Strah od divljine

Nadam se danije pogresan podforum. Ali me Aries podsjetio na ovu temu o kojoj sam puno puta htio pricati s nekim.

Ušao sam u šumu s naglavnom lampom i sjekirom, 50tak m od skloništa, počeo izvlačiti drva ali me u jednom trenutku obuzeo jeben i jako neugodan osjećaj da me šuma na neki način "obuzima"... Osjetio sam onaj pra-strah koji se u sekundi uvuče u kosti. Tko je to doživio - taj zna o čemu govorim, tko nije - ma može mi se slobodno smijati :-)

Sad dok citam ovo sto je on pisao, koza mi se najezuri. Jer sam to mali broj puta u sumama ispod i oko Cvrsnice osjetio.
Nije to strah kao kad vidis neku zivotinju pa se prepanes i sl. Vec kao da si usamljen, nemocno malo bice ispred ogromnog kolosa koji stoji ispred i oko tebe, Cvrsnice i njegove divljine okolo.

Kao sto je Aries opisao :˝trenutku obuzeo jeben i jako neugodan osjećaj da me šuma na neki način "obuzima"... Osjetio sam onaj pra-strah koji se u sekundi uvuče u kosti˝
Isto to sam mali broj puta osjetio na toj planini i njezinim sumama.
Bio sam i na drugim planinama, ali nigdje nisam to tako osjetio kao tu.


Taj fenomen, tj. osjecaj sam nazvao :˝Strah od divljine˝

Pra-strah nije strah od šume ugrađen u ljudima,ali razumjem što pišeš...
...nisam to doživio ali slično jesam.
Prastrah od dubine, iako sam znao da sam na ravnoj podlozi ispod mene je bio umjetni okrugli ponor dubok oko 64 metara, imao sam osjećaj da klizim u nju i uhvatio me neobjašnjivi strah, do ruba panike, da ću skliznut u nju...

Đedo je napisao/la:Nadam se danije pogresan podforum. Ali me Aries podsjetio na ovu temu o kojoj sam puno puta htio pricati s nekim.

Ušao sam u šumu s naglavnom lampom i sjekirom, 50tak m od skloništa, počeo izvlačiti drva ali me u jednom trenutku obuzeo jeben i jako neugodan osjećaj da me šuma na neki način "obuzima"... Osjetio sam onaj pra-strah koji se u sekundi uvuče u kosti. Tko je to doživio - taj zna o čemu govorim, tko nije - ma može mi se slobodno smijati :-)

Sad dok citam ovo sto je on pisao, koza mi se najezuri. Jer sam to mali broj puta u sumama ispod i oko Cvrsnice osjetio.
Nije to strah kao kad vidis neku zivotinju pa se prepanes i sl. Vec kao da si usamljen, nemocno malo bice ispred ogromnog kolosa koji stoji ispred i oko tebe, Cvrsnice i njegove divljine okolo.

Kao sto je Aries opisao :˝trenutku obuzeo jeben i jako neugodan osjećaj da me šuma na neki način "obuzima"... Osjetio sam onaj pra-strah koji se u sekundi uvuče u kosti˝
Isto to sam mali broj puta osjetio na toj planini i njezinim sumama.
Bio sam i na drugim planinama, ali nigdje nisam to tako osjetio kao tu.


Taj fenomen, tj. osjecaj sam nazvao :˝Strah od divljine˝

Pa što ima bolje od toga. Tada nađeš ono za čime tragaš. Kada se vratiš kuči, razmišljaš gdje se to ponovno da nači, jer se nada ponjeti sa sobom.

Strah koliko je koristan,kao i bol, štiti nas od ozljeda i boli, ali nerazumni strah ili nerazumna hrabrost dovodi do ludosti gdje čovjekmože više si šteti napraviti nego koristi.
Gledao sam jedan experimet,bea je bila zavezana,naravno,pred nju su stavili ogledalo, djete se nije ojaločak se igralo, no kad su je stavili pred otvor u podu, beba se nije ni približila rupi,jer prastrah joj nije dozvolio. A strah od nepoznatog, strah rulje, stvara stampeda, nerazumne bjegove itd...
...možeš ti razmišljat koliko god hoćeš akoimaš prirodnu blagu fobiju od nečeg,još nema ljeka za to.
P.S. možda Xanax ali on je za strah od otvorenog prostora.

