Biciklima uz Savu

kako je jesen potrajala duboko u zimu i najavljuju ovaj vikend drastičan preokret u godišnjem dobu jučer smo frend i ja odlučili iskoristiti lijepi dan i probiciklirati malo.
Ideja mi je bila proći od zagreba nizvodno direktno uz korito save, zapravo uz savski nasip. Kroz brojne biciklističke ture mnogo sam se puta dotaknuo savskih obala ali nikada tu dionicu nisam prošao u cijelosti uz Savu. Dan je bio fantastičan. Darijo i ja našli smo se kod mosta prema hreliću.





kako nismo znali kaskvi nas uvjeti na putu očekuju uzeli smo prastare bicikle allaroundere, ako ćemo i kroz vodu nije nam ih žao.

Razveselio me detalja da je udruga Moj bicikl urgirala i da su na njihov prijedlog postavljeni žljebovi na stepenicama kod mostova i pothodnika koji uvelike olakšavaju trensport bicikala. Drago mi je da je žljeb postavljen i ovdje kod silaska prema hreliću. Tu stvarno puno ljudi prometuje biciklima.



prolazimo umjereno smrdljivi Jakuševac, prilično je to uredno vođeno odlagalište otpada. Ali ogromna je to hrpa smeća toliko blizu centra grada. Sa hrelićem prestaje i asfaltna cesta i prelazimo na makadam.





drndanje po neravnom putu uljepšava nam muzika, s mog mp3 playera koji ima i zvučnik, koja se lijepo poklapa sa sunčanim jutrom i osjećajem slobode na dvokotačnom prometalu. Takva napravica daje vrlo kvalitetan zvuk i može svirati 20 sati s jednim punjenjem. Zgodno je to što poput slušalica ne zatvara uši za zvukove prometa a druga prednost je ta što uživati u istoj mizici i paralelnom razgovoru može cjela biciklistička grupa a ne samo pojedinac.

sa svih strana otvaraju name se krasni vidici i brojne još vrlo zelene livade.







tek smo nekoliko kilometara od centra grada a ambijent nas podsjeća kao da smo u nekim ruralnim dijelovima hrvatske.







iako ni lijepih zdanja vjekovne kulture ne nedostaje.



ovi krajevi su nekada ovisili o biciklističkom prijevozu,a bicikl je bio neprocjenjiva vrijednost poput automobila. Nove su generacije s mržnjom odbacije to prevozno sredstvo i okrenule se oktanskom prijevozu  i cajkama, zato mi je bilo posebno drago sresti i vidjeti lokalce sa prikolicama za bicikle u kojima su na izlet na Savu vodili svoje klince. Je li tome razlog kriza i neimaštimana ili iznenadni mentalni zaokret u mozgovima prema zdravom čistom i vrijednom ne mogu sa sigurnošću tvrditi ali mi je drago da se to događa.



uživam vidjeti da je sva priroda nekako potpuno čista bez ilegalnih deponija lkakva su se znala vidjeti uz riječne tokove.





nakon nešto više od 40 km bicikliranja gotovo isključivo po makadamu stižemo i do krajnje točke našega puta, do rječne skele u Oborovu.
Zadnji sam put ovdje bio prije dosta godina ali se ništa nije promijenilo, sva sreća!



imamo sreće skela se taman otisnula sa suprotne strane. Pojma nemamo postoji li vozni red kao na trajektu. Dansa je praznik pa je možda vozni red rijeđi no sretni smo da uopće radi. U protivnom bi morali istim putem nazad.





automobil izlazi a mi se kao jedini putnici ukrcavamo i na sreću odma krećemo.



cijena prelaza je skroz ok. Osoba i bicikl 5 kn. Dakle za Darija i mene i bicikle sve skupa 10 kn.









u bisagama na biciklima nosimo dosta opreme, najviše tople odjeće. Za slučaj da negdje neplanirano zaplivamo. Nosimo i hranu i vodi za piće jer kako je praznik pitanje je po pvim selima radi li išta.



nastavak za tren!

