Kanuom Donja Dubrava - Beograd 2006. godine

1. Dan Donja Dubrava - Križnica






Ideja da idem "sjevernom rutom" odnosno sjevernim rijekama - Dravom i Dunavom do Beograda, živjela je u meni godinama prije nego sam je uspio realizirati. Da bih se osjecao sposobnim preci je, odnosno pravilno odmjeriti koje su mi snage sve potrebne za takav put prethodne, tj, 2005. godine išao sam od Podturena do Osijeka Murom i Dravom. Put koji je trajao 3 i pol dana dao mi je puno podataka šta me sve može ocekivati na rijekama, ali sam na njemu dobio puno dragocjenoga iskustva koje mi je olakšavalo da prevazidem lagano sve prepreke na koje sam naišao kao i da dobijem damopouzdanje da sam u mogucnosti oslanjanjem na vlastite snage puno toga prebroditi.

Tokom zime i proljeca aktivno sam se fizicki pripremao u teretani i na rijeci Savi kod Zagreba veslajuci uzvodno. Takoder sam izvršio potrebno informiranje kako isploviti iz RH i uploviti u Srbiju, da sve bude legalno i u skladu sa zakonom. Ujedno sam zatražio dozvolu za kretanje granicom od hrvatskih i madarskih vlasti. Kompletirao sam si opremu, popunio praznine u poznavanju krajeva kroz koje cu ploviti, snabdio se što je moguce boljim kartama terena kroz koji prolazim, pokupio svježe informavije o minskim poljima od Hrvatskog centra za razminiravanje, postepeno nabavljao konzerviranu gotovu hranu... Posla koliko hoceš





Nadalje posudio sam i digitalni fotoaparat "krik tehnike" u ono vrijeme sa cijela 3 megapiksela i mogucnosti pohrane oko tristotinjak fotografija, gomilu rezervnih baterija za njega, nepromocive vrecice gdje cu ga cuvati, sredstva za zaštitu od dravskih krvopija - komarica...

Malo pomalo i dode vrijeme polaska na put, odnosno pocetak jula mjeseca.Iskoristih vozacko umjece sina da vrati auto kuci i dodosmo u Donju Dubravu, mjesto oko 2 km od zadnje hidrocentrale na rijeci Dravi na 247 km njena toka. Ukrcah prvo stvari u kanu, a onda udoh i ja pa krenuh. Drava je bistra, cista i ima svoj tok. Dan prekrasan. Krenuh...





Nakon manje od sata vremena doplovih do ušca Mure u Dravu, mjesta gdje sam prošle godine dobro prošao mada je moglo poci i po zlu. Preko u Madarskoj spremala se ekipa od nekoliko kanua da se takoder pusti rijekom nizvodno.





Išao sam lagano uživajuci u prekrasnom ambijentu rijeke i lijepom danu tako da me Madari brzo sustigoše i pretekoše...








U kratkom razgovoru "na 100 jezika" shvatih da idu 30-tak km nizvodno, a kada su culi da idem u Beograd nisu mi povjerovali, pa sam ih pozvao da idu samnom kako bi vidjeli da istinu pricam.

Oni odoše, a ja polako uživam...





Popodnevna pauza za odmor zatece me u visini mjesta Virje, gdje pristadoh na jednoj plaži, pojedoh nešta, a onda se zavukoh u hlad.

U hladu se sprijateljih sa vikendašima iz Virja, popih im znatne kolicine gemišta, popricasmo o svemu i svacemu...








.... a kada vrucina malo popusti krenuh dalje...









Rijeka je prekrasna, na sprudovima sred nje znao sam zastati i okupati se...





U putu se sjetih da mi je novcanik ostao u autu prilikom placanja cestarine. Mobitelom se javih prijateljima u Osijeku da li mogu sacekati autobus po kojem bi im moj sin poslao novcanik. Izadoše mi u susret te sinu javih da im pošalje novcanik, jer sam bez novca, a trebati ce mi...





Nakon nešta više od sat i pol plovidbe pozvaše me sa plaže "seoski momci" da im se pridružim. Takav poziv se ne odbija i pristadoh....

