Dunavska bajka - kanuom Beograd - Brza Palanka, TI

NAPOMENA: Ova pričica će se postavljati u narednim danima. Vrlo je duga i shvatiti ćete zašto. Uživajte u njoj i molim da se suzdržite komentara dok ne bude gotova. Onda slobodno navalite s kritikama. HVALA





Kao "stari" rijekoplovac oduvjek sam želio svojim kanuom plovoti kroz Ðerdapske klisure. Tih oko 120 kilometara rijecnoga puta kroz klisure, kažu znalci , najljepši je dio Dunava od izvora do ušca. Vjerovao sam im mada nisam, do ove godine, nikada tamo bio.

Za ovu godinu sam si odredio rutu plovidbe od Beograda do Brze Palanke. Tih oko 285 kilometara dunavskoga puta planirao sam proci za 8 dana pridruživši se poznatoj dunavskoj regati TID 2011, koja se po 56. put organizira od izvora do ušca Dunava.





Prošle godine sam ucestvujuci na toj regati plovio od Mohaca do Beograda i ova ovogodišnja ruta je logican slijed nastavka plovidbe Dunavom.

Mjesto gdje sam "ušao" u regatu je Beograd, nedaleko od Nebojišine kule na desnoj obali rijeke Save, ili Dunava, ovisi kako se gleda jer se nalazi na samome ušcu rijeke Save u Dunav.

Do toga mjesta došao sam svojime automobilom na kojemu sam prevazao kanu i opremu, a usput i brata koji je trebao vozilo vrati po mome odlasku. Ujedno mu zahvaljujem na velikom trudu koji je uložio da mi omoguci bezbrižnu plovidbu Dunavom.

Milovane, hvala ti velika. Zaista si me zadužio i omogucio mi bezbrižnu plovidbu, plovidbu snova kroz Ðerdap.






Dolaskom na odredište vidio sam citavo naselje šatora koje su postavili pristigli regataši. Na slobodnom mjestu postavih i ja svoj i ukrcah stvari u njega.





Taman sam se malo rasteretio obaveza oko "skucavanja" i postavljanja šatora, a ono naide moj stari znanac koji me prošle godine ovdje i docekao. Popricasmo malo i slikasmo se za uspomenu. On živi u BG-u, i sa sinovima rekreativno se vozi biciklom uz rijeke Savu i Dunav.





Šatorsko naselje regataša, budnim okom su pazile oci policije, pazeci da sve protekne u najboljem redu.





Ove godine je na ovoj dionici puta bilo preko sto ucesnika iz petnaestak zemalja svijeta. Pogled na šarenilo šatorskoga naselja me zadivio.





Nakon podizanja šatora dobih i goste iz Beograda, ljude koji su htjeli osjetiti atmosferu regate. Sjedosmo malo i popricasmo, a pridružiše nam se i prijateji iz Bugarske.





Vrijeme u trenu proleti u dobrome društvu. Susreh i prošlogodišnjega prijatelja Vala iz Bugarske i Radu sa suprugom iz Beograda. Pricama nikada kraja.





Svjetla Kalemegdana obasjavala su nas cineci ugodanu atmosferu u polumraku.






Sa mrakom i mi utihosmo i povukosmo se u šatore na odmor. Iduci dan cekaju nas napori veslanja.

U noci zapoce i oluja nad Ušcem. Vjetar je podivljao, gromovi praštali šator gotovo poskakivao. Prošle godine sam imao jedan koji je imao izvrsno dno. nije propuštalo vlagu, ali je krov šatora puštao kišu tako da sam u vodi spavao.

Za ovu godinu sam si nabavio kvalitetniji šator koji je ova oluja nad Beogradom i te kako testirala. Moram ga pohvaliti, niti kap vode nije propustio, niti sa krova a niti odozdo. Ni olujni vjetar mu nije naudio. Ulio mi je sigurnost na samom startu regate.

Vidjeh i luku Beograd, mjesto gdje se vrši prekrcaj tereta sa rijecnih brodova.






Iza Pancevackoga mosta uplovih u dunavske širine. U daljini na desnoj obali nadzire se beogradsko naselje Višnjica.





Na rijecnom putu susretoh i regatašicu. Upoznasmo se . Gospoda Eva je iz Madarske, plovi godinama svojim kajakom raznim rijekama, a vrijeme koje je bilo pred nama pokazalo je da je izvrsna kajakašica koja je mnogima mogla biti uzor spretnosti i vještine plovidbe. Nastavismo ploviti jedno iza drugoga sa razmakom od oko 50-tak metara ne ometajuci jedno drugoga u miru plovidbe rijekom.





U daljini kroz izmaglicu nadziru se Bijele stijene. Oveca rijecna ada, poznata kao popularno odredište beogradskih nauticara, sa prekrasnim plažama.





