Kanuom po Dunavu, Beč - Bratislawa - Budimpešta na 57.TID

Nakon obavljenoga krštenja, međusobnoga čašćavanja, krenusmo dalje zajedno po rijeci.





Uz piće i ugodne razgovore vrijeme je brzo prolazilo. Lijepih se priča čuje za takvoga druženja, neobičnih zgoda i nezgoda, upozna ugodnih i divnih ljudi.





Nakon nekoga vremena zajedničko druženje se prekida, svatko plovi sam uživajući malo u rijeci i danu koji postaje prekrasan.





Za lagane plovidbe, jer nije bilo potrebe da se žurim, mnogi su me sustizali i prestizali. Danas plovimo pedesetak kilometara, rijeka je brza i nije problem ako ne veslam jako. Jedan čudan dvojac prošao je pored mene.





Volim promatrati obalu sa rijeke. Tada izgleda sasvim drugačije nego da je gledam dok se na njoj nalazim. Nekako je otvorenija, ljepša, tajanstvenija.






Ploveći tako dođe nam i podne. Vrijeme da se negdje skloni od sunca, malo odmori, okrijepi, pa kada žestina sunca malo opadne, nastavi put. Naiđosmo do jednoga restorana uz samu riječnu obalu.





Mjesto se zove Gonyu, nalazi se s desne strane rijeke u Mađarskoj. Mali, prekrasan , ugodan restoran smješten je tik uz rijeku.





Prvo smo prišli šanku, najznačajnijem djelu restorana . . .

. . . potom popili pićence, lokalni specijalitet . . .





. . . i dok se čekala hrana, dali smo si oduška u plesu, pjesmi i piću koje je izvrsno bilo.





Uočio sam na zidu oznaku do koje je linije bio vodostaj 2002. godine.





Ilustracije radi, vodostaj je bio toliki da su se jedva vidjeli vršci drveća na riječnoj adi na koju se pruža pogled iz restorana, a koja se nalazi nedaleko od nas. Rijeka je tu široka oko 400 metara. Mora da je strahovito bilo gledati je tako naraslu i nabujalu.





Postepeno je dolazilo sve više učesnika regate da se okrijepi. Pristanište kajaka i kanua rastilo je sve više i više





Iskoristio sam malo vremena da "bacim" pogled oko restorana. Na obali je dominirao spomenik o kojemu nisam mogao doći do podataka, kome je posvećen.





Po nasipu rijeke prolazi cesta, a iza nje se redaju kuće sela. Dublje u selo nisam zalazio.





Uskoro je i jelo došlo. Nije bio tko zna kakav izbor. Izgleda da smo iznenadili vlasnika restorana tako da su za jelo bile samo hrenovke.





Bez obzira na to, prijale su nam i u slast smo ih jeli.

Nakon odmora i okrijepe pođosmo dalje. Nedaleko restorana, na obali, ugledao sam informativnu tablu za brodare o karakteristikama rijeke na tome mjestu, kao i mjestima uzvodno i nizvodno od njega.





U međuvremenu se i vrijeme počinje pogoršavati. Sunce pomalo zakriše oblaci, nebo se namrgodilo, kiša zaprijetila da će nas smočiti.








Dok vrijeme pokazuje svoje ćudi, moj at i ja smjelo plovimo Dunavom.





polako dolazi vrijeme da se opet susretnemo, malo okrijepimo, popijemo po koju. . .





Kao po nepisanome pravilu, svakih nekoliko sati susrećemo se da bi malo popričali. Pri tome ovakvi prizori nisu rijetkost . . .





Ponovo smo zajedno , dio Slovaka iz ranijeg susreta i dio pridošlih drugih učesnika regate.





. . . i za njih se nađe poneki gutljaj . . .





. . . koji u takvim situacijama i te kako dobro dođe.

Dolazimo i pred Komarno. Veliki most premošćava Dunav. Negdje iza njega bi trebao biti kamp.





Vidim na plaži nekoliko kanua učesnika regate. Odlučujem se da im priđem i pitam za put do kampa.





Od njih saznajem da moram još nizvodno ići, do ušća rijeke u Dunav s lijeve strane , a onda ući u rijeku i uzvodno njome ići oko 3 km do kampa. Vrijeme se pogoršava, vjetar jača. Izgleda da ću morati veslati uz vjetar, što meni kao visokoj silueti na rijeci neće biti lako.





Proplovio sam ispod mosta i držim se lijeve strane rijeke. Na obali se razvio grad Komarno.





Susrećem i kolegu iz Njemačke. Veseo je i sretan. Uživa u rijeci danima i odgovara mu takav način riječno - nomadskoga života.





Plovim dalje, iza lučnih dizalica nadzire se ušće rijeke u Dunav. Morati ću tu lijevo pa uzvodno do kampa.





