GARMIN gps-i

u ovoj ću temi pokušat obrazložiti zašto su meni garminovi gps-i najbolji od svih koje sam ikada koristio.
mnogi su već kroz moje priče shvatili da je dosta jaka poveznica između mene garmina i Navigo sistema, pratili su me na svim mojim većim projektima i putovanjima-avanturama.
u prvom dijelu priče nastojat ću objasniti kako je do te suradnje uopće došlo.

satelitsku navigaciju koristim od samih početaka, negdje od sredine 90tih godina ali je po meni ona tek ozbiljno zaživjela pojavom prvih modela ručnih satelitskih prijemnika sa kartografijom. odnosno onih modela na kojima si fizički odma mogao vidjeti gdje se na karti trenutno nalaziš. kao prvi ozbiljan gps prijemnik izdvajam garmin map 12.
na putovanjima kroz više od 10 godina koristio sam mnoge modele različitih proizvođača satelitskih prijemnika no primjetio sam da sve ozbiljne službe svijeta tipa vojska, policija, avijacija, obalna straža, dakle sve službe gdje bi precizno određen položaj netkome mogao spasiti život da svi oni koriste garmine.

2005 sam završio padobranski tečaj i počeo aktivno skakati



















u to vrijeme naš prastari klubski avion "keriola" u kojemu je osjačaj leta bio toliko obeshrabrujući da si osjetio neko olakšanje kada si se na 3 soma hitio iz njega van, dakle taj avion kojega smo svi obožavali nije imao niti jednog orjentacijskog instrumenta osim visinomjera i kompasa.
nama mladim nadobudnim padobrancima bila je smrtna kazna doći na lučko i onda zbog recimo naoblake ne ići skakati, nema gorega nego kad si već na dromu imaš slobodan vikend i lovu u džepu a zbog lošeg vremena ne možeš u zrak.





tada bi nas desetak krenuli nagovarati cinca (legendarnog voditelja skakanja) i pilota aviona i uvjeravati ih da vrijeme nije toliko loše i da bi se skoro pa dalo skakati.
koji puta nam je to i uspjelo, potrpali bi se u avion i pedala u zrak