Decki iz sela nizvodno od Virja, sve dobri poznanici odlucili iskoristiti lijep nedjeljni dan da uz rijeku nešta zalogaje, popiju, okupaju se i podruže. Došao sam im kao atrakcija, još kada su culi gdje idem....





....imali su i staroga kuhara koji je pripremao zecetinu.... Ali su i ribe imali, kolaca, vina, pivce, vidio sam i vodu da imaju, ali je izgleda nisu koristili...





Poslije degustacije ribe, zecetine i nekoliko pivca, krenuh dalje....





Pred vecer dodoh do skele koja prevozi vozila na drugu stranu rijeke gdje se nalazi veliki džep hrvatskog teritorija sa mjestom Križnica. Pored skele je zgodan viseci pješacki most. Tu pored plaže postavih šator, nešta pojedoh i legoh spavati...

2. Dan Križnica - Gornje Predrijevo





Ujutro me probudi cvrkut ptica. Raspjevale se najavljujuci lijep dan. Nakon dorucka i pospremanja šatora i ostaloga što sam raširio, krenuh dalje. Proplovih ispod visecega mosta ....






Jutro je najljepše na vodi. U zraku se osjeca svježina noci, a od vode toplina koju je akumulirala prethodnoga dana. Ponekad je ugodaj ljepši ako se plovi kroz jutarnju izmaglicu. Ovdje na Dravi si to ne mogu priuštiti zbog ogranicenoga režima kretanja obzirom da se krecem državnom granicom. Dok dode vrijeme da smijem ploviti izmaglica nestane ...





Rijeku poznajem sve do Osijeka, jer sam je proplovio prošle godine. Tada je bila divljija i vodostaj joj je bio višlji za oko 3 - 4 metra nego sada. Dolazim pred Barc, madarski grad na lijevoj obali rijeke. Dovde je ona plovna od Dunava za vece brodove. Grad ima i svoju rijecnu luku.





Nešta dalje od mosta nailazim na rijecnu adu. Na njoj je netko napravio lijepu drvenu kucicu i provodi dane u prirodi u vodi. Ada ima visoke obale tako da niti za najvišljega vodostaja rijeke nije poplavljena. Gledajuci je poželjeh na njoj sebi sagraditi malu dašcaru da u njoj boravim za slobodnoga vremena. Jedini nedostatak toga je što je vrlo daleko od Zagreba, tako da bih puno vremena izgubio dolaskom ovamo i povratkom kuci. A i troškovi puta....





Podnevno vrijeme provedoh u jednoj drugoj dašcari koja je smještena na poluotoku. Zgodan položaj gdje je dašcara smještena oduševio me. Rijeka je ovdje široka i spora tako da do Dunava moram jace veslati kako bih držao tempo od 70-tak kilometara prijedenoga puta dnevno.





Nakon što je sunce prestalo biti tako jako, a podne odavno minulo, krenuh dalje. Prodoh i pored plaže kod mjesta Sopje...

Na 117, km rijeke kod mjesta Gornje Predrijevo naidoh na vikendaše iz Slatine. Pozvaše me da im se pridružim, što nisam mogao odbiti. Tako smo se upoznali, poceli najprije pijuckati....





... a zatim bijaše nešta i za u kljun staviti. Na kratko nas je prekinulo nevrijeme koje se iznenada spustilo tako da završismo u vikendici jednoga od njih.





Kada je nevrijeme prošlo postavih šator, jer se pocelo smracivati. Ostasmo družeci se do duboko u noc, nakon cega oni odoše kuci, a ja uselih u šator. Nudili su mi da prespavam u vikendici, ali sam to odbio. Željeo sam proci put sa svojom opremom, a ne da koristim nešta tude. Da je nekakva viša sila onda u redu, ali ovako nema potrebe

4. Dan Vikend naselje Karašica - Borovo selo






Ujutro uobicajeni poslovi. Dorucak, pospremanje i slaganje šatora, spremanje vrece za spavanje... E to spremanje vrece za spavanje mi je najveca muka. Nikako da uhvatim grif da je smotam od prvoga puta. Taman je smotam do pred kraj, a ona se nekako izvrne i razmota. A mora biti baš pravilno smotana inace nece stati u svoju torbicu. Svako jutro radi nje se ljutim sam na sebe jer mi nejde od ruke da je savladam. Tek treci ili cetvrti puta mi uspjeva da je "savladam"... Krenuh dalje... Uskoro u daljini vidjeh toranj Osjecke katedrale.





