Bijeg od kuće

Ljeti kupanje na kanalu, noćna pecanja uz neiskusno roštiljanje slanine, tu i tamo ukradeih para kobasica s tavana, kruha kojeg bi ponjeli kao mamac...


...ali mi smo htjeli dalje, još, bar do Crnog mora...
...a dalje lako do Amozene i Brazila ili bar do Afrike do našeg heroja Tarzana...

E sada si me baš taknuo - tema vraća sjećanja...
A to da čim prije treba naučiti raditi fiš - sa time se slažem

Ma to je jednostavno, kao pizza, treba ti tri vrste ribe, dobar kotlić samo što ja umjesto feferona sad više koristim "Tabasco" a ostalo dodaješ po potrebi...
...ma di su ta vremena kad se za ribičiju trebali dobra trska, komadić flaksa, udica, gušće pero i komadićolova...
...sad je to postao preskup sport.

Prekrasno si krenuo...

Ma ljepo smo to mi isplanirali, naime moja tetka je "čuvala" kako bi laloši rekli s naglaskom na č da bude stvarno tvrdo, čuvala, kao da smo neki pilići pa nas neko treba čuvat, jest ćaća znao poslat što para iz švabije ali je sve to plaćanje preuzelo socijala, pa onako, falio je novaca ali jela nikad, e kak se nekad tamo dobro jelo, baš...
...no vratimo se čuvanju, čuvala nas tako moja tetka, Mileta i mene, tog Mileta isto je keva ostavila zbog švabije, osbno je nikad nisam upoznao, toliko je često dolazila posjet sina, a Boban, mi je bio "komšija preko bašte", i drugar i djetinstva iako se posle nismo voleli, jebeš mi sve, prebacih se ja na vojvođanski, jer sam "iz Zagreba", a zajedno u zabavište išli i zajedno krenuli u školu, tako osim što mi je bio drugar iz djetinstva, komšija preko puta bašte (jer onaj preko ceste već nije bio onako prisni komšija kao onaj preko bašte, vako smo mogli jedan drugom doć kad smo hteli jer nas je samo bašte djelile, te školski drugar ali kad sam morao otići u Zagreb kao da smo se promjenili, neznam zašto mu je to smetalo, ali mu je smetalo. Često mi je govorio da odem odakle sam došao, nisam razumeo i kapirao što mu to znači jer sam se ja vraćao u Sivac a nemogu otić iz Sivca jer sam vratio. No poslje mi to nije smetalo jer se i nismo baš puno družili, jelte, onaj je našao neko svoje društvo u Sivcu, a ja opet neko svoje pa smo se znali samo mrko gledati preko diska pazeći da ne ostanemo sami "da se nebi vraćali odakle smo došli" ma makr to ambulante bile. No u to vreme bili smo smo odlični prijatelji, krali koštice (sjemenke suncukreta) po silosu, uh, koji je to silos bio, mislim još je ali tad nama, to je bio dvorac, pa na drvari iz ugljena vadili minerske žice i skupljali, išli raditi pecačke pribore, krali ribu iz vrša, čistili drezgu iz kanala gdje smo se kupali i pecali, krali kamenje s pruge, naime tad su u Sivcu vozili parnjače, dve male ali parnjače, a između Sombora i Kule vozi je šinobus, tako da pravi voz mi nikad nismo videli, a one su ispuštali svoj gareš i peo na neko kamenje koje se je posle presijavalo kao da ima zlata u njemu, i mi smo bili uvereni da ima zlata pa smo i to krali, jeli nas čiča s rampe bogario jer krademo kamenje, pa smo uzimali sa železničke stanice karte za prevoz, pa je bio lola onaj koji ima kartu s većim brojem, nebitno dali su to kilometri ili cena samo da ima veći broj nečeg na karti i eto bežali od kuće.
No taj Mile imao je dve mane, male za dete, ali ih je imao, volio je odavati tetki, i svega se bojao od veštica do vragova, najviše vodenih vila, koje smo mi žarko htjeli vidjet jer su se vodene vile kupale gole...
...uh, bar je to bila istina, mislim na vile.
Volio je kerove, kerovi su mi bili sastavni dio života, čak je na predvojničkoj, posle na regutaciji tražio baš da on bude kerovođa, svima i inat, jer tad je otići u vojsku i odslužit je kao prašinar u Sivcu začilo da si spreman za život a i za brak. Jedino smo djelili ljubav prema golubovima, koje doduše nikad poslje Vojvodine nisam uzgajao, ali sam voleo golubove. Pa smo i to znali kao klinci krast, preletane, visokoletače, gaćane itd...
...ali mlade dok ne izlete iz gnjezda.
E taj razroki Mile, da zaboravih reć da je jednim okom gledao prema Novom Sadu a drugim prema Subotici, pa nikad nisi bio siguran gdje on i kog on točno gleda, to mu je posle u karateu dobro došlo, misliš da te negleda a on te baci ko vreću kupusa na patos.
No poslje išao na nekakvu operaciju pa je normalno gledao pa smo ga se manje bojali jer smo znali koga gleda...

