Poplava u Gunji - iz prve ruke...

Cijeli tjedan planiram napisati moja iskustva iz Gunje, ali u svoj strci i zbrci, nisam stigao ranije. Nadam se da će vam svejedno biti interesantno!

Dakle, za početak, član sam Državne interventne postrojbe - tima za spašavanje iz vode, koji djeluje u sklopu DUZS-a. Inače sam i ronioc sa dvije zvjezdice, pa je bilo logično da su mene i moje prijatelje ronioce pozvali iz DUZS-a da se uključimo kad se oformljavao specijalistički tim u Osječko-baranjskoj županiji.

Proteklih nekoliko godina obučavani smo na raznim situacijskim vježbama upravo za obranu od poplava, spašavanje ljudi i životinja, traganje za unesrećenima i mrtvima itd. Vježbe su također uključivale protokole za slučaj da se sumnja na kemijsko zagađenje te razne druge simulacije.

Prošli četvrtak u 1 ujutro dobili smo poziv za mobilizaciju i u petak ujutro je jedan tim poslan u Pleternicu da pomaže oko nasipa i ispumpavanja podruma. Situacija je bila stabilna i činilo se da će Hrvatska proći puno bolje nego susjedna BiH i Srbija. Međutim u subotu popodne dobili smo opet poziv da u roku od pola sata moramo biti spremni za polazak u Rajevo Selo i Gunju jer je nasip probijen. Na ulaz Gunju smo stigli oko pola 6 i nakon početne zbrke gdje tko što kako, oko 6 sati smo počeli izvlačiti prve ljude iz kuća. Osim nas u selo su stigli i GSS-ovci i vojska, policija i nekoliko ekipa hitne pomoći.

U tom trenutku je još uvijek samo polovica sela bila poplavljena. Cesta koja dijeli selo po pola i koja je dignuta otprilke 1,5 m u odnosu na kuće služila je kao prepreka. Iako se evakuacija ljudi iz kuća neposredno uz cestu činila jednostavnom (ubaci čamac, dva zamaha vesla i eto te kraj kuće) već su tu počeli prvi problemi. Potopljene ograde, mutna voda i hrpe plutajućeg smeća predstavljale su uvod u ono što će nas pratiti ostatak akcije.

Naš tim od 7 članova + zapovjednik raspolagao je s jednim čamcem, jer smo veći dio opreme dan ranije poslali u Slavonski Brod s obzirom da se tamo strahovalo na popuštanje nasipa. Odlučeno je da u čamac ide nas četvero, a ostali će evakuirati ljude iz nepotopljenih kuća i raditi na prihvatu civila koje mi izvučemo. Zvuči puno da nas je četvero u čamcu, ali s obzirom na uvjete koji su vrlo brzo natupili, pokazalo se da je to bila pametna odluka.

Čim je pao mrak, operacije spašavanja postale su desetorostruko kompliciranije. Voda je nezaustavljivo rasla, doslovce je rijeka tekla kroz selo, noseći sa sobom teško opisive količine krupnih predmeta, bačvi, balvana, automobila, stolova i ormara, kokošinjaca i sve ostaloga što je moglo plutati. U dijelu sela koji je bio pod vodom isključena je struja, pa smo ubrzo, uz sve navedeno, radili u mrklom mraku, osvjetljavajući okolinu samo naglavnim lampama koje smo na svu sreću ponijeli. Kretanje čamcem svodilo se na beskonačno kombiniranje rada motora, veslanja, odgurivanja, hvatanja za kuće, zaobilaženja... U jednom nas je navratu vodena bujica odgurala u obližnju šumu i bacila na neke potopljene stogove sijena, jedva smo se iščupali veslajući "uzvodno". Propeler nam je stalno kupio razne predmete, a opet nismo mogli bez motora prijeći veće dionice.