Polako veslajuci udoh u Osijek. Na ulazu mobitelom obavjestih prijatelje da stižem, kako bi mi donijeli novcanik koji im je moj sin poslao neki dan autobusom. Dogovor je da se vidimo u Zimskoj luci.






Prošle godine na istome mjestu oni su me zabrinuti docekali kada sam se od Podturena spustio do Osijeka.Drava je bila vrlo visoka u Osijeku, tako da su me pri svakom pogledu na rijeku vidjeli kako se davim na drugaciji nacin u njenim mutnim valovima. Odahnuli su kada su me vidjeli da dolazim. Sada se nisu brinuli. Rijeka je bila maloga vodostaja, vrijeme lijepo, toplo, a vec su i imali povjerenja u mene kao rijekoplovca. Cudili su se jedino kako ujutro srcem pivcu onako slasno, a oni su tek pri drugoj jutarnjoj kavici.






Nakon druge pivce i razgovora uz nju krenuh dalje. Prvo ispod prekrasnoga visecega mosta...





... zatim pored tvrdave Staroga grada.....

... i izadoh van iz grada. Do Dunava imam oko dvadesetak kilometara. Rijecna obala je sa obadvije strane minirana. Nekakvoga izlaska iz plovila na obalu, nema, opasno je i nije za izazivanje sudbine..





Još malo i eto Dunava u daljini. Pri dolasku do ušca Drave u Dunav, Dunavom prode velika prekrasna bijela lada. Susreh se sa velikom rijekom, ali i velikim plovilima koja prave velike valove. Sada moram drugacija pravila plovidbe upotrebljavati radi tih velikih valova koji me mogu izvrnuti i kada dolaze od plovila, ali i kada se prvi odbiju od obale i vracaju nazad.






Uplovih u Dunav. Bilo je tacno 12.00 sati. Kao da sam planirao da stignem u to vrijeme. Osvrnuh se na put kojim sam došao...





... zatim pogledah nizvodno kamo cu dalje...






... a zatim uzvodno uz Dunav, put kojim ta rijeka dolazi ...






Doveslah do Aljmaša, mjesta izgradenog kod ušca Drave u Dunav. Odlucih ovdje malo odmoriti da žega dana prode. Ostavih kanu vezan za obalu i uputih se u mjesto malo snabdjeti potrebnim stvarima, popiti koje pivce i nešta pojesti...

Nisam našao nigdje otvoren nekakav restoran, zadovoljio sam se podebljim sendvicem, zalio to pivcem i sa kupljenim potrepštinama vratio se do kanua.






Vrijeme odmora brzo prode, pa nastavih dalje. Širina rijeke mi se cini nestvarnom







U meduvremenu se najednom digla nekakva oluja. Toliko je brzo došla da sam jedva izašao iz rijeke. Sklonio sam se ispod vrbe dok grmljavina i kiša nisu prošli. Na rijeci su se podigli oveci valovi. Sve potraje oko sat vremena, a onda najednom kako je došlo, tako nevrijeme i prode. Izgrabih vodu iz kanua i krenuh dalje. U daljini se vidu silosi kod Bogojeva...





Visoko na obali na horizontu brda vidjeh stari grad kod Erduta...







A onda prvi bliski susret sa teretnim plovilima. Kasnije, sljedece godine, cu uociti razliku izmedu teretnih plovila Dunava i Save. Na Savi remorkeri vuku teglenice, a na Dunavu ih guraju...






...uskoro prodoh ispod mostova kod Bajakova..







Ulazim u veliku krivinu rijeke kojom Dunav obilazi Daljsku planinu. Na vrhu krivine je velika ada. Nisam htjeo ulaziti na plovni put vec prodoh rukavcem izmedu kopna i ade. Tu se mogu vidjeti tragovi snage rijeke.