po drugoj strani krećemo natrag također uz Savu ali u suprotnom smjeru prema Zagrebu. Kako nema puta, čak ni makadama na kojega smo se jutros žalili ali u usporedbi sa vožnjom po mekanoj travi makadam je poput autoputa. Ali ambijent ovao travnat je još ljepši.
Bez uređenog puta i brojne su ljudske nastambe zaboravljene u prostoru ali i vremenu.





razgovaram dok teško vrtim pedale kroz kišama razmočenu zemlju i travu s kompićem Darijom i govorim mu kako sam ovdje prije X godina, kada sam zadnji puta biciklirao ovuda, sreo pastira s brojnim ovcama.
Nije prošlo ni nekoliko minuta od te priče i točno na istome mjestu kao i nekada i sada nam put prijeće ovce.





ovaj put ih je bitno manji broj. Biti će da ih je većina kroz blagdane završila na ražnju ili pod pekom.

Povratak je malo manje zanimljiv od jutarnjeg dijela vožnje zbog razloga što nam vjetar puše u prsa, vozimo uglavnom u sjeni obranbenog nasipa pa je i hladnije.



stajemo u lokalnoj birtiji, jedinoj koja radi imena Savski gaj ili tako nešto. Upozoravaju nas da je Štefanje i da je gazda Štef i da časti! Ubrzo se na našemu stolu našla cijela plata hladnog odojka, kruha i luka. Lijepo od gazde ali moj frend je vegetarijanac i vegan i još neke prehranbene celibate si je natovario na vrat a ni ja nisam ljubitelj hladnog odojka tako da vadimo poneseno iz svojih bisaga i klopamo a odojka ostavljamo kasnijim mušterijama. Da još napomenem da se u odojak ambijent totalno uklopila i cajkaška muzika koja je treštala.
Vrlo smo kratko ostali.





Iznenadio sam se koliko velika postrojenja za exploataciju šljunka postoje vrlo blizu centra grada.







mislim da je jedina pozitivna stvar kod takvih što će jednom možda za stoljeće i ovdje niknuti iz tih rupa lijepo uređena jezera poput Jaruna i Bundeka, jednom kad kopanje šljunka prestane.

Na jednom nailazimo na ograđenu zabranjenu za promet cestu koja vodi baš u nama željenom smjeru. Ulaz na nju zapriječen je betonskim blokovima i ograđen žicama i rampama. Kao da se radi o nekom odlagalištu nuklearnog otpada. Biciklima nalazimo rupu te uspjevamo proći.
Cesta je totalno u Mad Max stilu. Ima potpuno izgrađenu infrastrukturu, kanalizaciju, rasvjetu, nogostup i označenu biciklističku stazu.







nakon nekoliko kilometara vožnje cesta staje a dalje možemo jedino po ovome



Blatnjavi se put pretvara u još uži jedva prohodan grbav puteljak.
Napada nas horda pasa a kroz šikare raspoznajemo brojne potleušice. Pitaj boga kakvim se tu kriminalom bave i tko je spriječio i zašto nastavak gradnje široke ceste.
Uz ozbiljan napor kroz blato jednva smo se ponovno dokopali asfalta ali ne za dugo.

Ovaj je kraj poznat po doseljenicima iz susjedne države. Nisu se doselili doktori i inžinjeri nego oni koji tamo nisu bili sposobni osigurat si egzistenciju pa su kao jeftina glasačka snaga dovedeni ovdje. Nažalost sa sobom su donijeli i svoju (ne)kulturu. U više od 70 km koliko smo do tada probiciklirali uz savsku obalu niti na jednom mjestu čak ni pored najsiromašnijih gospodarstava nismo naišli niti na najmanju hrpu smeća, ovdje uz divlja naselja koja su niknula u poratno vrijeme, kilometrima smo se vozili uz hrpe smeća i to sva na jasno označenim područjima vodocrpilišta grada Zagreba. Odvratno koliko će ta nekultura još generacijama utjecati direktno i indirektno na sve nas.