Nebo se zacrnilo, vjetar se pojačava, još ne pada kiša, ali se osjeća u zraku da će uskoro i ona pasti. Konačno dolazim do ušća. Sada treba u vjetar koji svakim trenom postaje sve jači.





Sada dolaze nevolje. Treba veslati uzvodno u vjetar. Pokušavam ići uz obalu koja je meni s desne strane najbliže što mogu kako bi koristio koliko toliko zavjetrinu drveća. Slaba je to zaštita, ali nekako više ohrabruje. Plovim tako imajući osjećaj da plovim na mjestu. Zapeo sam veslom iz sve snage i jedva centimetar po centimetar napredujem prema napred.

U jednom trenutku reful vjetra koji je došao s boka, skinuo mi je dioptrijske naočare koje su pale u vodu.Istoga trenutka sam iskočio iz kanua ne misleći koliko je duboka voda, Sreća pa je bila dubine oko metar. Onako u odjeći počeo sam roneći i pipajući dno tražiti naočare. U jednoj ruci sam držao konop od kanua, a drugom pipao po dnu. Na dnu sam opipao puno velikih školjki. Pažljivo pipajući i roneći u vodi pronašao sam ih nakon nekoliko minuta.

Već sam se pobojao da ih neću naći i nadzirao velike nevolje kako ću bez njih.

Veslajući gotovo sat vremena ta tri kilometra, konačno dođoh do mjesta gdje se kamp nalazi. U međuvremenu je i kiša počela. Po kiši sam postavio šator, u njega unio sve stvari, pripremio vreću za spavanje i uputio se u kuhinju. Topli smješak kuhatice obećavao je dobru večeru.






Onako promrzlom i umornom dobivena hrana je izuzetno prijala, a tek pivce . . .





Nisam odolio domaćicama. Svojim prisustvom sam im malo uljepšao fotografiju ili su one meni uljepšale, sami procjenite. U svakom slučaju prave domaćice, vesele, nasmješene, divne, tople osobe.





Kamp se nalazio u krugu njihovoga kajak - kanu kluba. Krug je predivno održavan i vidi se da ima puno članova koji se koriste infrastrukturom kluba.





Prije nego sam otišao do šatora malo sam prošetao kampom. Najprije se upoznao sa tokom Dunava kojim ću sutradan ploviti . . .





. . . posjetio svoje kolege iz Budimpešte, da vidim kako su prošli na vjetru . . .





. . . popio čaj sa kolegicom i njenim društvom iz Mađarske . . .





. . . osvrnuo se na oblake koji su nas pokrivali . . .





. . . te nakon toga se povukao u svoj šator na odmor. Tu sam se uvukao u vreću za spavanje i zaspao još u zraku savladan od svih napora današnje plovidbe.





Nisam niti slušao kišu i vjetar koji su te noći posjetili kamp.




- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -



Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala

7. DAN Komarno 1766 rkm + 3 rkm - Esztergon 1719. rkm



Noć je protekla u šumu vjetra i padanju kiše. Iza doručka prošetao sam se po krugu kajak-kanu kluba, malo fotkao, obišao svoj kanu i onda počeo pakirati stvari. Kiša se ponovo pojavila. Tiho pada.






Po kiši zaplovih dalje. Poučen jučerašnjom nevoljom kada mi je vjetar otpuhao naočare u rijeku, ovoga puta sam ih zavezao nekim komadom konopca koji sam imao. Više ih neću odvezivati sve dok ne krenem za Zagreb. Ništa više ne prepuštam slučaju.

Vrijeme je kišovito, prohladno, vjetra nema.





Događaju se i kratki prekidi bez kiše. Tada svlačim sa sebe kišnu kabanicu da se ne znojim ispod nje. Oblaci koji nas nadsvođuju ne izgledaju baš prijateljski.





Kako plovidba odmiče sve se više razređuju oblaci. Mada i tada naiđem na kišu radi koje si moram ponovo oblačiti kabanicu.





Pored obale Dunava naiđe se na kampere koji se tu odmaraju. Poneki i mjesecima ostaju pored rijeke uživajući u prirodi. U svome kampu imaju sve potrebno za tako dugi boravak. Susretao sam ih na svim rijekama kojima sam plovio.





Gledam obale rijeke, njenu širinu, udaljenosti koje se vide preko njene površine. Zadivljen sam tim. U usporedbi sa tim veličinama osjećam se kao makovo zrnce, mali, sićušan, a opet snažan toliko da se krećem vlastitom snagom po tim prostranstvima.





Putom susrećem i jedan neobičan kanu, sa jedrom. Prilazim mu bliže da bih vidio kako to izgleda, kako je jedro pričvršćeno, tko li upravlja tim kanuom.

