Thru-hiking

jeste čuli za ovaj izraz..? označava prelaženje nekog dugog planinarskog puta u cijelosti.. za preći ih treba otprilike 6-8 mjeseci..
najpoznatije rute, 3 najpoznatije se nalaze u americi..

1. Appalachian trail - oko 3,500km duga, prolazi kroz 14 saveznih država

2. Pacific Crest Trail - počinje na granici Amerike i Meksika a završava na granici Amerike i Kanade, duga je 4,286km.. prolazi preko najviših vrhova Sierra Nevade i Kaskadnog gorja, kroz 25 nacionalnih šuma i 7 nacionalnih parkova

3. Continental Divide Trail - od granice sa Meksikom do granice sa Kanadom, duga je 5,000km prateći Rocky mountains

Manje od 20% ljudi završi započete rute, oko 150 ljudi godišnje uspiju preći cijelu rutu u komadu,

pirat je napisao/la:jeste čuli za ovaj izraz..? označava prelaženje nekog dugog planinarskog puta u cijelosti.. za preći ih treba otprilike 6-8 mjeseci..
najpoznatije rute, 3 najpoznatije se nalaze u americi..
3. Continental Divide Trail - od granice sa Meksikom do granice sa Kanadom, duga je 5,000km prateći Rocky mountains

Manje od 20% ljudi završi započete rute, oko 150 ljudi godišnje uspiju preći cijelu rutu u komadu,

I onda naši kukaju zbog 10 dana Premužićeve na Velebitu   
Uz to što treba prohodati par tisuća km ako je netko zaposlen ne može doteći godišnji odmor. Možeš zamisliti kako bi te kod nas gledali kad bi došao pitati 6-8 mjeseci pa da se onda vratiš na posao. Uz to treba imati nešto u džepu jer oprema treba bit nešto kvalitetnija, izdereš pola trgovine gojzerica, isparaš robe, kojekakvih usputnih troškova oko druge opreme i hrane... nije baš najeftinija opcija. Kod njih je hiking daleko razvijeniji nego kod nas i staza ima na sve strane ali opet treba imati čeličnu volju i vrhunsku kondiciju zbog zahtjevnog terena. Ja sam svojevremeno računao koliko prosječno godišnje propješačim jer mi se činilo da malo prebrzo derem cipele i to je sitnica prema njima.
Ako netko prođe rutu za 6 mjeseci to je 180 dana pa podijeli 5000 km što daje preko 20 km dnevno u prosjeku i to ne po ravnom terenu.

da, koliko sam skužio većina ljudi koji se bave takvim planinarenjem je dala otkaze na regularnim poslovima i rade samo sezonski kako bi ostatak godine imali novaca za takve pothvate..
no, čak i nije stvar u kondiciji, više je stvar glave jer treba takav put i toliko dug psihički podnijeti..
većina ljudi odustaje u prvih tjedan dana i uglavnom budu pretovareni sa stvarima.. ove iskusnjare putuju ultra-light, noseći 10kg najviše i opskrbljujući se po putu.. prosječno se potroši između 4-6,000 dolara za preći jednu takvu dionicu u potpunosti..
kažu da se dosta razlikuje od običnog "backpacking"-a kako oni to nazivaju valjda misleći na klasično planinarenje..

jedino što mi se ne sviđa, što su svi nabrijani te staze završiti u tih 6-8 mjeseci, da ih ne uhvati zima gore pred Kanadom..

