ANTARKTIK - NASTAVAK AVANTURE DO KRAJA SVIJETA

na početku kao i u večini mojih priča bi zamolio forumaše da mi daju 3-4 dana lufta da stignem dignut oko 300 fotografija i nakucati tekst. pisat ću to u više postova tako da mi se ne dogodi da kad pišem cijeli dan i onda pokušam postat, pukne net veza i sve izgubim.

ovo je zapravo nastavak priče od OGNJENE ZEMLJE, tako da ako nekome nekaj fali ili nije logično, može u toj prvoj priči možda pronaći objašnjenje.

putovanje na najhladnije mjesto na svijetu, kontinent na kojemu se nalazi južni pol ANTARKTIKU zapravo je počelo dosta vatreno. (sad se pričom vračam u prošlost prije kretanja na na put, dakle prije Ognjene zemlje)

na put smo kretali dan poslje božića 2008, no za božić smo za dlaku izbjegli da cijelo putovanje ode u dim.

moja majka iako ne prereligiozna, svake godine pali svijeće na adventskom vijencu. Živim u obiteljskoj kući nedaleko Dinamovog stadiona i u prošloj sam epizodi objasnio kako smo supruga i ja prije polaska na put kompletno renovirali stan u potkrovlju, no nismo ga završili do kraja jer smo dobar dio love utukli za nabavku HD kamera za projekt ovog putovanja. Dakle stan nije gotov ali je dovoljno uređen da u njemu mogu s familijom odraditi Božićni ručak. I tako mi klopamo pečenu janjetinu kad mama pita moju suprugu, "jel ti to nekaj gori u pečnici" nakon kratkog uvida kroz staklena kuhinjska vrata Leonara odgovara "ne sve sam maknula, ali stvarno se osjeti miris kao da nekaj gori", na to mama probljedi i strči se kat ispod u svoj stan. Čim je otvorila vrata is kata ispod suknuo je dim i plamen. temperatura je bila takva da se nije moglo disati a od dima nisam vidio prst pred nosom. pojurio sam u plamen za majkom i izvukao je van, nek se nosi i kuća i putovanje i renoviran stan, mislim si i zovem vatrogasce. no moja majka pametna i požrtvovna kakva je zbrisala je opet u plamen, a da ja to nisam ni skužio. probila je prozor i golim rukama počela bacati zapaljene stvari s prvog kata u dvorište. ubrzo za rekordnih 5 minuta stižu i vatrogasci i ubrzo je sve gotovo. kuča, renovirani stan, putovanje, kamere, sve je spašeno. Stradala je mamina kuhinja, ruke i zbog požrtvovnosti i da spasi sve je zaradila trajno oštečenje pluća koja su joj se zbog visoke temperature udahnutog zraka spekla iznutra.















hvala mama!

ovo je bio samo vatreni uvod u ledeno carstvo
nastavak stiže....

u Ushuai smo, najjužnijem naseljenom mjestu na svijetu u Ognjenoj zemlji na jugu Čilea i Argentine koji još zovu i Patagonija. nakon smucanja po tom velikom i neobičnom, pustom otoku krećemo na najveću avanturu do sada u životu, kroz ledeno more natojat ćemo doći do sedmog kontinenta Antarktike. U luci se ukrcavamo na Expedicijski brod MS Andrea.



na brod stižemo dan ranije prije polaska, kako bi se upoznali s posadom, završili tečaj za spašavanje u ledenim uvijetima u slučaju havarije i ugodno se smjestili s brdom opreme u komfornu kabinu. 98 metarska čelična Andrea sagrađena je prije više od 60 godina za promet u norveškim fjordovima i pogoni ju najstariji pogonski motor u upotrebi na svijetu. iako stara, luksuz koji nudi na zavidnom je nivou.









ovakvi brodovi tijekom ljetnih mjeseci prevoze ljude i potrepštine u brojne znanstvene baze na Antarktiku. zbog ekoloških normi prisiljeni su za pogonsko gorivo koristiti izrazito skupu eko-biorazgradivu naftu koja cijenom uvelike nadmašuje takozvani plavi dizel. (eko norme koje se primjenjuju zbog čestih havarija brodova u ovom najčišćem dijelu zemaljske kugle). zbog toga su ovakva putovanja jako skupa pa brodari krcaju u nepopunjene kapacitete brodova turiste koji mogu platiti od 6-12 tisuća dolara po osobi za ovakvu avanturu.

drugi dan u večernjim satima dižemo sidra i krećemo.

plovimo kroz 250 metara dug i samo 4 kilometara širok Bigl kanal. ime je dibio po Australskom brodu Bigl, koji je pod vodstvom kapetana Roberta Fitzroya ovuda više puta plovio i istraživao ove krajeve. na njemu je jednom od putovanja na njemu je boravio proslavljeni prirodoslovac Charles Darwin, tada tek mladi znanstvenik na putu za Galapagos. i danas je ovdje promet rijedak, večina brodova izbjegava ova opasna mora. za prelaz iz Atlantika u Pacifik koriste se sigurnijim Panamskim kanalom.













susrećemo tek pokoju jedrilicu i brod Green Peace-a koji vreba ploveće tvornice smrti kitolovce.
U sumrak, daleko prema jugu, gledamo tanki svjetli trag na horizontu to je vječni dan nad južnim polom gdje idućih šest mjeseci sunce ne zalazi.



ovo nam je posljednji suton pa ga valja dobro iskoristiti za odmor.