Zgodna riješenja su primjenjena u svemu tome. kanuom upravljaju Slovaci iz Bratislave. Lukavo, moglo bi se reći. U svakom slučaju neobično.





Da barem ne pada kiša, kako bi to lijepo bilo. Puno bi se jasnije vidjeli predjeli kroz koje se plovi. Dunav je dosta brz i nije teško veslati.

Uz tiho brujanje motora sustiže me i prestiže posada kajaka na motorni pogon koju sam prvi puta vidio kada smo prolazili kroz prevodnicu hidrocentrale.





Lagano veslajući i uživajući u plovidbi susretoh i kolege iz Srbije koji imaju predivan kanu ručno građen od drveta.





Prekrasni prizori uz obalu se nastavljaju.





Gledam kolegicu iz Mađarske kako vesla predivni kajak. Izgleda tako sigurno i profesionalno na vodi da ju je divota gledati.





Dunav je prekrasan. Širok, brz, moćan. Pruža potpuno uživanje za dugu plovidbu. Doduše ne dozvoljava neoprez, ali uz nužnu pažnju može se lijepo uživati u plovidbi.





Pogled na njegove obale pored kojih je podignuto puno, zaista impresivnih građevina, također oduševljava.

Nastojim da plovim bliže obali kako bi mogao snimiti bolje fotografije na kojima bi se bolje vidjela obala sa rijeke . . .





Kada obalu snimam sa sredine rijeke onda se sve lošije vidi, objekti na obali gube se u velikim širinama prostora, a amaterski fotoaparat ne može puno toga da pokaže.





Pomalo se primiče sredina dana. Vrijeme da se nešto prezalogaji, da se popije koja pivca, da se malo odmori. Nisam ovuda nikada plovio i po tome pogledu oslanjam se na učesnike regate koji znaju gdje ima štogod dobroga za pojesti. Nasukani kajaci na obali pokazaše mi mjesto gdje je preporučljivo i svoj kanu da nasučem.





Doplovio sam do predivnoga restorana na Mađarskoj strani rijeke. Piše i da je hotel, mada nisam dobio utisak da ovdje ima soba za spavanje.





Hrana je bila dobra, pristupačnih cijena, a i pivca im je super. Sve skupa isplatilo se ovdje zastati.






Nakon jela preplovio sam Dunav na Slovačku stranu gdje se također nalazi jedan restoran i pristanište ispred njega.





Restoran je divan, ugodan, a razlog zašto sam tu doplovio je rastanak sa svojim prijateljima iz Slovačke.





Oni, na žalost, ne idu dalje. Nemaju vremena da dalje plove iako bi najradije plovili do Crnoga mora. Sa tugom ispijamo piće, a opet radosni da smo se upoznali i da ćemo se susretati na rijekama.

Opraštam se od cijele ekipe Slovaka i nastavljam dalje. Divni ljudi, topli i ugodni ostati će mi u trajnome sjećanju.





Riječni put se nastavlja. Žao mi je društva sa kojime sam se oprostio, a opet, daljine me zovu dalje.





Pogled u daljine, prema horizontu, otkriva mjesto gdje se nalazi grad Esztergon, gdje završava današnji dio putovanja.





Nekoliko kilometara prije Esztergona započe jaka kiša i vjetar. Sa sredine rijeke sklanjam se uz desnu obalu da se zaštitim od vjetra.





Vrlo jak bočni vjetar natjerao me da isplovim iz rijeke i izvučem kanu na obalu. Nije bilo smisla da se borim protiv njega. Procjenio sam da će puhati oko pola sata. Na obali u zavjetrini popih pivce za utjehu.





Vjetar je potrajao pola sata, pa onda počeo popuštati, valovi su se smanjili i nastavih dalje sa plovidbom. Usput ugledam i jednu čudnu građevinu. Bolje reći ostaci sistema za punjenje barži rasutim teretima. Vidi se da nije u funkciji, a ovako ogoljeo privlači pažnju.





Vrijeme se smiruje. Plovidba opet postaje ugodna. Cilj današnje etape je blizu.





Dolazimo i do grada. Pratim kolegicu iz Mađarske kojoj je poznato gdje se nalazi mjesto za kamp. Usput se divim panorami grada gledanoga sa rijeke.

Pristajem uz obalu, nasukavam kanu i promatram jednoga dječačića kako sa velikim zanimanjem i pažnjom motri moje pokrete i odmjerava kanu. Pokazujem mu rukom da uđe u kanu, što on sa oduševljenjem pristaje. Najviše ga je zanimalo kako je to sjediti na neobičnom stolcu u kanuu.





Uskoro i šator postavljam, u njega ukrcavam potrebnu opremu.





