni na prirodne objekte ili situacije, kao što su zmije, pauci, duboka voda, visina, tama i krv (Agras, Sylvester, & Oliveau, 1969). Zajedničko ovim objektima i situacijama je da su kroz prošlost predstavljali životnu prijetnju našim dalekim precima.

Sukladno tome, Seligman (1971) tvrdi kako moderni ljudi ostaju „biološki pripremljeni“ putem prirodne selekcije na učenje strahova od prirodnih objekata i situacija koje su ugrožavale ljudsko preživljavanje tijekom evolucije. Hipoteza „biološke pripremljenosti“ podržana je brojnim istraživanjima (Ulrich, 1993; Ohman & Mineka,2001), od kojih je većina usmjerena na slike zmija kao prototipnog primjera evolucijski relevantne prijetnje.
Ova istraživanja su pokazala kako je strah od zmija znatno lakše usvojiti i teže ga se riješiti nego li na primjer straha od mnogo ozbiljnije prijetnje ljudskog porijekla kao što je oružje.

Nadalje, istraživanjima je utvrđeno kako ljudska pažnja automatski biva zaokupljena u složenim vizualnim poljima mozga pri pogledu na slike zmija. Zajedno, ovi rezultati vrlo jasno upućuju na činjenicu kako je strah od prirode upravljan duboko ukorijenjenim evolucijskim mehanizmima ( Ohman & Mineka, 2001). Svakako je zanimljivo spomenuti i istraživanje Bixlera i Floyda (1997) provedeno među učenicima starosti  13-14 godina (n=450), kojim je dobiveno devet tipičnih situacija koje u njima izazivaju strah:
Vidjeti zmiju ili stati na nju, ubod/ugriz pauka, biti napadnut od roja pčela, biti uhvaćen u olujni vjetar, sijevanje i grmljavina, biti izgubljen, odvajanje od skupine, ne vratiti se prije mraka.

Kako su navedeni strahovi često prepreka ljudima za odlazak i boravak u prirodi, važno je osvijestiti postojanje ovog evolucijskog nasljeđa zbog kojeg nam se teško „otrgnuti“ od brojnih strahova u prirodi koji su često iracionalni i besmisleni (gledajući u strogo statističkom smislu). Strahovi često nestaju nakon ponavljanih kontroliranih izlaganja izvoru straha, stoga je ponekad potrebno i progutati knedlu i suočiti sa izvorom straha u prirodi kako nas ne bi sputavao u uživanju u blagodatima koje ona pruža.

Agras, W. S., Sylvester, D., & Oliveau, D. (1969). The epidemiology of common fears and phobias.Comprehensive Psychiatry, 10, 151–156.
Bixler, R. D., & Floyd, M. F. (1997). Nature is scary, disgusting, and uncomfortable. Environment and Behavior, 29, 443–467.
Ohman, A., & Mineka, S. (2001). Fears, phobias, and preparedness: Toward an evolved module of fear and learning.Psychological Review, 108, 483–522
Seligman, M. E. P. (1971). Phobias and preparedness.Behavioral Therapy,2, 307–320.Talbot, J. F.
Ulrich, S. R. (1993). Biophilia, biophobia and natural landscapes. In S. R. Kellert, & E. O. Wilson (Eds.),The biophilia hypothesis. Washington, DC: Island press.

članak kopiran sa moje fb stranice https://www.facebook.com/notes/habilis-snala%C5%BEenje-u-prirodi/evolucijsko-naslje%C4%91e-straha-od-prirode/554582824676022

Jako zanimljiva tema, hvala
Inace glavno osjetilo koje nam je bio važno za opstanak nije vid nego sluh zbog većeg radijusa, smanjenog utjecaja prepreka i djelovanja u tami i smanjenim uvjetima vidljivosti, zato se refleksno okrecemo na "pucanje grančice iza sebe", a ljudi koji su gluhi često imaju imaju fobiju da im ljudi govore nešto iza leđa.

Ovo treba proširiti da se ljudi malo otrgnu i vide nije isto kao prije 2000 godina, sad je malo teže da se isti strahovi ostvare. Naravno, ljudi koji imaju fobije neće tako lako preći preko toga, ali svi ostali kojima je samo neugodno budu.