poletjeli mi tako jedne poluoblačne subote.
u avion osim pilota stane još 5 padobranaca i uz pucketanje elise čiji krakovi pri full gasu probijaju zvučni zid(već nam je taj zvuk dizao adrenalin u žilama) grabimo mi visinu.
tada sam već imao određen broj skokova, dovoljan da počnem malo eksperimentirati i sam sebi biti veća faca. u padobranstvu iskusnjare skaću sa vrlo malim padobranima a mi balavci smo imali krpe velike po kvadraturi skoro ko površina mog stana. e baš sam se za ovaj skok odlučio od akrobatskog pilota branimira posuditi njegov za moje tadašnje iskustvo vrlo mali padobran.
letimo mi tako i na 1400m visine uđemo u oblake koji su se skroz razbistrili negdje od 1900m.
kukamo i molimo pilota da nas digne još malo više jer standard za skakanje na lučkom je do 2500m, e sad sve ovisi o uvjeravačkim sposobnostima posade koliko će piva po slijetanju obečati pilotu da ih digne još barem 400-500m do 3 soma.
uvjerili mi pilota i nastavio on vrtiti krugove ali kako našoj kerioli po ljetu treba i pola sata da se natovarena toliko popne za to vreme se dole stisnula naoblaka i počelo je ozbiljno puhati.
u moru oblaka pilot je uspio kroz rupu ugledati aerodromsku stajanku i zaključio da ipak neidemo preko 2700m. trojica su se padobranaca spremala za skok, jedan snimatelj i jedna dvojka. u trenu kada su se hitili kroz rupu gdje bi trebala biti vrata aviona, u isto je vrijeme došlo do jače zračne turbulencije i pilot je nas dvoicu koji smo preostali u avionu zaustavio na izlazu dok se avion ponovno ne stabilizira.
u tih nekoliko sekundi zatvorio se i onaj mali prozor u oblacima kroz koji smo vidjeli zemlju i mogli odrediti svoj položaj.
nakon još 10-15 sekundi pilot nam je obznanio da više nema pojma gdje smo da bi po njegovoj pretpostavci trebali biti u krugu 7 kilometara oko aerodroma(avion juri 200-250km/h). obično je orjentir i zagrebačko sljeme i toranj no kako je oblak bio na većoj visini sljeme i toranj su potonuli duboko u nevidljive nam dubine.
za balave padobrance kakvi smo bili mi najveća je sramota ako se avionom sa spakiranim padobranom spustiš na zemlju, to je vrlo opasno i za avion i pilota jer je sa 6 osoba i opremom taj zračni komarac preopterećen i mogao bi se doslovce raspasti u dodiru sa grbavom aerodromskom travnatom pistom.
dakle morali smo van pod svaku cijenu.
pogledamo se i hop za 10 sekundi slobodnog pada već si u oblaku. od trena kada su prva troica iskočili dijeli nas tek nekih 20-30 sekundi. ja sam iskočio zadnji i ako se sjećate na leđima imam vrlo mali posuđeni padobran. pri padu kroz oblak sav se smočiš a brile ti se zamagle. gledam visinomjer i kazaljka se spušta na 1400m i vidim dno oblaka. u daljini jako jako daleko gledam aerodrom.
tko je ikada letio iznad lučkog zna da je cijeli aerodrom omeđen jednim potokom preko kojega je nemoguće prijeći on je i napravljen kao barijera protiv neželjenih gostiju na aerodromskoj pisti i stajankama. ako ne uspiješ priječi taj potok i ne uspiješ doseči teritorij aerodroma nego padneš na neku od okolnjih livada čeka te duga šetnja jer moraš prepješaćiti nekoliko kilometara sa svom opremom da bi mogao priči aerodromu.
dakle ja sam još uvijek na 1400m i pošto sam zadnji i znam da iznad mene više nema nikoga a aerodrom mi se učinio stravično daleko, kršim skakačke regule koje nalažu da padobran otvaram na 700-500metara visine i otvaram ga na 1300 kako bi mogao doletiti do aerodroma, otvorio sam ga na višoj visini i zato kako bi mogao na sigurnoj visini isprobati sve finese nepoznatog malog krila iznad sebe.
na ovome sam skoku napravio dvije greške, prva je bila što sam skočio a da uopće nisam znao gdje sam i što je ispod mene
druga greška je ta što sam u isto vrijeme experimentirao sa novim padobranom i novim rukavicama. baš se sve nekako potrefilo i meni se prilikom otvaranja jedan od konopa padobrana zapetljao za rukavicu odnosno za moj mali prst desne ruke.
kako je zbog tog kvara krilo padobrana bilo asimetrično on se u zraku počeo vrlo brzo okretati oko svoje osi. u takvim situacijma ako nešto padobranac ne učini obično zbog ogromne centrifugalne sile i što mu sva krv iz mozga ode u noge ostane bez svijesti. sekundu dvije razmišljao sam odbaciti glavnu kupolu i otvoriti rezervi no kako mi je mali prst bio zahaklan u tom bi se slučaju oba padobrana spetljala. plan mi je bio izvuči spyderco impalu koja mi je nažalost ili na sreću bila u desnom džepu hlača i odrezati si mali prst no dok sam lijevom rukom pokušavao dohvatiti nož iz desnog džepa i dok je opterečenje uslijed sve jače centrifugalne sile raslo jednostavno mi je šaka iskliznula iz rukavice i konop se oslobodio. brza provjera kupole i visinomjera, još sam bio na nekih 700m. gledam po okolici ekipu s kojom sam iskočio a oni aterirali po kuruzi i livadam i čeka ih duga šetnja kući, ja sam jedvite jade uspio priječi, preletiti onaj potok i strovaliti se na sam rub aerodroma.





u šetnji prema hangaru pala mi je na pamet ideja "pa zašto mi u avionu nemamo GPS" ne mora to biti nikakav fensi aeronautički bio bi nam dobar bilo koji garmin.

u ponedjeljak sam otišao do Navigo sistema koji su ovlašteni diler za garmin za hrvatsku i ispričao im cijelu priču i zamolio ih za jedan uređaj. zbog razumjevanja jednog gospodina kojemu i danas dugujem veliki dio od zanimljivosti svoga života, koji je imao sluha za avanturu i poklonio nam jedan uređaj, bio je to odličan model 60csx pa smo sada po svim vemenskim prilikama do u metar znali gdje trebamo iskočiti.