Oštre hridi najjužnije točke Latinske amerike, noćne more svih pomoraca, rta Cape Horn ispratile su nas prema otvorenom moru.







Plovimo Drakeivim prolazom, područjem najopasnijeg mora na svijetu, ovdje je more vrlo nepredvidljivo zbog mješanja toplih morskih struja iz Atlantika i Pacifika sa hladnim antarktičkim vodama. Zbog toga ali i zbog jakih vjetrova koji ovdje pušu, nesputanih kopnenim masama, ovdje se dižu veliki valovi koji su u ekstremima visoki i preko 30metara. Mi imamo sreće pa je sada more "mirno" i visina valova je od 4 - 7 metara. Dodatna opasnost su i iznenadne oluje tijekom kojih se intenzitet i smjer vjetra i valova nepredvidljivo mijenja. Zato je ovaj opasan morski prolaz i dobio ime po najopasnijem britanskom gusaru Francisu Drakeu koji je u 16 stoljeću pljačkao Španjolske kolonije i napadao španjolske brodove. time je učvrstio položaj britanske mornarice kao svjetske sile. Zbog zasluga i velikog bogatstva koje je opljačkao za britansku krunu kraljica Elizabeta proglasila ga je vitezom. Rijedak je to slučaj u povijesti da je dio svijeta, i to onaj naj negostoljubljiviji, službeno dobio ime po pljačkašu ubojici i gusaru.
Posada Andreje uvjerava nas da u posljednjih 20 godina, koliko neki od njih plove ovim morima, Drakeov prolaz nije bio mirniji. Možda je to povezano s globalnim zatopljenjem i promjenom toka morskih struja, a možda nam se priroda smilovala kako bismo snimili mirnije i lijepše kadrove ovoga nepredvidljivog mora.



Bezbrižno uživamo u nepreglednom morskom prostranstvu i albatrosima. velikim pticama koji prate brodove stotinama kilometara. Lete nisko iznad površine na zračnim strujama uz minimalnu potrošnju energije gotovo bez pomicanja krila.









U posljepodnevnim satima u glavnom brodskom salonu održavaju se stručna predavanja o životu i radu na najnegostoljubljivijem dijeli svijeta, i o životinjskim vrstama koje čemo tamo sresti.



skompali smo se odma sa britanskim parom Gerryem i Trish koji su kao i mi na Antarktik krenuli u potrazi za pustolovinom. Dali su otkaz, uštedili nekaj love i dali u najam svoj stan u centru Londona, sad od te love putuju po svijetu.

u večernjim satima iako je dan, gledamo prema još 1000 kilometara udaljenim zaleđenim vodama oko južnoga pola, pa na poćinak, umorni od cijelodnevnoga ljuljanja.

nakon tri dana neprekidnog ljuljanja umijesto valova problem nam je postala gusta magla radi koje je brzina broda smanjena zbog opasnosti od udara u santu leda.
poznata priča o titaniku ponovila se upravo ovdje prije samo tri tjedna kada je u ledenu santu udario i potonuo najveći i najopremljeniji antarktički expedicijski brod MS Explorer. nekoliko članova njegove posade sada plovi sa nama na Andrei(od njih sam dobio i fotke explorera)









Na sreću svi putnici i posada su spašeni. odma smo ozbiljnije uzimali polarnu obuku koju smo morali proći i specialna odjela koja smo dobili za takve slučajeve.

Kapetan je preko razglasa obznanio da prvi koji ugleda ledenu santu dobiva najfiniji francuski šampanjac. svi smo otvorili širom oči, a šampanjac i prvu santu ugledao je kroz maglu upravo francuz.