I ovo za krv (organe i ostalo) je baš obrambeni mehanizam. Ljudi vide crijeva, mozak zna da to treba bit unutra i nije dobro da se vidi i dira, stvara se osjećaj panike i neugodnosti ("ne diraj to, to se ne smije vidjet, nešta nije u redu!!!")

Ništa na ovom svijetu ne može riješiti čovjeka od užasnog osjećaja nemoći i neugode u takvoj situaciji, jezivo u svakom pogledu, ljudi koji su bili u ratu priučeni i potpuno nepripremljeni teško mogu savladati posljedice takvog neceg, a vjerujte sav trening i gledanje "svega" ne moze te sprijecit da ti ostane uzasan osjecaj tople ljepljive krvi na rukama koja se ne moze oprat.

Stapanjem sa prirodom i upijanjem iste osjetila postaju bolja il bar izraženija. Nebrojno puta osjetim miris, čujem, vidim šta drugi neregistriraju. Šta mi prije nije bio slučaj. Sa više boravka u prirodi, više se i osjetila razvijaju, bar je kod mene tako :-)

Nitko od ljudi nije na to priučen. Postoje više ili manje senzibilni (da ne kažem normalni i bezosjećajna stoka). Oni prvi će povući posljedice dok na druge ne može djelovati. Ne želim te plašiti jer si i sam svjestan ali ako duže budeš radio taj posao ne gine ti neki oblik psihičkog pomaka na gore.

To da se ljudi boje grmljavine i slično potpuno je normalno i sva svijesna bića reagiraju na eksplozije, a tako je manjeviše sa svim ostalim. Nečeg se manje bojimo jer nam je svijest na vrhu ali koliko god to pokušali negirati ipak smo stvoreni od prirode i podliježemo njenim zakonima ma koliko da se koprcali.

Čovjek je jedino živo biće na zemlji koje nije u skladu sa prirodom niti je svojom fizionomijom prilagođen njoj. Nema instinkte, krzno, zube, fizičku snagu i još mnoge osobine kao životinje. Prema tome čovjek  je ,u biološkom smislu, najbespomoćnija životinja.  

Otuda strah od prirode.

A opet postoji i težnja da joj se vrati.......


.

Vrlo kontroverzna teza, kolega Tagart.

Strah je normalna pojava kod životinja i ljudi. Panika je ta koje se trba "bojat". Svi mi imamo strahove (šta je i prirodno) samo neprolazi svak isto kroz njih. Nekoga uhvati panika i izgubi se, dok neko mirno, staloženo i svjesno prođe kroz to

tagart je napisao/la:Čovjek je jedino živo biće na zemlji koje nije u skladu sa prirodom niti je svojom fizionomijom prilagođen njoj. Nema instinkte, krzno, zube, fizičku snagu i još mnoge osobine kao životinje. Prema tome čovjek  je ,u biološkom smislu, najbespomoćnija životinja.  

Otuda strah od prirode.

A opet postoji i težnja da joj se vrati.......


.

Srećom, ništa od ovoga nije istina, osim toga da nema krzno (iako neki imaju i to)

Tagart
Ako je čovjek najbespomoćnija životinja bez ikakvih bioloških pozitivnih obilježja, kako to da ti sada u toplome pišeš na kompjuteru, a sabljasti tigar sa zubima od 30cm je već 12000 godina izumro.
U potpunosti se ne slažem da je čovjek najbespomoćnija životinja, to je kao da uspoređujete tenk i pješadiju s naglaskom da potonja nosi odjeću pa je bolja, da nemamo ono što nam je potrebno da preživimo, kao vrsta ne bi bili gdje jesmo, to nalaže prirodna selekcija. Uskogrudno je gledište da je evolucija samo biološka ili fiziološka, jer se ona događa na najduže staze, jer se samo kod ljudi  odvija na intelektualnom, društvenom i ponajviše tehnološkom smislu, tako da nas se uopće ne može uspoređivati s ničim drugim na kugli zemaljskoj, perasli smo prirodu kao vrsta (ne kao pojedinac), što ne znači da i dalje ne ovisimo o njoj i njenim hirovima.
Kad neko kaže da da baciš običnog gradskog čovjeka u neko zabačeno mjesto on bi umro u roku od tjedan dana, al siguran sam da bi se isto i dogodilo s 90% životinja koje bi stavili u istu situaciju, ne može se sposobnost preživljavanja gledat po pojedincu nego po vrsti, te njenoj genskoj moći.
Mi ne možemo preživljavati u prirodi samo zato jer ne trebamo, ali to imamo u sebi i da je potreba ljudi kao vrsta bi preživjeli, povijest ljudskog roda nam pokazuje da smo prošli svašta, pa bi mogli i opet, jer možda nemamo klasična oružja i oruđa preživljavanja, al zato imamo jedno koje je moćnije od svih drugih, a to je ljudska upornost i intelekt. Ljudi su najprilagodljivije biće na Zemlji osim mikroba i nekih eukariotskih jednostaničnih i višestaničnih organizima. Niti jedna druga vrsta ne obitava u toliko raznolikom arealu kao mi, i to ne zato jer moramo nego jer želimo.