Gledao sam dokumentarac sniman od dvojice sudionika koji su prehodali Pacific Crest Trail....fascinantno.
4000+ km je veliki put i autom prijeći a kamoli prehodati.
Gledao sam njihovu opremu-ništa specijalno,samo normalna outdoor oprema i odjeća.Hehehe služili su se istim "trikom" kao i mi nedavno-slali su popunu sa hranom i opremom poštom ispred sebe da ih čeka.
Sada nakon pregažene velebitske ture od jadnih 115 km mogu reći da je psiha presudna,naravno,uz dobru ekipu a sve drugo je lako rješivo.
Gledam podršku koju su imali od nepoznatih ljudi i dobru vibru cijelim putem dok bi te kod nas tretirali kao beskućnika,zgubidana i sumnjivog tipa.
Kod mene bi vjerojatno "pao" otkaz na poslu,Centar za soc skrb bi mi oduzeo djecu itd.

ima tamo likova što su opasno zabrijali na to.. ima 30 i nešto zabilježenih ljudi koji su 3 puta prehodali "samo" Appalachian, a ima ih i što imaju sve tri ture..
čitao sam da treba jako puno planiranja ako misle slati tako hranu i opremu da ih čeka, te se većina odlučuje na jednostavniju soluciju, a to je opskrbljivanje po putu u hodu..

Zato i jesam prvo napisao da moraju imati čeličnu volju.
Naravno da se dovijaju na sve moguće načine i ne tegle svu opremu cijelom rutom što bi samo dodatno usporavalo, umaralo i frustriralo pa zato i odustaju oni teško natovareni. Nešto kvalitetnija oprema da se manje haba i imaš dodatnu sigurnost kako se ruksak neće raspasti ili šator razletjeti pod prvim jačim vjetrom, a ostalo volja i tabananje što u stvari i jeste cilj nabiti što više km u što manje vremena. Kad bi čovjek išao takvu turu da stane ponešto fotkati, odmoriti se, ostati još koji dan na mjestima koja mu se svide trajalo bi godinama jer zime su gadne pa sasvim opravdano bježe prije kanadske zime koja rano počne, a kasno završi.
Što se hrane tiče kod njih je situacija daleko bolja nego kod nas jer je takav vid turizma izuzetno razvijen, a svi nacionalni parkovi imaju trgovine. Iako je i kod njih kriza oni su izuzetno migratorska nacija pogotovo zimi prema jugu i obrnuto, a sezonski posao nešto posve normalno.

Ja bi se zadovoljio i da jednom u zivotu prodjem cijeli VPP u jednom komadu, a o ovome je lijepo gledat dokumentarce.

sam u šumi je napisao/la:Ja bi se zadovoljio i da jednom u zivotu prodjem cijeli VPP u jednom komadu, a o ovome je lijepo gledat dokumentarce.

Da se meni nekako iskobeljati iz ovog kreveta.
Kako je vrijeme promjenljivo tako je i mene uhvatilo da ne mogu ni gledati dokumentarce.

koliko je vruće jedino se i može ležati i buljiti u nešto..

sam u šumi, vjerojatno im apetiti rastu.. ovi thru hikeri kažu da im vikend planinarenja više ne predstavljaju zadovoljstvo.. da im je čak taj thru hike pokvario obično planinarenje..

da moze biti, kad nesto postignes par puta, vise ti ne prestavlja isti uzitak i onda trazis druge teze ciljeve, to je valjda u prirodi ljudi. zato je dobro imati male ciljeve.
A u Hrvatskoj mi pada na pamet da bi se mogli spojiti VPP i neki uzduzni planinski put preko Dinare, to mi se cini dobra ideja. I nazvati ga velebitsko dinarski planinarski put. naravno pod uvjetom da se razminiraju minski sumnjiva podrucja. Iako to i dalje nije ni priblizno ovome ali za Hrv sasvim dovoljno.

pirat je napisao/la:jedino što mi se ne sviđa, što su svi nabrijani te staze završiti u tih 6-8 mjeseci, da ih ne uhvati zima gore pred Kanadom..

Pa što ne krenu od sjevera prema jugu?  


