poezija, proza, misli

što se tiče rasizma - sve ste rekli sinke i mad max.. bitno je da si dobar čovjek a ne koje si boje,kilaže,jel ti kosa kratka ili duga..

što se tiče novaca,sinke znaš da se slažem s tobom i voljela bi doživjeti dan kad to sve nestane..ali s druge strane,trenutno društvo još funkcionira ovako kako funkcionira,i novac mi treba za banalne stvari..kinder jaje za malog..boca vina za mene..

ma znam, al kak si i rekla, treba se promjenit nacin funkcioniranja drustva da bi mogli o tome razmisljat
e pa bude =)

@Mad Max
ovaj tvoj post me podsjetio na jednu pjesmu koju napisah pocetkom 2009. najdraza tati od mog najboljeg prijatelja. vidi se u njoj kako je tesko biti sam sa nekim shvacanjima dok ljudi oko tebe slijepo zive u sistemu. Jako usamljeno i tesko razdoblje mog zivota, ali automatski i ogromno iskustvo. mislim da ce ti se svidjet vidjevsi tvoj post





BEEE!!!


Vani mrak je, ništa se ne zbiva,

Mene jedno pitanje muči,

Gdje se moja srodna duša skriva,

Ne mogu više, želim ići kući,

Dim u glavi budi mi ideje,

Al to uvijek loš finale biva,

Nisam stigo miris joj upamtit,

Već počela je od mene da se skriva,

Mogao bi rundu sada platit,

Konobar! Za stol kvadrat piva,

Vrijeme takvo stiglo nam na vrata,

Iskreni... Bez alkohola rijetko,

Srećo... Ne želim biti tata,

Možda sutra pojavi se netko,

Nemam dostojan konto na računu,

Neke druge stvari mene muče,

Ne želim sličiti pijunu,

U glavi crne misli opet čuče,

Sa osmijehom na licu, recite ne vlasti,

Zašto na sve gledate kroz novce,

Dajte ljudi, otvorite oči,

Nemojte do kraja ispast ovce.

BEEE!!!

sinke depresivne je totalno...jednostavno moram primjetiti..daj mi molim te tvoju najnoviju pjesmu ovdje, da te vidim sada kad si već rekao da više nemaš depru

evo jedna nakon meni jako dugoog dana današnjeg koji je započeo u 4:30am buđenjem u oblaku dima, i ne baš lijepo..no to je jedna sasvim druga priča..bitno je da sam živa..

nekad se uhvatim kao vuneni šal u ritmu vjetra..
ali prečesto plovim vodama magla
ograđena sjenama širokog jutra, još neubranog
pa trgam i gužvam tišinu što se šulja oko mene
kao staru krpu koja ničemu ne služi..
pričati je teško u bojama slika životinjskog carstva..
premda drag mi je jezik ptica i onomatopeja
pričati je bespotrebno..ostavljati riječi
u grlu je kudikamo manje bolno..
ako su pohranjene u ono što prešutimo..

anita tonka je napisao/la:sinke depresivne je totalno...jednostavno moram primjetiti..daj mi molim te tvoju najnoviju pjesmu ovdje, da te vidim sada kad si već rekao da više nemaš depru

nemam drukcije pjesme, sve su pisane tada, najnovija je Dijete Noći a i ona je stara nekih godinu dana. Inace su sve nakakvog socijalnog karaktera

VRIJEME JE



Eto mraka...

Opet san neće mi na oči,

Malo strah me nepoznatog,

Ali znam, opet ću doći,

Dal je nasilje najbolja ideja,

Il' se stvari daju riješiti u miru,

Svaki put kad napeto je,

Treba udovoljit nekom novom hiru,

Ne želim susjeda na suprotnoj strani,

Skupa smo pijuckali kavu,

Ne želim biti na ničijoj sahrani,

Idemo do mene uživati travu,

Opet narod navode na zlo,

Iz tame vrebaju opet iste njuške,

Vrijeme je da njima izmaknemo tlo,

Vrijeme je da u njih uperimo puške,

Nemojte me krivo shvatit,

Ne navodim na rat,

Vrijeme je da pošten narod,

Shvati tko je pravi tat!