Pristadosmo na Bijele stijene. Za nama doplovio je jedini i prvi ucesnik iz Kine.





Na adi ima vikendica i ugostiteljskih objekata. Sve je pusto i prazno. Potražih neki od otvorenih ugostiteljskih objekata i tu sa ostalim regatašima popih picence.









Sa ade se pruža prekrasan pogled na pješcanu plažu.

Nakon okrijepe podoh dalje uz adu








... susretoh i druge ucesnike regate kako plove svojim rijecnim putem...





... sudionike rijecnoga transporta ...





Vrijeme je oblacno, vjetar lagano diže valove, plovidba je ugodna, mir, tišina, šapat rijeke...





Izašavši iz zaklona ade naidoh na jace valove. Dolazili su mi s boka primoravši me da pravim oprezne manevre kako mi ne bi zapljuskivali vodu u kanu.








Susretoh i prijatelja Vala iz Bugarske. Svojim gliserom polako vesla rijekom i uživa u dunavskom miru.

Uz obalu nižu se vikendice podignute na stupovima. Za visokoga vodostaja voda ipak poplavi dobrim djelom te vikendice.




Oštro oko, rijecnoga ljubitelja sokova domace proizvodnje, ugledalo je i "sokovnik" na samoj obali. Sudeci po dimu koji se vio oko njega, proces proizvodnje bio je u punome pogonu. Da me barem netko pozvao na degustaciju, sigurno bih se odazvao pozivu.





Pomalo se približavala sredina dana. Vrijeme da se nešto pojede. Doplovih do skele u Grockoj. Pored skelskoga pristaništa lijepa terasa nad samom rijekom. Poceh razmišljati što cu naruciti za jelo.








Mjeso je malo, jedva da se koga vidi, terasa predivna, nasuprot nje gostionica, ali nema se što pojesti. Medutim, ni takva situacija me ne može iznenaditi. Posegoh u svoju smocnicu na kanuu. "Skuhah" rucak iz snova, grah sa kobasicom, uz nezaobilaznoga jelenka-





Nakon rucka i maloga odmora, nastavih rijecnime putem dalje.








Na rijeci nisi nikada sam. Uvijek negdje ima ljudi. Ili na vodi ili uz vodu. Neki se vide, a neke niti ne vidim kada prodem širinom rijeke.

Predivne rijecne scene nižu se jedna za drugom. Užitak je ploviti u tišinu i promatrati takve prizore...











Na prolazu izmedu ada susreh i svoje znance od prošle godine, Vojislava i Miletu iz Banata. Iza njih plovili su ostali sudionici regate ...

Na obali sve više vikendica, ali i objekata koji bi se prije nazivali vilama nego vikendicama. Pouzdan znak da se približavamo velikome gradu, cilju današnje etape, Smederevu.








Mjesto za kamp nalazi se na 1119. rkm. Danas preveslasmo 50 prekrasnih kilometara Dunavom.





Podigosmo šatore, iskoristismo lijepu noc za druženje najprije u ugostiteljskom objektu ...









... a potom i vani medu šatorima





Nocna druženja, razgovori, medusobno cašcavanje picima koje smo ponijeli sa sobom najljepši su dio regate. Traju do duboko u noc, razgovara se o svemu i svacemu, a kada se razidemo na spavanje, nekako mi se cini da dosta toga nije ispricano. Dosta toga se ostavlja za sljedece vece.

NASTAVLJAMO SA PLOVIDBOM

2. DAN Smederevo 1119. rkm - Veliko Gradište 1059. rkm




Osvanuo je prelijepi ljetni dan. Miran, vedar, suncan, sa vrlo polaganim vjetricem. Ustadoh rano da snimim par jutarnjih fotki po okolini.






U kampu je mirno, regataši se postepeno bude, zuje zatvaraci na šatorima, pale se kuhala za kuhanje jutarnjih napitaka, pripremaju dorucki . . .





. . . sa prijateljima se djeli kavica, rakijica, dorucak . . .





. . . nakon dorucka, sprema se šator i oprema i polako polazi na plovidbu. Prije nego zaplovismo osvježismo se muzikom koju nam je odsvirao kolega regataš iz Austrije. Iznenadenje je bilo to vece jer je perfektno odsvirao poznatu pjesmu : "Dunave, Dunave " Nagradismo ga pljeskom.





Nakon toga spuštanje plovila u vodu i polazak. Danas nas ocekuje 60 km. puta i neizvjestan vjetar na putu. Zaplovih . . .





Kamp je bio udaljen nešto više od dva km uzvodno od Smedereva. Pri dolasku gradu vidjeh prekrasne splavove na rijeci . . .








. . . beton grada . . .





. . . ali i prekrasnu, dobro ocuvanu smederevsku tvrdavu.