kako bi im se barem donekle zahvalili i naš avion nosio je njihov logo









ovo iznad je fotka mojeg prvog skoka, kasnije sam kao dio obavezne padobranske i glajderske opreme uvijek nosio i garminov gps.













ovo je tek uvod u priču, nastavak slijedi sutra. no svi su komentari i sada dobrodošli.

idući projekt u kojemu je garminov gps imao vrlo bitnu ulogu zvao se "Skuterima po hrvatskoj". pao mi je na pamet šetajući po zagrebačkom velesajmu na auto-moto showu. čim mi je sinula ideja skočio sam do piaggiovog štanda i sa susretljivom gospođom đanom sve u trenu organizirao i dogovorio. cilj projekta bio je pokazati da je za ozbiljna putovanja ili vikend odlaske na more dovoljan i 50ccm skuter. tadašnja moja cura, sada supruga, prijatelj davor i ja krenuli smo iz zagreba na put dug skoro 4000km.



iz zagreba su nas ispratile i kamere HRT-a.





sa tri piaggio energyja namjerili smo proči hrvatsku njenom granicom. dakle gps nam je bio od ogromne važnosti jer cilj je bio proći cesticama i puteljcima što bližim samoj granici sa susjednim državama. često smo vozili i vrlo lošim putevima tu su nam od velike koristi bile navigo sistemove topo karte koje su se dokazale kao pouzdane no i otkrili smo i nekoliko grešaka i jednom čak skoro i zalutali.





prva destinacija nam je bila naj zapadnija točka hrvatske







svaku večer smo se internetom javljali i slali fotke na mnoge portale i za mnoge časopise jutarnji, većernji, moto revija itd





put nas je vodio i kroz velebit







putem su nas često dočekivali novinari i televizijske ekipe tv centara pa smo imali direktna uključenja u tv program.









svaki smo dan prevalili put od 300-400km i ubrzo bili na vratima dubrovnika



no najjužnija je točka bila prevlaka





na kacigi se vidi i jedna od mojih kamera koje sam nosio, najme o cijelom sam događaju snimao serijal a dobar dio kadrova snimljen je upravo ovom kamerom zašerafljenom na kacigu nosačem inproviziranim od dijela invalidskih kolica.

na fotki se vidi i garmin map 60 c koje smo na ovoj avanturi koristili i kojim bi potvrdili da se nalazimo upravo na točki koja je naj, južnija, istočnija, zapadnija, sjevernija od hrvatskog teritorija. malo se ovaj model za naše potrebe pokazao nedostatan jer nije imao magnetski kompas nego samo elektronski tako da bi ispravno očitao strane svijeta morali smo se kretati. problem se javio na velikim raskrižjima kada bi stali na semaforu onda bi se karta okrenula u nekom proizvoljnom smjeru i nismo znali na koju stranu krenuti. potrebno je bilo krenuti samo metar dva da se opet sve dovede u red no to je za nas koji puta značilo da se moramo okretati za 180 i kroz isto raskrižje proći ponovno kako bi u kretanju vidjeli u kojem smjeru trebamo skrenuti. od tada smo na dalje koristili samo moj omiljeni map 60 csx





kroz knin, sisak stižemo i u slavoniju











kroz vukovar kopački rit, morsko srdišće, krapinu, trakošćan nakon 10 se dana vožnje vraćamo u zagreb.



puno nam se anegdota vrijednih spomena dogodilo na ovome putaovanju, puno smo različitih ljudi upoznali koji su nas kroz medije pratili i u svojim nas gradićima dočekivali. ovo je tek mala crtica iz ove avantuire a kao opširniju reportažu jednom ću to nakucati pod odvojenom temom.

ovo je okvirna trasa puta koji smo odvozili.