Bilo je puno problema sa pogrešnim informacijama o kućama koje treba evakuirati. Također, nitko od nas nikada prije nije ni bio u Gunji, a to nije malo selo, pa smo za snalaženje po selu i provjeru informacija uposlili nekolicinu muškaraca koji su ostali u Gunji pomoći. Oni su uglavnom bili upućeni gdje ima starijih ljudi, nepokretne djece i koje su kuće bile prve na udaru bujice. Ponekad smo ih uzimali kao vodiče u čamac, a također je bilo situacija u kojima bi nas zabrinuta rodbina na cesti molila da idemo s njima do kuća pokupiti mame, tate, bake, djedove... To smo naravno i radili.

Oko 10 sati navečer, situacija u selu je postajala sve kaotičnija i sve opasnija. Ljudi su očekivali da će voda stati, ali razina je naočigled rasla i kuće koje su samo sat vremena ranije izgledale posve sigurne, odjednom su se našle ugrožene.

Moram reći da je zapravo glavni uzrok činjenice da je toliko ljudi ostalo zarobljeno u kućama taj što jednostavno nisu ozbiljno shvaćali upozorenja da se evakuiraju. Oni koje smo tijekom noći vadili iz kuća uglavnom su i sami rekli da je policija išla po selu i megafonima pozivala ljude na evakuaciju. Dio ih je poslušao, ali puno ih je odlučilo ignorirati upozorenja. Tu je možda i pogreška što policija nije izdala direktnu naredbu da se selo evakuira, umjesto da se ljude "poziva" da bježe. No, lako je biti general poslije bitke... Bilo je i slučajeva da su ljudi potrpali u aute žene i djecu, odvezli ih malo izvan sela i onda se vraćali nazad u kuće u kojima su potom ostali zarobljeni dok su pokušavali spasiti materijalne stvari i stoku. Kad smo kod toga, teško je opisati jezivu atmosferu u selu, mrkli mrak, tišinu koju presjecaju samo neprekidno jaukanje krava, skvičanje svinja i zapomaganje ljudi s krovova i tavana.

Inače, na vježbama proteklih godina imali smo upravo simulacije takvih situacija, statiste koji su se ponašali dezorijentirano, glumili ozlijeđene, bacali se iz čamaca i slično, tako da ne mogu reći da nismo bili pripremljeni na ono što smo vidjeli, ali je ipak drugačije kad znaš da nije u pitanju vježba i plaćeni glumci, nego da su u pitanju ljudski životi.

Naša operacija je uglavnom išla na način da bi s glavne ceste porinuli čamac u sporedne ulice, spuštali se do kuća koje je trebalo evakuirati, a potom bi se istim putem vraćali, nosili čamac ulicu dalje i ponavljali proceduru. Kako je noć odmicala, tako smo dobijali pozive na sasvim suprotni kraj sela, pa smo nekada zbog bržeg djelovanja na rukama nosili čamac u trku i po 700-800 metara, što je sve naravno bilo užasno fizički iscrpljujuće. Ne moram ni spominjati da smo praktično stalno bili u vodi, a iako smo imali suha odijela za voditelje čamaca, s vremenom se u njima nakupilo i vode i znoja, a temperatura zraka bila je dovoljno niska da se ledi dah. U vodu smo morali ulaziti jer na puno mjesta nije bilo moguće prići kućama iz kojih smo trebali izvući ljude. Onda bi doslovce vezali čamac za ogradu, ulazili u vodu, pa na ramenima nosili ljude do čamaca. Usput smo "mobilizirali" neke ljestve kojima smo ljudima pokušavali olakšati ulazak u čamac. Treba imati na umu da je bilo puno starijih ljudi koji su se teško kretali i inače i za koje je bilo nemoguće da se npr. sami spuste s balkona u čamac ili popnu s naših ramena preko ruba čamca.