Ne znam dali mislimo na isto, ali puno puta me je ćopio strah da sam se izgubio. I da sam nemoćan protiv prirode. Jer inače lutam krajevima bez ikakvih karti. Zapamtim sliku sa google eartha i po pamćenju idem. Ali onda sagledam situaciju, znam kud idem, znam kud moram ići i samo nastavim dalje. To traje nekih par sekundi. Do kosti me prepadne. Ali onaj osjećaj kad izađem na pravi put i kad skužim da sam na pravom mijestu je savršen. I drži me cijeli dan, osjećam se živ.
Takva mala pustolovina a daje ti tako veliku energiju. Zbog toga trebamo živjeti.

Ne,nikad se nisam uplašio kad sam se izgubio, čak i u spiljama...
...ali sam se sto puta uplašio iznad bezdana, npr izlaz iz spilje Postojina, ono mi je strava, prođemi hiljadu scena kako bilako mogao završiti dolje.

strah je najgori neprijatelj i najbolji saveznik

Ma da... Malo se ovdje piše o psihičkom preživljavanju u divljini. Čovjeku osjetila družačije rade čovjek dobije životinjske nagone. Panika je jedan od najvećih neprijatelja... Mislim da se treba otvoriti posebna tema.

slažem se.

Mislim kako je današnji "suvremeni čovjek" uvelike otuđen od prirode, od otvorenih prostora, od šuma, poljana i vriština, od makije, busha, ponora i kanjona, špilja, mora, rijeka, potoka i jezera...
Mene svaki put u prirodi obuzme neodoljivi filing povezanosti sa svime, poštovanja prema "hramu" otvorene prirode, respekta prema savršenosti ustrojstva majke Zemlje i začudnosti istodobne snage i krhkosti života (ukoliko me razumijete)... Pogotovo kada sam na otvorenome moru i kada oko mene nema ničega, ali ama baš ničega osim mora... Totalno otkačen osjećaj, vjerujte mi =) Pa kada se još sjetim kako o istom tom moru znamo manje nego o jednom Mjesecu... Ludnica...
Jednom sam skočio sa ribarskog broda u otvoreno more - jednostavno sam morao to napraviti, nešto me je vuklo... Rođen sam i živim na moru i smatram se vrlim plivačem, ali, prijatelji moji....... Ja vam nemogu niti opisati osjećaj panike kada sam na par milja od Jabuke zabio glavu u vodu i zabuljio se u ono duboko sivilo..... Presro sam se od straha ljudi moji... Ali kada sam smirio disanje i legao na vodu (bila je bonaca i more je bilo kao ulje), osjetio sam se dijelom tog jednog ogromnog organizma. Totalno neponovljiv filing...
Kada to pričam ljudima, kažu mi da sam blesav... Mislim, znam ja da sam blesav, ali ta mješavina osjećaja od straha, respekta pa do prihvaćanja mene kao mene od strane mora je DEFINITIVNO jedno od ikustava (drugo iskustvo je rođenje mog prvoga sina, a kojem sam nazočio) koje mi je uistinu i duboko promijenilo život.
Eto htio sam to podjeliti sa ljudima koji vole i cijene okoliš, prirodu, našu majku Zemlju, ovu galaksijicu, ovaj klaster galaksijica, ovaj Univerzum...
Hvala vam na strpljenju i skužajte na jeno malo dužem postu...
Živjeli!

Imam i ja osjećaj povezanosti s prirodom, a imam i onu zdravu dozu straha koja je potrebna da ostaneš živ.

Ovaj osjećaj koji sam imao te noći je jednostavno drukčiji - osjetio sam da mi šuma "govori" da sam tu uljez, da sam nepoželjan.