. . . za one koji vole više podataka o njoj . . .






Pored tvrdave u Dunav se ulijeva rijeka Ježava oplahujuci svojim vodama istocne bedeme tvrdave








Plovidba se nastavlja dalje, u daljini se vide mostovi kod Smedereva.





Prvi je most preko kojega prolazi naftovod za rafineriju . . .





. . . na manje od kilometar od prvoga je drugi, cestovni most.





Susrecem i ribice kako se mirno ljuljuškaju u svojim camcima ocekujuci gladnu ribu da zagrize.

Prolazim i pored mjesta gdje Velika Morava završava svoj rijecni put predajuci svoje vode velikome mocnome Dunavu. Morava je mutnija od Dunava i svojom vodom zamucuje dunavsku vodu nizvodno još oko kilometar.





Uplovljavam u Dunavske širine, gdje je širi od dva kilometra. Ovdje su i valovi veci što mi i te kako otežava veslanje i prijeti zapljuskivanjem vode u kanu. Moram biti jako oprezan da se ne bih prevrnuo i eto onda velikih problema. Jeste da je oprema dobro pricvršcena i vezana za kanu da u slucaju izvrtanja ne bi otplovila dalje, da je dobro upakovana od vlage, ali opet kada bih se izvrnuo teško bih kanu približio obali i istresao vodu iz njega. Stoga posebnu pažnju posvecujem valovima.





Nailazim i na vikendice na prekrasnim mjestima uz obalu. Negdje je pravi užitak ovdje boraviti.





Malo pomalo, boreci se sa valovima ne osjetih da vreme prode i da se približava podne. Rijecna širina je zadivljujuca. Valovi postaju malo veci sa podnevnim vjetrom.





Rijecni put dovede me do ušca rijeke Mlave. Uz ušce na desnoj i lijevoj strani rijeke Mlave nalazi se veliko vikendaško naselje, a na samome ušcu s desne strane i restoran.






Zajedno sa ostalim regatašima iz Madarske i Srbije odlucih nešta pojesti. Prvo popismo aperitivcice . . .

. . . a potom i nešta zalogajismo. Hrana mi je bila ukusna, a porcije obilate. . .





. . . a cijene su umjerene . . .





Nakon odmora krenusmo dalje. Kolege iz Srbije zaveslaše svojim kanuom. Ove godine su prvi puta na regati i pricaju da im se svidjela. Dogodine ce vjerojatno opet negdje da se prikljuce regati.





Veslajuci polagano susrecem kolege koji imaju kajake i njima mogu lakše ici kroz valove. Vjetar se pojacao, valovi postaju sve veci. Dolazim i do poznate Ramske depresije gdje je Dunav širi od 4 kilometra. Ovdje vec postaje ozbiljnije za mene. Valovi mi ugrožavaju sigurnost plovidbe.





Sustiže me i kolegica Eva iz Madarske. zabrinuto gleda širinu rijeke koja je pred nama. Pita me kamo cemo? Vadim kartu i odlucujem se za kanal izmedu Zavojske i Ade Cibuklije. Objašnjavam kolegici da ce nas Ada Cibuklija štititi od bocnih valova, a i od vjetra. Krenusmo u taj prolaz. Ušavši u njega nailazimo na mirniju vodu i zavjetrinu. Susrecemo i jednoga alasa koji je svojim camcem naišao. Zove nas da mu budemo gosti.





Pozivu se odazivam, pozivam i kolegicu Evu iz Madarske, kao i druge regataše koji su bili nedaleko od nas. Oni odbiše poziv. Kolegica se malo neckala ali prihvati ga. Zaputismo se za camcem domacina . . .





Pristavši na obalu ispred njegove vikendice upoznajemo se. Gospodin se zove Slobodan Kostic. Lijepo nas je docekao, pogostio vrlo hladnim sokom domace izrade koji je bio pravi pogodak, te domacom rakijom.

Na kraju našega druženja ponudio nam je ribu koju je ulovio da je ponesemo sa sobom. Zahvalismo mu na tome. Od njega dobih i informacije kako i gdje treba ploviti da se dode do Velikoga Gradišta.





Oprostismo se od ljubaznoga domacina i krenusmo pored ade dalje, zašticeni od vjetra i valova.





I ovdje u kanalu ima vikendica i ljudi uživaju u rijecnome miru.





Izašavši iz prolaza suocismo se sa stvarnosti. Vjetrom i valovima koji su dolatili od strane Banata, nama s boka. U daljini se vidi tvrdava Rama i mjesto Ram.








Što se bliže primicem Ramu, to su valovi sve veci. Koristim sve moguce manevre da se održim bez vode u kanuu, ali i da održim smjer kretanja.





Nakon dosta zahtjevne plovidbe dodoh bliže Ramu. Ulaz u klisuru cuva stara tvrdava koja dominira okolinom.