Gusta je magla dokaz globalnog zatopljenja. sve toplija morska struja dopire sve dublje u antarktičke vode. Za sobom donosi topao i vlažan zrak koji se pri mješanju s južnim polarnim zračnim masama pretvara u gustu maglu. No magla se razišla a mi smo ugledali prvo kopno, snijegom pokrivene južne Shetlandske otoke.











kako bismo upoznali životinjske vrste koje ovdje žive iskrcat ćemo se na otok Poulet. no prije izlaska na kopno dekontaminacija.





najmanji čovjekov utjecaj na ovaj osjetljivi eko sustav mogao bi imati fatalne posljedice. Zato svi putnici koji izlaze na kopno moraju u specialnim kemijskim kupkama dezinficirati obuću kako bi spriječili kontaminiranje ovog zadnjeg neonečišćenog dijela svijeta virusima i bakterijama. kazne za nedolično i ne ekološko ponašanje nisu nimalo simbolične, pa će svatko tko baci i najmanji papirić platiti kaznu od 50 000 dolara. provođenje ovih strogih pravila dužna je nadzirati posada broda i svi znanstvenici koji rade na Antarktici, a koji su uvijek nazočni pri ovakvim iskrcavanjima.

Otok Poulett nastao je vulkanskom erupcijom iz mora prije 100 000 godina. danas na njemu u ovo doba godine boravi oko 200 000 pingvina.
Iako je nama prilično hladno temperatura se ovdje kreće od -10 do -20 stupnjeva u ovo ljetno doba godine. pingvini naprotiv uživaju u ljetnom suncu i kupanju, a problem im predstavljaju zimske niske temperature kada se živa spusti ispod -50 stupnjeva.





















ovi malci u frakovima najbliži su srodnici našoj domaćoj kokoši i žive samo na južnoj zemljinoj polutki. Zbog toplih morskih struja oko ekvatora nikada nisu uspijeli emigrirati prema sjevernom polu.
Na otoku Poulett žive dvije vrste:
Ogrličasti pingvin, ime je dobio po crnoj pruzi na vratu sličnoj ogrlici



i žutonogi pingvin koji je nazvan tako po žutim nogama.

Iako većinu života provode hraneći se u moru, tjekom ljetnih mjeseci izlaze na kopno kako bi podigli mlade.











Frank Tood(stručnjak za pingvine kaže)
oba roditelja griju jaja kako bi se mladunci nakon 36 dana izlegli. Piličima treba 2-3 mjeseca da se dovoljno osamostale da mogu u vodu. Od ključne je važnosti da roditelji imaju mladunce na vrijeme jer su ovdje ljeta kratka a vrijeme se brzo mijenja. ovdje su mladunci stari oko mjesec dana i dobro napreduju, ali još će dugo ovisiti o roditeljima. Osim hrane i topline roditelji mladuncima picekima, pružaju i zaštitu od ptice grabežljivice antarktičkog pomornika, koja se njima hrani a ovdije gnijezdi u velikom broju.



uz pingvine ovdje borave i kolonije morskih slonova.









iako pod vodom znaju biti ljuti neprijatelji, ovdje na kopnu kao da su potpisali primirje. ovi do tri tone teški sisavci leže mirno nadomak pingvinovih gnijezda, oporavljaju krzno nakon višemjesečnog boravka u moru.

Sam Thalmann (specialist za morske sisavce kaže)
dok su u moru uodlični su ronioci. provode 90posto vremena ispod površine i mogu zaroniti više od 2000metara. veliki mužjaci mogu pod vodom ostati više od 2 sata, izvrsni su ronioci.

ovi odlični ronioci na kopnu su teško pokretne hrpe sala. stisnuti su jedni uz druge da sačuvaju tjelesnu toplinu.

sva sreća što kamere i fotići ne snimaju i mirise jer ove cure i momci nevjerovatno smrde. oblaci pare i smrada nisu nam pokvarili ukupan dojam o ovom udaljenom dijelu svijeta.









ovamo ljudi vrlo rijetko dolaze pa ni životinje prema nama ne osijećaju strah. nikada im nismo pružili povoda da nas se boje. Nadamo se da će tako ostati i u budućnosti.

Plovimo dalje prema jugu. područjem zvanim "Ledena dolina". Ledene sante "Icebergovi" velike poput stadiona, predstavljaju stvarnu opasnost za sve brodove koji ovuda plove. zbog njihovog stalnog pomicanja, nautičke karte u ovim vodama nisu od velike koristi.

























navigacija kroz ovo područje nije nimalo bezopasna. Icebergovi samo svojom jednom četvrtinom vire iz mora, pa bi samo jedan odlomljeni komad plimnim valom koji bi nastao mogao prevrnuti brod.
iako je Andrea opremljena svim sofisticiranim pomorskim instrumentima za izbjegavanje opasnosti, za vožnju slaloma 90 metarskim brodom između santi ključnu ulogu ipak ima čovijek.







imao sam sreće pa mi je kapetan broda prepustio kormilo, i još smo svi živi.





ogromne sante leda potpuno su umirile površinu mora, poput ulja.

nakon 150 kilometara vožnje slaloma kroz "Ledenu dolinu" spuštamo sidro nedaleko otoka Cuvervill. sve smo bliže južnom polu pa je i klima sve hladnija i negostoljubljivija. iako je ovdje sada ljeto, temperatura se spustila 20 stupnjeva ispod nule. nad horizontom su se nadvili gusti oblaci i uz jak vjetar počelo je sniježiti. zodijacima odlazimo na kopno.







one tamnosmeđe mrlje koje se iz broda vide, zapravo su velike kolonije Adeliskih pingvina. uz ogrličastog i žutonogog, adeliski je treća vrsta pongvina koju smo na Antarktiku upoznali. prepoznatljiv je po bijelom prstenu oko oka.









na otoku vlada poprilična gužva.



s nama su se na otok iskrcali i znanstvenici. oni periodički nadziru ovakve kolonije, prate napredak ptića i brojčano stanje prema fotografijama koje snime na terenu.