Na sreću barem je za sada ostala pošteđena krasna prirodna oaza koja se nalazi jedva nekoliko kilometara od samog centra grada a za koju vrlo malo zagrepčana zapravo zna. Za nju se brinu lovačka i ribička društva koja imaju i ekonomsku korist pa se i brinu držat ju primjereno čistom. Te vodene površine su i odmorišta za velik broj ptica selica koje iz cijele Europe na putu prema jugu staju ovdje kako bi se okrijepile.





u podnevnim se satima sa zadnjim zrakama sunca vraćamo u grad i stajemo na pivu koju smo za prijeđenih 90i nešto kilometara itekako zaslužili.



lijepa rječna vizura poznatog grada.
Uvijek mi je bilo žao što zagreb nijeizrastao bliže rijeci poput ostalih srednjoeuropskih metropola.



ali tu još nije kraj našemu bicikliranju.

odlična reportažica!
kaj se smeća tiče, i razbacivanja u prirodi i okolo po nelegalnim deponijima, to je nešto kaj bih globio u rangu odsijecanja ruke... na to sam mega-alergičan!

Na povratku kući susreli smo grupu organiziranih biciklista koji su planirali krenuti u noćnu zimsku vožnju gradom. Priključili smo im se.

























u nekoliko đireva probiciklirali smo velik dio grada i prije razlaza se svi vratili na đamiju od kuda smo i krenuli.
Napomenuo bi da udruga Moj bicikl već godinama organizira slične vožnje gradom popularne "žbice" na kojima se okupe stotine pa i tisuće biciklista rekreativaca.
Ovo je bilo nekako gerilski i bilo nas je tek 20tak ali je bilo ovako po mraku nekako misltično pomalo konspirativno. Zamjerka je bila s moje strane što je dobar dio od nas 20-30 imao neosvjetljene bicikle ili su imali blickalice sa praznim baterijama koje su bile jedva vidljive na metar. Nekoliko nas je bilo primjereno osvjetljeno pa je zbog toga i cijela homogena grupa bila vidljivija.
Po povratku doma brojać je pokazivao nešto više od 100 ukupno danas probicikliranih kilometara što je za zimsku vožnju većinom po blatu i makadamu prilično dobar uspjeh.

Drago mi je da sam iskoristio jedan o zadnjih ovogodišnjih lijepih dana i jedan od posljednjih bez snijega.

Krasan đir Navi. Drago mi je što si guštao. Za mene je ipak malo prehladno. Sinoć kada sam bio u šetnji prvo što sam osjetio kad sam izašao iz zgrade je da su mi farmerice po nogama ledene. Nakon 3 km ubrzanog pješačenja noge su se ugrijela ali mi se stomak smrzao. Svaki korak kako odjeća na meni pođe imalo naprijed nazad osjetim kao mokru hladnu krpu po trbuhu. Kad sam se vratio kući trebalo je još pola sata da se riješim tog odvratnog osjećaja, a na meni su bila dva tanka thermo layera, debeli Polartec flecee i Goretex vjetrovka. Kako vremenske prognoze najavljuju još hladnije i jaku buru kopam po ormaru da napravim kakvu dobitnu kombinaciju.
Što se bicikla tiče za većinu je svjetlo nepoznanica. Proizvođač ga zbog štednje nije stavio, a vlasnika boli briga. Još kad po rivi tip počne veleslalom među šetačima dođe mi da ga nogom usmjerim da odleti u more.

Odlična reportaža, svaka čast na pedaliranju trebali ste malo bushcrafta odradit, kuhinja uz cestu i to heheh

Nismo stigli bushcraftati. Dan je kratak a relativno smo kasno krenuli a kroz šume biciklom baš ne bi išao po mrklom mraku.
Inače je bilo odličnih lokacija za vatru, kobase ili kampiranje.

evo niti 24 sata nakon naše biciklističke ture po lijepom sunčanom vremenu ovo!



baš se veselim snijegu!
Svi bicikli su pospremljeni na suho i umjereno toplo u podrum a došlo je vrijeme da Tetanusa izvučem iz garaže!(hrđavi stari montić kojega već 17 zima neprekidno vozim po soli i snijegu)

odlična tura, dobro ste iskoristili lijepo vrijeme.