Umjesto da se kolju, mogu se svi okupiti na nekom mega roštilju, dobro se zabavit. Ćevapi, janjetina, odojak, kotlovina, riba... ma za svakoga ponešto, od mesoždera do vegetarijanca. Ali ne, to je skupo... nahraniti ljude. Treba kupiti tenkove, bombe i puške... malo ubijati. Kakva hrana, kakva sreća i druženje... nije to zdravo.
AH! Besmislica ratovanja. Zašto jadni ljudi ginu?
Za koga?
Za čije ideale?
Za vaše?

Sviđa mi se ova tema, sve pohvale! Malo ću se i ja ubaciti s nekim svojim tekstovima, jedno sam vrijeme nešto pisao i objavljivao na blogu, tako da bi mogao nešto i ovdje staviti...

jedna za početak...

Očisti pogled svoj,
Sastruži boje stare,
Boje turobne i melankolične.

Nanesi sada neke nove,
Razigrane i vesele,
Nježne i lagane.

Učini to sam!
Ne dopusti drugima,
Da igru ti kvare.

Pogledom novim,
Svijetom sada hodi.
Vidiš li sada?




Razbij okove svijesti
Skini burku sa lica svog
Dopusti spoznaji da dotakne te
Pusti ruku staroga slijepca,
što od iskona vodio te kroz tamu...
Hej ti! Svjetlo je! Otvori oči!
Probudi se! Probudi i druge!
Snažno ih prodrmaj!
Duboko spavaju. Mnogi...
Zatitraj brže!
Dovoljno dugo
svirao si note letargične
Zatitraj još brže!
Neka ti se svijest raspline
u beskraju kosmosa!
Tamo pripadaš.

svaka cast, samo postaj jos.
ovo je genijalno i slike su taman di trebaju biti
e najezio sam se kad sam citao, poruke pjesama su jako jako duboke i moćne

@Djomla super..to je TO

fala fala =)

evo jedna napisana među prvima...


U rijeci života plivam, nesputano, slobodno.
Mnogo je ljudi. Plivaju skladno, većina njih.
Ponegdje uz obalu nasukani ljudi, nekako drukčiji…
Oduševljeni, spokojni… Zavidim im na tome.
Razmišljam gdje sam sve bio i gdje će me rijeka dovesti.
Tok misli neprestano struji mojim umom.
To me umara, jako.
Pod nogama osjetim dno, poželim se zaustaviti.
Zastati na obali. Odmoriti se.
Saznati čime su zaokupljeni ljudi uz obalu.
Ali teško je, rijeka je jaka i stalno me vuče naprijed.
Konačno uspijevam.
Sjedam na kamen uz obalu…
I po prvi puta postajem svjestan rijeke koja teče.
Iste one rijeke u kojoj plivam cijeli život.
Kakve li radosti, kakvog li mira.
Samo sjedim i promatram, osjećam život.
Sada i ovdje!

predivnno @Djomla..ti si mi iznenađenje sada..ajde ja ću danas štagod napisati..
@sinke, znači trebaš bol za pjesmu...trebam i ja, trebaju je mnogi, al ne svi...
@ive ova zadnja ti je predivna..