Nakon što je logor spreman, odlazimo u obližnji restoran gdje nam je domaćin poželio dobrodošlicu i pripremio večeru. Dobrodošlicu sam čuo, ali nisam večerao. Bio je dogovor sa društvom da večeramo u gradu gdje je jeftinije nego u ovome restoranu, a i imati ćemo više vremena da razgledamo grad.








Esztergon je jedan od najstarijih mađarskih gradova. Arheološka ispitivanja utvrdila su da je tu postojalo naselje i prije 20.000 godina, tj. pred kraj ledenoga doba. Prvi poznati ljudi po imenu, bili su Kelti, koji su se u toj regiji naselili oko 350 godina p.n.e. Regija je cvjetala u ekspanziji sve dok je rimske legije nisu pokorile i pretvorile u pograničnu provinciju Panonije.

Mađari su ušli u tu regiju 896. godine. Esztergon biva od tada glavni grad Mađarske sve do 13. stoljeća kada je prestolnica postao Budim.





Sam grad ima oko 30.000 stanovnika, ukrašava ga Bazilika smještena na vrhu brda koja dominira cijelim područjem opasana sa obrambenim zidinama.





Nisam odolio izazovu. Sa društvom sam se uputio prema tim zidinama, da ih malo razgledam.





Nakon ulaska u krug zidina, pored kapije, smješteno je puno zvona. Tražio sam podatke od kuda su tu tolika zvona, ali do njih nisam došao. U svakom slučaju su velika i divno izrađena.






Sa zidina Bazilike pruža se prekrasan pogled na grad i okolinu. Iznenadila me činjenica da u gradu postoji toliko različitih crkava. Naišao sam i na podatak da u gradu postoji Srpska crkva. Poslije će mi biti jasno kako to. Ali o tome u nastavku plovidbe.





Sa brda Dunav tako pitomo i krotko djeluje. Prekrasno ga je gledati. Uljepšava prizor svojim mirom i snagom.

Na vrhu brda nedaleko od Bazilike nalazi se i veliki spomenik Ivanu Krstitelju. Spomenik se vidi i sa rijeke, a predstavlja dolazak kršćanstva na ove predjele.





Gledajući nizvodno, Dunav iza grada pravi veliku krivinu prema istoku u smjeru Budimpešte.





Ispod Bazilke nalazi se veliko zdanje Sjemeništa, koje je nedavno renovirano i ima jako lijepo održavane površine.





Šetajući gradom osjetismo glad. Od nekoliko restorana izabrasmo ovaj koji nam se učinio najljepšim i najugodnijim.





U stilu putnika sa dugoga puta, izgladnjelih i pregladnjelih, naručismo pečenu svinjsku koljenicu, sa krompirom i salatom. . .





Ne treba posebno ni pominjati koliko je dobro pivca nakon toga došla.





Nakon obilaska grada, večere i male šetnje došlo je vrijeme da se u kamp pođe. Pogled na osvjetljenu Baziliku je predivan. Ona je najveća zgrada u Mađarskoj i 18. najveća crkva u svijetu. Unutrašnje je površine od 5.600 metara kvadratnih, duga je 118 metara i 49 metara široka. Njena kupola ima polu-sferu na visini od 71,5 metara s promjerom od 33,5 metara. Visoka je 100 metara, računajući od kripti. Impozantna građevina. Po noći veoma moćno izgleda.





U kampu tišina. Iz ponekoga šatora se čuje hrkanje, tihi šapat ili prigušeni razgovori.




- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -



Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala

8. DAN Esztergon 1719. rkm - Višegrad 1697. rkm





Taman sam zahrkao i jutro došlo. Kiša je negdje tokom noći nestala, oblaci ostali, a put treba nastaviti. Kao i svako jutro prvo neki topli napitak, pa potom doručak.

U konstruktivnom neredu, koji nastane po ustajanju kod šatora, dobro se snalazim. Znam gdje mi se što nalazi i u pola noći da me se probudi znam gdje sam što stavio. Vrlo važna činjenica koja me ne tjera da poslije prevrnem i izokrenem svu opremu ne bi li pronašao nešto što mi treba, a ne znam gdje se nalazi.





Nakon laganoga doručka, spremanja opreme i utovara iste u prateće vozilo, krenuh dalje vodenim putem. Na početku svake plovidbe u kanuu se popravlja poredak ukrcanih stvari, dotjerava se oprema, briše dno kanua ako je zaprljano i sl.





Predivan nekadašnji glavni grad Mađarske ostaje iza mene. Svidio mi se, svidjele građevine u njemu, pogled sa brda na Dunav i okolinu, ali i hrana koju sam jeo. A o pivci da ne pišem.





Put do sljedeće destinacije nije dug. Danas se plovi 22 km rijekom koja još uvijek ima svoju brzinu. Vrijeme je toplo ali oblačno. Poučen ranijim danima kada je bilo kiše, stavljam kišnu kabanicu na dohvat ruke.





