Neznanjem do problema i kraj naseljenog mjesta

Ovo baš i nije neko survival iskustvo, ali je dobra opomena za pametnjakoviće.

Ljetos sam bio tjedan dana u jednom selu u Slavoniji. U stvari, više bih to nazvao nabacanim vikendicama, kućama i nekoliko manjih domaćinstava na malo većem području. Svaki dan sam šetao, ali kako sam glavnom cestom/stazom mogao stići ili u prvo veće selo ili u hrpetinu raskrižja od kojih neki putovi vode raznim domaćinstvima, neki u šumu, a jedan u jedno udaljeno selo, jednog dana su mi dotadašnje rute dosadile pa sam se zaputio u šumu. U šumi je bilo dosta ugaženih putova, raznih oznaka koje valjda označuju različite parcele u šumi ili tako nešto (stvarno nisam upućen) i sve se činilo kao da će proći bez problema, osim što mi je šuma stvarala neku nelagodu jer su stabla dosta visoka, krošnje su guste pa nema previše svjetla, na brdovitom je području itd. zbog čega sam se osjećao kao mušica.

U jednom trenutku, nakon dosta hodanja uglavnom nizbrdo, našao sam se na raskrižju tih puteljaka. Tamo sam stajao neko vrijeme i uživao jer je to bio ljepši dio šume, bilo je nešto cvijeća, pčela, bumbara, a i neki crni leptiri su oblijetali oko mene i slijetali mi na prste. Kad sam nakanio krenuti dalje, mogao sam lijevo, desno ili natrag. Na početku puteljka nadesno bila je nekad razapeta, a sad pokidana traka, a i put je bio malo više zarastao od onog slijeva. Ne znam zašto, kao da mi vrag ne da mira, zapeo da idem nadesno i ajde nadesno. Put sam po sebi nije bio ništa poseban, makar sam se s vremena na vrijeme pomučio s raslinjem na putu, a s desne stane mi se sterala "provalija", ustvari nekakva udolina s velikom strminom. Put se cijelo vrijeme lagano penjao. Cijeli je taj dio brda poput harmonike, a staze su terasasto "usječene" u te visoke brežuljke. Na jednom dijelu stazom se više nije moglo dalje bez mačete jer je bila sasvim pod šikarom. Naravno, umjesto da se vratim, pažnju mi je privukla jedna osunčana udolina s desne strane pa sam se sa staze popeo na vrh brda da je bolje pogledam. (Sve je prekriveno šumom, tako i vrh tog brda ili jako visokog brežuljka.)

Popeo se ja gore, udolinu od toliko guste šume ne vidim koliko sam htio i počnem se muvati gore kako bih našao bolji kut. Za povratak se nisam brinuo jer sam "znao odakle sam došao", a i tako brdo sa svake strane opasuje staza kojih 30 m niže. S vremenom sam na vrhu brda naišao na stazu, ali tada me nije interesirala. Ljepši pogled na udolinu nisam našao i odlučio sam se vratiti na stazu s koje sam skrenuo. Šipak. Znam otprilike gdje sam došao, ali sve mi je nekako neprepoznatljivo jer se, pametan, nisam sjetio okrenuti i odogzo pogledati strminu kojom sam se popeo da stvorim sliku u glavi, niti sam označio nečim mjesto gdje sam se popeo. Ajde reko, dolje mora biti staza da ga je*eš i ajde dolje. Staze nigdje. Kako to? Pa tu mora biti staza, došao sam iz tog smjera. Lagana panika. Ajde gore. Vrijeme prolazi, ja bez ičega, vode, hrane, na meni kratka majica, bermude i japanke (sad već pune blata). Pokušam odrediti strane svijeta, jedino što mi pada na pamet je mahovina, ali mahovine na sve strane jer je šuma gusta. Na kraju otprilike razaznam zapad po suncu i onda skužim da mi je džabe kad ne znam iz kojeg smjera sam krenuo.