Iz zemlje koju je rijeka potkopala na sve strane vire žile drveca i raslinja. Ispreplelo se i ne dopušta pristajanje uz obalu. U jednom takvom spletu žilja naidoh na zapletenu mladu pticu. Pristadoh kod nje i oslobodih je od zamke žilja. Još je mlada i ne znam o kakvoj se ptici radi. Stavio sam je na obalu, ali se vratila nazad u vodu...





Nakon što oplovih Daljsku planinu, u daljini vidjeh mjesto Dalj. Doplovio sam do njega, pronašao jednu gostionicu koju sam iz vode vidio i raspalio po pivci. Kada se osvježih, krenuh dalje...





Nakon 14 kilometara dodoh do mjesta Borovo Selo na 1340 km Dunava. Tu me i noc zatece. Na samoj krivini rijeke pod selom, postavih šator, vecerah i legoh spavati. Valjda sam još u zraku zaspao i do samoga jutra bez budenja spavao...

5. Dan Borovo Selo - Čerević





Ujutro ustadoh zorom. Dobro sam proucavao geografsku kartu i stvarao orjentacioni plan za taj dan. Nije mi se žurilo jer sam morao u Vukovar doci iza 08.00 sati kako bih napravio objavu izlaska iz RH. Do sada nisam nikada prošao tu proceduru tako da neznam koliko ce to trajati i šta cu sve morati uraditi da izadem legalno kao rijekoplovac iz Hrvatske.

Taman sam doruckovao kada me obide policija i legetimira. Malo im je bilo cudno kako sam se našao ovdje jer su sinoc, navodno, bili ovdje i nisu me vidjeli. Nakon rutinske provjere otidoše. Ja se spakovah i krenuh. Jutro lijepo, vrijeme vedro, jutarnja svježina se osjeca. Nešta kasnije dodoh do Vukovara, mjesta gdje moram prvo pronaci kontejner granicne policije, a onda obaviti sve formalnosti...





Iznenadilo me koliko sam se malo zadržao dok sam sve obavio. Jednostavno mi policija pogledala pasoš, saslušala moju "pricu", lupila izlazni pecat u pasoš i - gotovo. Krenuh dalje...





... pogled na grad otkriva još uvijek nesanirane rane ratnoga divljanja nad ovim gradom...






...prodoh i ušce rijeke Vuke u Dunav...





... pa Dunavom dalje nizvodno...








Širina Dunava me oduševljava. Ovdje Dunav ide pravolinijski i gotovo se gubi u daljini. Da nije obronaka Fruške gore na horizontu, posve bi se stopio sa nebom horizonta.

Sunce se podiglo, prži, vruce mi je, ništa hladno nemam u kanuu da popijem. Nigdje ne vidjeh niti reklamu za neko picence, a kamoli da vidim tocionicu pica. "Motor" mi se zagrijao do usijanja. Kriticno, vrijeme da nešta poduzmem. Tako stigoh do Šarengrada. Negdje na obali vidjeh reklamu za pivo. Cvrsto odlucih pristati i osvježiti se pivcem.





Popnem se po strmoj obali na plato na cijem rubu ugledah terasu. Gostionica, raj za mene. Ali vrag nikada ne spava. Gostionica se ureduje da bi se tek za desetak dana otvorila. Tko toliko i uz koje muke da ceka. Medutim kada me vlasnik vidio, kao iskusan ugostitelj odmah je zakljucio da mi je hitno potrebna hladna reanimacija dobrim picem. Pocastio me hladnim gemištem, jer pive još nije imao. Divota mu je bilo promatrati me kako sam popio prva dva gemišta. Nakon toga malo price, razgledanje buduceg restorana, opet par gemišta...






...dok su kraj nas prolazili brodovi...





...uz dobro pice vrijeme proleti tako da krenuh dalje. Dunav sam namjeravao prijeci iz Hrvatske u Srbiju na njegovom najravnijem dijelu tako da sam dobro vidljiv kako ne bi netko posumnjao da se švercam preko granice ili radim kakve ilegalne radnje. Preplovih ga nizvodno do Šarengrada. Ocekivao sam da ce netko reagirati na to, ali ništa se ne desi. Jedino nekih oko kilometar prije mosta koji veže Ilok i Backu Palanku pozvaše me neki vikendaši da im se pridružim. Ponudu prihvatoh i uz Jelence pode prica. Rekoše da me dvogledom promatraju od kada su vidjeli da prelazim Dunav, pa su se zainteresirali za mene.