(P.S. kog zanima koje rječi što znače objasnit ću ih)

To me jako podsječa na...

https://www.youtube.com/watch?v=2XLw0g_5NA8

Ma, nismo mi baš htjeli biti mornari,već pustolovi, a...
...Balašević često piše pjesme gdje se ljudi mogu i pronać...

Napeto isčekujem nastavak???

E da, tako,smišlali mi plan, nasvom dudu (murvi), idemo na drvaru, to mjesto, isto smo se tu kupali u kanalu ali tu su bili stariji dečki ali su oni nas bacaliu vodu, gnjurili i gnjavili a naša banda je bila "ozbiljna" banda, pa nemogu neki dečki s nama tek tako jer ćemo se svetit, a što ćemo mi sad, ovaki slabi i mladi ali kad narastemo bit će krvi pa bolje da se mi maknemo na svoj teritorij, teritorij velikog mosta. Ma kovali smo mi plan kako ćemo ih mi ponoći dočekivati u njihovim avlijama (dvorištima) i odma ih istuć ali nekako nikako da taj plan ostvarimo. Ta drvara,tu su ljudi dolazili kupavati pjesak, drva, ugljen, građu za kuću jer je sve šlepom dolazilo na drvaru ili vlakom,sve je to tu blizu pa se sav materijal i tako slgao, da bude blizu željeznic a blizu šlepu.
Plan za bjeg je bio jednostavan, prvo ćemo Boban i ja pobjeći a za par minuta s opremom preko bašti i poznatim putevima i Mile jer moji bi odmah skužili da nas obojica fali a nismo pitali da negdje idemo, pa se svi sastajemo kod drvare pa ćemo od ribočuvara maznuti čamac i onda je sve laka stvar, struja kanala će nas odvesti na Crno more, ma tko je mislio na ustave, mostove, Đerdap, granice, šlepove, brodove, to ćemo riješiti, onako usput, ipak je to avantura koja je imamla plan koji je bio savršeni. Ali čim smo pobjegle, Boban i ja,počeli su problemi. Možda i ranije, jer do danas nismo znali što je točno Mile mislio, jeli mislio s nama bježat ili je kovao plan da kad mi pobjegnemo sve ispričat mojoj tetki.

No kad smo krenuli na smjeli poduhvat, Boban i ja,Mile nam i je bio sumljiv, naglo je morao na wc,pa se dvoumio,sve onako,mljackav bio, gledao u pod, pa smo Boban i ja odlučili ga sačekat na pola puta, tu baš kod željizničke stanice. Naime Sivac je jedino selo za koje sam čuo da ima dvje željezničke stanice, Sivac i Novi Sivac. Novi sivac je bio samo, onako, kućicagdje je bio otpravnik vlakova i moždakoji pružni radnik. Neznam tko je prodavao karte, ako se sjećate, one smeđe 5X2,5 cm, od tvrdnog kartona. Dok željeznička stanica Sivac je imala i više kolosjeka, pružnik radnika, skretničara, onih radnika što su spuštali i dizali rampu itd. No tu je bila i ozbiljna utovarnna rampa za svinje s nekom kućicom gdje je bila i vaga za tu stoku koja se utovarali. E od tud moglo se vidjet ko dolazi i odlazi s drvare, s bilo koje strane. E, kad smo vidjeli moju tetku s šibom u ruci, bili smo shvatili da nam batine sljede i da nema povratka da nas je Mile odao tetki. No, mi smo krenuli na put bez povratka, znali smo to...
...strah od batina više nas je uplašio od straha bez hrane, pecarškog pribora i razno raznih nožića (tada nožetina), pili i sl. što smo u planu trebali imat sa sobom.