Nadoh zapis i o toj tvrdavi.

Ispod tvrdave je samo mjesto Ram sa skelskim pristaništem. Odatle motorna skela prevozi ljude i vozila za Banat. Pristavši na obalu, od regataša iz Srbije, dobih informaciju da je prije moga dolaska ovdje umro regataš iz Njemacke. Jednostavno mu srce nije izdržalo napore da savlada valove Dunava. Na pedesetak metara od pristaništa jednostavno se mrtav izvrnuo iz kajaka.





Takoder dobih informaciju da su mnogi ovdje odustali od daljnje plovidbe i da cekaju prijevoz plovila i osoba do Velikoga Gradišta. Unatoc njima, a pouzdajuci se u savjete staroga znanca Dunava i našega domacina, Slobodana, popih pivce, uskocih u svoj kanu i krenuh dalje. Kolegica iz Madarske prokomentirala je moju odluku priznanjem da nije takav mazohista da nastavi dalje.





Dan je pomalo prestajao. Sunce se približilo svojemu krevetu i pogostilo me lijepime prizorom.





Ocekuje me još 18 kilometara puta. Od toga racunam prvih 8 km biti ce jako žestoki, a kada prodem klisuru da me ocekuje miran Dunav. A rijeka kao da me želi sprijeciti svojim valovima i vjetrom kao pomagacem.





Ulazim u klisuru, vjetar je dosta jak, valovi neugodni s boka mi dolaze. Moram veslati probijajuci iz na 45 stupnjeva ploveci prema sredini rijeke, a zatim u pogodnome trenutku brzi okret i prema obali. Vožnja cik - cak je vrlo teška u ovakvim uvjetima, ali i jedina sigurna.







U dalljini se nadzire kraj mojim naporima. Još dva kilometra i dolazim u mirnu rijeku. sumrak me sustiže, ali i valovi jenjavaju. vjetar se smiruje.

Potom ulazim u dunavsku bajku nocne plovidbe osvjetljen tricetvrtinskim mjesecom. Vjetar se smirio, valovi smanjili, mir, tišina nad rijekom, kanu klizi kroz tamnu površinu rijeke . . .





Sunce je uveliko leglo na spavanje, noc tiha. Polako plovim nastojeci da svojim veslanjem ne narušavam tišinu i car rijeke. Opušta me taj mir.





Pao je potpuni mrak. Samo mjesec i zvijezde osvjetljavaju mi prekrasnu površinu rijeke. Usporavam plovidbu da bih što duže plovio u ovoj nocnoj caroliji. Upijam nocne prizore sa rijeke. Divim im se. Nešta prekrasno, velicanstveno.





U 22.15 sati pristajem u Veliko Gradište. Docekuje me ekipa regataša. Postavljam šator. Do duboko u noc uz pice i veceru, prepricavam im ljepote koje sam doživio od Rama do Velikoga Gradišta. Ljepote koje cu zauvijek zapamtiti.



NASTAVLJAMO SA PLOVIDBOM

3. DAN Veliko Gradište 1059. rkm - Dobra 1021. rkm




Noc je brzo prošla. Svitanje dana uvijek me budi kada spavam u šatoru. Ustadoh, uzeh fotoaparat i malo prošetah da ulovim koji kadar. Sunce je tek izašlo iza rumunjskih brda nagovješcujuci lijepo vrijeme. Dunav miran, vjetra za sada nema.





Prodoh privremenim šatorskim naseljem što ga naciniše regataši. Život u njemu se budi. Neki obavljaju jutarnju toaletu, neki kuhaju kavu ili caj . . .





. . . a poneki vec doruckuju .





Doruckovah i ja, spremih šator i opremu u kanu i krenuh prema Ðerdapskoj klisuri u koju bih danas trebao uploviti. U meduvremenu pocela je puhati košava dižuci valove. Ispocetka su valovi bili manji, ali s vremenom postaše sve veci i veci.





U plovidbi prodoh i do brodova koji su kopali sa dna rijeke šoder. Snažne pumpe kroz cijev koja doseže do dna, ispumpavaju šoder i vodu koje izbacuju u teretne brodove, teglenice. Neobicno za vidjeti.





Vjetar se pojacava, valovi postaju sve veci. Vjetar i valovi dolaze mi sa pramca. Veslam cik cak izbjegavajuci zapljuskivanje valova u kanu. Svakim zaveslajem sve mi je teže održavati pravac kretanje. Refuli vjetra zanose me u neželjenu stranu otvarajuci bok kanua valovima prijeteci mi izvrtanjem. Borim se protiv takve situacije.