Susrećem uz put učesnika regate iz Rununjske. Nismo se nikada upoznali, prošao je pored mene mahnuvši i nastavio dalje. U kasnijem toku rijeke susresti ćemo si i upoznati, ali do tada se plovi dalje.





Dunav je široki. Uvijek sam zadivljen gledao njegove širine i masive planina kroz koje se probija negdje daleko, na horizontu.





Promatrajući obalu, između drveća vidjeh i ovo vjersko obilježje. doplovio sam blizu, ali nisam uočio nikakav natpis na njemu. Za velikoga vodostaja mora da je preplavljeno vodom jer je blizu rijeke i nisko nad vodom.





Da bih mirnije plovio držim se podalje od plovnoga puta. Na njemu ponekada projuri hidrohliser ili katamaran prema Budimpešti ili Bratislavi. Lijepo ih je vidjeti, a po njihovome prolasku se mora obratiti pažnja na valove koje podignu .

Lagano plovim rijekom, ne žuri mi se, pustim rijeku da me nosi, održavam pravac kanuu i promatram oko sebe. slušam i rijeku kako priča, gledam njene virove, riječnu struju, nijanse boje vode koje se javljaju. Usput susretoh regataše iz Njemačke. Opustili su se, ne veslaju, raširili jedro i kišobran i koriste lagani povjetarac da bi plovili.I oni uživaju u miru rijeke i skladu okoline.





Lagano veslajući naišao sam na auto kamp s desne strane rijeke. Predivna plaža, velika terasa na kojoj su stolovi, reklame koje kazuju da tu ima hladne pivce. Sasvim dovoljan razlog da se malo predahne, zastane, osvježi. Pri pristajanju dočekao me čuvar svega u okolini, najprije me oprezno promatrao i procjenjivao, a onda shvativši da nisam opasan, veselo zamahao repom u znak dobrodošlice.






Na toj terasi susretoh i nepoznatoga učesnika regate iz Rumunjske. Upoznasmo se. Bogdan Florescu jedini je Rumunj na ovome dijelu Dunava koji učestvuje u regati. Planira putovati Dunavom do Rumunjske, a možda i do Crnoga mora. Draga osoba, puna energije i snage sudari se kriglom o moju kriglu.





Vidjevši naše kanue nasukane na obali bez njihovih vlasnika kod njih i drugi učesnici regate shvatiše da moraju svoje nasukati do naših. Nismo mi bez razloga zastali, a ako razlog postoji za nas i njima je onda primamljiv.





Uz pivce dobro dođe i nekakva mezica. Ovoga puta sam se prepustio detekciji svoga nosa koji u Langošu, mađarskim specijalitetu, detektiraše nešto korisno za stomak. I ovoga puta moji me detektori nisu iznevjerili. Langoš, na ulju pečeno slano tijesto premazano kajmakom i ne znam čime još, zaista mi je prijao.





Nakon odmora, razgovora sa prijateljima, igranja sa psima koji su se odnekale tu našli, nastavih put rijekom. U daljini se vide brda kroz koja se Dunav probio tekući dalje prema Budimpešti.





Stari znanci sa ove regate, učesnici iz Srbije, lagano veslaju rijekom. Nisam ih pitao do kuda će ploviti, ali pretpostavljam da idu ili do Budimpešte, ili će se možda, spustiti do Beograda. Zgodno ih je promatrati kada veslaju držeći jednoličan takt zaveslaja.





Promatram brda brdskoga lanca Börzsöny među koja zalazimo ploveći Dunavom. Predivna priroda čini sa nekako svečanom. Vrijeme se proljepšalo, sunce promolilo, sve nekako vedrije i ljepše.

Polako ploveći dolazimo i do Višegrada. Tu završava naša današnja etapa puta. Kamp se nalazi s desne strane rijeke na predivnome mjestu među drvećem. Prema dogovoru sa ekipom Mađarske sa kojom sam svih ovih dana plovio i družio se, nećemo ići u logor. već u vikendivu Janoša i Agnes. Vikendica je s lijeve strane rijeke nasuprot Višegrada.





U plovidbi se držim lijeve strane rijeke, prolazim pored pristaništa motorne skele, jedinoga prelaza preko rijeke. Prvi most preko Dunava je tek u Budimpešti.





Sa te strane rijeke veliko je vikendaško naselje sa prekrasnim vikendicama. Čunjenica da je Budimpešta cestom udaljena oko četrdesetak kilometara daje tome predivnome mjestu određenu vrijednost. Lagano plovim gledajući prekrasne objekte uz rijeku.