P.S. zašto pišem o toj željezničkoj stanici, biti će važna u jednoj drugoj avanuturi...

Lupus imaš stvarno zanimljive tekstove. Neki smo maštali o takvim avanturama, neki smo ih i probali (i požalili ubrzo) ali lijepo je vidjeti da smo mnogi imali ista razmišljanja i želje u ranijoj dobi.

Uvjek kad pišem ovake svoje priče, i kad vidim da se nekome donekle sviđa, uvjek se sjetim svoje nastavnice iz hrvatskog jezika koja me uvjek, ama baš uvjek rušila na tom predmetu, pa mi na kraju, na produžnoj nastavi, da dovoljnu ocjenu i uvjek je znala prigovarat da od mog pisanja je veliki drek. Mislim da je možda i bila u pravu, možda i pišem bez veze i moje pisanje veliki drek, ali za razliku od onih odlikaša, draga moje nastavnice, ja još uvjek pišem...
...doduše ne znastvene radove ali pišem.

I tako, odlučili smo otići suprotno nego što smo Miletu ispričali,umjesto na drvaru i prema velikom mostu mi krenuli na Mali Stapar.
Ma to je prekrasno mjesno, tu se nekad nalazila i uprava za plovnost kanala još u doba Austro-Ugarske, jedan ljep spomenik,sad po slikama vidim da su manijaci pucali u njega i skoro da kraja uništili. Tu se spajao mali i veliki kanal, zvalo se mjesto kod Carice Milice, no tu je ustava, jer razina kanala i u tom djelu je niža nego kanala u nastavku, pa su se tu u toj ustavi šlepovi dizali ili spuštali zavisno od smjera gdje idu.
Prespavali smo u jednoj napuštenoj kući, tj. tu smo legli prespavat.
Naime, sem što smo dobro nauživali kupanja po mjestima na kanalu a i na samom malom staparu, najeli se mladog i nezrelog grožđja, pekli kukuruz, e sad odakle nam vatre, nebi se sjetio, ali znam da smo je palili dost dugo i čudili se kako to stariji naprave za taj čas.

Ujutro smo se probudili prozmrznuti,iš naročito, pokrili smo se nekim starim krpama i dočekali sunce te se izmilili na sunce kao zmije da se ugrijemo. Poslje grijenja vratili smo se na u Sivac, onako dječački šaleći se i lovili vodenje konjice po trskam, nabrali palacke za komarce, tj., protiv komaraca. Kad smo došli na drvaru većje bilo par kupača, mi odvezali čamac, i štapom odgurivali se o dno rijeke do želizničkog mosta. Stvarno kad razmislim, imali smo tih mimostova na pretek na kanalu, na početku Sivca jedan mali potonac, pa taj veliki most i na kraju Sivca željeznički most, ali s druge strane kanala nije bilo ničeg, jedamput, poslje ove avanture, išli prijatelj Garača i ja, išli cjeli dan da nismo našli ništa, samo polja, livada kukuruzišta, i ničeg više, veliko ništavilo. Možda se nalazilo koji salaš ali mi ga nenađosmo.