Frank Tood (specialist za pingvine kaže)
na ovoj sam koloniji započeo istraživanje prije puno godina, nitko nije znao koliko pingvina ovdje obitava. sa svojim kolegama znanstvenicima proveo sam puno vremena radeći ovdje i pokušavajući doznati njihov toćan broj. sada znamo da ih je oko 90 000 parova. posljednji puta bio sam ovdje prije 6-7 godina. mladunci vrlo dobro napreduju i već su dovoljno veliki. neobićno je da će ovaj otok za 4 tjedna biti potpuno pust. svi će pingvini otići.

zbog skore polarne zime pingvini kreću prema otvorenom moru i toplijim morskim strujama. one na antarktiku posljednjih desetak godina uzrokuju spore ali neizbježne promjene.











Frank Tood (specialist za pingvine ponovno kaže)
na Antarktičkom poluotoku jak je utjecaj globalnog zatopljenja. temperatura se ovdje digla u posljednjih 30 godina više od 3 stupnja. Adeliski pingvini kao ovi ovdje nestaju i to zbog previše snijega. u toplom zraku sve je više vlage, pa češće pada snijeg. možete zamisliti kako je ovdje kada je sve ovo pokriveno s 4-5 metara snijega. a pingvini trebaju čist kamen kako bi podigli mlade. zbog toga mnoge kolonije nestaju.


roditelji i pilići punih trbuha svoje fiziološke potrebe obavljaju pokraj gnijezda, pa ove male crno bijele spodobe, bez osjetila njiha, toliko smrde da smo ih nanjušili još na brodu, pet kilometara udaljeni od otoka.

Andrea grabi dalje kroz uske kanale Gerlachova prolaza, u potrazi za največim živučim bičima "kitovima".





















imali smo sreće pa sredinom dana plovimo u društvu četiriju primjeraka, jedne od največih vrsta, grbavog kita. ovi 20 metara dugi i 40 tona teški sisavci godišnje preplivaju 25 000km kroz sve svjetske oceane. hrane se jedanputa godišnje i to samo ovdje u hladnim morima oko Antarktike.

Cecilia Avalos (biolig, iz Argentine, specijalistica za velike morske sisavce kaže)
bili su jako aktivni. hranili su se. obično kada se hrane okrenu se na leđa i pljuskaju perajama po površini mora. tako ubacuju veliku količinu vode u svoja usta, ona im je potrebna kako bi iz nje filtrirali kril, male planktonske račiće kojima se hrane, bilo je stvarno fantastično.







u sezoni hranjenja dnevno pojedu više od tone krila i sitnih ribica. iako udišu zrak odlični su ronioci. pod vodom mogu ostati više od dva sata bez ponovnog udaha. iako ih je to dovelo na rub istrebljenja, upravo su ovi divovi najzaslužniji za otkriće antarktike,
teoriju o postojanju velikog južnog kontinenta još je 1772 postavio kapetan James Cook na plovidbi oko svijeta, ali ga nikada nije vidio. upravo su se kitolovci kretali sve dalje prema jugu u potrazi za svojim plijenom. sa svojih putovanja vraćali su se sa prićama o velikom ledenom negostoljubivom kopnu. nadahnut tim pričama belgijski kapetan Adrian Gerlach 1898 organizirao je expediciju brodom Belgica i u antarktičkom ledu ostao zarobljen više od godinu dana. u tom razdoblju istraživali su i precizno kartografirali konture novog kontinenta. njegovog sjeverozapadnog dijela gdje i mi sada plovimo. (dakle prije samo 100godina)

još dan plovidbe prema jugu i spuštamo sidro kod Brown Blaffa. sljedi rutina dekontaminacija odječe i obuče kako na kopno prenjeli neki virus ili bakteriju i time trajno ugrozili osjetljive eko sustave.











