pronači željezo u prirodi

Zanima me ima li tko informacije gdje i kako pronači željezo u prirodi, odnosno kako skupiti neku željeznu rudu i napraviti oštricu ili što već..

mislim da bi prije s kamena napravil nož neki primitivni, ili komad stakla(smeće neko) nego iz rude željeza.

razumijem ali opet morali su negdje pronači željezo kovači kada su pravili oružije to me zanima gdje se može naći ta ruda, da li se kopa ili što..

u jednom sam dokumentarcu(o izradi katana)vidio da ljudi sakupljaju željezni pijesak u potocima uz pomoć magneta,pa ga kasnije taljenjem proćišćavaju,obogaćuju ugljikom itd. sve dok ne dobiju čelik.

TomislavOS je napisao/la:razumijem ali opet morali su negdje pronači željezo kovači kada su pravili oružije to me zanima gdje se može naći ta ruda, da li se kopa ili što..

moja baka živi u mjestu koje ima ime Željeznica, mislim da je tamo nekad bilo rude.

šteta kaj moj brat nije doma, njemu je to struka. ako ti niko ne odgovori onda bum ga pital kad dojde doma jer ni ja neznam.

mislim da ja cak imam komad željeza doma(nekad je on skupljal te neke rude i minerale.)

hmm, ispada da je nemoguće bez visokih peći taliti željezo.

Na forumu "glinene peci"... imas nekoliko malih a mogu biti i do 2,5 m visoke. Vidio na netu o izradi tamahagane za katane.

jos davno prije sam nasao tekst o tome kako su vikinzi dobivali zeljezo i kopirao sam si taj file al neznam sa koje stranice...uglavnom tu je al nisam ga ja napisao...

Nepročišćenu rudu vikinzi su najčesće nalazali u dolinama močvarnih treseta pored planinskih potoka, vjerovatno zato što su njihovi istrazivaci mogli zapaziti te predjele čak sa paluba svojih brodova u luci L'Anse aux Meadows. To je slučaj sa zaleđenim predjelima širom svijeta, pa je očigledno da je slična situacija bila i na sjeveru.

Potoci nose razloženo željezo sa obližnjih planina. U toj mješavini se koncentrira putem dva priocesa. Močvarno okruženje je kiselo, sa malom koncentracijom kisika. Kiselo okruženje stvara preduslov za kemijsku reakciju u kojoj dolazi do taloženja željeza. Anaerobna bakterija koja obitava ispod površine močvare vrši koncentraciju željeza kao produkt svog metabolizma. Njihovo prisustvo se ogleda u tome što dolazi do difrakcije svjetlosti pri cemu se pojavljuju dugine boje na površini, još jedan siguran znak prisustva željezne rude.
Kada se dijelovi treseta izvuku i isijeku pomoću posebnog alata, mogu se primijetiti granule željeza veličine zrna graška. Te granule su poprilično čiste sto se tiče sastava, međutim problem je što ih nema puno. Ipak, olakšavajuća okolnost je što se proces može ponoviti, pa se nakon određenog vremena žetva mogla obnoviti.

Kada se dobije dovoljna količina željeznih granula, počinje dugotrajan proces topljenja. Sjevernjaci su izgradili peć za topljenje u L'Anse aux Meadows koja se sastojala od jame obložene slojem gline, poklopljenom slojem kamenja. Jama je imala poseban otvor u kom se ložila vatra od drvenog uglja, a kada bi se dostigla željena temperatura, željezne granule su stavljane u komoru predviđenu za topljenje metala. Zatim treba prigušiti vatru, što je rađeno vjerovatno ubacivanjem busenova kamenja u oganj. To bi prouzročilo stvaranje reducirane atmosfere, tj okoline bogate ugljik monoksidom koji bi reagirao sa nećistim željezom tako što bi ga pročošćavao oslobadjajući ugljik dioksid.


Vatra je zahtijevala velike količine drvenog ugljena i trebala je biti održavana više sati.

Kada bi vatra ugasnula, u silnom pepelu i uglju, na dnu jame našla bi se spužvasta tvorevina željeza, nus produkt zvan bloom. Ponovnim zagrijavanjem i obrađivanjem blooma, nečistoće bi bile mehanički odvojene. Krajnji produkt ovih procesa bilo bi kovano željezo, spremno za daljnju obradu u kovačnicama. S obzirom na to da sjevernjaci nisu poznavali način da kontroliraju procese topljenja, rezultati njihovog rada su bili varirajući od vrlo poželjnog kovanog željeza do visoko-karbonskog ljevanog željeza, uglavnom neupotrebljivog za potrebe borbenih sjevernih naroda.


U L'Anse aux Meadows, željezo je najvjerovatnije korišteno za izradu zakovica i zaptivaca koji su bili korišteni za popravak brodova. Kovano željezo je bilo poprilično puno silikatnih nečistoća koje je formiralo staklaste površine na željezu. To se još uvijek može primijetiti na pojedinim komadima zeljeza. Staklaste površine su štitile željezo od hrđe, čak i nakon potapanja u morsku vodu.

Največi dio željeza na sjeveru bilo je proizvođeno na ovaj poprilično dosadan način, pa je ovaj metal bio dosta cijenjen. U prilog tome ide i to da su željezne šipke koristene u razmjeni dobara. Ove šipke potiću iz Norveške i dugačke su oko 30 cm.


Pretpostavlja se da je tokom svog cijelog života, prosjećan sjevernjak posjedovao samo pet funti (2.2 kg) željeza. Zbog ovoga je željezno oružje i oruđe bilo na visokoj cijeni. Gubitak željezne alatke za jedno sjevernjačko domaćinstvo bilo je katastrofano, naročito ako se radilo o nekom važnijem oruđu poput sjekire ili kose.

Željezno oružje je bilo poput blaga i prenosilo se s generacije na generaciju. Pojedini željezni artikli, poput kaciga i oklopa, mogli su trajati i više stoljeća. Prilikom ispitivanja većine grobnica, utvrđeno je da su metalni predmeti s kojima je dotična osoba bila sahranjena stariji od same osobe 100 ili vise godina.