evo upravo nastala;
pokušala sam ući u svjetove koji govore o Tebi..
al ugodno zavaljena u njihove priče nisam Te našla
trebalo je izaći, pobjeći..sve srušiti...
svojim snagama poništila sam idole koje su mi htjeli podmetnuti kao za Tebe
..nisam se dala...i nisam dala da mi Tebe diraju..moja duša odbija laži
Istina je put kojim sam Ti došla....
neki djelovi puta bili su preteški, preuski...jedva sam se provukla, sva ze zakrvavila..
moja haljina se raspala od trnja..zmije i štipavci su me vrebali pod kamenjem...
nekad sam od kamena ležaj napravila da bih barem malo pod mostom zaspala,
tada bih zaboravila težinu boli zbog koje sam Te trebala...
žurila sam, sjećanje mi je govorilo da nemam više vremena,
žurila sam iako ranjena, gladna, umorna, ogoljena,okrvaljena i slaba
i znaš; buncala sam, sve mi u tamnoj noći zbrkalo...
Oprosti mi jer sam buncala
oprosti im jer su me lažima pokušali buditi...
i ulij mi novi Život...koji si Ti sam...
nikad više ne dopusti da se odijelim od Tebe...
malom al mojom, cijelom jubavlju koju sam skupila u šaku vežem se za Tebe.
znam da je dovoljno i samo toliko da učiniš od mene nešto novo, neslućeno...
znam da sad imam Tvoj san za sebe....san kojeg se sama nikad ne bih usudila sanjati
najveća ljubavi koju je svijet vidio i Bog dao....

evo mene opet, anita nemoj citat


POGLED


Gledajući njene oči,
hipnotizira me njihov sjaj,
svaki put kad napušta me,
zapitam se dal' će opet doći,
il' za njih, u mom životu, ovaj puta došao je kraj.

Nitko ne zna što nam nosi sutra,
nitko ne zna gdje vječno sunce sja,
život nam mažu ko na šnitu kruha putra,
'mjesto da ti odmah kažu,
ne gledajuć u oči lažu,
dernek njihov traje sve do jutra.

Sunce ispod trepavice,
tad okupa moje lice,
podigne mi jagodice,
zraka njenog pogleda,
na licu pojavi se smiješak,
na njemu duša mi se ogleda.

Oni i dalje lažu ljude,
gledaju na nas ko na velko stado,
sve u svemu, u ovakvom društvu,
voljet nekog, baš i ne bih rado.


Možda stvarno nema,
za naš pogled pomoći,
ostaje dilema,
i sjećanje na njene oči...

i da reže vene netko napuš(t)en... nedaj Bože
ajde sinke napisat ću ti neku šaljivu o depri ovijeh dana:)))

Sad ste me podsetili na vreme prije velikog sranja.Potražil sam i nekak sem našel neke svoje stare zapise.Stari su dobri 25 godina.Malo su teške a sigurno imaju i gramatićke greške.Eda i moje su zaštićeno vlasništvo.Ova je duga.

COLD WIND LEGEND

COLD WIND IN THE WOOD
SHAKE TREE LIKE A FEATHER
WHITE BIG HUNTERS WAIT
STAY IN THE HILL AND LOOK
DOWN IN THE COLD WIND NIGHT
YES BIG NIGHT HUNTERS WAIT AND
SEE DOWN IN THE WOOD ON
LITLLE ANIMAL TRACK FIVE
ROE AND ONE BIG STAGE
THEY DRINK BRANDY
HAPPY SMILE ON THE FACE
IN HEAD ALL BLOOD BOIL
GUNS DIRECT DOWN AND SHOOT
HEAR THUNDER AND SEE THE FLAME
ONE ROE FALL IN DOWN
BIG ROE HOLD UP AND SEE
FROM EYES FALL IN DOWN ONE TEAR
BIG WHITE NIGHT HUNTER COMINGDOWN FROM HILL
LOOK AND SEE SOMETHING MIRACLES
ROE HEAD IS BEEN ON THE LOG BLOOD AROUND
LAST LIFE BREEZE TRACK
COLD WIND BLOW
SAD EYES TROUBLE PICTURE NEGATIVE GLORY
LITE SLOWLY COMING FROM POOR ANIMAL
LITE KINDLY STRONG AND RAINBOW COLORS
CREATED BEAUTYFULL WOMAN SHAPE
BIG WHITE NIGHT HUNTER STANDING AND SEE
BEAUTYFULL WOMAN BEAUTYFULL AND DEAR