Sjetim se da sam gore vidio stazu i uputim se prema njoj, uđem na nju vertikalno i krenem desno. Idem, idem, nigdje ništa, srce lupa, okrenem se i nazad. Jedva nađem onu strminu kojom sam se malo prije pokušao spustiti, probam opet, od staze i dalje ni traga. Vratim se opet gore, srce u petama. Uključim glavu, shvatim da od paničarenja nema ništa i razradim moguće scenarije: mogu zvati u pomoć pa se orijentirati po glasu ako se netko odazove, hodati isključivo onom stazom u oba smjera u nadi da ću izbiti na neku cestu, a u najgorem slučaju ću morati prespavati u šumi. Nije bed, ljeto je, nije toliko hladno, ima raslinja za nakupiti i zavući se unutra, a čim moji vide da se nisam vratio u sobu i da me nema na doručku, s vremenom će pozvati policiju pa sam u civilizaciji za najviše 30-ak sati od ovog trenutka.

Međutim, kako mi se nije spavalo u šumi, počeo sam dozivati u pomoć i osluškivati za odgovorom, ali nije ga bilo. Ubrzo sam shvatio da sam na taj način samo žedniji pa sam se vratio na onu stazu na vrhu brda i ponovno krenuo nadesno, pozivajući pomoć s vremena na vrijeme. Odgovora nije bilo, a staza je završavala u hrpi nabacanog granja, 20-ak m niže od točke na brdu odakle sam krenuo prije 10-ak min. Ponovno sam skrenuo sa staze i popeo se na blagu uzvisinu s koje je pucao bolji vidik, ali osim šume na sve strane nije bilo ničega. Na nekoliko minuta ponovno sam izgubio stazu jer sam, i ne shvaćajući, više puta mijenjao smjer zbog teško prohodnog terena. Na sreću, našao sam je i nastavio njome na isti način, dozivajući u pomoć s vremena na vrijeme. Nakon nekog vremena ponovno sam stigao na vrh brda i našao štap koji sam zabio u zemlju da znam gdje sam sišao na stazu. Bez skretanja sam nastavio dalje i na svoju radost, počeo primjećivati da je staza sve prohodnija. Nakon nekog vremena izbio sam - pogodite gdje - na ono prvo raskrižje gdje sam mogao birati lijevo, desno ili nazad. Ispostavilo se da sam se vratio stazom "lijevo". Sav sretan i zahvaljujući Bogu na pomoći brzo sam se zaputio natrag i shvativši da sam idiot za orijentaciju, odlučio sam više nikad ne kročiti s utabane staze dok prethodno ne naučim sve što trebam i bez (barem) osnovne opreme.

Kasnije sam pogledao na kartu i shvatio zašto mi se nitko nije odazvao na pozive u pomoć - s te strane brda bilo je još nekoliko kilometara šuma, padina i uzvisina do prvog naselja. Da stvar bude još gora, u jednom trenutku sam i pomislio da bih trebao krenuti pravoctno u tom smjeru.


Po sjećanju, ovako bi trebao izgledati pojednostavljeni prikaz moje "šetnje" na "topografskoj karti" Na vrhu brda bilo je još puno mrdanja u svim smjerovima i pokušaja spuštanja niz padinu na dva (kriva) mjesta. Ovo osjenčano sprejem su te duboke "provalije" koje se naglo spuštaju sa staze.





Sve u svemu, jedno blesavo iskustvo iz kojeg se može izvući pouka da se nedovoljno obrazovana osoba može bez problema izgubiti na kilometar od civilizacije i to u sasvim prohodnoj i obilježenoj šumi. Znam da će me ovoga poslije biti još više stid, ali bolje da ovo pročita netko mog kalibra, nego da nam poslije priča svoju verziju ove priče

Hahaha... ajde glavno da je završilo OK. Sada znaš da nemaš kaj raditi na nepoznatom terenu bez barem kompasa i karte (i znanja kako to dvoje kombinirati).