Inače moj deda Rinko imao je dva salaša, jedan mali jedan veliki, no nacinalizacijom i pretvaranjem privatne zemlje u zadruge i kombinate te djeljenjem bezemljašima, izgubili smo jedan salaš (u kom se on zapalio, da mu ga neuzmu, pa su ga zatvorili na određeno vrijeme u ludnici) a u samom Sivcu morao je zbog zemlje zatvorit kajasnicu, kovačnicu i kafanu. Mislim da kafanu nije nikad zaboravio niti im je oprostio, pa je poslje paorskog posla često do ponoći visio u drugim gostionicama. Mi smo, onako naivno vjerovali da se pokrenula vojska ljudi u potragu za nama, vojska,policija (tj. milicija), poljoprivredi ispektori, civilna zaštita, ribočuvari, no moj pokojni deda je mrtvo hladno sve smirio u kući: "Ma, ajte, vrati će se on kat odgladni..." i vratio se svoj Jelen pivi. On je bio onako teški paor, nisu njega zanimali svakakve sokačke priče, sjedanje na šamnci ispred kapije, on je ranom jutrom odlazio u njivu a kasno u noć vraćao se iz gostione, ako se zabrtijao, konji, Pavka i Jastreb, to su bili paorski konji, ma imali smo mi još dva konja, ali su oni bili kićoški, nikad nisu vidjeli kajas i bič osim kad se išlo u svečare, sami su se vraćili kući i stali pred kapiju. No tu se on nije uzbuđivao jer riblji restoran gdje je on boravio bio je 100-200 metara od kuće. Znao je govoriti kad je narodna vlast dolazili u gostionu: "Prije smo konje ostavljali pred kafanom a sad konji dolaze u kafanu..."
Ali mislim da bi on bio najsretniji da sam tada došao kod njega na salaš, da bi me on skrivao danima i mjesecima u inat svima, da svi budu ljuti i živčani u kući da gdje smo mi...
...kad je ondak, pred drugi svjetski rat njega stavili u žandare on se sa svima pomirio, no je bio za mirenje, pa su ga poslali u domobrane, nekako mu se nije svidjela ta ideja pa dezertirao i skrivao do kraja rata negdje po bosni bježeći po brdima i goram skupa s bakom i od partizana, četnika i ustaša, nekako mu tad baš nije bilo do mirenja, pokojna baka je znala tu i tamo dugo u noć pričat kako su ih pojedina vojska tjerala bose po snjegu bose da bježe, ili kako su trave jeli, pili azne čajeve, kućili se čobanskim kućama itd...
...ali se šutilo gdje su točno i kako su preživjeli tih 4-5 godina, ali su se sretno vratili u Sivcu i dugo šutili o tom periodu života...
...moj deda, legenda.
Da je sad živ, najvjerovatnije uz čokačić šljive ili uz gajbu pive ispričao bih on meni svega...

No baka nam je često, uz puckanje kukuruzovine u krušnoj peći pričala stare legende, o drekavcima, titilinićima, vilama, vrzinim kolima, vodenim ljudima, zaovama, kerovskim svatovima, zmijskim leglima, kućnim duhovima, konjskim vilama, vodenim vilama, naravno i o vještica, urocima i raznim gaborima, vukodlacima,ma I. B. Mažuranić bi tu spisala bajke i bajke o tim mitovima i legendama, jer moja baka se klela da je sve to vidjela,a kako je to ispričala,mogu s nevjerovatnom sigurnošću reći i da je. Mile je non-stop završavao u WC-u od straha, u par navrata nije ni stigao do WC-a pošteno. Jer imali smo WC-e u dvorištu a poslje takve priče baš se nikom nije išlo van. Onda smo mi klinci sakrivali pod pernatim debelim gunjevima samo da ih mi nevidimo, jer bit priče je da ih nesmješ ugledat e onda si tek najebo, ako nisi ih vidio sve je bilo okej. Ali naša ih se "banda" nije bojala,više smo se bojali onog brkatog "poljoprivrednog inspektora" koji je čuvao kombinat i usjeve kombinata nego vodenih vila...

I tako kad je pala noć,mi čekali neopreznog pecaroša da ga onako gldni napadnemo i opljačka, skrivali se u trsci i šašu, namazini blatom i gareži da izgledamo što opakije...