@anita ajde pa ova zadnja mu i nije tolko depresivna
@sinke sve su mi dobre,nema veze ak su depresivne,bar si takvo raspoloženje iskoristio za nešto kreativno..daj sklepaj nešto o sadašnjem životu kad dobiješ inspiraciju
@djomla bravo odlične :bog:
@nordfjord mogao bi biti tekstopisac za neki metal band,sviđa mi se makar je malo krvavo

sklepavam al prozu
mozda mi stvarno za poeziju treba neko lose raspolozenje
stavit cu jednu pricu al trebate odvojit jedno 15min. vremena za nju

KAPLJICA U OCEANU MAJČINOG ZNANJA


Prolog


Soba je nestala. Viktor je gledao Zemlju. Osjetio je njenu tugu, gledao je njenu nemoć.
Odjednom, nešto se u njoj prelomilo. Na trenutak se probudila iz svoje anemičnosti. Nezamisliva bol, tuga i očaj obuzeli su je u sekundi. Njen vrisak bio je zastrašujuć. Protegao se do granica beskonačnosti, pa nazad.
- Zašto tuguješ? – zagrmi kroz zvijezde.
- Ne mogu više. – iscrpljeno će Ona.
- Gotovo je. Sve će biti dobro. Vrati mi se. – grmilo je kroz svemirsko prostranstvo.
Svijetlo, boje, muzika...Sreća... Zemlja i Svemir bili su jedno... Opet... Napokon. Viktor je počeo upijati Njezino znanje.

1

AAAAAAAAA!?! HA?

DI? TKO? ŠTO? KAKO? ZAŠTO? – pitala se, oko Nje tama i svjetle točke... Usamljenost…

- Ej.

- Da
.
- Jel znaš di si? Jel znaš tko si? Jel znaš kako i zašto?

- Ne... – odjednom su se počele pojavljivati boje, svijetlo, šare i svašta još nešto.

Ispunjenje praznina...

Sreća...

- Znam... Ja sam Ti... Ti si Ja...

- Znaš da ti je moć limitirana ovako zasebno?

- Da

- Znamo što nam je činiti? Zapamti... nikada nećeš biti sama. Čak ni kad misliš

da jesi. U nekom obliku, uvijek ćemo biti skupa.

- Znam... - sreća...

- Počnimo.

I ona ostade naizgled sama... kao na početku... samo što ovaj put nije bila tama, i

bila je svjesna da nije sama.

Ova konverzacija se nije vodila ljudskim jezikom, zvukom. Ovdje zapisan

razgovor je najjednostavnije objašnjenje što se tu dogodilo. Ljudski jezik je

pre primitivan da bi uz pomoć njega to mogao autentično objasnit.

2


Bila je matematičar, fizičar i astrolog. Koristila je jednadžbe, proučavala okolne planete,

njihove utjecaje i način funkcioniranja. Proučavala je sunce i mnogobrojne izvore energije

koje ono pruža. Određivala je putanju, kosinu i oblik. Smjestila se.

Bila je kemičar, arhitekt, dizajner, građevinar. Stvarala je materiju, igrala se elementima.

Majka naša, igrala se kao dijete. Bila je sretna. Projektirala je i oblikovala svoj način

egzistencije. Stvarala je dubine, visine i širine. Težila je savršenstvu. Glavni alati bili su joj

ljubav i sreća.

Bila je slikar, kipar i glazbenik. Modelirala je različite oblike svakojakih boja. Stvaralo se

na cijelom njenom području bitka. Stvorila je vode, nizine, planine, vulkane i oblake. Svemu

je dala vlastitu frekvenciju i note. Pustila je vjetar neka svira i pjeva. Bila je iskrena u svom

stvaranju. Osjetila se, bila je moćna... mora nastaviti.