15. je dan od početka naše pustolovine, iskrcavamo se na pravom kraju svijeta 7. najteže dostupnom kontinentu.

ja kažem u stand up-u
na našoj avanturi do kraja svijeta nakon ushuaia najužnijeg gradiča na svijetu ostvarili smo još jedan cilj (pa onda moja supruga veli) stigli smo na najbjeliji, najhladniji i najčišći kontinent na svijetu na ANTARKTIKU.



nekima ni svi ti epiteti nisu bili dovoljni pa su se u ledenom moru među santama odlučili okupati( na žalost nemam fotke jel smo sve pratili s dvije kamere). mi smo dragocijeno vrijeme provedeno ovdje radije iskoristili za snimanje.









ovdje je cijela posada broda i svi znanstvenici i putnici iskoristili priliku i prošetali obalom.





Brown Bluff zapravo znači smeđa strma stijena, a ta smeđa stijena je zapravo 800 metara visok vulkan, koji je u dubini još aktivan. zbog toga je i tlo ovdje nekoliko stupnjeva toplije, pa je ovaj dio poput oaze barem u ljetnim mjesecima slobodan od ledenih okova kojima je pokriven ostatak kontinenta.





ovaj negostoljubljivi ali prekrasan kontinent odušaevio je sve koji su na njega prvi puta kročili, ali sistim žarom i oduševljenjem o njemu govore ljudi koji su gotovo cijeli radni vijek proveli ovdje.

Damien Sanders (znanstvenik, British antartic survey kaže)
želio sam doči ovamo još kao dječak. radio sam ovdje kao ronioc i vidio raznolik i bogat život pod morem, ali i na kopnu. kada jednom doživite pravu antarktiku, taj osječaj zauvijek nosite u sebi, uvuče vam se pod kožu. ovdje se životinje ne boje ljudi i to bogatstvo divljine i boja i taj dramatični krajolik. kao ni na jednom drugom mjestu na svijetu.

sreća da osim sječanja, fotofrafije i video zapisi poput ovih naših, moči če i naraštajima u budučnosti dočarati ljepotu ovog izuzetnog gotovo nestvarnog kontinenta. kojeg zbog globalnog zatopljenja i dizanja razine mora ipak nismo uspijeli sačuvati za budučnost.

Damien Sanders (Britisk Antartic survey ponovno kaže)
ono što se stvarno događa je da se glečeri stvarno brzo tope, a ledeni se pokrov raspada. ne tope se u trenu nego se voda koja se skuplja na površini prodire u dubinu ledenjaka i topi ga iz nutra. jake oluje trgaju komade ledenog pokrova i tako nastaju velike sante koje smo vidjeli, Icebergovi. oni nagovještaju velike klimatske promjene.

budućnost ovog zaleđenog kraja sada je potpuno jasna, sigurno če nestati, ali kojom brzinom ovisi samo o količini ljudske gluposti.

Pingvini su zakon...koliko samo kamenčići tam na obali ima..
Kak bi bilo dobro da jedan dođe u moju zbirku .. =)

plovimo dalje prema jugu. sve je hladnije a mnogobrojne sante leda otežavaju i usporavaju nam plovidbu. Naš ice kapetan (kapetan za vožnju kroz led) osoba kou svaki brod koji plovi po polarnom krugu po zakonu mora imati, naš sa 17 godina iskustva na ruskom ledolomcu, govori nam da plovidba ne kreče uvijek ovako idilično prema planu. prošli puta kada su plovili ovuda, zbog nepredvidljivih ledenih uvjeta nisu uspijeli dosegnuti naš današnji cilj.

Karavka Ivan Vasiljević (kapetan broda u ledenim uvjetima kaže)
stigli so sasvim blizu Port Lock Roya ali je bilo previše leda. četiri sata trudili smo se priječi posljednjih pet kilometara, no nismo se mogli iskrcati. zbog previše leda nismo mogli niti zodijake spustiti u more da barem dostavimo namirnice za bazu. nažalost morali smo otkazati akciju i vratiti se neobavljena posla.

nama se priroda ipak smilovala pa spuštamo čamce među prekrasne plave ledene sante. plava boja javlja se zbog disperzije sunčeva svjetla kroz debeli sloj atmosfere i masivne stare kristale zamrznute slatke vode.









iskrcavamo se na otočiči Vincke, ime je dobio po nesretnom mornaru Karlu Augustu Vinckeu koji je 1897g pao s broda koji je istraživao ovo područje i utopio se u ledenom moru. zbog visokih planina koje ga štite od iznenadnih oluja ova je sigurna luka početkom stoljeća bila baza kitolovaca.





o tome svjedoče mnogobrojni kosturi kitova golemih proporcija, viših od tri i duljih od 30 metara koje pronalazimo u šetnji obalom.











na otoku se nalazi britanska znanstvenoistraživačka baza Port Lock Roy





Rick Atkinson (voditelj baze Port Lockroy kaže)
znanstvena je baza uspostavljena tjekom drugog svjetskog rata a ja sam prvi puta ovdje stigao 70tih godina. tih je dana ovdje bilo puno više leda, a glavni način prijevoza i transporta bio je saonicama koje su vukli psi haskijy na dugim istraživanjima u unutrašnjosti Antarktike. haskijy su uklonjeni s Antarktike 1990g a ja sam imao sreču ovdje biti posljednji čovjek koji je ovdje upravljao pravim saonicama sa pravom psećom zapšregom.