Sve sam im priznao uz drugo Jelence. Dadoše mi i uputstvo gdje mogu naci nekakvi restoran uz vodu. Trebam proci most pa još oko kilometar nizvodno uci u rukavac, njime nešta više od kilometar do samoga kraja koji završava plažom i restoranom.

Poslušao sam ih i nisam se razocarao. lijepi restoran sa ukusnom hranom. Dobro sam se najeo, napio i odmorio. cak su me neki oduševljeno docekali, a kasnije sam saznao da su ocekivali ucesnike Dunavske regate koja iz Inglstala ide do delte Dunava. Ja sam dva dana stigao prije regate, tako da dobih nezasluženi docek.





Krenuh poslije odmora dalje. U daljini se vide obronci Fruške gore, Dunav se pružio u nedogled. Vrlo ugodno se osjecam, "Motori¨" besprijekorno rade.

Prodoh i pored jednoga restorana, ali nisam imao potrebe svracati, a i nekako mi se cinilo da ne radi...





Nakon podužega vremena doplovih i do kraja ravnine. Tu Dunav skrece za 90 stepeni. Na samoj krivini se nalazi veliko vikend naselje. Neki rijekoljupci pozvaše me da im se pridružim. Sjedili su u svojim camcima i pijuckali rakijicu. Pridružio sam im se, uz pricu popio koju rakijicu i podoh dalje.

Pomalo se spuštala noc. Dodoh do Cerevica i podigoh šator ispod malonogometnoga igrališta. Na obali rijeke puno ljudi, a na igralištu se održavao turnir u malom nogometu. Obišao sam selo, pojeo relativno dobar roštilj i pred nekom kucom fenomenalne palacinke koje je neka šena pekla i odmah ih prodavala. I koja pivica je legla, a kada sam došao do šatora vidio sam da mi je netko ulazio u njega i ukrao veliki lovacki nož, rucni rad, dar od prijatelja da mi služi u prirodi. Nije toliko vrijedan kao nož koliko kao poklon prijatelja koji osta negdje na ratištu, ni kriv ni dužan za zbivanja koja su se odigrala oko njega. Malo sam se raspitivao, ali nisam došao do informacija tko bi to mogao uciniti.

Legoh spavati ometan glasnom muzikom do u sitne nocne sate...

6. Dan Čerević - Ada kod Belegiša







Jutro je brzo došlo. Radao se prekrasan dan i pocastio me prekrasnim prizorima....





Nisam doruckovao, pospremio sam sve stvari i nastavio put. Prvi cilj je Novi Sad da izvršim objavu ulaska u Srbiju...








Sa rijeke se pruža lijepi pogled prema Beocinu okupanome u jutarnjem suncu...





I Sremska Kamenica se lijepo vidi....





A onda prizor koji mi je ostao narocito urezan u sjecanje. Pogled na novi most u Novom Sadu. Onako u jutarnjoj izmaglici ocarao me skladnošcu i ljepotom. Ranije sam prolazio preko njega više puta, ali ga ovakvoga nisam doživio. Prekrasan mi je i impozantan, pravi ljepotan...

.... a iza njega Petrovaradin. Da dah zastane u plucima. Najradije bih se vratio nekoliko kilomatara nazad da bih ponovnim dolasku proživio u reprizi prekrasne prizore...








...Uživam diveci se Petrovaradinu...






... sada još da iza mosta pronadem Granicnu policiju i obavim sve formalnosti oko granice. Lagano veslam gledajuci u daljinu i skoro zapeh za nekakvu sajlu koja je od stupa koji viri iz vode razapeta prema obali na manje od metar iznad vode. Vidjevši je naglo sam se okrenuo unazad, snažno zaveslao i udaljio se prema sredini rijeke da bih došao do mjesta gdje mogu sigurno proci ispod sajle.











Pogled prema tvrdavi Petrovaradina još uvijek je privlacan i ocaravajuci...