I tako krenu li u napad, tu nam je baš fali "drug po oružju", mi bi po planu odvukli pozornost starog a on bi ga mažnjavao.
-Jelt dereni, što ste se namazali ko' đavoli?
čudno nas je gledao, a ja ispalim tko iz topa:
-Ja sam Tarzan, daj nam svoje blago!
-Ma meni te se mene, odite se negde drugde igrati, plašite mi ribu!
Onnda je Boban bacio na njega štap koji smo zamisli da je dobro koplje, uh bar da to nije napravio!
Uzo čiča onaj štap, psujući nam sve spo spisku, od krvavaog lavora, tarzana, čitu, majmune i nas derane, lamato je s tim štaopom oko sebe ko lud. Mi mislili da smo neustrašivi, stisli šake da ćemo obeoriti čiču na pod ali vraga kad je čiča uhvatio mene za ruku i počeo pupad po guzici i nogama, uff, a ja nikako da se otrgnem od čičinog stiska. Lupo čiča dosta, bar se meni činilo, Boban skako oko mene da me oslobodi pa je i on pokupio tu i tamo masnicu.
Napokon me čiča pustio, spominjajući svete križe i bezobrazne derane a mi bježali prema čačncu ali i čiča nije puno zaostajao pa sam još zaradio masnnica.
No poslje u priči o našoj pustolovini mi smo dedu dobro izmlatili dok su nas djeca iz komšiluka zadivljeno gledali, priča bi glasila otprilike ovako:
"Tako hodali pokraj kanala (ikad nismo spominjali čamac, jer bi nas ribočuvar dobro izdevetao zbog njega) izletio neki deda i počeo nas bez razloga tuć, ništa mu nismo napravili i onda kad smo ga mi istukli da ga crveni krst u bolnicu čak u Sombor morali voziti, a krvi, još je ima tamo, ruke i noge su mu morali skupljat jer smo ih sve slomili..." Iako baš istina nije bila takva. Stigli mi do čamca, ja uletio u čamac a Boban ga gurnu od obale pa je još koju masnicu zaradio na leđima. Bio ljut čiča kao ljuti paprikaš. Sad smo mi njega psovali i vređali ali prekasno smo shvatili da štap s kojim nas je tukao je naš štap za odgurivanje čamca od dno kanala...

Prijatelju, Zeleni, ali to je tema, kako smo proživjeli i preživjeli bjeg od kuće, doduše ne baš najbolje, jer što smo imali 3-4-5 godina, kažem ti još u vrtić nismo krenulu, onu predškolu...

Znam majstore. Smisao je bila preskoči na brzinu moj post i vrati se pisanju svoje teme

A-ha...
E, budale, nisam skužio, sorry...

Naime tad smo ostali bez štapa, bila je mrkla noć, onako, klasika, spavat nismo mogli spavat je ti riječni drveni čamci uvjek su puni vode, sjeli smo na klupicu i pokučali se tui tamo uhvatit za trsku, no sve je to bilo džabe, prešli smo mjesto Crvenku a dalje od te Crvenke nikada nismo išli. Rane i udarci su moljeli. 'bem ti čiču, kao da se nije mogao predat samo tako, nama Tarzanima, ovako smo ostli Ćite...
Već smo se i počeli smrzavati ali kanal se je neumoljivo vuć iako nismo imali pojma kamo idemo. Tu se još i kanal raširio jer su tu šlepovi zbog tvornice šećera u Crvenci a tvornice keksi "Jafa" ćesto dolazili i mimoilazili.
Ma ti šlepovi su bili spori, vukli ili gurali su ih mali remorkeri, po par njih, pa ih se i nismo njih bojali, bojali smo se kad ćemo se i gdje zaustaviti, počeo je drugi da aše baš neuspjele avanture.
Očekivali smo da nas nadleću helikopteri, poljoprivredni avioni, pa onda oni motorni čamci da nas traže, pa smo tu i tamo samo virili iz čamca, jer ako nas moja tetka ulovi bit će gore nego s čičom. Ali sve je bilo mirno, tu i tamo koji pecaroš, kojeg uopće nije zanimao čamas s dvoje djece u 4 sata ujutro.

U to vrijeme, moj deda se spremao na njivu, vidio i on da vrag nosi već šalu, da nas ipak nema predugo kući, pa je odlučio i on nešto poduzeti, a smijao se svojoj ćerki (mojoj tetki) jer je ova kipila od ijesa. Deda, kao deda, ipak sam ja najmiliji i najmlađe unuče a bio sam i jadan, mršav, bojažljiv, dea ode kod poljoprivredog ispektore...
...čini mi se da smo mi i to zvali poljoprivredna policija...