Slično iskustvo sam imao ja jesenas na poznatom terenu, počeo je pljusak i priroda se "naglo promjenila". Od opreme samo konop, rukavice i folder jer sam se spuštao u neku jamu. Znam teren, prošetao sam ga par puta ali ovaj put sam fulao početak staze za ni 10ak metara, jer nisam vidio od pljuska/magle. Lijepo se nahodao još koju uru dok nisam obišao cijelo brdo

Štaš, dogodi se. Samo čuvat hladnu glavu i bez panike. Kod nas su rijetki tereni gdje kroz dva dana hoda ne naiđeš na cestu, ako računaš da možeš biti budan i aktivan puno dulje od toga bez nekih problema... to ti je samo jedna malo duža šetnja

osnovna ti je greska bila kaj si isao u japankama, ja u njima nejdem ni na plazu. dakle uvijek postene cipele, nozic, upaljac, pola litre vode, plocica cokoladei mala baterijica to uvijek nositi sa sobom makar ides u lokalni park sa ljuljackama i toboganima.

zivimo na srecu ili nekima na nesrecu u tako gusto naseljenom dijelu svijeta da realne opasnosti od gubljenja i stradavanja osim po zimi zapravo i nema. u hrvatskoj na koju got stranu krenes za 4 sata hoda si do prvih kuca i konzuma, osim ako ne hodas u japankama!

bez tri stvari nisam ali bas nikada u zivotu, bez noza, upaljaca i male diodne svjetiljke.

Takve priče mogu biti korisnije nego neke tipa "pronašao put iz pustinje Kalahari".
Drago mi je da si je napisao jer dižu razinu opreznosti.

Poznat mi je taj osjećaj nelagode u stomaku... Čitam i nekako mi se vraća. Sa 17 godina sam se našao u jako sličnoj situaciji. Jedina razlika je što sam ipak imao nožić i upaljač. Ali teren na kojem sam se izgubio je noćna mora i za daleko iskusnije lovce i sakupljače šumskih plodova. Riječ je o dijelu Glasinačkog polja, podno planine Romanije. Sve same vrtače i smreka. Na koju god stranu pogledate, sve je identično. Jedini orijentiri su uska linija crnogorice na južnoj strani prema Prači (vikendica je tamo), koju ne vidite sa dobrih 60% terena, i dalekovod prema Rogatici ili Stjenicama, ne znam sigurno. 25 kvadratnih kilometara pustinje, sa visokom koncentracijom medvjeda, vukova i divljih svinja (inače je dio Titovog lovista). E tu mi je srce sišlo u pete, pala je magla, nožem da je režeš... Sam, nenaoružan, sa kesicom vrgnja i oštricom od 8cm. Sjedio sam dobrih 3-4 sata na istom mjestu da se ne izgubim jos više, dok ne prodje magla. Jos veća opasnost su rupe u kojim vrlo lako izvrnes ili slomis nogu. Naložio vatru i čekao. Priznajem da me bilo strah, ali koliko se sada sjecam, nisam baš gubio glavu. Kada se magla povukla, izašao sam na uzvisinu i potražio one boriće. Za dva sata u kući uz zakletvu samom sebi "nikad vise nigdje bez dobre pripreme".

Ako je tema offtopic, izvinjavam se i

Još jedna stvar koja se ne bi trebala raditi je ići sam u nepoznato.

Ljudi ponekad izgube glavu zbog prevelike samouvjerenosti.