Cijenim turu i fotkanje, ali moram demantirati dvije stvari:

-išli ste biciklima niz Savu, tek nakon skele ste išli uz nju
-za ono smeće nemoj kriviti ljude koji žive u blizini (bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu, dobnu i seksualnu orijentaciju), to im drugi (često tzv. uzorni građani, Hrvati, katolici, građani....) dovoze pod nos -iz nejasnih razloga-jer je (barem do skora) u svakom kvartu bio odvoz glomaznog otpada 4 puta godišnje)

Pulše ako pažljivije pročitaš tekst otkrit ćeš da sam napisao kako u više od 90 kilometara probiciklirane savske obale nismo naišli niti na jednu ni najmanju hrpicu smeća samo uz spomenute kvartove većinski naseljene pridošlicama se nalaze stotine tona smeća bačenih na vodosabirnom označenom području. Ta hrpa se proteže nekoliko kilometara u dužini u potpuno istom intenzitetu u količini.
Dakle svi su imali u zagrebačkoj regiji problema sa otpadom no našli su neko inteligentnije rješenje nego smeće iskipati na prostor od kuda i oni piju vodu.
Nemam ja ništa protiv tih ljudi ali imam protiv nekulture koju su donijeli.
Normalno da i grad snosi velik dio krivnje jer ne sankcionira počinitelje.

Na žalost ili na sreću ovo se divlje odlagalište teško može vidjeti iz automobila jer niti jedan prometni koridor ne prolazi u blizini. Jedino ovako biciklom ili pješke, a vjerujem da rijetki tuda prolaze osim onih koji su u nekom kvaru!

NAVIGATOR je napisao/la:Normalno da i grad snosi velik dio krivnje jer ne sankcionira počinitelje.

Na žalost ili na sreću ovo se divlje odlagalište teško može vidjeti iz automobila jer niti jedan prometni koridor ne prolazi u blizini. Jedino ovako biciklom ili pješke, a vjerujem da rijetki tuda prolaze osim onih koji su u nekom kvaru!

Grad snosi isključivu krivnju jer to nije sanirao. Prema onom što se inače radi i koliko se novca troši bila bi sitnica sve to potrpati u kamione i odvesti ali izgleda da je baš to što se ne vidi iz automobila presudno jer kud bi inspektori i ini pješke išli u takva područja.
BTW. Ona potpuno uređena cesta nije zuzetak. Ima po lijepoj našoj mostova, dijelova autoputa... koji počinju i završavaju nigdje. Tu po nekim planovima treba da ide cesta ili autoput ali to je tek u nekom daljnjem planu samo što je nekome tko ima građevinsku firmu trebao novac pa mu je plaćeno da to uradi, onaj tko je dao nalog dobio je dio i svi zadovoljni, a neupućeni se pitaju od kuda asfalt koji počije nigdje i završava nigdje.

dosta kilometara za takve uvjete.. kolika je prosječna brzina bila?

Da uglavnom 70% makadam, 15% blato i trava i 15% asfalt.
Na kraju je prosjek bio 14 na sat!

Svaka čast na turi, kao i na tome što si ju podijelio sa nama. Odlične fotke

Kako ste se riješili čopora pasa?

inače na biciklu imam lijek protiv pasa, običan plastični bidon pun vode. Otjera svakog Dođ-a.
Na ovoj turi je bio zaheb što mi je bidon bio titanski pa nema stiskanja i špricanja pasa.
Psi su strogo čuvali jedan dio u šikari, tko zna što je tamo, tako da kada su nas ispratili ostavili su nas na miru. Čuo se oštar povik iz šipražja pa su se momentalno vratili.
Bome sam provjerio u džepu je li sebenza na mjestu i otkopčao na pederuši džep sa peper sprejom, kada sam čuo da nam se jako približavaju.