Ponekada imam osjecaj da stojim na mjestu. Veslam sve jace i jace, a ono niti da se pomaknem. Tek kada vjetar na mahove oslabi krecem se naprijed. Dan je vedar, sunce prži, ali vjetar sve jace puše. Sada zahvaljujem sam sebi što sam u teretani nabijao kondiciju do krajnjih granica. Svaka dodatna snaga stecena u teretani dolazi do izražaja.





Nakon tri sata borbe s valovima doplovih do mjesta Vinci. Tu u depresiji iza koje se nalazi ulaz u Ðerdap, Dunav je širok 6,5 km. Vjetrometina i valometina. Valovi postali vrlo ozbiljni. Ugrožavaju plovidbu. Zastadoh u jednoj zašticenoj marini. Odlucih malo prošetati mjestom i osvježiti se.

Vjetar je pojacao snagu i valove. Idealno vrijeme za one koji sudjeluju u Golubovackoj regati gdje se plovi jedrilicama. Vjetar im je dobro došao. Prosto glisiraju površinom vode.






Užitak plovidbe jedrenjaka tužno promatramo sa obale. Izvadili smo kajake i kanue iz rijeke i bespomocno cekamo daljnji razvoj situacije nadajuci se da ce se vjetar smiriti.





Cekamo tako satima, ali od smirivanja vjetra nema naznake. Organizator regate kroz Srbiju prihvata naša plovila i opremu i cestom ih odvozi na cilj današnje etape, mjesto Dobra. Mi se snalazimo za prijevoz do današnjega cilja.




Preko Golubovackog jezera gledamo cežljivo prema vratima Ðerdapa. Tako blizu, a tako su daleko. Izmedu nas i njih nepregledno more valova i vjetrometine. Sada se tek uvida da smo donesli pametnu odluku i "preskocili" dio puta kopnom. Da to nismo uradili bilo bi izvrtanja i tko zna kakvoga sve zla.





Ulaz u Ðerdapske klisure duge oko 120 km "cuva stara utvrda Golubac. Prije nje se Dunav sa širine od 6,5 km suzuje na 230 metara. Dominira nad tim uskim grlom Dunava.





O Golupcu puno toga se ima reci. Ima bogatu prošlost i ne baš svijetlu buducnost, jer kroz tu utvrdu prolazi glavna cesta kroz Ðerdap. Povecanje prometa kroz nju vjerojatno tvrdavu ne ostavlja bez tragova i neželjenih posljedica.










Prije nego udoh u Ðerdapske klisure bacih pogled prema Golubovackom jezeru, odnosno velikoj dunavskoj širini. Prekrasan pogled kao da me tješi što me vrijeme primoralo da "plovim cestom" umjesto rijekom. Ali što se može, i to je taktika za prolaz dalje.

Na samim "vratima" Ðerdapa sa srpske, desne, strane Dunava na pogodnim mjestima ljudi postaviše kamp prikolice i provode odmor. Mjesto je prekrasno za kampiranje. Pogled sa tih mjesta prekrasan je i odmara i dušu i tjelo.





Napokon dodosmo i pred stari grad Golubac. Ugrabih priliku da scene grada "zarobim" u svoj fotoaparat.









Nastavismo dalje cestom. Na jednome pogodnome mjestu zamolih vozaca da stane. Izadoh van da snimim prekrasan pogled na provirivanje sunca kroz Ðerdapska vrata. Prizor za pamcenje.









Sa istoga mjesta pogledah nizvodno Dunavom. Ovdje je miran, u zavjetrini i obuzdan klisurama. Sa velikih nizinskih širina sveden na oko 250 metara širine, cini se nemocan, ali nije takav.






S druge strane rijeke lijepo se vidi Rumunjska. U Rumunjsku ne smijemo pristajati.

Nakon krace vožnje dodosmo i do mjesta Dobra. Kroz mjesto protice i istoimena rijeka.





Nogometno igralište smješteno kod ušca rijeke Dobre pretvorismo u grad šatora, plovila, razlicitih šarolikosti. Najednom je igralište neuobicajeno oživjelo.










Poduzetne mještanke postaviše svoj štand pored igrališta nudeci nam kolace, pica i voce. . .





. . . a domacini mjesta Dobra prirediše ucesnicima regate obilnu, vrlo ukusnu veceru. Moram im pohvaliti vrlo ukusno prasece pecenje kojim su nas pucastili. Uz njega i pivca sjede na pravo mjesto.





U meduvremenu nesta vjetra. Dunav se sprema na pocinak, miran, tih i prekrasan.





Ponovo dode noc. Vrijeme da se srede današnji utisci, prepricaju zgode, upoznaju novi ljudi. U obližnjoj kavani trešti muzika. Mnogi umorni od dnevnih napora ranije legoše na pocinak.