Isto tako je nemoguće ostati ravnodušan na suze, na bake koje mole krunice dok ih nosite kroz potopljeno dvorište, na mrtvu stoku koja pluta oko vas, na izbezumljene poglede ljudi koji su ostali bez svega. Na mahove je situacija izgledala kao scene iz rata, jer su ljudi napuštali kuće doslovce s plastičnim vrećicama u rukama u koje su potrpali suhu odjeću i dokumente. Bilo je i onih koji nisu uspjeli spasiti ni toliko. Među zadnjima koje smo izvukli bila je starija gospođa koju smo izvukli doslovce bosu i njena dva sina koji su bili samo u donjem rublju. Imali su sa sobom jednu svijeću.

Događale su se i situacije u kojima bi mi pokušavali proći do jedne kuće, a naišli bi na balvane preko cijele ulice koje se nije moglo zaobići, a s druge strane bi bili HGSS-ovci koji su htjeli na našu stranu. Pa bi jedni drugima doslovce preko prepreka dovikivali kud da tko ide i mijenjali zadatke u hodu. Najstrašnije je što u trenutku kad je bilo jasno da će voda potopiti cijelo selo i da nema govora o zaustavljanju rasta razine, i dalje smo se susretali s ljudima koji su nam s balkona vikali da odbijaju evakuaciju da pod svaku cijenu ostaju u kućama. Nama su u takvim situacijama ruke vezane, ne možemo prisilno evakuirati ljude, pa smo ih uglavnom pokušavali urazumiti, objasniti da su im životi u opasnosti. Neki bi poslušali, neki bi tvrdoglavo odlazili natrag u kuće.

S druge strane, imali smo i ljude koji su na cesti hodali za nama i preklinjali nas da ih vratimo nazad u kuće. Neki su tvrdili da žele uzeti odjeću, stvari, neki da nisu zaključali, neki da su im tamo roditelji i da žele biti s njima, neki da moraju otvoriti svinjce i da im se životinje utapaju. To naravno nije dolazilo u obzir, jer naš je prioritet bio maknuti ljude iz sela, a sa svakim odlaskom smo doslovno riskirali živote. Nije imali nikakvog smisla riskirati ozljede da bi nekoga vratili u potopljenu kuću, samo da bi ga 10 minuta kasnije opet vraćali nazad, pogotovo jer je u potopljenom selu bilo puno ljudi koji su čekali na evakuaciju. Bilo je i teških situacija, jedna trudna gospođa preklinjala nas je u suzama da joj pomognemo spasiti stvari iz kuće u kojoj sama živi i koju je tek obnovila i opremila očekujući rođenje djeteta. Podigli smo na viši nivo što smo mogli, gospođu nagovorili da ode s kolima hitne pomoći, a onda nastavili spašavati dalje.

U središtu sela vojska je pokušavala izvući jedan veliki vojni kamion koji se pokvario i koji je blokirao ulicu u kojoj je više čamaca spašavalo ljude. Bilo je puno pripadnika raznih službi, koji su svaki na svoj način pomagali oko evakuacije stanovništva. Mi smo pak odjurili skroz na kraj sela, na sami granični prijelaz, gdje nas je jedan čovjek molio da s njime odemo po njegovog oca. To smo i učinili, a iako se on isprva nije htio evakuirati, na naš nagovor smo ipak uveli u čamac njega i njegovog psa. O tome koliko je brzo voda rasla možda najbolje svjedoči podatak da kad smo krenuli smo prošli ispod krošnji drveća, a na povratku više nismo mogli istim putem nego smo morali tražiti alternativne rute. Voda je u tom trenu počela polako prelaziti cestu na kojoj su nam bili parkirani naš kombi sa prikolicom za čamac te autobus. Granični prijelaz je bio napušten, kao i sve druge kuće, osim nas više nije bilo nikog od službi i dobili smo naredbu da se smjesta evakuiramo jer bi mogli i sami zaglaviti.