Evo i kod nas knjiga, ako je to to?
http://www.svijet-knjige.com//proizvod/7752/DIVLJINA-PUTOVANJE-ZIVOTA-NA-STAZI-PACIFICKIH-VRHOVA

Hajdemo maštati: Od Neretve, Ploča na Bijakovu (Biokovo, op.a.), pa preko Vrulje na Omišku dinaru, preći Cetinu preko Pavića mosta (ili možda pregaziti preko nje u Radmanovim mlinicama), popeti se na Mosor, spustiti na Dugopolje, pregaziti Sinjsko polje, Kamešnica, Dinara, Velebit, Kapela, Risnjak?

To bi bilo možda nekih 400 km, fantastičan poduhvat i neviđeni zazov. Nekih 20 - 30 dana, ili možda i više?

puls je napisao/la:

pirat je napisao/la:jedino što mi se ne sviđa, što su svi nabrijani te staze završiti u tih 6-8 mjeseci, da ih ne uhvati zima gore pred Kanadom..

Pa što ne krenu od sjevera prema jugu?  

mislim da im je to tradicija i da se vode polemike oko toga..

http://www.pcta.org/discover-the-trail/long-distance-hiking/northbound-vs-southbound/

http://www.examiner.com/article/northbound-vs-southbound-an-at-thru-hiker-s-first-real-decision

malo ljudi se upušta u takve ekstremne podhvate, ali ništa nije nemoguće.

svojedobno sam s ekipom hodao od zagreba do mora, preko žumberka i kapele do novog vinodolskog, pa onda kasnije sličnom turom organiziravao tzv. mtb mega turu od zagreba, samo što smo onda grebenom kapele išli do vratnika, pa na krasno i dalje preko štirovače, položina i ledenika spustili se do karlobaga.

kod tkvih junačkih podhvata je najveći problem je logistika, zato što ako sve što ti treba na takvom putu pretvoriš se u tegleću marvu, pri čemu nema baš nekog zadovoljstva.

Frenky je napisao/la:
kod tkvih junačkih podhvata je najveći problem je logistika, zato što ako sve što ti treba na takvom putu pretvoriš se u tegleću marvu, pri čemu nema baš nekog zadovoljstva.

zato sa sobom povedes tovara i problem riješen. I usput imas i drustvo ako ides sam.

Frenky je napisao/la:malo ljudi se upušta u takve ekstremne podhvate, ali ništa nije nemoguće.

1500-2000 ljudi pokusa svake godine na svaku od ove 3 rute, manje od 20% ih zavrsi, znaci oko 150 ljudi godisnje

pirat je napisao/la:

Frenky je napisao/la:malo ljudi se upušta u takve ekstremne podhvate, ali ništa nije nemoguće.

1500-2000 ljudi pokusa svake godine na svaku od ove 3 rute, manje od 20% ih zavrsi, znaci oko 150 ljudi godisnje

pa eto..

pirat je napisao/la:

Frenky je napisao/la:malo ljudi se upušta u takve ekstremne podhvate, ali ništa nije nemoguće.

1500-2000 ljudi pokusa svake godine na svaku od ove 3 rute, manje od 20% ih zavrsi, znaci oko 150 ljudi godisnje

Ne volim sitničariti, ali samo da razjasnim: 20% je 300-400 ljudi  

sam u šumi je napisao/la:
zato sa sobom povedes tovara i problem riješen. I usput imas i drustvo ako ides sam.

Sada zamišljam onog kompića od Grizzly Adamsa...

Zanimljiva ideja, imaš odmah i curu....

Frenky je napisao/la:kod tkvih junačkih podhvata je najveći problem je logistika, zato što ako sve što ti treba na takvom putu pretvoriš se u tegleću marvu, pri čemu nema baš nekog zadovoljstva.