Tema je strah od prirode.

Nisam dovodio u pitanje nesposobnost čovjeka da opstane.

Rekao sam da je u neprijateljstvu i sa prirodom. Da bi opstao u njoj on je mora pokoriti i mijenjati jer se on nije u stanju prilagoditi njoj. Sam tehnološki napredak čovjeka možemo shvatiti kao panični strah od prirode.

Gledah nedavno "Dawn of the planet of the apes" pa sam još pod dojmom.

"They don't need power, lights. Heat. Nothing."


.

i ja sam gledao taj film, mislim da će se čovjek opametiti tek kad bude u 3PM, do tad će iskorištavati.

Što uopće znači da je "čovjek u neprijateljstvu s prirodom"?
Čovjek je u prirodi nastao, evoluirao, i kao takav joj je itekako prilagođen. Također se u stanju prilagođavati promjenama, evolucija je neprekidan proces.
Mislim da je shvaćati tehnološki napredak kao panični strah od prirode krivo i prilično besmisleno.

Tagart vaša gornja izjava baš izričito spominje nesposobnost čovjeka da preživi, spominjući slabe instinkte, osjete i etc. Psihološki "strah od prirode" (po meni ružan izraz) potječe od generacija i generacija primatima sličnim naših predaka koja su nam usadila obrasce ponašanja, osjećaja i refleksa, te zapravo govori o našoj dubokoj povezanosti s njom, zapravo čovjek je psihološki najpripremljenija vrsta za život u prirodi. S biološkog aspekta  ljudi imaju samo tri glavne mane, prva je slaba reproduktivna sposobnost (najgora od svih vrsta na Zemlji), te nezgodan porodni kanal, koji je posljedica bipedalnog načina hodanja ( čovjek je jedina vrsta koja ne može sama roditi), nisko postavljen dišni put zbog koje postoji velika sposobnost gušenja stranim predmetima (posljedica govora i razvoja glasnica i grkljana kao rezonantne kutije).
Točno tako roy, sve životinje mijenjaju prirodu u skladu sa svojim mogućnostima, zar kopanje krtičnjaka, rađenje gnijezda gradnja mravinjaka nije mijenjanje prirode, svaka vrsta radi od nje ono što može da je poboljša, ona nije postala tijesna čovjeku nego društvu, a mi ne bi bili to što jesmo da živimo kao lovci/sakupljači.

Gotovo svako čovjekovo ponašanje može se prepoznati u nekom obliku i kod ostalih životinja, pa tako i tehnologija. Svi organizmi slijede ista pravila i sve je u konstantnoj promijeni. Gledati na čovjeka kao na nešto što je odvojeno od prirode po meni je potpuno pogrešno.
Samo, ne bih se složio da svaka vrsta radi što može da poboljša prirodu. Mislim da jednostavno radi ono što je učinkovito za produljenje vrste.

Poboljšanje prirode u svoju korist s ciljem boljeg opstanka sam mislio.

Pardon, krivo sam vas shvatio.

Djomla ove zadnje teme su zbilja osvježenje na forumu! Svaka čast!

Slažem se sa ovim što je napisano u prvom postu, koliko god racionalno znali da neke stvari možda i nisu toliko opasne, teško se izbiti taj urođeni prirodni strah, ili bolje rečeno osječaj nelagode.

vladomado10 je napisao/la: zapravo čovjek je psihološki najpripremljenija vrsta za život u prirodi.

Idemo na početak.....

Što je strah?