NASTAVLJAMO SA PLOVIDBOM

4. DAN Dobra 1021. rkm - Donji Milanovac 990. rkm





Ponovo je osvanuo prelijepi suncani dan. Noc je mirno prošla ako se izuzme treštanje muzike iz obližnje gostione. Kamp se poceo buditi . Potražih koji prizor za sebe.






Poslije jutarnje kavice, rakijice i dorucka plovidba se nastavlja. Valovi su mali, plovi se prema istoku, rijeka mirna, nema cak niti rijecnoga prometa.





Prolazim pored groblja. Smješteno na samoj obali rijeke, jedinim pogodnim mjestu u klisuri, doima mi se cudnim. Naucio sam da su groblja uvijek na povišenim mjestima, a ne ovdje uz obalu rijeke. Poslije kada sam malo promislio to je jedino i logicno. Kako kopati grobne jame na brdu kada je tamo kamen?. Putom sam ih susreo više i sa srpske i sa rumunjske strane.





Valovi postaju sve veci, do neke neugodne visine, pa mi otežavaju praviti dobre fotke. Ipak se tu i tamo mogu "uhvatiti" lijepi prizori. Priroda je carobna.






Pogled malo na Rumunjsku stranu . . .





. . . pa na Srpsku gdje uocih na prekrasnome mjestu malu vikendicu. Mjesto kao iz bajke. Da sam je ranije vidio pristao bih kod nje da malo uživam u pogledu sa mjesta gdje je smještena.





Po valovitom Dunavu rijecni put ide dalje. Plovidba je više nego prekrasna, dinamicna u prelijepome prirodnome ambijentu. Pogled na prirodu koja okružuje rijeku je prekrasan.

Regataši koji dolaze na rijeke dolaze zato da uživaju u plovidbi i druženjima u kampu nakon svakoga dana plovidbe. Tokom plovidbe vecina vole ploviti sami, neometani od ikoga. Razmilimo se kilometrima po rijeci i samo se sakupimo na mjestima koja su pogodna za okrijepe.





Plovidbom kroz Ðerdam ima se i te kako što vidjeti, uživati u ambijentu planina i mocne rijeke.








Plovi se i pored okomitih stijena gdje je pristajanje nemoguce.





Na jednome mjestu vidjeh i polupotopljenu plocu sa nekim slovima. Tražio sam podatke da vidim o cemu se radi, ali nisam ih pronašao.





Sa desne, Srpske strane rijeke, probija se put kroz klisuru. Gledajuci ga namece se mišljenje da graditelji puta nisu imali baš lak posao da ga naprave.





Odmaram oci gledajuci okolinu. Prizori kao iz bajke . . .

Pred menom takoder prizori koji obecavaju ljepotu prirode.





Rumunjska strana je, takoder lijepa.





Sve zajedno i Rumunjska i Srpska strana sacinjavaju prekrasan krajolik rijeke.





Ispod vijadukata sa srpske strane uvijek se ugledaju male ribarske kucice. Smještene na lijepim mjestima obecavaju mir i odmor.






Lagano veslajuci i uživajuci u plovidbi zatekoh se iznenaden cinjenicom da je uskoro podne. Vrijeme da se negdje pristane, odmori i nešto prezalogaji. Gledajuci naprijed baš ne vidjeh pogodnoga mjesta za to.





Pred podne doplovih do Lepenskoga vira. Na desnoj, Srpskoj, strani sagraden je prekrasan muzej koji svojim krovom od stakla štiti arheološko nalazište ostataka iz davnih vremena covjekova prisustva i života na ovim podrucjima. Imao sam ga namjeru posjetiti, ali nema se gdje pristati da bi se odozdo došlo do muzeja. Šteta, trebalo je malo poraditi i na tome da se uredi pristup sa vode do muzeja. Ovako ga ne posjetih.





Pristižu i prolaze pored mene i drugi ucesnici regate. Meni se ne žuti i ispracam ih pogledom.

Pogled na Rumunjsku obalu . . .





Taman kada sam se zaželio popiti nešto hladno (po mogucnosti pivce) i pojesti nešto što je jace od gladi, ugledah pristanište i puno kajaka regataša. Uputih se tamo.





Pristadoh i ugledah tablu sa natpisom koji mi govori da je tu ribar Cira. Ucesnici regate iz Srbije rekoše da se ovdje može i nešta pojesti.





Svoj upit postavih Ciri koji se odmah prihvatio posla u pripremi hrane.





Uskoro uz Zajecarsko pivce dobismo i peceni sir sa kacamakom. Prihvatismo se jela. Bilo je izuzetno ukusno. Slani sir, kacamak, pivce, kuda ceš bolje u ovakvom prekrasnom okruženju u društvu dragih osoba iz raznih zemalja. Sjedimo za stolom regataši iz Bugarske, Madarske, Srbije i ja iz Hrvatske. I nikome nije na pamet palo da bi nam smetalo to što je netko iz bilo koje zemlje. Naprotiv, osjecamo se kao jedna porodica. Porodica rijekoplovaca.