od njezina osnivanja do danas u bazi se nije puno toga promijenilo (nemamo baš fotke unutrašnjosti zato jer smo sve snimali s dvije kamere pa nije tko imao fotkati) naj teže je ovdje bilo provesti dugu antarktičku zimu kada tjekom 7-8 mjeseci sunce ne izlazi i vječni je mrak.



velika smoćnica pretrpana je hranom i svim potrepštinama u dovoljnoj količini čak i ako opskrba zakaže jer najbliža je trgovina više od 2000 km prema sjeveru.
zbog mjera opreza svaka antarktička baza ima sklonište u slučaju požara, ovdje je ono smješteno na drugoj strani otoka, sa zalihama potrebnim za život do dolaska spasilaca u slučaju da glavna zgrada izgori.



pa ja u stand upu za dnevnik(najme od tuda smo se javljali u središnji dnevnik HRT-a kažem)
u britanskoj istraživačkoj bazi Port Lockroy nalazi se najjužniji poštanski ured na svijetu. stoga sva pisma i sve razglednice poslane iz ove pošte imaju veliku numizmatičku vrijednost, stoga ćemo ih svim prijateljima poslati s ovoga mjesta, a jednu ćemo poslati i na adresu HRT-a(stigla je za 6 mjeseci)



na redu je istraživanje brzine otapanja ledenih ploča. iako se ova aktvnost postavljanja sondi uzimanja uzoraka leda i raznih mjerenja čini bezopasnom, zapravo nije baš tako.

brod je ostao usidren izvan zaljeva jer u slučaju pucanja i padanja u vodu velike količine leda , stvara se mini tsunami. odnosno vrlo brzi val koji može u trenu prevrnuti i potopiti brod. pada snijeg a mi se pentramo po glečerima u potrazi za dobrim kadrovima.













odjednom na radiostanici čijem gužva i vikanje, uzbuna i odjednom krak i vuššš, odlomio se veči komad leda i pao u more. voda u zaljevu se karakteristično za tsunami povlači od obale i za par sekundi brod i zodijaci u moru poskakuju kao na rodeu. sva sreća valovi nisu bili pre veliki pa štete nije bilom. mislim si kak su te sprave za mjerenje sofisticirane kad mogu tak predvidjeti lomljenje leda, s obzirom da sam čuo gužvu na stanici prije samog pucanja leda. kad smo se vratili i raspitali se malo o cijelom događaju saznali smo da nisu sofisticirane sonde zaslužne za nagovještaj lomljenja leda nego pingvini koji unaprijed čuju u moru krckanja leda pa upozoravaju ekipu uz obalu da se sklone. to su primjetili i znanstvenici i pravovremeno okrenuli brod i osigurali zodijake.

več dva tjedna nismo vidjeli noć, konstantno je dan a ovako izgleda najtamnije nebo u oblacima. bio ritam nam se potpuno pogubio neki idu spavati drugi se bude treči ručaju četvrti piju jutarnju kavu sve u svemu neobićan doživljaj.



višak vremena osim za spavanje, koristimo za snimanje brodske posade, i drruženje od kuhinje do strojarnice. bila je to prigoda da nam kuhar pripremi i antarktički specijalitet, dimljeni losos u lisnatom tijestu punjen špinatom.

Antarktički kontinent je kartografiran tek prije nešto više od 50 godina. od tog doba mnoge su zemlje pokazale interes za eksploataciju ovog sirovinama bogatog područja, no preduhitrili su ih znanstvenici i 1961 godine proglasili Antarktički ugovor, prema kojemu se Antarktika smije koristiti samo u znanstvene svrhe bez prisutnosti vojske i oružja. sve zemlje koje svojim radom pridonose istraživanju antarktike stijeću pravo članstva u vijeću koje odlučuje o budućnosti toga kontinenta. u vijeću su danas među ostalima i Rumunjska, Bugarska, češka i Mađarska. Expedicijom Arktik Antarktik jedrilice Hrvatska Čigra, idejnog začetnika Mladena Šuteja i Hrvatska je stekla to pravo koje na žalost vlada Republike Hrvatske nije imala sluha iskoristiti. pa čemo u budučnosti na antarktiku moći dolaziti samo kao gosti.





po lošem i hladnom vremenu iskrcavamo se kod Damoy Pointa. prije 10 godina ova mala koliba bila je upravna zgrada aerodroma kojim su se opskrbljivale baze na sjeverozapadnom dijelu Antarktike. u doba prije globalnog zatopljenja ovdje je bilo hladnije, pa zbog zamrznutog mora nije bilo moguče priči brodovima.