Proučavala je vremenske uvjete na svakom svom području. Utjecaj i količinu sunčeve

energije na različitim stranama. Gledala je vode, nizine, planine, pustinje, močvare... stvorila

je život.

3



Počeli su poprimati raznorazne oblike, boje, strukture, vibracije... Životinje i biljke, dobile

su svaka svoj raspored, svoju funkciju i mjesto bivstvovanja. Eksperimentirala je. Mijenjala je

klime, projektirala planine, igrala se, oseke i plime, krivila ravnine... Postala je ogromna

pozornica na kojoj se odvijala predstava. Komedija, tragedija, drama, horor... Sve žanrove je

okupila u jedan mega-spektakl, koji je mogao, takav, perfekcionistički do srži, trajati vječno.

Sve je bilo spremno. Došlo je vrijeme da napravi svoje remek dijelo. Došlo je vrijeme za

veliki finale, za završetak projekta. Došlo je vrijeme za ljudsko biće. Bila je nestrpljiva, i jako

sretna. Kao trudnica, pripremila je sve za što ugodniji dolazak djeteta na svijet.

Voljela ga je, još dok nije bio tu.

4



O koliko li je samo truda uložila u tu kreaciju. Sve mu je dala. Svaki element je usadila u

njega. Bio je to iscrpljujući posao. Zahtjevao je maksimum. Bila je sretna.

Prvo je bilo jedno. Podijelila ga je na dva dijela i malko oblikovala. Napravila je polove,

koji će se savršeno nadopunjavati. Udahnula im je dio sebe.

Što? Tko? Gdje? – ponavljali su pitanje za pitanjem.

Gledali su okolo. Ništa nije imalo smisla. Nije bilo emocija... Općenito razloga za

egzistenciju. Duše neokaljane, željne informacija.

Sjednite tu ispod mene. – predloži im jedno drvo, koje je raslo kraj potoka.

Sjeli su.

Počele su im prilaziti raznorazne životinje.

Vi ste mi. – dođe od Tigra.

Mi smo vi. – proleti Jastreb.

Mi smo tu zbog vas. – izroni Pastrva.

Ali na kraju priče... – vibriralo je iz mravinjaka.

Vi ste tu zbog nas. – prohuji kroz Čempres

Sjedeći tako, okruženi prirodnom ljepotom, počeli su vidjeti, počeli su čuti, sve je dobilo

smisao. Smiješak na licu, naprosto je bio neizbježan. Životinje i biljke bili su njihovi učitelji.

Objašnjavali su im svoj način funkcioniranja. Biljke su im objasnile koje plodove mogu jesti.

Životinje su im bile vodiči. Zemlja im je bila Majka. Pružala im je svoje znanje. U njima je

bila njena iskra. Rodila ih je još, na raznim lokacijama, savršeno ih stapajući sa okolinom.

Saznali su sve. Bili su Zemlja. Njeni pomagači na sceni. Njene ruke... prsti. Bila je ljubav i

sreća. Zemlja je bila sretna. Blještavilo radosti. Došlo je vrijeme da djeca odrastu. Bili su

spremni.

5

Odvojila se. Dobili su slobodnu volju.

Predala im je ključeve kazališta.

Stalno su joj se javljali, iz svih krajeva. Komunicirali su... pjevali i plesali. Bili su sretni. Bila

je ljubav. Tim činom, Zemlja je izgubila većinu svojih moći. Oni su bili njena moć. Ostalo joj

je znanje. Međutim se ljudska duša, nakon smrti, vraća njoj, sa svim prikupljenim životnim

znanjem i iskustvom. Na kraju krajeva, oni će uvijek biti ona. Moć za znanje. Ne zvuči kao

loš čin... Zar ne?

Je li bila naivna?