- Rinko, kojim dobrom?
- Šta ti misliš derane da bi ja tebi dolazio nekim dobrom? -osoro će deda. Nije on njih mrzio, ali nije ih ni volio, kad su dolazili u ambare, čardake i a tava da mu zaračuaju porez a kukuruz, pšenicu, stoku, znao je mene nagovoriti da ih je zaključam na tavan, a onda on otišao u "Riblji" piti, kad se vratio:
- Jeli, derane, jesi zaključao one hoštaplere?
- Jesem deda...
- E sad bježi na dud, jer ako te povijam i uhvatim sljede ti batine...
Ja klis a dud, a on pusti poljoprivredne inspektore, i oni se okupe oko duda i sve me nagovaruju, ajd siđi, dobićeš mandarina, čokolad, bombana, a najglasiji bio moj deda, čak me kudio čas mamio, ali je ne silazim, tek kad su ovi poljoprivredi otišli, ljuti jer su samo izbrojali što je na tavanu, otišli s dedom na čokačiće i pivu u "Riblji" onda je bilo sigurno za sić, deda vraćajuči se iz kafane obavezno mi donosio kiki bombone za dobro obavlje posao.
E pa tako da nije baš cvala ljubav...
-Ma znaš onog mog derana...
-Onaj koji nas uvjek zaključa negdje...
-E on...
-Što s njim?
-Ma ništa, jučer otišao na kanal još se nije vratio, pa sve nešto razmišljam si i gruntam da javite ovim svojima ako ga vidite da mi javite...
-Da se nije utopio?
-Čuj ti jega, odmah a đavla mislite, gđe se se štuka u vodi utopit? Odlutao po mojoj zemlji što ste mi uzeli...
-Ma nismo ti mi uzeli već narod...
-...ma, mani te priče, odlutao on negde pa ako ga vidite ajd vrati ga kući...
-Što eideš u narodu miliciju?
-A vajde od milicije, čuj ti njega, damog unuka milicija traži!? Lakše će te vi, vas ima svugdje gde i đavo spavo znate....

Možda je deda se posvadio za tih par jutara zemlje i salaš što su uzeli, ali tad mi nije to ispričao već samo ovaj dio...

I tako je pokrenuta spotana potraga za nama preko ribočuvara i tih poljoprivredih inspektora....

:bog:

Ma, taj moj deda, uvjek je imao rješenje za sve situacije, ipak je pobjegao skupa s djecom iz Poljske u Krajevinu Jugoslaviju prije nego što su je njemci okupirali, pa pošto mi je baka bila iz Ukrajine a da švabe kad su došle u naše selo, prije dedinog bjega u Bosnu uvjek se predstvljao da je ukrajinac, i mislim da još svi u selu misle da smo ukrajinci a ne poljaci. Čak je triput skraćivao prezime da nebudemo sumljivi. Naime i moja od tetki je pobjegla od kuće i kad se vratila pravila se mutava, ono, da je njema. Nakon određenog vremena i mom dedi dopizdilo što ova nepriča, posjeo je šamlicu i počeo svoj divan:

-Vidi, Pavka, ako ti nemožeš pričat, mi te moramo poslati u bolnicu ali ne ovu bolnicu već u ludicu, jer ti si od straha postala mutava. A onda će te oni staviti u bure s vodom pa će dati drugim luđacima da valjaju to bure cijeli dan i to svaki dan dok ti ne progovoriš, nema druge...

Sutradan on počne spremat joj stvari, kicoški se obukao, nju spremio i sadće u Suboticu a psihijatriju, a moja teka ko iz topa:

-Cud, mówiłem, mogę powiedzieć...
(Čudo, progovorila sam, mogu pričat...)
Inače u kući se pričalo poljski...
...kaže deda:

- Ajd, da ne propadne dan ionako je dan svetog Jovana odoh ja u svećare- smijajući se iz svog srca kako je našao ljek za njemu mu kćer...
...a i da nije progovorila, deda bi otišao u svećare a ne za Suboticu.

Ja malo stao s pisanjem, jednostavno, nisam u onim danima kad baš imam volju za pisanje i humor ali ću uskoro završiti ovu priču...