No, mi smo već 20 minuta dovikivanjem komunicirali s jednim djedom koji je bio zarobljen u kući svega 100-njak metara od ceste i kojem smo obećali da dolazimo po njega. Nekako smo uvjerili zapovjednika da nam dopusti da pokušamo spasiti još i njega, skočili smo u čamac, veslali sumanuto, u roku od 2 minute bili na balkonu, spustili djedu u čamac i svom snagom upalili motor... Koji je radio ravno 10 sekundi i stao uz glasni "tup". Bilo je jasno da smo nešto zakačili, ali srećom već smo uhvatili dovoljno brzine pa nas je voda odnijela do ceste preko koje je sada već tekla prava bujica, noseći razne predmete i prelijevajući na drugu stranu sela. U trku smo djedu prenijeli u naš bus, digli čamac i krenuli kroz bujicu koja je sad već dosezala ulaz u bus. Iza nas se gasila rasvjeta, a mi smo dobili naredbu da se operacije spašavanja prekidaju do jutra zbog opasnosti za same spasioce.

Inače, u tom trenutku smo svi željeli ostati i spašavati ako treba cijelu noć, ali bilo je jasno da smo već na izmaku snaga. Također, premda su nas na vježbama tisuću puta drilali da je osobna sigurnost na prvom mjestu, jer bilo kakva ozljeda znači da imaš jednog spasioca manje i jednog unesrećenog više, ponešeni atmosferom i adrenalinom, često smo to zaboravljali.

Eto, ovo sam ovako malo zbrkano napisao, jer je jednostavno cijela akcija bila takva. Želim reći da ovoga puta mediji ne pretjeruju i da je zaista riječ o prirodnoj katastrofi kakvu kod nas još nismo vidjeli. Stoga, ako ikako možete pomoći - pomozite, jer ljudi su doslovce izgubili sve.

mislim da si dobro i vjerno opisao jednu katataklizmičku situaciju, onako, iz prve ruke.

zahvaljujući ljudima poput tebe, koji svoje slobodno vrijeme često provode u vježbanju i usavršavanju vještina i znanja u spašavanju, nije bilo više žrtava.

moram primjetiti, a i iz tvog opisa je vidljivo da je zakazala vlada rh, koja nije, uopće, a kamo li na vrijeme proglasila izvanredno stanje, što je dobrim dijelom i dovelo do situacija koje si opisao.

na sreću, ljudska solidarnost nije zakazala.

Strašno, mislim da se tako nešto ne pamti i jedino mi je žao šta Hrvatska nemože biti tako ujedinjena uvijek,a ne samo za vrijeme kataklizmi ili rata...

Ko vam je instruktor u spašavanju bio?

Frenky, slažem se da je bilo propusta i definitivno treba dobro istražiti zašto se neke zaista elementarne stvari nisu napravile. Neki od ljudi koje smo spašavali su tvrdili da im nije dovoljno jasno prezentirana opasnost, da nisu svirale sirene za uzbunu i da jednostavno nisu znali što se sprema. Ipak, mislim da je najveće pitanje zašto je došlo do pucanja nasipa i ima li istine da je uzrok tome ilegalno vađenje pijeska i šljunka u blizini nasipa. Jer praktično da nije pukao nasip u Rajevom Selu, Hrvatska bi ove poplave preživjela bez ikakve veće štete. Nažalost, moram reći i da se iz godine u godinu drastično režu sredstva iz proračuna za DUZS, Civilnu zaštitu i specijalističke timove. Vidim po medijima da su kolci naoštreni i da se samo traži kog će se nabiti na stup strama. Pogotovo se ističe kako je vojska odigrala veću ulogu od ostlaih službi, a ja na to samo mogu reći da me to uopće ne čudi jer su jedva opremljeni specijalistički timovi, a kamoli redovna civilna zaštita. Mi ne raspolažemo ni sa kamionima ni sa amfibijama ni sa logistikom ni bagerima ni ničim sličnim. I naravno, mi smo dobrovoljci, ljudi koji za to što radimo nismo apsolutno ni na kakav način kompenzirani, što uostalom ni ne tražimo.