6



Bio je jedan od ljudi. Živio je u normalnoj zajednici, okružen ljubavlju. Samotnjačkog

karaktera, puno vremena provodio je sam u šumi, učeći njeno znanje, do tada spoznato, i

otkrivajući nova saznanja pomoću ranije navedenih. Iznimna jedinka je bio. Koliko novina je

bilo u njemu kojima će zemlju obogatiti. Znao je izbivat dosta vremena, pošto si je u šumi

složio skromno obitavalište... svoj ured u prirodi.

Jednog dana dođe do njega neznan gost. Kao što prilići, gosta ugosti. Gost je pokazao veliko

zanimanje za njegove radove i otkrića. Sebe opiše kao putnika. Putuje Zemljom od zajednice

do zajednice, proučavajući njihove načine života. U suštini su svi funkcionirali isto, međutim,

različiti tipovi klime i terena napravili su svoje razlike. Ljudi su, ovisno o okolini, fokusirali

proučavanja u različitim smjerovima, dolazili do spoznaja do kojih on teško može doći na

ovoj lokaciji.

Slušao je kao opijen putnikove opise različitih tipova života na zemlji. Koliko mu je samo

nekim bazičnim informacijama iz raznih krajeva, pomogao u rješavanju nekih svojih trenutnih

problema kojima se zabavljao. Koliko je još mogao naučit i koliko problema riješit. Zamolio

je putnika neka ostane kod njega dok mu ne opiše sve zanimljivosti koje je proživio na

putovanjima. Proveli su zajedno dosta vremena, dok nije došlo vrijeme rastanka.

- Shvaćaš li ti koliko bi toga mogao naučit, koliko zagonetki odgonetnut, kad bi prošao

cijelu zemlju? – obrati se putniku.

Ovaj se zamisli na trenutak, pa se samo osmjehnu i reče

- Kad bi samo imao vremena.

Okrenu se i ode.

7



Nastavio je dalje po starom. Često je razmišljao o putniku. Njegova zadnja misao duboko

mu se urezala. Ostavila je trag. Kad je došao do nekog problema, znao je pomisliti kako netko

negdje zna samo neku malenkost koja bi njemu mnogo značila.

Kad bi samo imao vremena. – mislio je tada.

U njemu su se probudile neke nove emocije koje do tada nije poznavao. Nestrpljivost pri

rješavanju problema, ljubomora, na putnika i njegova putovanja... očaj. Nije više odlazio u

svoju zajednicu. Od njih ništa novo, makar mu društveni život, nažalost, nikada nije bio mio i

drag. To je isto dalo svoj obol u ovim trenucima. Sam, smatrajući svoje probleme unikatnim,

utapajući se u samosažaljenju. Sve to dovodilo ga je do oštrih rubova razuma. Pokupio je neke

nužne stvari i krenuo. Sve manje je slušao prirodu, uzdajući se u vlastite sposobnosti.

Proputovao je dosta. Vidio razne zajednice, svakojake ljudske građevine koje su se savršeno

stapale u Zemaljsku harmoniju prostora na kojem su se nalazile. Mnogo je naučio od ljudi

koji su obitavali na tim područjima. To mu je pružalo određenu satisfakciju. Sreo je još par

ljudi koji su tako putovali i istraživali. Razmjenjivali su informacije, predlagali mu kojim

putem krenut. Jedna misao ga je pratila u stopu, izvlačeći očaj

Kad bi samo imao vremena.

8



Tumarajući tako, jednog dana ugleda svog gosta, koji je unio nemir u njegov život... zbog

čega je i krenuo na put. Prošlo je od tada dosta ljeta i zima. Ovaj je polagano koračao njemu u

susret.

- Vidim, krenuo si proširiti svoje znanje. – nasmiješi mu se putnik.

- Znanja nikad dosta.

- Istina, istina... – smiješak se još više razvuče – I, kako napreduje učenje?

- Sve je super, toliko informacija, previše toga za naučiti... saznaš jedan odgovor, koji ti

onda postavi deset novih pitanja. Kad... – tu stane i odsutno se zagleda u daljinu.