NAVIGATOR je napisao/la:osnovna ti je greska bila kaj si isao u japankama, ja u njima nejdem ni na plazu. dakle uvijek postene cipele, nozic, upaljac, pola litre vode, plocica cokoladei mala baterijica to uvijek nositi sa sobom makar ides u lokalni park sa ljuljackama i toboganima.

zivimo na srecu ili nekima na nesrecu u tako gusto naseljenom dijelu svijeta da realne opasnosti od gubljenja i stradavanja osim po zimi zapravo i nema. u hrvatskoj na koju got stranu krenes za 4 sata hoda si do prvih kuca i konzuma, osim ako ne hodas u japankama!

bez tri stvari nisam ali bas nikada u zivotu, bez noza, upaljaca i male diodne svjetiljke.

Eh, sad bih rekao: "Imao bih sve to da sam znao" Ali dobro, sad znam i planiram kupiti neke osnovne stvari poput švicarskog noža i bateriju. Upaljač, vodu i nešto hrane imam sa sobom praktički uvijek, osim ako idem do trgovine npr.

Japanke su, naravno, smrt za ovakvu "ekspediciju", ali u početku se nisam ni planirao penjati nego slijediti stazu. Međutim, računam da su mi japanke možda i spasile nogu/e jer bih u tenisicama garant izvrnuo gležanj. Ovako je stopalo imalo puno više prostora ako se pokliznem, jedino sam nažuljao i izgrebao nožne prste jer je na njima bila sva težina. Na zimu ću pokušati nagovoriti staru da mi isfininancira jedne cipele potkovane čavlima koje mi je preporučio poznanik jer mi je već dosta gležnjerica, a prvom prilikom kupujem poštene vojničke čizme.

Fratt je napisao/la:Takve priče mogu biti korisnije nego neke tipa "pronašao put iz pustinje Kalahari".
Drago mi je da si je napisao jer dižu razinu opreznosti.

Hvala! =)

Mraz je napisao/la:Samo čuvat hladnu glavu i bez panike. Kod nas su rijetki tereni gdje kroz dva dana hoda ne naiđeš na cestu, ako računaš da možeš biti budan i aktivan puno dulje od toga bez nekih problema... to ti je samo jedna malo duža šetnja

Istina, ali amateru je teško održavati smjer kroz šumu, tako da se može bez problem vrtjeti u krug i dulje vrijeme

@Elpenor
Bogu hvala što se nisam izgubio na takvom teritoriju. Ali na takva mjesta sâm ne bih nikad ni išao, jedino pod punom opremom i s nekim vatrenim oružjem. Ako i tada.

Surfer je napisao/la:Još jedna stvar koja se ne bi trebala raditi je ići sam u nepoznato.

Ljudi ponekad izgube glavu zbog prevelike samouvjerenosti.

Znam, zato mi je i drago da sam ovo naučio na dva kilometra zračne linije od kuće gdje sam boravio, nego na Velebitu. Ali zato sam i došao ovdje da jednog dana mogu šetati i po Velebitu ako treba =)

Poznaniku reci da se vrati u kovačnicu,kupi si kvalitetne planinarske/hiking/treking gojzerice i onda slobodno idi kud ti volja.
Ovako ćeš sa čavlima u stopalu ubrzo početi rzati od neugode.

Vojne čizme su rađene za isto što im i ime govori-vojsku.
Moraju biti relativno jeftine a opet dovoljno kvalitetne da ne muče vojnike kod dužeg korištenja.
Ta dva pojma nisu baš srodna (jeftino-kvalitetno) pa vojne čisme imaju uvijek nekih poteškoća.

Neke specijalne jedinice vojske (čitaj:nisu obični prašinari) su odavno prešli na gojzerice renomiranih proizvođača,ako ne drugo onda to plaćaju iz vlastitog đepa a ne da se oslanjaju na vojni buđet.


Znači,ne potkove ni vojne čizme nego-GOJZERICE.

Ove potkovane cipele mislim uzeti samo zato što duže traju i koristiti ih pretežno u gradu. Nisam se dobro izrazio.