Ikarus, imali smo više instruktora, obično stranaca na vježbama, a dio obuke se prođe i kad se polažu ronilačke kategorije.

Svaka cast stari.. Fala na postu..

Ja i kolega smo se sad vratili s volontiranja iz Županje tamo smo došli u četvrtak do danas...
Ja ću reč samo kratko jel sam mrtav pozitivne strane...

1. Nismo imali 15 minuta od pola 8 do 22 sata da iz nečeg nismo iztovarivali stvari
2. Kolko mladih i djece volontira, nevjerovatno u pozitivno smislu!!!!
3. Da ću tolko ljubitelja nogometa bojsi torcida, armada i ko zna ko još biti na jednom mjestu stajat rame uz rame i krvnički radit na suncu to nisam mogo očekivat! Povlačim sve ružne misli o njima koje sam imao (pošto nepratim nogomet).
4. Lokalci su nam furali narezke, kavu i kolače za 10!

To je onako na brzaka kaj me oduševilo ta tri dana tamo!

sad sam dobila jedan mail..što mislite;
VO JE STRAŠNO !!!

SKRIVAJU SE TOČNE INFORMACIJE O STANJU U NAJTEŽE POGOĐENIM PODRUČJIMA!!!

Upravo sam dobila direktan izvještaj o stanju u mjestima Gunja, Drenovci, Vrbanja, Rajevo selo. Ovo što gledate na televiziji i u novinama nije pravo stanje stvari na terenu.Snima se samo ono što se dogovori unaprijed, i to sa samog ulaza u ta mjesta, dublje u mjesto se ne ide. Policija ne da svakome da uđe sa pomoći u ta mjesta.

Volonteri koji su mi direktno s terena sada prenijeli informacije su u potpunom šoku. Ovo je istina o stanju u tim područjima: U mjestima gore nabrojanim nema ni hrane ni vode, kako za ljude tako i za životinje. Jedino u Gunji nešto malo, ostali su gladni i žedni! GDJE SU ŠLEPERI KOJE ŠALJEMO PUNI HRANE, VODE I ODJEĆE, LIJEKOVA I POTREPŠTINA ZA TE LJUDE KOJI SU TAMO OSTALI??? Vojska koja je tamo čuva nasipe, sjede i piju pivo, i eventualno se malo provozaju amfibijom gore dolje.

Policija sjedi u kombijima u hladu, i samo kontrolira tko ulazi i izlazi. Procedura da uđete u ta mjesta je rigorozna, i k tome još maltretiraju volontere koji su odabrani da smiju ući (ne puštaju sve). Pred dva dana vratili su kombi sa hranom, vodom i potrepštinama, te roniocem koji je došao u pomoć.

Lešine leže po cesti, nitko ih ne miče, i samo je pitanje dana kada će se proglasiti karantena. Vojska i policija zabranjuje snimanje i slikanje, te prijete da će zabraniti svima ulaz u ta mjesta ako netko nešto objavi. Snimke i slike koje su volonteri uspjeli napraviti ću dobiti do navečer, i postaviti ovdje ispod posta, da se vidi prava istina. Izvjestitelji s terena za televizije, slikaju se u čizmama i maskama ispred zgrade općine i puštaju samo strogo dogovorene snimke na TV (one gdje ljudi urlaju i vrište za pomoći ne puštaju na TV), uopće ne ulaze na područje gdje se vidi sva strahota posljedica poplava. Također, par volontera iz udruga za zaštitu životinja je ušlo bez ikakve hrane, vode i lijekova za životinje, došavši se tamo samo poslikati. Ljudi i životinje su izbezumljeni, gladni i žedni. Životinje jedu lešine koje su rasute po cijelom području.

