Neznanjem do problema i kraj naseljenog mjesta

kad se krećem nepoznatim terenom (i teškim za orijentaciju gdje postoji mogućnost da ću zalutati) imam običaj lomiti grančice uz put - ne velike, tek toliko da ih vidim ja (ili onaj tko zna što treba gledati). Te grančice slomim, ali ih ostavim da vise. Potencijalna križanja označim granom na tlu, kamenjem i sl.

GPS, save track i eto...

Nije sramota zalutat...bar si doživija malu avanturu.

Je, svakome se to bar u nekom slučaju dogodilo, ako ne tako onda si bar posumnjao. Uvijek kada sam u šumi ali baš uvijek dok hodam, gledam na položaj sunca i UVIJEK se okrećem vidjeti kako šuma i staza izgleda iz perspektive povratka. Ako nema sunca onda nalazim neke druge vidljive orijentire. Znam da sad izgledam pametan ali tako je. Uvijek pazim na to i ne dopuštam da se opustim i da mi nešto promakne zbog čega bih se mogao izgubiti. Imao sam neugodnih iskustava ali ništa što nisam vrlo brzo i lako riješio. znaš ono kada nisi siguran kojim putem poći, pa kreneš, pa jeli to taj, ..., i onda pokušavam naći nešto što sam zapamtio ili po nekim drugim sitnicama zaključiti gdje sam i kuda dalje. A bilo je i trenutaka kada mi se zbog takvih sitnica moglo svašta dogoditi. Ali ja ipak većinom lutam po poznatom terenu gdje se uvijek nađe nešto po čemu znam gdje sam. Ovo Telcontarovo iskustvo je dobro za svakog mladog "istraživača" šuma i planina.
ZAKLJUČAK: Ne gubiti glavu i probati bez panike pronaći najbolje rješenje jer ono UVIJEK postoji.

Meni se u lovu desilo nešto što sam samo u filmovima viđao i čemu sam se smejao.
Krenuo sam u predeo gde nikad nisam bio. Nisam se bojao jer sam imao mapu i kompas.
Prvo je krenula kišica a potom se spustila gusta magla. Nema orijentira, a šuma nije prohodna da možeš ići u jednom smeru, već moraš tražiti puteve i staze koji bi te vratili nazad. A ima ih na desetine onaokolo. Izabrao sam jednu tačku i sa nje krenuo. Posle dvadeset minuta, siguran da idem u pravom smeru, bio sam ponovo na njoj! Smejao sam se tako sam u magli. Gde da se meni to desi?! Bruka!

Par puta, kada sam bio siguran da sam na pravom putu, kompas je pokazivao suprotno. Totalna dezorijentacija. Nije bilo mesta strahu, jer se nisam bojao ni prenoćiti ako treba, ali sam ipak hteo da izađem kao pobednik tog dana. Na kraju sam i uspeo tako što sam zanemario staze i kretao se kroz vukojebine prateći kompas, jer sam znao kuda treba ići.

Prva greška, koju nikad nisam više ponovio: Kad god prolaziš raskršća ili račvanja puteva obavezno pogledaj i zapamti kako to izgleda sa druge strane. Začudićeš se da uopšte nije onako kago zamišljaš da bi trebalo da bude. Pri povratku, ja sam tog dana odabrao pogrešan put i tako zaglavio dva brda dalje.

Druga greška: Ako ne moraš, ne idi na nepoznat teren po lošem vremenu.

Ja se i dan danas dobro sjećam, prije 8 godina sam s djevojkom bio na Medvednici. Bio je 12ti mjesec, žičarom smo popodne otišli gore, onako sportski trenirke, tenisice, sportska jakna..gore uživali.. Mrak počeo padati brzo, žičara više nije vozila pa smo se uputili preko činovničke livade prema Runolistu. Mrak je već bio opak, mjesećina se slabo razaznala zbog naoblake. Došli smo do Runolista i pitali tamo ljude za povratak, a oni su nas uputili kroz stazu u šumi. (Gdje mi je pamet tada bila, bolje da sam ostao pa zamolio nekoga da me poveze autom). I krenuli mi dolje, snijeg do pola koljena, hladno, noge mokre, a mi gazimo naslijepo. Nakon 1 sata bauljanja uspio sam kroz šumu vidjeti svjetlost automobila pa smo se uputili tamo. Nakon desetak minuta hoda izbili smo na cestu. Cestom se uputili prema dolje i čudili se kako svi auti idu prema gore, a nitko dolje pa da bar stopiramo. Noge posve mokre, tresli se od hlanoće. Nakon još manje od dva sata spustili se dolje do Blizneca. Trebalo je još izdržati do okretišta tramvaja na Gračanina. Najbolji je osjećaj bio sjesti u topli tramvaj i krenuti doma prema Novom Zagrebu.

To je bio moj prvi posjet Medvednici, to je bio moj prvi spust pješice od Sljemena do dolje.

Dok si u društvu puno je lakše i motivirajuće, ali danas bez ruksaka s opremom nikud!