iduća se avantura da nije bilo Navigo-sistema i Garmina vjerovatno ne bi ni dogodila.
želja nam je bila snimati stotinama kilometara udaljene baze UN-a daleko u pustinji sahari i život ljudi koji tamo obitavaju. bilo nam je još zanimljivije i iz razloga jer je tamo bilo i naših hrvatskih vojnika. zanimljiva i primamljiva nam je bila i činjenica da niti jedna televizaija više od 20 godina nije snimala na tim prostorima. u te je predjele pristup civilima zabranjen.
dozvole smo s UN-om u new yorku rješavali više od pola godine i na koncu je ispalo da jedino možemo iči tamo snimati ako nas na papirima UN šalje.
no trebali su mi papiri od hrvatskog novinarskog društva čiji sam trebao biti član a nisam bio.
fina starija punašnija gospođa tajnica HND-a nakon što sam joj donio na uvid 200-300 svojih HRT-ovskih novinarskih uradaka i pisma garancije nekoliko vrlo uglednih priznatih HRT-ovih novinarskih veličina i urednika i objasnio joj da mi iskaznica HND-a u ratnim uvjetima može spasiti glavu mrtva me hladna uz mljackanje odprdila i zaključila da nisam vrijedan postati njihov član makar ni na tih mjesec dana.
nekako ipak rješavamo dozvole i bez tog komada kartona, no onda se dogodila još jedna situacija sa mojom matičnom kućom HRT-om. najme imamo odjel vanjskih poslova koji se bavi organizacijom ovakvih rizičnijih putovanja. iz tog su mi odjela savjetovali da se javim sa pismom nakane dolaska u susjedni maroko gdje hrvatska ima svoj konzulat. supruga odma drugi dan šalje fax i mail na adresu konzulata da stižemo. drugo me jutro zove direktor televizije na razgovor, najme konzul u maroku je njegov osobni frend i kad je čuo da stižemo odma ga je drugo jutro nazvao i rekao da su na lokaciji na koju mi planiramo ići i snimati nedavno nestala dva španjolska novinara i da je tamo opasno i neka nikoga ne šalju u tu pustoš.
tako sam u trenu izgubio svaku potporu svoje matične kuće HRT-a. pri izlasku iz kancelarije ljutito sam se okrenuo totalno izbezumljen idiotizmom situacije i živčano dreknuo da onda uzimam mjesec dana godišnji.
u trenu smo ostali bez svega, avio karata, dnevnica, ata karneta, potpore u slučaju sranja.

to je bio prvi puta da sam shvatio da sve što ću u životu raditi da ću sve morati organizirati sam, zapravo sa suprugom, i da sve ide kao po loju samo onda kada sve sami organiziramo i ako nismo o nikome ovisni.
sve to se dogodilo nakon 8 mjeseci pripremaza put, samo 8 dana prije samog odlaska. UN nam je definirao datume i to više nije bilo podložno promjenama. ili smo mogli odustati ili se nekako skrpati i krenuti, e tu je glavnu ulogu imala jedna draga ženska osoba iz Navigo sistema i na sreću za 9 dana ipak smo sletjeli u saharu







zapadna sahara i mauritanija kroz koje smo prolazili najzagađenije su zemlje na svijetu po minama zaostalim iz ratova i mnogi su pripadnici UN-a poginuli naletjevši vozilom na minu.
problem je što se neoznačena minska polja sama premještaju, putuju pri olujama s pješćanim dinama. garmin je izradio karte tih minskih polja ali te karte još nadopunjuju i sami propadnici UN-a prema viđenju na terenu i dojavama lokalaca. kada bi ušli u minsko polje ekran uređaja potamni uz prikaz mrtvačke glave i zvučno pištanje i strelicom za navođenje najkračom rutom van granica minskog polja. cijeli UN koristi garminove uređaje i kartografiju pa smo uz njihovo odobrenje te karte mogli loudati i u naše civilne garmine. to nam je itekako dobro došlo, dapače o tome nam je doslovno svakodnevno ovisio život jer smo dnevno đipovima po nepoznatom terenu prelazili i više od 300 km i tako mjesec dana.
osim mina tako smo dobivali smjernice i do pitkih izvora vode i o smjeru povratka u sigurnost UN baze.




































sretno smo se nakon mjesec dana vratili u hrvatsku a materjal s tog putovanja kroz tri se godine reprizirao na HRT-u

i u africi smo se uvjerili da apsolutno sve službe koriste garmine













neke su od fotki izvađene iz videa pa baš nisu naj ali se vidi ono o čemu u temi govorim

poučen iskustvom zato sam i ja na svim specijalnim zadacima kakav je bio i ovaj gdje sam u 3 dana morao proći cijelu hrvatsku i šire, kao jedinu orjentaciju u helikopteru uz visinomjer i kompas koristio ručni garminov gps uređaj.



