Pronašao sam prema ranije dobivenom opisu splav Granicne policije. Kako je visok nisam mogao pristati uz njega, vec sam pristao nekoliko metara od njega uz obalu, vezao kanu, uzeo sve dokumente, popeo se na nasip i sa nasipa na most koji vodi do splava.
Dolaskom na splav jedan op policajaca me ljubazno zapita šta želim. Rekoh mu da sam došao prijaviti ulazak u Srbiju. Odmjerio me onakvoga neobrijanoga u kratkim hlacama i majici, sa polupotrganim slamnatim šeširom na glavi i zacudeno me zapitao kako sam stigao. Rekoh mu kanuom od Donje Dubrave. Zapita me u nevjerici gdje mi je kanu i kada sam ga pokazao dolje vezanoga, svi prisutni na splavu i policija i carina natiskaše se uz rub splava da to vide.
Dalje je sve išlo lagano, pregledaše mi dokumente, uputiše u lucku kapetaniju koja je odmah preko ulice od splava, a kada ovi cuše da kanuom dolazim, rekoše da nije to njihova nadležnost jer se radi o sportskom plovilu koje ne podliježe registraciji. Zamolih ih da to telefonom jave policiji što i uciniše. Vratih se nazad u policiju, udariše mi pecat u pasoš i ja zvanicno udoh u Srbiju.
Put nastavih ispod željeznickoga mosta.

Nakon velike krivine iza Novog Sada doplovih do hotela Dunav kod Sremskih Karlovaca. Pade pivca za ulazak u Srbiju i druga za sretno kretanje po rijeci. Nakon toga podoh dalje..






Polagano veslam diveci se rijeci, obali, prirodi i naseljima. Uhvatih se i u razmišljanju kako bi bilo da dodem ovdje negdje uz Dunav živjeti. Sagradio bih si malu kucicu, cisto malu i povazdan bio na rijeci. A onda prestadoh maštati jer je životna realnost sasvim drugacija. Jedno su želje, a drugo stvaran život...
Polako se primakoh i mostu preko kojega ide auto-pit Beograd - Novi Sad. Vec je sunce uveliko zapeklo, vruce mi je i spas od vrucine potražih u jednoj gostionici nedaleko mosta smještenoj visoko na obali. Vezah kanu i uputih se na pivo.
Ljubaznošcu konobara putem njegovoga mobitela nazvao sam brata da se vidimo u Starom Slankamenu na rucku u restoranu na samoj obali za oko dva i pol sata...






Prekrasna desna obala Dunava gdje završavaju obronci Fruške Gore plijeni mi pogled. Puno vocnjaka, vinograda, vikendica i zelenila...





U dogovoreno vrijeme stigoh do restorana u Starom Slankamenu. Kao po dogovoru na samom ulazu se sretosmo brat i ja. Naravno pala je riblja corba koja mi je u ovom restoranu najbolja na svijetu. Dogovorih se sa bratom da me sutradan doceka na ušcu Save u Dunav. Nudio mi je da ovdje prekinem put, prespavam kod njega, pa sutradan nastavim što odbih. Put je moje zadovoljstvo, a sutra i narednih dana biti cemo zajedno.





Nakon rucka krenuh pored ušca Tise ...





...pa lagano uz desnu rijecnu obalu koja mi impozantno djeluje sa naseljem Surduk...





... dolaskom bliže stadu krava, napadoše me obadi. Ubrzah kretanje da ih se riješim...

... dan polagano izmice kraju. Razgledam obalu gdje ima pogodno mjesto za nocivanje. Prije krivine vidjeh i vikendaško naselje kraj Surduka, ali me odbi pogled na ograde oko vikendica. Svaka vikendica ima malo zemlje oko sebe i sve su ogradene velikim ogradama. Pa ti vlasnici vikendica su tu u zatvoru, a ne na vikendu u prirodi. Odoh dalje od njih prema rijecnim adama kojih ima više na krivini koju rijeka cini.






Prolazeci pored jedne ade vidjeh da je "nastanjena". Pristadoh, predstavih se zatecenim ljudima, zapitah za dozvolu da tu postavim šator, a kada je dobih postavih šator.
Adu nastanjuju ribici iz Beograda i Zemuna. Na njoj provode godišnji odmor svake godine. U zajednickom razgovoru popih zalihe Stomaklije jedonom od njih, a oni sve moje vino koje imadoh. Razgovarasmo do duboko u noc...