Za vojničke čizme sam mislio da su bolji izbor jer bi trebale biti za razne uvjete, ali ako je tako, (slijedi glupo pitanje) jesu li gojzerice u načelu nepromočive? Inače ne volim imati sto varijacija iste stvari pa bih volio imati obuću u kojoj ću moći hodati po suhom i pregaziti neki potočić bez da dvije minute kasnije moram sušiti noge.

Fratt potpisujem!

Nikakva mi obuća ne može zamijeniti gojze...

EDIT: Da gojzerice su nepromocive. Pogledaj temu cipele/cizme, pisao sam o svom modelu. Osam sati nepromočivo... garantujem

Većinom današnje gojzerice boljih proizvođača imaju u najmanju ruku neku verziju ***TEXA ako ne originalni Gore-Tex by DuPont,ljepljene šavove i membranu.Samim time su nepromočive na neko vrijeme (dva sata stajanja u vodi do gležnja u Garmonticama-suha noga).
Ujedno kvalitetnije imaju Vibram đon koji ublažuje udarce (u šumi ne znači puno ali kad pičiš dva sata po kamenoj stazi znači razliku).

I pod svime tim ne mislim na Slogine gojze za brati vrganje nego klasične planinarske gojzerice tipa Alpina,Planika,Salewa,Garmont,Zamberlan itd...

Hvala na informacijama! Pogledat ću temu o cipelama, izgleda da sam je preskočio.

Sve ti je stvar pristupa,ovo je jedno klasično podcijenjivanje:''Od tu sam,znam kuda i kako.''

Tipičan primjer je što smo ja i jedan kolega ostavili u kampu dosta stvari i krenuli bacit ''đir''..Kad smo se vračali,veze nismo imali odakle smo,a skoro svaki dan smo tamo,tribalo nam je oko točno 2 sata da nađemo..

Super ispričano =)

NAVIGATOR je napisao/la: u hrvatskoj na koju got stranu krenes za 4 sata hoda si do prvih kuca i konzuma, osim ako ne hodas u japankama!

Si siguran?


Evo samo jedan primjer, prekjučer sam hodao po Srednem i Sjevernom Velebitu 16 sati u komadu s manjim stankama. Bez da sam putem sreo iti jednog čovjeka ili prošao pokraj naseljenih kuća (zatvorene planinarske kuće ne računam) a većinu puta sam se kretao Premužićevom stazom i tu i tamo koje skretanje sa staze prema okolnlim vrhovima i nazad na Premužićevu stazu. Dakle od Ravnog Dabra i domara Mile pa do Zavižana i domara Ante nigdje žive duše... stvarno čudno s obzirom da je bila relativno povoljna vremenska prognoza i subota. Ok mogao sam svratiti i u p. dom Alan gdje je sigurno bila dežurna ekipica iz Zagreba, ali pošto samo htio proći rutu dok još ima relativno danjeg svijetla (što mi i nije baš pošlo za rukom jer sam zadnja 2,3 sata hodao s naglavnom lampom) nisam svraćao jer izvora vode je bilo dovolno po putu da nadopunim svoje zalihe. Ali eto i da sam svratio u Alana, opet nebi na nikog naletio dobrih 10 sati.

Išao si programiranom stazom. Da si se spustio dolje na bilo koju stranu naišao bi na puteve koji bi te odveli do naselja. To što nema ljudi ne znači i da si izgubljen

Pa ne znam baš za te puteve prema dolje ako su uopće i prohodni, a čisto sumnjam da bi stigao do naselja takvim purevima za 4 sata u jednom komadu. Uostalom u onom gornjem postu piše u koju god stranu da krenem ću stići do naselja i dućana za 4 sata, a eto ja i moja grupica malo luđih planinara i članova GSS-a smo se kretali put sjevera i ništa od te priče.