Sličan osjećaj sam imao 2x na jednom malom otoku kraj Dubrovnika - rodbina živi u kući koja je od 15. stoljeća neizmjenjena, a vjerovatno je još starija... Tlocrt kuće je opisan u knjizi Zlatno doba Dubrovačke republike (nisam siguran u naziv knjige)

Svejedno, Đedo točno zna o čemu govorim (a ni Vrapče mi nije fizički daleko hahahaha)

Ja uvjek govorim da je čovjeku priroda prijatelj, samo se treba znati sprijateljit snjom, pa pobogu, prije par tisuća godina živili smo s njom i u njoj...

Smatram da se u takvim situacijama u čovjeku probudi ono praiskonsko strahopoštovanje prema prirodi.I bez obzira na sav znanstveni napredak kao i na sve moderne naprave shvatimo da smo zapravo u prirodi maleni i nemoćni.

@Adept

Divan opis, hvala sto si ga podelio sa nama.

Hvala!
Nešto što je uistinu u tolikoj mjeri, u stvari, jedno osobno iskustvo nije teško podijeliti sa ljudima koji imaju razvijen osjećaj pripadnosti prirodi - bez obzira na činjenicu osječaš li u jednom trenu da te ta priroda prima u sebe ili, kao što je rekao naš Aries, kao da mu je šuma govorila kako tu ne pripada... Mi smo dio prirode, stvoreni od zvjezdanog praha, priroda je u nama... Takve osjećaje koji dolaze iz duše treba poštovati... Ponekad jesmo za sve to, ima dana kada nismo... Ni mi ni priroda nismo statični, u stalnoj smo i živoj interakciji... Bogat je onaj tko osjeća taj odnos.

Dobro si to opisao Adept i ono na moru i ovo.
Skoro isto sam osjetio i na moru, kad sam kao sto si rekao pogledao u dubinu, crnilo mora. Sto kaze moj prijatelj: nije me starh da cu se utopiti ili da ce me nesto napasti. Vec kao da ce te more progutati ili izbaciti u svojoj velicini, a ti ne mozes nista.˝

Moram priznat strasan i ujedno i zadivljujuc osjecaj kad osjetis tako nesto i shvatis koliko smo zapravo malena, a do tada smo misli da smo veliki i blabla...

Bas mi je drago da sam mogao s nekim o ovom malo porazgovarati. Sigurno tema za jos puno sati razgovora i djeljenja misljenja, iskustava itd.

Svakak cast ljudi na rijecima.


Kad udjes u divljinu i obzme te nazovimo pra-strah ili strah od divljine(ali s tim mislim ono iskonsko ) onda si na kusnji da izdrizis i primis je u sebe ili ce te izbaciti i vratiti da se ponovno vratis, jos ponizniji, jos manji i s puno vise postovnja.

Strah kao i neki oblici alergija kod mene, nastaju najviše zbog stresnog stanja u životnim prilikama ili neprilikama koje sam prošao ili prolazim u životu. Nikad u životu se nisam bojao visine ili dubine u bilo kojem obliku, spuštao sam se u najcrnje napuštene rudnike, spilje, pogotovo na Medvednici i Ivančici. Kad sam bio u odgojnom domu "Pahinsko" u Ivancu bio sam aktivni planinar još aktivniji Izviđač, no poslje ratnih sukoa, gdje sam se nauživao straha, gdje u prirodi gledaš ogromno stablo drveta a ono se miče po dva metra ljevo ili desno i slične situlacije, "obolio" sam od straha od dubine i visine, a pogotovo od nepoznatog i otvorenog prostora. U Zagrebu sam živio kao klinac na 9 katu, sad kad dođem kod buraza ne usudim se otići na balkon na kojem sam odrastao. U to vrijeme dobio sam i alergiju a pelud trava, dimitril ili bilo koji antihistaminik sam imao u džepu. Od kad sam otišao u mirovinu alergija je jednostavno nestala. Ali je strah ostao, još uvjek se bojim dubine i visene. Možda će i to jednom se povuć, bar se nadam. Jer bi opet sam u obilaske, opet bi na Triglav i slične visove, opet bi u rudnike i slične dubine, opet bi roinio i razgledavo ljepote Jadrana.