...a onda svako u svoj šator odosmo na spavanje...

7. Dan Ada kod Belegiša - Beograd








Ranom zorom ustadoh još mamuran od sinocnjih "razgovora". Pospremim sve što sam izvadio iz kanua. Osvrnem se a ono vani prekrasno jutro. Sunce se tek rada, ribici u svojim camcima "spremni na položajima", blaga izmaglica na vodi, jutarnja svježina u zraku, a iz vode se osjeti isijavanje akumulirane topline. Užitak za oko i tjelo...








... moji sinocnji drugari još su hrkuljili u svojim šatorima. Nisam ih želio ometati u jutarnjem miru, vec bez pozdrava krenuh dalje . Još oproštajni pogled na njihov kamp.....





Dunav se pokazao u potpunoj ljepoti toga jutra...






...pogled prema Banovcima okupanim zrakama izlazecega sunca...






.... pažnju mi privukla i "viseca" vikendica za koju mi nikako nije jasno kako stoji na okomitoj obali ...





... muci me suhoca grla izazvana sinocnjom Stomaklijom. Pažljivo razgledam obalu ne bi li vidio nekakvu gostionicu da navratim na picence. I otkrih je visoko na obali nedaleko veslackog kluba u Zemunu. Pristadoh, vezah kanu i uspeh se do gostionice... Sa njene terase se pruža lijepi pogled na rijeku...

... polveci rijekom susretao sam se sa velikim školjkama koje su bile mnogobrojne u rijecnom toku. Nosila ih je matica rijeke, bile su poluotvorene i plutale površinom pokazujuci mi gdje je rijecna matica.. Nigdje nisam došao do saznanja odakle su i kako to da se u tolikom broju krecu rijekom. Nisu žive vec kao da su uginule...








... nakon osvježenja put nastavih dalje ...








...kroz rijecnu izmaglicu u daljini se nadzire Beograd...






... oduševila me i reklama za pivo. Svetsko a naše, kud' ceš bolje. Uh jedna bi mi sada dobro došla...

... dolazim bliže Zemunskim splavovima...








... prolazim izmedu "parkiranih" camaca i brodica...











... pa opet prekrasni splavovi - restorani ...





... Kalemegdan mi je sve bliže, ispod njega je ušce rijeke Save, moj cilj. I nekako umjesto radosti što dodoh do cilja, obuzme me nekakva sjeta, praznina, nekakav unutrašnji glas, zove me da nastavim još dalje, ali vrijeme za ovaj put se završava...






... prodoh i pored vojnih cuvara granice i rijeke ...

... kraj se nadzire velicinom objekata na Kalemegdanu ...





... uplovih i u rijeku Savu, trecu rijeku na ovome putu...





...Savom sam plovio nekoliko desetaka metara, dok nisam našao pogodno mjesto kod oznake nultog kilometra, gdje sam izašao iz rijeke. Prije izlaska iz rijeke još jedan pogled uzvodno uz nju... Oprostih se i sa svojim slamnatim šeširom koji je vec dotrajao. Spustih ga u vodu Save, da nastavi sam put koji smo zajedno zapoceli...





... put završih u 10.15 sati. Iza mene je 247 km plovidbe rijekom Dravom, pa 212 km rijekom Dunav. Ukupno predoh 459 km za malo više od 6 dana, odnosno prosjek puta je nešta veci od 70 km dnevno. Put prekrasan, doživljaja "za izvoz", baterije napunjene. Veliki nedostatak je što sam imao slabiji fotoaparat, sa malo memorije tako da je dosta prizora ostalo samo u mome sjecanju. No drugi puta biti ce bolje. Nadam se..

Pozdravlja vas Olimp i poziva da mu se pridružite u buducim putovanjima rijekama!......

svaka čast, vrlo ljepa reportaža...

A možemo li znati kako je bilo na granicama (mađarskom, srpskom), te kako si se vratio natrag?

pa jesam al izgleda da nije primilo, ja mislila da ste obrisali post, uh

Stvarno mi nije jasno kako ona vikendica visi na obali. Odlicna reportaza.

Stvarno odlicna reportaza i pothvat za pozavidjeti...