- ...bi samo bilo vremena. – završi putnik misao.

Trgne se i pogleda putnika koji je stajao smješeći se. Počela ga je obuzimati ljutnja. Kako

ovaj ne shvaća koliko ga ta misao mori. Kako samo može tako nasmiješeno stajat?

- Pođi sa mnom. – putnik ga primi za ruku i krenuše.

Došli su do jednog grada. Najveći koji je do tada vidio. I to je to. Malo veći od drugih, ali i

dalje savršeno ukomponiran. Sjeli su i komentirali različite teme koje bi im padale na pamet.

- Što bi napravio kad bi imao vremena? – upita putnik.

- Obišao bi cijeli svijet, dok ne bih shvatio sve njegove tajne.

- Što je sa drugim ljudima.

- Kakve to ima veze sa mnom?

Putnik se iskreno nasmije.

- Nudim ti rješenje problema misli koja te muči, - započne putnik – ali tu tajnu ne smiješ

dijeliti s nikim. Očeš, nečeš. Ako očeš, pođi za mnom, ako ne želiš... Zbogom. – putnik

se okrene i krene

Nečkao se na trenutak, a zatim pođe za njim.

9



Odveo ga je na nekakav sastanak.Tamo je bilo par desetaka ljudi, većina njih krcatih

raznoraznim informacijama i spoznajama, kako je s vremenom uvidio.

Provodio je dosta vremena s njima. Rečeno mu je da mora biti strpljiv. Prolazio je kroz

razne rituale, kojima se sve više približavao rješenju misli mučiteljice. Uspinjao se ka vrhu

piramide, ostavljajući iza sebe većinu članova društva, koji nisu bili vrijedni višeg znanja.

Prošlo je dosta vremena od kada se pridružio Klubu. Promijenio se. Počeo se u njemu javljati

prezir prema ostatku čovječanstva.

- Svi su stalno sretni i veseli. Uživaju u životu, a nisu ni svjesni kakva ih SVE znanja

okružuju. Nisu ni svjesni koje spoznaje JA krijem. – mislio je ponekad promatrajući

druge ljude, milujući prsten pripadnika Kluba.

Volio je taj prsten. Činio ga je posebnim. Cementirao je u njemu osjećaj nadmoćnosti spram

ljudi.

Prezir se gomilao u njegovom biću. Prekinuo je svaku komunikaciju sa 'običnim' ljudima.

Nisu bili niti vrijedni, niti dostojni njegovog društva.

10



Došlo je vrijeme da sazna tajnu. Nakon određenih ceremonija rečeno mu je da prođe kroz
jedna vrata. U sobi prepunoj simbolike stajao je Onaj, taj koji nije, koji ne bi trebao biti tu.
Nije bio od ljudi.
- Naravno. Kako bi od čovjeka mogao saznati nešto takvo, ako ja, najpametniji od ljudi,
nisam svjestan toga. – samodopadno si je tepao, iskreno se smješkajući nakon dugo, dugo
vremena.
Još jedan obred. Za vrijeme tog obreda osjetio je u sebi moć, osječao je snagu. Tada je
pomislio kako može svojom energijom zgromiti cijeli planet i svu njegovu populaciju. Ta
misao mu se sviđala. Uzbuđivala ga je.
- Zelior... Zelior... Od danas, pod mojim okriljem, biti ćeš znan kao Zelior... ti sa
kompletnim svojim znanjem... dođi k Meni, daj mi svoje znanje! – bubnjalo mu je u
glavi.
Raširio je nesvjesno ruke i počeo levitirat. Tijelo mu se grčilo...
Nakon nekog vremena obred je završio. Saznao je kako će doći do promjena na Zemlji,
među ljudima. Onaj mu je objasnio kako je došlo vrijeme da uzmu Zemlju pod svoje okrilje.
Zelior će postati glava Kluba.
Zelior je okupio elitu Kluba, mali broj ljudi koji su došli do zadnje stepenice. Iznio im je
plan. Objasnio je kako iskoristiti ljude, koji malo čemu pridonose (po njegovom shvačanju
doprinosa). Kako trebaju iskoristiti znanja, koja su do tada skupili po cijelom svijetu, za
stavljanje ljudi pod kontrolu. Pošto je snaga ljudi dolazila od Zemlje i prirode, morali su ih
udaljiti od nje. Okupljanje je trajalo mnogo dana i noći.
Plan je mogao započeti.