Uistinu se nadam kako ćeš se ponovo moći baviti svime onime što toliko voliš, vjeruj mi. Htjeli mi to priznati ili ne, naša povezanost sa prirodom uvjetuje taj osjećaj "nedostajanja" ukoliko smo udaljeni od prirode neko vrijeme. Čovjeku to fali... Znam po sebi...

Uf narode, poznato mi je o čemu pričate.

Pre par godina (mislim da je bilo 2008) vraćao sam se sa mora iz Crne Gore, putovao preko nac. parka Durmitor i sećam se da sam zaustavio auto na proširenju pored šume.

Otišao sam ne dalje od 50m od kola dublje u šumu, i obuzeo takav strah da sam odjurio do kola ljudi, ali bukvalno trčeći. To nije bio čist strah jer sam u strahu priseban i pametno rasuđujem, ovo je bila čista strava i užas, panika najdublje vrste.

I dan danas kad prolazim tim putem uhvati me jeza...

A ima tu i jedna zanimljiva stvar što mi se baš urezalo u memoriju, to da čim sam osetio tu strahotu tako su ptice prestale da pevaju...
Možda je to do mene, a možda ... ko zna....

Baš mi je drago da ste napisali svoja iskustva...Osjećaj straha pred divljinom mi je poznat i doživio sam ga. Naime frendovi i ja smo često znali otići na jednu vikendicu udaljenu od sela nekoliko kilometara što i nije nešto daleko ali vikendica je na takvom mjestu da nemate dojam da je civilizacija blizu, također taj dojam divljine pojačava i velika šuma koja je odmah ispod vikendice tj. terase. Tako smo jednom otišli noćiti tamo, u noći oko 3-4 sam se probudio na wc, izašao sam van a ono kao u hororima, pun mjesec, i nekakva izmaglica... Udaljim se ja malo dalje i pišam kad neka nelagoda i strah, ne znam točno od čega ali znam da sam se zapišao požurujući unutra.. Znam da zvuči pomalo djetinjasto ali stvarno je bio čudan strah.. Valjda smo se mi net-generacija nagledali kojekavih horora i paranormalnih pojava, a divljina je plodno tlo za takve maštarije

djomla je napisao/la:Baš mi je drago da ste napisali svoja iskustva...Osjećaj straha pred divljinom mi je poznat i doživio sam ga. Naime frendovi i ja smo često znali otići na jednu vikendicu udaljenu od sela nekoliko kilometara što i nije nešto daleko ali vikendica je na takvom mjestu da nemate dojam da je civilizacija blizu, također taj dojam divljine pojačava i velika šuma koja je odmah ispod vikendice tj. terase. Tako smo jednom otišli noćiti tamo, u noći oko 3-4 sam se probudio na wc, izašao sam van a ono kao u hororima, pun mjesec, i nekakva izmaglica... Udaljim se ja malo dalje i pišam kad neka nelagoda i strah, ne znam točno od čega ali znam da sam se zapišao požurujući unutra.. Znam da zvuči pomalo djetinjasto ali stvarno je bio čudan strah.. Valjda smo se mi net-generacija nagledali kojekavih horora i paranormalnih pojava, a divljina je plodno tlo za takve maštarije

Vjerojatno sječanje na horor filmove u kombinaciji s tamom proradi i eto straha.

Been there,done that.
Inače sam bio šuša na svaki zvuk u šumi kad sam bio klinac,sve dok nisam na ferju u Križevcima ostao kod frenda u Jeleni do mraka ne uzevši bateriju.
Dionicu od cca 5 kilometara kroz šumu (po danu predivnu,pitomu i prijateljsku) sam doslovno preletio.
Straha od onda nemam,barem što se šume tiče.

Ali znam o čemu Freeman priča,onaj mali užas kad vapiš da čuješ seosku đukelu u daljini,traktor ili bilo kakav drugi zvuk civilizacije.