Svuda uokolo odjekuju urlici gladnih životinja. Prošlo je skoro 6 dana od poplave, a u Gunji, Drenovcima, Račinovcima i drugdje vlada opći kaos. U Račinovcima je 20-ak ljudi, u Gunji 10-ak, koji su ostali da spase nešto imovine što je ostalo i životinje. Jasno je da vlast ne želi pokazati pravo stanje, jer skupljeno je na tone pomoći i novaca, ali zašto lažu da je sve pod kontrolom kad nije. Nesposobni su i ne znaju uopće što treba raditi. Zakazale su sve službe zadužene za zaštitu i spašavanje. Šef civilne zaštite se naslikava po Parizu dok ljudi i životinje stradavaju. Ovo je sramotna država, sramotna vlast, i sramotne službe koje primaju plaću i ne rade svoj posao. Da nije hrabrih HGSS-ovaca na terenu, ljudi koji su se samoorganizirali i volontera bilo bi još i gore. Ali pitam vas ponovo- GDJE SU TI NOVCI, GDJE SU TI ŠLEPERI POMOĆI KOJE CIJELA HRVATSKA ŠALJE U POPLAVLJENA PODRUČJA????? P.S. Ukoliko želite zaista pomoći, preporučam obaviti svu birokratsku proceduru, pribaviti sve dozvole, i odite direktno na teren, jedino tako pomoć za ljude i životinje sigurno stiže! Snimke i slike stižu do večeri.

naš Boris i Dražen su se jučer vratili od gore...nek se danas odmore, pa se nadam sutra susresti, čuti i vidjeti Borisa...

Ja ti mogu ovo reć ako te kaj tješi...

Posavski podgajci su poplavljeni samo s zapadne strane ceste, istočna je ok jel cesta glumi mali nasip i tamo se može normalno vozit do ulaza u Rajevo selo.
Ako prije Podgajaca skreneš prema Vrbanju po cest ikroz šumu zečji nasip drži da se voda nepreljeva preko ceste na jednom djelu, a Vrbanje centar je suh ko bartu kod dučana Ali na izlasku iz sela prema Drenovcima nepuštaju. To sam obišo s skuterom.

Cuga se pivo i sjedi u autima pod hladovinom i bahatost na visokom nivou od vojske i "nekakvih zaštitara" na punkotvima za kontrolu. Lokalna policija ljubazna i pristupačna s svim informacijama kaj te interesira i nisu zabranili nijedno slikanje.

Šleperi dolaze u Županju gdje sam volontiro bez prestanka, nezamisliva količina robe i hrane i pelena, ljekovi slabo. Konstantno voda izlazi na teren na paletama, a ekipe iz crvenog križa dolaze s određenim popisom stvari koji im treba i furaju po terenu. Ja sam bio na lokaciji kod Plodina u Županji i nemogu reč za druga mjesta osim u Sladorani gdje su radili do 2 unoči jel ih je cca 10 istovarivalo kamione.

U Otoku se skuplja u DVD-u gdje sam ostavio stvari kad sam dolazio i tamo su ljudi smješteni po kućama isto tako i po drugim mjestima je večina ljudi po kućama osim onih koji nemaju kamo su u dvoranama...

Eto tolko od mene zasad dok nestavim malo slikica kak se dela! :-)

Ekipa koju sam upoznao tamo su a da su došli volontirat su bili iz Pirovca, Bribira, Pule dečko 95. godište, i Poreča... SVI DO JEDNOG DOŠLI AUTO STOPOM jel nisu imali love za prijevoz, a htjeli su pomoč!

tonka je napisao/la:Upravo sam dobila direktan izvještaj o stanju u mjestima Gunja, Drenovci, Vrbanja, Rajevo selo. Ovo što gledate na televiziji i u novinama nije pravo stanje stvari na terenu.Snima se samo ono što se dogovori unaprijed, i to sa samog ulaza u ta mjesta, dublje u mjesto se ne ide. Policija ne da svakome da uđe sa pomoći u ta mjesta.