Pogled na desnu stranu rijeke uljepšava stari grad Višegrad, smješten na vrhu brda. Impozantna građevina koja dominira tim dijelom rijeke i okoline. Nekada je branila i kontrolirala prolaz i plovidbu rijekom, ali i puteve koji su uz rijeku vodili prema sjeveru i jugu.





Divna pozadina rijeke i grada Višegrada prekrasni su za fotografiranje. Tko god želi ovakvu fotku neka dođe i fotka se. Biti će zadovoljan fotografijama.





Uskoro dolazim rijekom nedaleko Janoševe vikendice. Na obali nas je sačekalo društvo ranije pristiglih učesnika regate i pomoglo nam je izvući iz rijeke i tansportirati kanue u dvorište vikendice Janoševoga brata.





Ostavivši naše "vodene konje" u dvorištu, krenosmo u drugo dvorište Janoševe vikendice. Stolovi postavljeni i posloženi čekaju nas obećavajući predivne trenutke druženja.





Agnes, divna i brižna domaćica, započela nas je krijepiti. Najprije nešto što se jede žlicom, juha, kakvu nikada nisam jeo. . .





. . . zatim nešto divno, mirisno zapešeno u pećnici . . .

. . . i specijalni alati se počeše koristiti . . .





. . . čaše se puniti . . .





. . . pa meso jelena rezati . . .





. . . nadopunjavati ispražnjene tanjure . . .





. . . slagati u njih pečeno jelenjsko meso sa prilozima . . .





. . . zatim razgovori, šale i piće, sve u cilju da se pojedeno slegne . . .





. . . pa onda opet popunjavanje praznina koje su nastale . . .





Čak je i sumnjičavi čuvar dvorišta veselo zavukao njušku u svoju porciju veselo mljackajući i mahajući repom.





Tako nastavismo u slast tamaniti pripremljenu hranu i zalijevati je pićem, na veliko zadovoljstvo domaćice.

Dobri domaćn Janoš, pokazao mi je svoje olimpijske medalje koje je kao vrhunski sportista zaradio 1972. godine na Olimpijadi u Minhenu. Moje čestitke na tim medaljama. Usput sam čuo podosta zgodnih pričica sa te olimpijade.





Ali nije samo on sakupljao medalje. I njegova supruga, naša izvrsna somaćica, Agnes, također je bila sportistica. Zajedno su sakupili impozantan broj sportskih odličja koja im ukrašavaju police u vikendici.





I dok sam razgledao sva ta sportska priznanja i odličja, domaćica iznese svježe pripravljeni kolač. Hmmm bio je za prste oblizati.





Nakon poduže okrijepe pođosmo u laganu šetnju da razgledamo vikend naselje. Predivne zgrade su napravljene nedaleko rijeke. Za visokoga vodostaja neke godine, bile su poplavljene do visine iznad metra od temelja. Pogled na drugu stranu rijeke kroz drveće, otkriva nam stari grad Višegrad.





Šetajući uz put vidjeli su se i ostaci nevremena koje se ponekada spusti rijekom.





Za svo to vrijeme naš "vozni park" strpljivo nas je čekao.





Navečer, prije nego smo otišli spavati, pogledali smo fotografije koje sam snimio na Murskoj regati. Eva, kao jedina učesnica iz ovoga društva na regati, objašnjavala je i tumačila svoje utiske sa te regate. Na kraju svi su bili njome zadivljeni i obećaše da bi iduće, 2013. godine došli organizirano na regatu. Pozvao sam ih na nju.





Negdje duboko u noći, kada su i žabe zaspale u svojim mlakama vode, pođosmo i mi na spavanje. Dan nam je bio dinamičan i prekrasan, a domaćini su nas dočekali i ugostili kao kraljeve sa Dunava. Hvala im na tome.


- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -



Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala

9. DAN Višegrad 1697. rkm - Budimpešta 1653. rkm




Jutro slijedećega dana prebrzo je stiglo, nakon onoliko jela i pića. Iznenadilo me. Predivan dan se pojavio, uokolo cvrkuću ptice, a mir tako veliki da se može nožem rezati.

Prije polaska obavezan doručak. I te kakav. Domaćica se pobrinula da ne budemo gladni idućih mjesec dana.Još nam i pivca potrpali da ne ožednimo na putu.





Poslije doručka, put se nastavlja. Najprije se plovila dovlače do vode, a potom se kreće.





Dunav je kod Višegrada veliki, pod uglom od devedeset stupnjeva zaokreće prema jugu, prema Budimpešti. Neposredno iza krivine razdvaja se tok na dva plovna dijela, jedan međunarodni, s lijeve strane i jedan, nazovimo lokalni s desne. Oba se susreću kod Budimpešte i dalje čine jedinstveni vodeni tok.