11


Jednog po jednog su ih obrađivali. U početku je išlo polako ali se, s vremenom, plan kotrljao prema uspjehu sve brže i brže, drobeći i ostavljajući iza sebe sve prepreke koje su mu se našle na putu. Pretežno se bazirao na distanciranju ljudi jedne od drugih. Kada je počelo kotrljanje plana Zemlja je počela slabiti, pošto je njen modus operandi bio ljubav, sreća i iskrenost prema svemu. Nešto degenerično je stupilo na scenu, ili bolje rečeno, iza kulisa. Na početku su birali najslabije. Gurali su ih u porok, a da ovi niti svjesni nisu bili. Učlanjivali su ih u Klub. Ljudi nisu imali pojma kako time postaju Njegovi sluge. Izmislili su kojekakve funkcije i zakone u gradu, te prodali priču naivnom, iskrenom narodu kako je to za dobrobit svih. Izgledalo je tako kada su oni to prezentirali, ali nitko osim njih nije znao dugoročne posljedice. Nitko nije bio svjestan kako će to otvoriti mogućnosti za još svakojake gadosti, pa tako u nedogled. Počeli su si davati kojekakve titule i prikazivati se uzvišenim među 'običnim' pukom, pomoću svog tajnog znanja. Navodili su ljude na krivi put. Širili su se po cijeloj Zemlji, negdje brže, negdje sporije... kotrljao se plan rušeći barijere. Proširili su različite religije, koje su se u detaljima razlikovale, a zatim zavadili narod zbog tih sitnica. To je puno pomoglo u distanciranju ljudi. Upotrijebili su jednog od prinčeva glavnih. Mamon zvan on je ... materijalnim bogatstvom ljude je zaslijepio, kult njegov u cijelom svijetu priznat je bio. Pomoću njega je sve išlo glatko, kao vrući nož kroz putar. Počeli su proganjati ljude koji se nisu dali od istine. Proglašavali su te ljude nevjernicima i stravično ih kažnjavali, pružajući tako primjer ostalima, kako im ne bi nešto slično palo na pamet.Izgubili su bilo kakvo suosječanje prema ljudima. Iskorištavali su ih za vlastitu agendu, ne tražeći ničije dopuštenje. Poveli su ljude u ratove, gurajući ih sve više u kaljužu vlastite nemoći. Nakon groznih ratova, gladi, kuga i svakojakih drugih tuga, pojavljivali su se u drugome licu, nudeći rješenje naivnom, ispaćenom narodu, koji ih je prihvaćao kao spasioce, ne shvačajući da je takav kraj patnje isplaniran kada se radio scenarij njenog početka. Materijalno je postalo baza postojanja. Ljudi su se kočoperili bogatstvom. Zadovoljavali su se kojekakvim tehnološkim izumima.

Podijelili su ih u svakom mogućem pogledu. Izmislili su nacije, s kojima je došao nacionalni ponos, pokretački motor mnogih sukoba. Podijelili su ih po religiji, izmislili razlike među spolovima, podijelili ih po rasama i klasama. Zaljevali su nepovjerenje koje je raslo među njima, udaljujući ih sve više i više. Fascinantno je kako su ljudi, što su se više udaljavali jedni od drugih, mislili kako napreduju u razvoju zbog kojekakvih tehnoloških otkrića kojima su im se mazale oči.