Misliš da ti ameri uživaju.
Možda u dokazivanju da mogu ali 6 mjeseci svaki dan po divljini i svakakvom vremenu preći preko 20 km meni baš ne izgleda neko zadovoljstvo. Pretvorili su se u maratonce kojima uz stazu daju boce s vodom da ne dehidriraju. Zato im i odustaju oni koji ponesu više tereta jer jednostavno vide da ne mogu izdržati takav luđački tempo, a ne idu da bi išli i uživali nego da bi sebi (i drugima) pokazali da to mogu što se skroz razlikuje od naših pohoda planinama. Da mi imamo neku jako dugačku rutu uređenu kao što je Velebit gdje imaš skloništa i vodu logistika ne bi bila toliki problem jer hranu možeš kuhati i nositi u konzervama za više dana dok je voda teška i ne možeš je nositi dovoljno.

Hombre je napisao/la:

Frenky je napisao/la:kod tkvih junačkih podhvata je najveći problem je logistika, zato što ako sve što ti treba na takvom putu pretvoriš se u tegleću marvu, pri čemu nema baš nekog zadovoljstva.

Misliš da ti ameri uživaju.
Možda u dokazivanju da mogu ali 6 mjeseci svaki dan po divljini i svakakvom vremenu preći preko 20 km meni baš ne izgleda neko zadovoljstvo. Pretvorili su se u maratonce kojima uz stazu daju boce s vodom da ne dehidriraju. Zato im i odustaju oni koji ponesu više tereta jer jednostavno vide da ne mogu izdržati takav luđački tempo, a ne idu da bi išli i uživali nego da bi sebi (i drugima) pokazali da to mogu što se skroz razlikuje od naših pohoda planinama. Da mi imamo neku jako dugačku rutu uređenu kao što je Velebit gdje imaš skloništa i vodu logistika ne bi bila toliki problem jer hranu možeš kuhati i nositi u konzervama za više dana dok je voda teška i ne možeš je nositi dovoljno.

hombre, na velebitu i kod nas općenito ima vode na svakom ćošku, a hrana je ustvari teška, normalan čovjek pojede oko 2kg dnevno, kad sve zbrojiš.

puls je napisao/la:
Ne volim sitničariti, ali samo da razjasnim: 20% je 300-400 ljudi  

hehe, bas sam mislio hoce li tko primjetiti.. pise manje od 20% s tim da nisu na sve 3 ture bas od 1500-2000

Hombre je napisao/la:Pretvorili su se u maratonce kojima uz stazu daju boce s vodom da ne dehidriraju. Zato im i odustaju oni koji ponesu više tereta jer jednostavno vide da ne mogu izdržati takav luđački tempo, a ne idu da bi išli i uživali nego da bi sebi (i drugima) pokazali da to mogu što se skroz razlikuje od naših pohoda planinama.

i meni se taj natjecateljski dio ne sviđa, nema mi gušta u takvom jurenju toliko dugotrajnom..

u konstruiranju je via dinarica

true-hike i ultralight backpacking proucavam zadnjih godinu dana i zato nisam bas aktivan na ovom forumu...

To je ekipa koja ima max. 10 kg opreme al samo opreme koja im treba i hranu svu dehidriraju ( jer onda npr te 2kg postanu 700g).
Cijela ta prica Th i ultralighta je u glavi.. njihov cilj je nosit onolko opreme kolko ti stvarno treba. Na primjer ak ste gledali oni uopce nemaju nozeve (osim jednog malog foldera).
To je totalno drugaciji nacin razmisljanja neg planinarenje, survival, bushcraft ili nesto drugo.

i kako napreduje..?

ne svidja mi se bas ta filozofija ultralight backpackinga, vidio sam cak da neki recimo nakon jela vodu kojom isperu posudu nece proliti nego popiti, neki su cak isli ovim rutama i po putu se opskrbljivali viskovima koje bi ostavljali prenatrpani backpackeri, jedan je cak i ruksak tako nasao

glock je napisao/la:u konstruiranju je via dinarica

tko se time bavi, neko planinarsko drustvo ili?

ma to je bas luda ekipa... ne rade svi to tako hahaha
Ja ciljam prema ultralight prvenstveno iz razloga '' Zasto da se mucim i nosim 15kg na leđima ako mogu imat 7-8 jednog dana 5'' jer sam onda vise povezan s prirodom i ne razmisljam cijelo vrijeme o bolovima u leđima i ne umirem po stazi.