Odabirem desni krak rijeke, kojime svi odlaze da plove. Vrijeme je predivno, nema sunca , ali niti velike naoblake, toplo je. Rijeka još uvijek brzo teče. mada se uskoro, ulaskom u rukavac, usporava.





Putom susrećem svoje znance koji plove prema ušću Dunava. Lagano veslaju i uživaju u razgovorima. Rijeka im je inspiracija za poduhvat kojega su se prihvatili.





U početku plovim sa kolegama iz ekipe Mađarske. Jedno vrijeme plovimo zajedno, a poslije se razdvajamo kako ne bi jedni drugima ometali mir plovidbe.





Ekipa je raspoložena, veseli ih činjenica da je osvanuo predivan dan za plovidbu, ali i činjenica da smo svi zajedno, da smo se upoznali, da imamo nešto zajedničko - plovidbu i druženje na Dunavu.





Želeći svoj mir na rijeci puštam ekipu da idu dalje, a ja polako veslam za njima. Svjestan sam da mi je danas zadnji dan plovidbe, da dolaskom u Budimpeštu prestaje bajka plovidbe Dunavom. Žalosti me ta činjenica, ali što se može. Život ima i drugih obaveza koje nam pod noge sprema.

Uskoro sam ostao sam. Ostali učesnici regate ili su naprijed ili su zaostali negdje pozadi. Upijam mir rijeke, njen sklad i njene priče. Imam osjećaj da smo jedno, Dunav i ja.





Ploveći rijekom, osluškujući mir koji je oko mene, puneći svoje životne "baterije" rijekom, naiđoh pored jedne pješčane plaže na ekipu iz Srbije koja je zastala radi predaha. Nisam pristao uz njih nego sam nastavio put. Nisam se još osjećao toliko umoran da bi mi predah prijao.





Rječni tok koji sam odabrao za daljnju plovidbu vrlo je širok. Prednost je da po njemu ne ide riječni saobraćaj tako da se može slobodnije ploviti i ne biti skroz na oprezu. Jednostavno se opustim, veslam i ne mislim da li će naići kakav katamaran ili gliser.





Na tome sporednome rječnome toku ima i puno osoba koje tu kampuju Imaju više mira i tišine nego da su uz glavni tok po kojemu se odvija riječni saobraćaj.





Polagano veslajući doplovih i do mjesta Sentandreja, po mađarski Szentendre. Udaljen je oko 20 km od Budimpešte. Naseljen je više od hiljadu godina, a nalazi se na desnoj strani dunavskoga rukavca.





Na poziv kolegice Eve pristasmo na obalu kako bi razgledali grad.





Grad je od visokoga vodostaja Dunava zaštićen nasipom na kojem se nalazi staza za šetanje. Djeluje mirno i idilično.





Iznenadila me gužva na ulicama u koje smo ušli. Sve je vrvjelo od turista koji su ga posjetili. Uz ulicu su brojne trgovačke radnje sa suvernirima, slatkišima, hranom i pićem . . .

Prodajni prostori trgovina prenešeni su i na ulice pa me sve to podsjećalo na Tunis i njihove ulice, jedina je razlika što ovdje vlada mir i tišina.





Uske ulice koje ulaze u glavnu ulicu podsjećaju me na ulice dalmatinskih gradova. Popločene su kamenom koji je vremenom uglačan obućom prolaznika koji su prošli ulicama.





U toku 16 stoljeća Sentandreja je postala centar Srba u Mađarskoj koji su tu došli bježeći u velikoj seobi pred Turcima. A poslije oslobođenja od Turaka krajem XVII i početkom XVIII stoljeća postala je distinacija imigranata sa Balkana ( Srbija, Dalmacija, Grčka).





U mjestu koje ima malo preko 25.000 stanovnika nalazi se sedam crkava od kojih su četiri u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. (Požarevačka, Preobraženjska, Bogorodična, poznata i kao Saborna ili Beogradska katedrala i Blagoveštenska). Jednu od njih smo i posjetili.





Prošli smo i uskim uličicama samoga mjesta. Jako su me podsjetile na Trogir i njegove uske uličice.





U jednoj od njih naišli smo na pečenjarnicu gdje je Langoš glavno jelo a uz njega se može i dobro pivce iskonzumirati. Bez dvoumljenja sam posegao i za jednim i za drugim.





Blizina Budimpešte učinila su Sentandreju velikom turističkom destinacijom gdje dolaze turisti iz Budimpešte da bi je obišli. Na ulicama je predivna atmosfera, opuštenost i harmonija posjetitelja koja umiruje svakoga tko prolazi tim ulicama.





Prolazeći gradom zapazio sam i jednu čudnu reklamu za trgovinu. Privukao mi je pogled veliki nož zaboden u dovratak ulaznih vrata u trgovinu.