danas je ovo sklonište u slučaju nužde. skromno je uređeno ali je opskrbljeno svime potrebnim za preživljavanje u ovim negostoljubivim uvjetima.

iako prema ugovoru demilitarizirana zona, ovdje smo zatekli pripadnike britanske specijalne postrojbe.

dečki iako su bili malo zatečeni, kaj vide ljude a pogotovo naše kamere, začas su se upustili s nama u ležeran razgovor.

pa nam je jedan od njih najprije rekao
Stevart Thompson( pripadnik britanske specialne postrojbe)
ja sam Stevart Thompson pripadnik britanske vojske jedinice za specialne namjene.
član sam antarktičke vojne expedicije 0708. ovdje obavljamo terenska geološka istraživanja i istraživanja leda s dr. Coony o Ryanom. imali smo sreće s lijepim vremenom, pa smo turnim skijama obišli planinu Mt Wiliams i glečer Hupper u njezinom podnožju. bilo je dosta naporno jer sa sobom vučemo i saonice s opremom. u njima je hrana, gorivo za grijanje i kuhanje te tehnička oprema.



dr. Conny o Ryan kaže
posjetit ćemo nekoliko lokacija na Antarktici. dio ovih znanstvenih istraživanja radimo i za sveučilište u Brightonu. istražujemo geološki razvoj poluotoka u poslijednjih 100 miliuna godina. Britanska vojska za sveučilište ovdje istražuje več 10 godina. mislim da je veliki privilegij baviti se ovdije znanošću i istraživanjem. zato ako vam se ikada pruži prilika objeručke je zgrabite. Ovo je mala operacija, biti čemo kratko ovdije jer ne bismo se smijeli tu dugo zadržavati.

meni je bilo totalno neobično kaj su se vojnici odpeljali nagruvani u mali sivi gumenjak i nestali(valjda ih je pokupila podmornica)

vani je užasno hladno pa i kamere moraju dobiti ogrtače.

naše se putovanje prema jugu bliži se kraju. zbog iznimno niskih temperatura postoji šansa zamrzavanja velike količine nagomilanog leda. tada bi morali svi s broda biti evakuirani pomoću helikoptera. is tog smo razloga, svatko od nas, morali biti osigurani na 3 000 000 000 dolara. osiguranje koje niti jedno od osiguravajučih kuča u Hrvatskoj nisu mogli odraditi pa smo to morali riješiti u Americi.

no za kraj Andrea ima još jedan zadatak dvoje Ukrainskih znanstvenika , Gleb Tavrova i Eugena Krashtana koje smo pokupili u bazi Palmer a koji su tamo radili na sinkronizaciji satelita za daljinska istraživanja trebamo isporučiti u ukrainsku bazu Vernadsky.

posljednja i najužnija destinacija do koje smo zbog leda brodom stigli je Petermanov otok, koji je od hrvatske udaljen 16 000km.









ovdje na kraju svijeta mala grupa znanstvenika na temperaturama koje se nerjetko spuste i do -40 stupnjeva, živi u šatorima.

Melissa Rider (Antarktički program SAD kaže)
ovdje imamo mali kamp za nekoliko osoba, jedan veliki šator za dnevni boravak i tri mala za spavanje. ovdje se život svede na ono osnovno, nemamo tekuću vodu ni struju. osim one koju dobivamo od sunca i iz malog agregata koja je neophodna za komunikaciju internetom i punjenje Garminovog sustava za satelitsku navigaciju bez kojega bi kretanje ovim krajevima moglo biti pogibeljno.

Steve Forrest (biolog SAD, kaže)
naš tim ima dugo iskustvo ovdje na Antarktiku, ovdje dolazim već 13 a moja kolegica Mellissa već 14 godina.

za nas je to prekrasan način života u tako lijepom i divljem antarktičkom okruženju. ovdje smo jedino mi i naši šatori ništa drugo nije stvorio čovijek. doista krajolik za uživanje.

no čovijek je ovdje ostavio još jedan trag. veliki metalni križ u spomen na nesretne argentinske vojnike, koji su prije 30 godina iz trošne kolibe skijama preko zamrznutog mora krenuli prema antarktičkom kontinentu. nagla promijena vremena rastopila je led, a britanska baza Port Lockroy uspijela je radiostanicom primiti njihov poziv za pomoć ali ne i poziciju s koje su pomoć zatražili, nikada nisu pronađeni.

ovdje počinje naš povratak prema sjeveru put Ognjene zemlje. svakom prijeđenom morskom miljom postaje sve toplije, a maglovite uske kanale i zaleđene litice zamijenjuje otvoreno more i malobrojni otoci koji zasljepljujučom bjelinom reflektiraju odraz kristalno bistrog neba.