ne samo u zraku, koristio sam ih svuda i nikada u 10 godina korištenja svih mogućih modela nisam imao niti jedan slučaj da me uređaj iznevjerio. istina je da su imali boljih i lošijih modela no svi su oni obavljali svoju zadaću za koju su i stvoreni a to je da nas lociraju na terenu po kojemu se krećemo.

dok sam boravio mjesec dana u sahari shvatio sam da zapravo volim pusta i udaljena mjesta, rodila se ideja za novi projekt imena "Avantura do kraja svijeta", kojemu sam za cilj odredio proputovati sva udaljena teško dostupna mjesta na svijetu, projekt koji se nadam da ću raditi cijeli život.
o avanturi pod ovom temom neću puno tipkati jer sam pod temom foto video reportaža već prilično detaljno natipkao većinu bitnih situacija i u skoroj budućnosti planiram još toga natipkati.
reći ću samo da kada smo se ja i supruga pripremali za ovo dva mjeseca dugo putovanje da smo itekako birali artikle koje ćemo sa sobom nositi. jedno putovanje gdje sve što nosimo moramo moći i na leđima ponijeti, + video oprema, kamere, stativi, fotoaparati plus odjeća, šatori, i to sve prilagođeno najširem spektru klimatskih uvjeta od polarnih -30 do tropskih +35.
50 000km dugo putovanje pred nas je stavilo mnoge izazove, a garminov gps uz putovnice i lovu bio je najbitniji dio opreme o kojemu će nam ako nešto pođe po zlu ovisiti životi, jer u dijelove u koje smo kretali tisućama kilometara nema mobitel signala.

prva destinacija bila su pusta prostranstva ognjene zemlje "tiere del fuego". na prostoru nešto manjem od hrvatske ima samo tri naselja od kojih ono najveće veličine je našeg samobora. to je najjužnije kopno na svijetu osim južnog pola, ondje je i zloglasni "cape horn"
nekoliko tjedana skitali smo se tom divljinom, što automobilom što pješke a jedini način orjentacije bile su do bola loše papirnate karte i gps satelitski prijemnik.
samo smo jedenom zalutali, zapravo ni nismo zalutali nego je most koji smo trebali prijeći bio srušen.

u idućoj smo se etapi Avanture uputili na stvarni kraj svijeta kontinent antarktiku, južni pol.
taj dio svijeta je klimatski najnepogodniji za život a temperature se spištaju i niže od -80. čak i u ljetnim mjesecima tamo je znalo biti hladnije od -20.
na antarktiku smo išli brodom ali kako smo bili snimateljska ekipa često smo se na kopnu izdvajali od ostalih (posade broda, posjetitelja i znanstvenika) kako bi mogli snimiti dobre kadrove. tragovi u snijegu bili su uz gps jedini način orjentacije u tom carstvu hladnoće leda i bjeline i siguran put prema brodu ili antarktičkoj bazi u kojima bi boravili.
zemljopisne karte ovdje ne vrijede jer se krajolik konstantno mijenja ovisno o temperaturama i količini leda i snijega, zadnjih godina mijenja se još drastičnije zbog globalnog zatopljenja.
od svih GPS uređaja koje sam ja isprobao jedino je garmin uopće mogao na ekranu prikazati područje južnije od ognjene zemlje, sve antarktičke baze i jurišni znanstveni timovi koriste upravo garminove ručne gps uređaje. i nama je naš služio čak i na ovim niskim temperaturama besprijekorno, a točke koje smo na lokacijama memorilali, na neke od njih ljudska noga više nikada neće kročiti niti je prije nas kročila, označavat će unašem sjećanju jedne od najsretnijih trenutaka u našim životima.