Izgubi se čovjek i na poznatom terenu, ili bar djelomićno poznatom....
Jesenas stanem u jednom šumarku s namjerom branja gljiva.... i tak tražim gljive zadubljen u svoje misli i nađem se u djelu koji ne poznajem. odmahnem rukom misleći da zna put, krenem van i odjednom izađem na cestu Petrinja- Zagreb, cca 6-7km dalje nego što sam trebao biti. Put nazad sam odredio pomoću sunca, nije u biti neko gubljenje ali da sam paničar.... ko zna.
Opreza nikad dosta, ali ne treba ni pretjerivati!

kengur32 je napisao/la:Izgubi se čovjek i na poznatom terenu, ili bar djelomićno poznatom....
Jesenas stanem u jednom šumarku s namjerom branja gljiva.... i tak tražim gljive zadubljen u svoje misli i nađem se u djelu koji ne poznajem. odmahnem rukom misleći da zna put, krenem van i odjednom izađem na cestu Petrinja- Zagreb, cca 6-7km dalje nego što sam trebao biti. Put nazad sam odredio pomoću sunca, nije u biti neko gubljenje ali da sam paničar.... ko zna.
Opreza nikad dosta, ali ne treba ni pretjerivati!

Ma ti se uopće nisi izgubio,. znao si gdje si i kud trebaš. I čudilo bi me da je bilo drugačije...

Ma nisam se izgubio ali.... nepažnjom i pretjeranom opuštenošču sam fulao auto za samo 6-7km

Eh šta pivca uradi

kak znaš? jesi me pratio? uhodo!

kengur32 je napisao/la:Ma nisam se izgubio ali.... nepažnjom i pretjeranom opuštenošču sam fulao auto za samo 6-7km

Znam. A nahodali smo se i ti ja s kolegama nakon Oluje po svakakvim vukoj.e.b.i.n.a.m.a pa se ipak nismo pogubili

Bome jesmo.
nego, jel se mi znamo?

O da. Još kako...

kengur32 je napisao/la:kak znaš? jesi me pratio? uhodo!

Simptomi koje si detaljno opisao o snalaženju u prirodi su tipične posljedice djelovanja pive. Sjedneš na punu gajbu, dva tri puta se popišaš i gajba prazne. Dezorijentacija. Jel' tako?

vejrujem da se znamo pošto si bio vaatrogasac, ali po avataru te se ne sječam

no da se mi vratimo kako ne bi bilo

vidim gospon Olimp da imaš iskustva

Nešto slično se i meni dogodilo prije par godina. Išli smo tata, sestra i ja prošetat do Knezgrada na Učki. Na pola puta sam odlučio skrenut s puta jer mi se preko brdašca činilo da čujem nekakav potočić. Od potočića nije bilo ni "p", a kad sam se vratio s "prave" strane brdašce više nisam mogao naći put po kojem smo išli. Krenuo sam prema jednom malo većem brdašcu da vidim da li ću vidjeti Vojak ili neki drugi poznati orjentir. Sa vrha sam vidio Lovranski Dragu i Medveju pa sam znao otprilike u kojem smjeru krenuti do ceste gdje smo ostavili auto i nakon 10-tak minuta našao pravi put. Iako je sve to trajalo možda kakvih 20 minuta svejedno je neugodan osjećaj i tih 20 minuta biti izgubljen.

neugoda vodi panici, panika totalnom gubljenju....

Dobro se ponekad i izgubiti na kratko, odmah popraviš svoj odnos s Bogom ukoliko si vjernik. Naravno bitno je i ostati hladne glave bez paničarenja i malo razmisliti koje su ti opcije. Uz malo razmišljanja, intuicije i sistematske pretrage mikro lokacije odlučiti kojim putem najbolje krenuti dalje i ubrzo se obično sve dobro svrši. :bog:

kad se krećem nepoznatim terenom (i teškim za orijentaciju gdje postoji mogućnost da ću zalutati) imam običaj lomiti grančice uz put - ne velike, tek toliko da ih vidim ja (ili onaj tko zna što treba gledati). Te grančice slomim, ali ih ostavim da vise. Potencijalna križanja označim granom na tlu, kamenjem i sl.