no prije nego li se oprostimo od Antarktika brodom ćčemo uploviti u grotlo još uvijek aktivnog vulkana Whaller Bay. put nas vodi kroz uzak prolaz omeđen strmim vulkanskim stijenama na mijestu gdje se zid kratera odlomio i u koji je ušlo more. zbog jakih morskih struja i plitkih podvodnih grebena ovaj opasni prolaz, poznat pod imenom vrata pakla ili zmajevo ždrijelo, u kratkoj je povijesti progutao nekoliko brodova.

od vremena kada su ga otkrili kitolovci taj 8km širok krater vulkana bio je najsigurnija luka njihovim brodovima.





u dnu zaljeva vidljivi su ostaci rafinerije kitovog ulja, zbog kojeg su ti živuči divovi dovedeni na rub istrebljenja. kitovo ulje, nekada dragocijena tekučina , zbog svojstava gorenja bez dima i mirisa, u 19 stoljeću osvjetljavalo je sve svjetske metropole. dobivalo se topljenjem kitovog sala, mesa i kostiju u kotlovima i pohranjivalo u velike spremnike.









spremnici danas hrđavi vire iz pepela od zadnje velike erupcije vulkana 1970 godine, kada je baza evakuirana. večina baraka u kojima su radnici rafinerije živjeli, utonula je u užarenu lavu. u onim malobrojnim koje su ostale sačuvane kao da se još uvijek može čuti pucketanje vatre, vreva i glasovi ljudi kojih več odavno nema.









ovdje na kraju svijeta nedaleko južnog pola na kraju svijeta, u naj lošijem šatoru koji smo ikada vidjeli borave znanstvenici iz ustroja britanske mornarice. kako bi rijetki brodovi koji ovdje dolaze imali lakši i sigurniji pristup u krater vulkana. prikupljaju podatke i crtaju grafove dubina koje ucrtavaju u karte, a koje do sada nisu bile označene.
zbog sejzmičke aktivnosti u budučnosti očekuju još jednu erupciju, možda i razorniju od one 70tih godina.







ovaj zaljev kitolovci su odabrali za bazu zato što zbog kipuče vode koju u dubini grije magma na ovoj plaži ne žive pingvini, pa nema ni smrada koji šire oko svojih gnijezda.



topla voda grije zrak koji topi okolnji snijeg, pa je upravo na ovoj plaži slobodnoj od snijega i leda davne 1928 sletio prvi zrakoplov na Antarktiku.



s krme broda poput guštera na suncu, posljednji put promatramo konture naj nepristupačnijeg kontinenta i prisjećamo se svih lijepota na više od 3000 km dugoj plovidbi.

imali smo sreće pa nas uz Antarktik vežu samo lijepa sječanja. ipak zbog oštre klime i teških životnih uvijeta ovdije če ljudi zauvijek biti samo gosti, a ovaj će kontinent ostati ono što je oduvjek i bio KRAJ SVIJETA!

i za kraj da napomenem da je cilj ovog putovanja bio video snimanje serijala "AVANTURA DO KRAJA SVIJETA" tako da masu stvari nije fotografirano kada smo neke najbitnije događaje snimali s dvije kamere. fotke su okidane onako uz put kad se stiglo. zato je priča skračena i fale neki bitni dijelovi ali mi je bilo bedasto razglabat anegdote koje nemam fotkane, iako postoje na filmu. možda kad jednom uhvatim vremena iz HI DEF snimaka izvučem izostavljene fotke pa nadopunim priče, za sada toliko. OVO JE KRAJ ANTARKTIČKE PRIČE!!!
pozdrav
NAVIGTOR!!!

Sjajno!

Koliko je trajao put brodom od Ognene zemlje do Antarktika i nazad?

morao bi pogledati točno po papirima ali oko 2-3 tjedna

Deluje da je vredelo svih para!

Svemirski turizam je u povoju. Posto si obisao ceo svet, juri sponzore pa u orbitu!

...Čovjek nije izmislio dovoljno riječi za izraziti svoje divljenje pred nečim ovakvim !!

Hvala Ti što si s nama podijelio sve ovo ,i dočarao nešto što samo rijetki mogu vidjeti !

Svaka čast !

Hvala.

Ova fotka mi je -ludilo.

Leti ptica zakržljalih krila

Stvarno prekrasno...uživao sam čitajući....hvala ti na utrošenom vremenu! =)

svaka čast ti si bio na kraju svijeta , neki to ne mogu pa ti zavidim

Navi imam ti ja neke slike kupanja na antratici, snimljeni prosle godine sa National Geographicova broda.... ako saznam kako se dizu dic cu ih....

antarktici*

Neponovljivo iskustvo,nije baš jednostavno doći tamo...

hvala ljudi na pohvalama, kaj je, je otpali mi prsti klikajući.

SAS si ti bio na tome brodu?

skužio sam da imam i brdo tipfelera pa ću to ispraviti kad stignem.

Navi, jedino što mogu reći je... HVALA!