Ljubitelji i čuvari prirode

Sve više ljudi odlazi u prirodu kako bi se rasteretili stresnog života u urbanim naseljima koji nam je nametnut sve bržim tempom življenja. U prirodu odemo i da bi "udahnuli" malo svježeg zraka i provjetrili pluca, da bi doživjeli kojekakvu zgodu i zgodicu koju cemo kasnije prepricavati i nadogradivati tako da cemo biti sve veci i veci u ocima sagovornika...

Ali koliko nas tu prirodu cuvamo? Pazimo da ostane netaknuta našim prolaskom i bivakovanjem u njoj. Koliko pomažemo samoj prirodi da lakše opstane i zalijeci rane dobivene ljudskim nemarom, nehatom ili namjernim radom? Da li se na odlasku iz prirode osvrcemo za sobom kontrolirajuci da nismo u njoj ostavili nešta cemu nije mjesto u njoj?

Krecuci se prirodom vidio sam svakakvih postupaka neodgovornih ljudi, ali vidio sam i postupaka koje vrijedi pohvaliti, istaknuti i kao primjer drugima pokazati. Evo jednoga od njih.

Na jednom parcetu zemlje, koje za visokih voda Dunava postaje otok, a za niskih poluotok tri mlada bracna para iz Apatina, odluciše provesti jedno vrijeme u prirodi.





Oko otoka (bio je visok vodostaj rijeke) kružile su jake rijecne struje i vitlali rijecni virovi. Mladi ljudi postaviše šatore i uživaju u prirodi i rijecnom miru. Sa mjesta gdje postaviše svoj logor, nekih desetak kilometara uzvodno od Bogojeva na lijevoj strani rijeke, imaju prekrasan pogled na Dunav.





Sama rijeka svojim proticanjem prosto poziva da gledamo u nju i odmaramo i oci i dušu. Tihi šumovi virova i vode u protoku opuštaju organizam, snažeci ga.





Prolaskom pored njih kao ucesnik regate TID 2010, bio sam pozvan da svratim na picence, ali o tome cu posebno da pricam. Svratio sam do tih mladih ljudi, punih životne energije i povjerenja prema drugima i zapazio nešta što mi je zagolicalo radoznalost.

Na obali nedaleko od zajednickog šatora, dnevnoga boravka kako bi netko rekao, ležao je mladi jastreb, privezan da ne bi odlutao ili pao u rijeku. Još je kunjao polumokar ispod oka promatrajuci okolinu i ne dajuci nikakvoga znaka da ga ona zanima.

Domacini mi rekoše da su vidjeli da nešta pliva u rijeci otimajuci se njenim talasima. Jedan od njih je odmah uskocio u camac, doplovio do ptica koji samo što se nije udavio, izvadio ga iz rijeke i dovezao na obalu. Tu su ga obrisali, privezali, ostavili mu vode i hrane i pustili ga se odmori na miru i prikuplja snagu.

Ali kada su kasnije poceli da pripremaju ribu, dadoše mu iznutrice i pric je oživio.





Poceo je hlapljivo jesti. Strucno je kljunom, uz pomoc kandži trgao najprije iznutrice jednoga soma, a potom i od dva smuda. Naocigled nas se iz nekakve kunjave, nemocne pticice, pretvorio u ponosnog mocnog predatora, straha i trepeta malih životinja u prirodi.





Svi smo bili iznenadeni tom njegovom brzom pretvorbom, ali nas je ona i obradovala. Narocito ponosne domacine zahvaljujuci cijoj humanoj gesti ostade ptica u životu.

Pitali su se i otkuda on u Dunavu. Kao jedini logican odgovor nametala se cinjenica da je to mlado ptice koje je tek pocelo letjeti, pa onako neiskusno u letu, umjesto preko drveca pocelo letjeti preko ravne rijeke. Izgubivši snagu za letenje palo je u vodu, koja ga donese do naših domacina.





Domacini mi objasniše da imaju jednoga prijatelja, izvrsnog poznavaoca prirode i životinjskoga svijeta kojemu ce dati ptica na "usvajanje", dok ne stasa toliko da može sam sigurno krenuti u život i prirodu.

Ovakva gesta ovih mladih ljudi, svjesnih da prirodu treba cuvati i pomagati joj da bude ušcuvana je za pohvalu i cestitku. Nažalost nisam im svima zapamtio imena, ali evo fotografije. Medu nama regatašima, koje su nesebicno ugostili, nalaze se i oni. Vremenom cu saznati i njihova imena, pa kada budem pisao o tome kakvi su domacini bili nama regatašima, znati ce se tko su. A do tada samo zajednicka fotografija...





P.S. Kasnije me obavijestiše da su ptica predali svojemu prijatelju na udomljavanje dok ne stasa i ojaca kako bi ga prijatelj vratio u prirodu.

Za pohvalu

Ti si jedini forumaš koji ima više teksta od fotografija!
sviđa mi se to jako.....

pekrasna reportaza....bude papiga bila dobro nadam se

Super reportaža,inače obožavam grabljivice pa mi je drago što je ova završila na ovakakv način...i duboki naklon ekipi sa zadnje slike na takvom postupku i trudu.