Nakon jela i odmora podosmo dalje. Najmladi ucesnik regate, Bugarin, Vasko, sa svojim djedom hrabro krenuše putem medu prvima.





Za njima podosmo i mi ostali.

Vjetar se opet pojacao, valovi porasli i zahtjevaju pojacani oprez pri plovidbi. Vrijeme brzo prolazi. Opcinjen pogledima na prirodu nisam niti primjetio da se dan bliži kraju. Pogled na rijeku prema Rumunjskoj ne obecava puno. Valovi su dosta visoki., ali ide se polako i oprezno pa nema problema.





Kasno popodne u daljini se vidi Donji Milanovac, mjesto gdje ce se veceras kampovati. Oprezno savladavajuci valove polako doveslah do njega.





Nakon pristajanja, postavljanja šatora, tuširanja na prirucan nacin odoh do kazana po veceru. Domacin, grad Donji Milanovac, pobrinio se da gosti ne idu gladni spavati.





Nakon vecere uputih se malo "ukrasti" scena koje nam je priroda nudila. Vjetar je u meduvremenu prestao, valovi nestali, a Dunav pitomo tece, kao da je ulje u njemu.

U kampu uobicajene predvecernje aktivnosti. Neki popravljaju opremu, drugi pripremaju šator za nocenje, okupljaju se znanci na vecernje razgovore.






Šetajuci kampom uhvatih u kadar i tri stara drugara, veterana dunavskih regata. Ljudi koji imaju toliko prica o Dunavu da ih ne bih godinama mogao napisati.





Šetajuci kampom dodoh i do kolega, regataša iz Madarske. Oni su podjeljeni u dvije ekipe, jedna ide biciklima kopnom, a druga kajacima rijekom. Mnoge od njih poznajem od prošle godine.





Uz razgovore i dobro domace, Madarsko, vino ostasmo budni duboko u noc. Sva je sreca što im je logisticka priprema bila na zavidnoj visini. Dobro opskrbljeni domacim tekucinama stvarali su poseban ugodaj u kampu.








NASTAVLJAMO PLOVIDBU

5. DAN Donji Milanovac 990. rkm - Tekija 956. rkm





Probudio me jutarnji vjetar i škripa šatora. Hucao je nasrcuci na šator kao da bi ga najradije podigao i odnio. Izadoh van i imam što vidjeti. Oblaci jure nebom, vjetar jak, a Dunav takav da mi se nešto u stomaku stisnulo, vidjevši kako izgleda.





Valovi se digli i nasrcu na obalu. Bespomocno gledam uzvodno, a narocito nizvodno. Svugdje isto. Valovi, vjetar. . . vjetar, valovi.





Razmjenjujem informacije sa Radom, starim regatašem koji je ovuda plovio i po lošijim vremenskim uvjetima. Daje savjet da kroz grad prodemo kopnemim putem i na izlazu iz grada udemo u rijeku. Na taj nacim cemo zaobici krivinu rijeke sa koje nasrcu valovi i doci u podrucje blažih valova.





Ranijih godina je i sam tako išao, a i ove godine mora jer se kod kampa ne može u vodu. Pripremih opremu, stavih kanu na kolica i sa ostalim regatašima polako prodoh gradom vukuci kanu oko kilometar puta.





Na samome izlasku iz grada postoji mali mol pored kojega udoh u rijeku. Tu su valovi nešto blaži. Nezgodno je da mi dolaze malo iza leda s boka pa se mora dobro paziti da mi ne zapljuskaju vode u kanu. Krenuh naprijed. Iza mene plovi na odstojanju od oko pedesetak metara kolegica iz Madarske, Eva, iza nje nekoliko regataša iz Njemacke. Pred nama ima u daljini nekoliko kajaka drugih ucesnika regate.





Dunav kod Donjega Milanovca cini veliku krivinu u obliku slova U. Na dnu slova, odnosno krivine s desne strane rijeke je grad. Oprezno veslajuci, motreci na dolazece valove i manevrima izbjegavajuci vece valove, napredujem polako niz rijeku.





Pogled mi privlace prolaz rijeke kroz udaljene planine. Predivan pogled koji mi stvara jezu niz kicmu pri pogledu na golemo prostranstvo puno visokih valova. Adrenalin mi lupa u ušima.





Polako napredujuci savladujem krivinu. Pri daljnjoj plovidbi držim se desne , srpske, strane Dunava. U slucaju necega neocekivanoga ovdje smijem pristati. Na lijevoj strani rijeke je Rumunjska.

Veslajuci kako okolnosti dozvole, susretoh i Radu, staroga znanca. Veslamo nedaleko jedan od drugoga pazeci na valove. Taman kada se žestoko zamorismo vidjesmo pogodno mjesto za pristajanje i predah. Uputismo se tamo.