nakon antarktike posjet čileu bio nam je više kao odmor a najljepši vulkani svijeta 3000m visoki u vječnom snijegu i ledu tek šetnja. o kako smo pogriješili! upravo zbog takvog neozbiljnog odnosa prema ozbiljnom usponu napravili smo nekoliko početničkih grešaka (tipa ostali smo bez vode? ali i još nekoliko ozbiljnijih)

duboke ledene škrape, brze promjene vremena, zakasnjela informacija da je ovaj vrh odnio već više od 50 života samo je mali broj situacija iz široke lepeze kako smo tada mogli nadrljati. bitno je bilo znati točan položaj i još bitnije znati se po lošim vremenskim uvjetima istom trasom i vratiti.

u zadnjoj etapi našeg putovanja iz čilea smo odletjeli na najizoliraniji dio svijeta, najizdvojenije kopno od kojega je najbliže iduće kopno udaljeno cijelih 4000km.
nakon dana leta sletjeli smo na rapa nui ili uskršnji otok.
ovdje smo gps koristili najviše za memoriranje lokacija na koje bi se u povoljnom dobu dana (svjetlo) vraćali kao bi ih snimili. bilježili smo i ulaze u podzemne objkte-špilje kojima smo se smucali, kao i rute koje smo prelazili jer na otoku veličine krka prometnica nema izuzev u jedinom gradiću na otoku hangaroi.







iako je krajolik prilično ujednačen ipak ima i ovdje područja gdje se možeš izgubiti, pogotovo pod zemljom















otok je stekao svjetsku slavu po monolitnim kamenim kipovima moaima









vulkan gdje su ih domorodci klesali, rano-kao







i još uvijek aktivan vulkan rano-raraku

definitivno egzotičan otok, egzotične životinje, biljke, egzotični ljudi, egzotične žene sa egzotičnim tetovažama .

fotke u ovoj temi su jedan dio mog putopisnog opusa. poanta ove priče je da sam imao prilike garminove GPS-e koristiti puno i na svim zemljopisnim dužinama i širinama. u situacijama kada su mi oni bili samo alat za provjeru već unaprijed poznatih lokacija pa do situacija kada mi je o njihovoj točnosti pouzdanosti i preciznosti ovisio život, fotke su tu kao potvrda priči.
malo će biti čudan moj zaključak za kraj, nikome ja ne mislim prodavati maglu i hvaliti neprovjereno, ustvrdio bi da su svi ti uređaji ako govorimo o top modelima različitih proizvođača, kako je to slučaj i u auto industriji, foto industriji, biciklima, itd, dakle svi su oni tu negdje po opcijama i kvaliteti no ono što GARMIN izdvaja iz mora ostalih je njihov tehnički suport kroz hrvatskog distributera Navigo sisteme, jer uređaj je toliko dobar koliko su dobre karte koje su u njemu a jedino Navigo sistem ima svoje kartografe koji svakodnevno rade na unaprijeđenju karata.
no nisu ni oni bezgriješni, i meni se dogodila situacija da sam slijepo prateči upute GPS-a zalutao. kao televizijska redakcija išli smo na teambuilding u neki zabiti kutak hrvatske di u životu nitko od nas nije nikada prije bio.
ja velim "ma sljedite mene ja imam garmina", kad za sat vremena završimo u šumi u sred lovišta umjesto na željenom obiteljskom seoskom gospodarstvu. blamaža do bola, a uređaj pokazuje da smo samo 300m udaljeni od željenog cilja.
drugi sam dan otišao do navgo sistema i uputio ih u problem. greška je bila u tome što je cesta koja je završavala u sred šumetine već odavno ucrtana u službene karte hrvatskih cesta kao izgrađena, a nitko nije znao da je po starom dobrom hrvatskom običaju vjerovatno neki lokalni političar buđet za dovršenje ceste potrošio na odojke i gemište.
na sljedećem apdejtu softvera i kartografije taj je greška otklonjena.

upravo je to ono zbog čega je po meni garmin najbolji, zato jer pažljivo bira partnere s kojima i preko kojih će poslovati(tipa Navigo sistemi) i ima odličnu servisnu potporu. činjenica da sve službe svijeta kojima je bitna pouzdanost, preciznost, robusnost, jednostavnost biraju upravo iz garminove palete prooizvoda ipak govori da su tvrdnje koje sam ovdje iznio zapravo općepoznate i priznate.

ovo je bio općeniti uvod, a kako ću stići želja mi je u ovoj temi recenzirati i usporediti neke od novih modela garminovih proizvoda.