Strah je emocija koju subjekt osjeća u situacijama u kojima procjenjuje da je ugrožena neka njegova vrijednost i da se ne bi mogao adekvatno suprotstavi objektima ili situacijama koje ga ugrožavaju.

Evolucijski gledano strah ima osnovnu ulogu za samodržanje i preživljavanje, a kod ljudi se očituje u potrebi za angažmanom u ponašanju koje će kreirati sigurnost i zaštitu čime strah, zapravo dovodimo u usku vezu sa razvojem civilizacije.

Što je veći strah veća je pripremljenost.


A mislim da se termin priroda u ovoj temi odnosio na divljinu, odnosno od ljudi netaknute predjele.

Zanimljiva tema.
Nemam konkretne reference ali ovaj primjer sa slikom zmije mi se istaknuo, jer znanstvenici proučavaju koncept dvodimenzionalnog prikaza i kako je uopće došlo do takvog načina interpretacije u mozgu. Provedena su istraživanja na nekim "primitivnim" plemenima u južnoj Americi, pri čemu pripadnici plemena koji u svojoj kulturi ne poznaju slikanje - jednostavno ne mogu percipirati dvodimenzionalni crtež koji im je predstavljen. Dakle antropolozi su im pokazali crtež cvijeta, ljudskog lica, možda čak i zmije koliko se sjećam no oni to nisu mogli procesuirati niti su prepoznali što te šarotine trebaju predstavljati. Nisu vidjeli ništa više od šarotine, mrlje.
Taj fenomen proučava se u širem kontekstu špiljskih prikaza i slika iz gornjega paleolitika, na koji način je došlo do toga (da ne pričamo i o samim interpretacijama koji su ishodili nekoliko teorija).
Taj fenomen je dobar pokazatelj kako je evolucija vrlo stupnjevita i razvijala se kroz vrijeme, dakle nismo u potpunosti "isti" kao naši davni pretci niti su njihovi/naši kognitivni dosezi konačni.

I još jedna zanimljivost, negdje sam (internetz) pročitala kako ljudi imaju samo dva osnovna okidača za strah - glasni zvukovi i strah od pada. Sve drugo nadovezuje se na osnovno pri čemu je kultura i kulturološki faktor nezanemariv. Nature vs nurture 50/50


Osobno vjerujem da je "strah od prirode" čovjek razvio u trenutku kada se počeo trajno naseljavati umjesto seobe od lokacije do lokacije. U tome trenu čovjek ovladava određenim teritorijem, planski gospodari resursima, više ne ovisi o prirodi već svome radu. U tom trenu odvaja sebe i svoj teritorij pod kontrolom, od vanjskoga, divljeg. Tu počinje proces koji se onda samo nadograđivao do današnjih razina..
Za vrijeme selidbe lovaca i skupljača čovjek je ravnopravan prirodi, ne izdvaja se medvjedu kao superioran već se ravnopravno bore za teritorij (npr.). Njegova je percepcija prirode totalno drukčija od one čovjeka u (vlastitom) trajnom naselju.

Malo trola, ali vezano je za prethodni post.

Nije moj svijet i ne zanima me nešto previše, ali gledao sam, svojevremeno, neku BBC-ijevu emisiu u kojoj su objašnjavali kako je prepoznavanje lica najsloženiji proces koji naš mozak radi. Kada su se počeli raditi programi za prepoznavanje lica, znanstvenici su se suočili s činjenicom kako je riječ o jako malo podataka na temelju kojih to treba provesti, koji su, k tome, porilično fizički neizražajni. Za dva kamena oblutka, s daleko većim razlikama u površini i obliku nego što je to kada usporedimo dva ljuska lica, utvriti ćemo da su identični. Kažu, u toj emisiji, kako je ljudski mozak tako velik jer je postojala potreba za prepoznavanjem lica, a na to je trošena glavnina intelektualnih kapaciteta mozga jer se iz jako malo raspoloživih podataka morala dobiti korisna informacija.

Načelno, postoje tri faze u prepoznavanju ljudskog lica, od kojih se prva faza se sastoji u kodiranju fizickih osobina lica koje promatramo. Druge faza je kodiranje identiteta lica sto nam daje informaciju o tome da li nam je osoba poznata. Prepoznali smo osobu, ali jos ne znamo da li nam je ime osobe poznato – to je treća faza u kojoj povezujemo lice sa imenom osobe.