Ja sam u zadnjih 6mj smanjio backpack sa 65l na 32l i sa 15 kg na 6-7kg i jako sam sretan zbog tog...
Većinu stvari sam sam napravio (backpack,hammock,cerada,cooking kit itd).

Do sad sam prešao 2 ''velike'' ture od 114 i 100 km .. u roku 3-4 dana

meni je ok light backpacking, jer ipak se ne želim odreći nekih komoda ali ih mogu pokušati smanjiti na najmanju moguću težinu.. recimo 3 najteže stvari, ruksak, šator, vreća.. ovisi u kojim uvjetima planinariš, koliko sam primjetio većina ultralightaša planinari po ljeti jer zima iziskuje dodatnu opremu, a samim tim to znači i dodatnu težinu..
tako da ako ideš zimi, već sa te 3 stvari, možeš imati najlakšu opremu koja je uz to znatno skuplja nego teža, češ nakupiti 5-6kg bez problema, a onda još hrana, voda, ostale sitnice..

nego gdje si to prešao, gdje si spavao, što si jeo..? zašto nema to u nekim reportažama?   

@vens postoje ljudi, a kao što znamo, ultramaratonci npr., koji pretrče velebitski ultramaraton od 100 km za cca 14 sati, ne noseći pritom osim vode i eventualno šuškavca apsolutno ništa.

ne vjerujem da ti spadaš u te iako naravno na forumu svatko ima pravo napisati na svakoj temi, pa i ovoj ono što misli ili ono što misli da zna..

6-7 kg? mali "racing" deuter ruksak u koji stane mjehur sa 3l vode, ima preko kile, voda 3kg, da od jela nosiš samo 3 vrećice paštarija, tri konzerve tune, pola kruha i 10 energetskih pločica, to je još skoro 2kg, neki flis, šušavac, neke hlače i veš za koje neznam kako bi uz pobrojano stale u deuter s početka priče i evo nas na 6-7kg, bez onog što ti zoveš hammock,cerada,cooking kit itd, što god to bilo.

i ja osobno sam pristalica što laganije opreme, danas hvala bogu postoji takva i dostupna je običnim ljudima, kao i gotov dehidrirana hrana, koja je dostupna u svim marketima (paštarije, rižota, juhe i sl.
optimalna težina ruksaka nebi trebala prelaziti 15% težine onog koji ga nosi. dakle 12-15kg, a za zimsku turu i koja kila više. da bi se to postiglo treba paziti na svaki gram i to doslovno, kao i imati svijest o tome da u brdu nema komfora kao kod kuće.

da se vratim na temu..

svatko od nas ide u prirodu i brdo s određenim ciljem.

neki idu rekreativno, jednostavno da bi uživali u promjeni u odnosu na svakodnevicu, neki idu radi zdravlja i kondicije, neki idu radi izazova i da bi se dokazali, a ovi iz uvodnog da bi pobjedili sami sebe.

mislim da ništa što je preekstremno nije dobro, zato što ugrožava zdravlje i život.

Frenky je napisao/la:
mislim da ništa što je preekstremno nije dobro, zato što ugrožava zdravlje i život.

pametno rečeno.

via dinarica je un projekt koji bi spajao dinaride Hrvatske,BiH i Crne Gore.Stanica gorskih vodiča ZG je uključena u to i još se vrše izviđanja i projektiranja na terenu.
Frenky,rekord velebitske stotke je 15.53,Goran Lesjak,i još bi bio brži pola sata da ga nije magla zeznula na Vaganskom.Ove godine će biti još teže,staza se spušta i na Bunovac pa natrag gore na greben,dolaze neke jače marke trail utrka pa će biti zanimljivo vidjeti kako se snalaze na velebitskom kršu.Markirali smo nešto prošli vikend,bilo je opako vruće.