Vidim kolega da je Navigacija dobro "pogodila" jer su cure mmm!

Btw-na zadnjem setu fotki ne vidim da je tvoja žena s tobom na eventu...negdje si ju zgubil ili..

pa bila je i ona tu negdje
cure su im stvarno prekrasne.

Dobre reportaže, makar sam ih više manje već čitao u drugim temama, ovo je malo drugačiji pristup, kako god bilo uvijek uživam u čitanju.

Odlicna reklama za Garmin .

pa da, mislim da dobre stvari zaslužuju dobru reklamu, a ove cure koji redak iznad zaslužuju itekakvu reklamu

istina neke od crtica koje sam pod ovom temom stavio već su objavljene u puno širim reportažama a neke su fotke potpuno nove i većina će njih dočekati da ću ih također objaviti u puno većemu pripovjedaćko-opisnom formatu.

Jesu na Uskršnjem baš sve žene lijepe?

Po ovome mi se čini da jesu.

Posveti im zasebnu temu i stavi sve fotografije....da,i one za koje žena ne zna.

većina žena na rapa nuiu su vrlo lijepe. malo mi je to neobično jer svi stanovnici otoka potječu od 40tak jedinih preživjelih koji su ostali na otoku prije nešto više od 100 godina. dakle sigurno su svi u nekome daljnjemu rodu, a degeneričnih poremećaja tjekom cijelog boravka nismo uočili.
čista suprotnost nekim našim otocima koji su jedva nekoliko kilometara udaljeni od obale a velik dio populacije im je retardiran zbog međusobnog krvnosrodskog križanja.
rapa nui je udaljen 4000 km od drugog najbližeg kopna i na njemu danas živi nešto više od 2000 ljudi, otok je veličine našega krka. s tim podacima na umu vjerojatno je za pretpostaviti da su se i oni često međusobno bčliskorodno križali ali kako sam naveo degenerični poremećaji niti kod djevojaka niti kod dečkiju nismo uoćili, dapaće mogli bi biti primjer ljudske rase.
sva sreća da je danas s garminima u kokpitima taj otok puno lakše pronaći nego prije nešto više od 200 godina kada je otkriven(jedan od posljednje otkrivenih dijelova svijeta uz antarktiku koja je otkrivena tek prije oko 100 godina.

Navi,
možeš li dati usporedbu eTrex30 s GPSMap62st?

Uskoro bih uzimao gps, a ova dva su jako slična (isti chip, isti broj Waypointa, route-a, tracklog-ova), jedino 62-ica ima bolju antenu (quad helix) a i nešto malo se razlikuju u samom rukovanju.


Teško mi je ocijeniti da li te razlike vrijede cca 1500 kn razlike u cijeni (eTrex30 s AdriaTopo - 1.850 kn vs GPSMap62St bez AdriaTopo - cca. 3.200 kn)?

Kako uvijek imam papirnatu kartu sa sobom, GPS bi mi trebao pomoći kad se uvalim u nepregledan teren (poput vrtača na Biokovu - svaka ista) ili u uvjetima jako loše vidljivosti (gusta magla, sniježna mećava - whiteout)...

ETrex mi je simpatičan kako zbog pristupačne cijene, tako i zbog male mase (140gr)...

Aries
nisam ti mogao odgovoriti ranije jer sam bio na otoku mjesec dana bez interneta no ukratko za ono što si naveo da ti treba mislim da će eTrex više nego zadovoljiti i stvarno nema potrebe za toliko više love dati za skuplji model. koristio sam stariju varijantu eTrexa i odličan je to GPS pogotovo ako ti je važan mali volimen i mala težina, kao recimo na biciklu, i pogotovo u situaciji ako ga koristiš s kartom onda stvarno veći displej koji je i najveći benefit skupljih modela nije ti potreban.
ja često koristim garmina bez ikakve karte pa mi i samo nekoliko milimetara veći dispay često zna puno koristiti.
da ja sad kupujem GPS kupio bi ponovno jedan od modela 62 no da sam ja Ti onda bi si uzeo eTrexa.