Ušao sam u nju i iznenadio se. Vrlo uredna trgovina prodaje noževe vlastite izrade porodice Stanković koja ih generacijama proizvodi i prodaje. Oduševili su me izgledom i kvalitetom. O cijeni ne bih sada pričao, ali vama za informaciju uvijek bi poželjeli imati jedan od tih noževe sve dok im ne vidite cijenu. A tada vam interes prema njima opadne.





U mjestu postoji i najpoznatiji muzej marcipana. Nisam ga obilazio jer mi je ipak pivce privuklo veću pažnju, kao i golema česma na trgu koja je bila u funkciji.





Nismo se dugo zadržali u mjestu, razgledali smo ga, fotografirali, malo se okrijepili Langošem i pivcom (ma dobro dvije su pale), pa smo se uputili prema mjestu gdje smo ostavili kanue.





Potom put nastavljamo prema Budimpešti. Lijepo mjesto mi je ostalo u sjećanju kao vrlo ugodno i neobično za Mađarske gradove. Pogled na njega sa rijeke je prekrasan.





Lagano se plovi dalje. Mada plovimo riječnim rukavcem on je toliko širok kao da smo na velikoj rijeci, a ne rukavcu od još veće rijeke.





Ploveći polako u daljini ugledah stup mosta koji obilježava ulazak u zonu Budimpešte. Most je veliki prelazi preko rukavca kojim plovim i preko glavnoga toka rijeke.





Približavanjem Budimpešti uz obalu se pojavljuju građevine koje bi trebale služiti kraćim boravcima i odmoru u prirodi, ali meni to više liči na poludvorce i objekte prikazivanja vlastite društvene moći i statusa u društvu.





Kako stižem na cilj današnje rute, tako odugovlačim sa veslanjem. Znam da je na cilju završena moja plovidba Dunavom, da me obaveze života zovu, a opet, srce bi željelo dalje. Barem do Mohača.

Uskoro dolazim i do mjesta gdje je kamp. Smješten iza nasipa pored jednoga od mnogobrojnih kajak - kanu klubova Budimpešte pruža predivnu sliku privremenoga boravka učesnika regate.

U kamp sam došao oprostiti se od regataša koji su do sada pristigli. Nastaviti ću još ploviti dalje oko kilometar - dva do mjesta gdje sam ostavio svoj automobil i gdje me čekaju kolege iz Mađarske sa mojom opremom.





Nisam se sa svima oprostio, uopće gledajući nisam se sa nikim opraštao. Ne volim opraštanja. Kamp je počeo sa svojim predvečernjim aktivnostima i samo sam ovlaš kroz njega prošao.





Koji gutljaj sa svojim "starim" znancem iz ranihih plovidbi ipak nisam mogao odbiti. Rukovasmo se i zaželismo jedan drugome divne trenutke plovidbe rijekama. Dobre želje zalismo pićem.





Put od kampa do kajak - kanu kluba nastavio sam dalje sa svojom kolegicom Evom. I ona prestaje ovdje sa plovidbom, ali će se kasnije opet pridružiti regati i plovidi iz Srbije sve do ušća Dunava u Crno more.





I kako uvijek biva, svakoj lijepoj priči dođe kraj. Doplovio sam do mjesta gdje sam ostavio svojega cestovnoga ata, ukrcao u njega i na njega sve stvari, oprostio se sa divnim ljudima sa kojima sam dane provodio na rijeci i krenuo sam kući.





Ovogodišnja plovidba na duge rute je završena. Planovi za novu plovidbu se prave onoga trenutka kada jedna plovidba završi. Ovoga puta riječni put od preko 270 km Dunavom od Beča preko Bratislawe do Budimpešte je pređen. Divno društvo koje sam susreo, upoznao, sa kojim sam provodio dane na Dunavu ostati će mi u trajnom vrlo ugodnom i dragom sjećanju.

Ljude koje sam ranije susretao opet sam susreo na rijekama, nove upoznao i kao zalog za budućnost ostaje da ih sve skupa ponovo sretnem negdje na vodama rijeka.





Snovi o novoj plovidbi Dunavom pomalo se javljaju. U mislima ipak ne mogu zaboraviti predivne ljude, krajeve i plovidbu koja je iza mene.

Vas sve pozivam da se udaljite iz stanova, kuća, krenete u prirodu i budete u njoj čuvajući je pri tome. Pazite na nju. Ona nam je ipak majka od koje smo svi potekli.

Ovoga puta ste plovili sa mnom. Nadam se da ćemo se u stvarnisti susresti negdje uz rijeke ili na njenim površinama. Do tada vas pozdravljam.


Olimp






HVALA SVIMA koji su se suzdržali od svojih komentara omogućivši da priča bude cjelovita. Sada Vas sve pozivam da je komentarišete onako kako vam se svidjela. Svi komentari su dobro došli.