Nakon pristajanja, izvukosmo kanue na obalu, van domašaja valova i uputismo se prema društvu koje je tu odmaralo a koje nas pozva. Usput vidjesmo i neobican hladnjak koji je pretrpan sredstvima za osvježenje. Onako iscrpljeni, poludehidrirani cežljivo zavirismo u njega.





Na obali nekoliko šatora, neka stara gradevina, veliki stol, klupe, stolice i odabrano društvo Duška i Žarka, ciji gosti postadosmo. A oni u duhu dobrih domacina dadoše se na posao. Podijeliše caše, napuniše ih rakijicom, upotrijebiše noževe da sasjeku kobasice, slaninicu, rajcicu, papriku ... Nesebicno podjeliše sa nama ono što su imali.





Popricasmo sa njima, razmjenismo price sa Dunava, pogostismo se . . .





. . . malo i zapjevasmo pjesme koje vežu ljude, bude sjecanja . . .





Sve što je dobro kratko traje. Put je pred nama i suocismo se sa stvarnosti. Odmorni, okrepljeni, duhom zadovoljni. Hvala svim domacinima na doceki, gostoprimstvu i rastanku koji nam priredoše.





Poslije nekoliko kilometara puta valovi se malo smiriše. Plovimo lakše i opuštenije.





Uz put susrecemo druge regataše iz podunavskih zemalja. Ulismo im snagu okrijepom koju smo imali. Malo popricasmo i krenusmo dalje. Takvi susreti na rijeci su mi narocito dragi. Malo se okrijepimo, popricamo onoliko koliko se možemo sporazumjeti, predahnemo i idemo dalje.

U meduvremenu oblaci se razidoše, nastade prekrasan suncani dan. I vjetar oslabi, valovi se smanjiše. Ulazimo polako u prelijepe dijelove Ðerdapa.





Bez daha gledam predivnu prirodu kojoj se polagano približavam.








Okomite stijene kao da nicu iz vode. Uokolo mir, tišina, samo se cuje pjesma rijeke koju treba znati slušati.





Susresmo i "belu ladu" putnicki kruzer koji krstari Dunavom od ušca do daleko iza Beca. Kada prode prva tri vala su nezgodna za "jahanje" a dalje je lakše. Diže dosta velike snažne valove.





Uskoro dolazimo do lokaliteta Hajduckih pecina. Nalaze se na Rumunjskoj strani Dunava i u jednu od njih se može uploviti kanuom. Isprobah i tu mogucnost.





Pecina je neosvjetljena, tamna, mracna. Polako veslam da mi se oci priviknu na tamu.





Nakon nekoga vremena nalazim se u potpunome mraku. Slikam fotoaparatom i zatece me prizor koji blic osvjetljava. Nisam sam u pecini.

Iskljucujem blic fotoaparata i slikam produženom ekspozicijom kako bih docarao tamu u pecini. Na fotografiji ispod, ako imate malo mašte, nadzrijeti cete konture kolegice Eve koja je ušla za nama u pecinu. Pecina je duga tridesetak metara, hladna i tamna. Predivan je doživljaj uci u nju.





Nakon obilaska pecine podosmo dalje. Obala je strma, okomita, kamena.





Nedaleko prve nalazi se druga pecina. Pristup njoj je ureden i puno je obilazi izletnika u organiziranim izletima izletnickim brodovima koje Rumunji organiziraju.





Posjetio sam i nju prethodno pristavši na uredeno pristanište.





Unutrašnjost pecine je uredena i jako dobro je posjecena tokom dana.

Daj čovješe strpi se isticanjem svojih kritika, pročitaj uvod u ovu reportažu i prilagodi se tome kao i ostali

Iz same pecine puca prekrasan vidik preko Dunava na Srbiju.





Priroda je ovdje predivna. Svi usporavamo kretanje prepustivši rijeci da nas nosi svojim tokom. Grupiramo se povremeno medusobno se casteci ili samo razgovarajuci. Ne gleda se tko je iz koje zemlje. bitno je da si druželjubljiv i da si na rijeci.





Osobno mislim da je ovo najljepši dio Ðerdapa. Usporio sam plovidbu koliko god sam to mogao i upijao prizore.





Pored su prolazili izletnicki brodovi prevozeci izletnike iz Rumunjske do Hajducke pecine. Bili su krcati izletnicima.





Nižu se prekrasni prizori . . .








Sa lijeve strane rijeke nalazi se mjesto Dubova. Zavuceno u rumunjskim brdima nestvarno izgleda u ovoj rijecnoj divljini.





Nakon širine kod Dubove od oko kilometar i pol, rijeka se suzuje na oko 230 metara.