prošli smo se tjedan moja obitelji ja uputili na nekoliko dana u bosnu. već odavno od djetinjstva nisam bio u srajevu a moja supruga si je za nedavni rođendan zaželjela novu đezvu za kavu eto razloga za posjet tome gradiću kahve đezvi i bureka.

već unaprijed sam si u zagrebu prije polaska u garmin ukucao adresu hotela i za tren sam imao izračun koliko kilometara imam i na kojem kilometru na koju stranu trebam skrenuti.
uz današnju tehniku stvarno je puno jednostavnije putovati. bez briga i razmišljanja o orjentaciji ostaje mi tjekom vožnje puno više vremena za razmišljanje, samo pratim strelicu na uređaju a po glavi mi se motaju raznorazne misli i ideje.





na pamet mi je palo vrijeme prije 30 godina kada sam kao 7 godišnji klinac u zelenom renaultu 4 GTL s malom prikolicom proputovao cijelu yugu i cijelu europu. upravo sam tada zadnji puta bio u sarajevu.
sjećam se koliki je tada problem bio nabaviti ažurirane automobilske karte europe, i kako ih je tata čuvao i pažljivo prostirao po haubi popularne četvorke. sjetio sam se sjaja i ponosa u njegovim očima kada bi uspio bez previše stajanja i zapitkivanja pronaći neki od planinskih graničnih prijevoja u visokim alpama na međi na prijelazu iz italije u švicarsku. fluela pass to ime mi još i danas zvoni u ušima. dok su konjima nabijene mašine bembura i saabova kuhale na strmim planinskim serpentinama naša je četvoraka pobjedonosno grabila prema vrhu višem od triglava.

nas je elektronika nepogrešivo vodila kroz labirinte sarajevskih ulica do mjesta do kojega ni mnogi sarajlije nisu znali objasniti točan put.











na neki nas način ta sva oprema uljulkava u osječaj neke lažne sigurnosti i bezbrižnosti i onda kao da gubimo britkost mozga i smisao za orjentaciju a prazne bi nam baterije mogle postati ozbiljan problem.

sjećanje me tada vrati u puno bližu prošlost prije samo 2 godine kada sam veslao 300 kilometara niz dravu do kopačkog rita. tamo mi je čuvar parka u intervjuu ispričao stravičnu priču o strancu koji je biciklirao europom.





odlučio je potpuno sam bez nadzora biciklom otići u kopački rit, nakon više od godine dana potrage pronašli su njegov ogoljeli kostur naslonjen na bicikl koji je bio još u tip top stanju, kažu samo mu je gume trebalo napumpati.
iskusan avanturist sigurno je imao osnovna znanja orjentacije jer ipak propedalirao je dobar dio europe i hrvatske. pretpostavljaju da se tokom noći promjenio vodostaj u ritu i totalno promijenio izgled labirinta kojim je došao. najtužnije od svega je to što je pronađen kako je nakon dugog lutanja završio jedva 200 metara od glavnog toka drave nasuprot sela ušće





razmišljam kako bi mu život bio drugačiji i koliko bi još toga mogao doživjeti da je imao sa sobom GPS. tada bi zanao da može ostaviti bicikl sa opremom koja mu je izgubljenom bila nosioc sigurnosti, da ju može ostaviti i zaplivati prema dravi jer neki od ribara koji tuda često prolaze sigurno bi mu pomogao, jedna sitnica koja ga je došla glave.



i mi smo tri dana čamcima na vesla pretraživali to ogromno prostranstvo vode i divljine, dva garmina koja smo nosili uljevala su nam sigurnost i među ostalim vještinama davala samopouzdanje i nadu da ćemo se iz tog zelenog raja znati i vratiti.





























temu o veslanju niz dravu i po kopačkom ritu možete vidjeti ovdje:

https://survival.aforumfree.com/t2236-9-dana-na-dravi-veslanje-navigator

Da ne otvaram novu temu... hocu si kupiti originalne topo karte za garmin 60csx, al jedino kaj sam na netu nasao od ovih u navigu su topo karte drzava bivse juge i albanije, a meni bi trebala recimo karta cijele zapadne europe i pozeljno sjevera afrike. Znaci pitanje je gdje se mogu nabaviti original topo karte sa vecim podrucjima, npr, europa, afrika, j. amerika itd.. na micro sd kartici