Volonteri koji su mi direktno s terena sada prenijeli informacije su u potpunom šoku. Ovo je istina o stanju u tim područjima: U mjestima gore nabrojanim nema ni hrane ni vode, kako za ljude tako i za životinje. Jedino u Gunji nešto malo, ostali su gladni i žedni! GDJE SU ŠLEPERI KOJE ŠALJEMO PUNI HRANE, VODE I ODJEĆE, LIJEKOVA I POTREPŠTINA ZA TE LJUDE KOJI SU TAMO OSTALI???

Tonka. Zar ne misliš da u poplavljenim selima ne bi smjelo biti nikoga jer je tamo sve zagađeno. Zbog mogućih bolesti odlučeno je da ronioci više ne smiju u vodu. Nabrojala si stotinjak ljudi ali ne i što je s onim tisućama koje su evakuirane. Zar vojska ne gradi novi manji nasip koji bi trebao omogućiti početak isušivanja tog područja. I vojska i policija rade ono što im je zapovijeđeno, a to je da stoje tu i ne puštaju nikoga osim onih s posebnom dozvolom. Ne bi valjda trebali jurcati po zagađenoj vodi tih mjesta i kupiti stoku. Ono što je vjerovatno je da je ta stoka žrtvovana. Veterinari i epidemiolozi su rekli svoje i struka se tu poštuje.
Razumijem da je koji čovjek ostao u tim selima ali previše je onih koji su otišli i ne vjerujem da bi uz sve društvene mreže i mogućnosti interneta bilo nemoguće objaviti da su gladni i žedni i da nema traga pomoći koju šaljemo.
Imam prijatelja koji živi u Vrbanji i kaže da je suho, da ima piti i jesti... koji usput kaže da nije ništa popljavljeno, da je nogometno igralište suho, da u Drenovcima nema poplave, da na putu iz Župpanje voda teče preko ceste jer je odvodni kanal ne može svu primiti, da se u Vrbanji osjeća smrad te vode u spačvanskoj šumi.

ja sam taj mail dobila, bio je adresiran na mene i još xxxx ljudi, niti ne znam tko ga šalje. ja osobno čekam susret s Borisom

tonka je napisao/la:ja sam taj mail dobila, bio je adresiran na mene i još xxxx ljudi, niti ne znam tko ga šalje. ja osobno čekam susret s Borisom

Ma bravo. Dobila si mail kojeg uopće ne znaš tko ga šalje i odmah poletila objaviti. Što nisi sačekala Borisa pa mu dala da ga pročita i kaže ti koliko u njemu ima istine jer barem on dolazi iz tih krajeva i neće te prevariti. Zar je teško malo promisliti svojom glavom prije nego se objavi post u kojem je možda točan djelić nego nasjedati na laži i poluinformacije. Idealan si medij za prenošenje panike i poluistina, a ovdje pokušavaš poništiti napor ljudi koji tu pomoć istovaraju, sortiraju i dijele.

Znači ovaj tekst kojeg sam pročitao možebitno da uopće nije točan?
Isto ću reći,ma bravo.

AHA, vi nikad niste dobili mail pa ga proslijedili, jel??? ja niš ne valjam, i ovo je samo jedna od mojih milijon gluposti koje svaki dan učinim, što svjesno, što nesvjesno....i vi šta god mi rekli nećete biti strogi prema meni kao što sam ja sama prema sebi...tako da znate, ja sam taj mail dobila, osoba je nečiji rod, moj nije, email je potpisan imenom i prezimenom, ja osobu ne znam...mail je uz mene dobilo još puno ljudi. šta mogu, najbolje me je sad kamenovati, pogotovo kad se vi svi lipo čudite mojoj gluposti, žao mi jer sam živa.
a i inače ovih dana nijednu drugu laž niste ni čuli, ni pročitali, osim ove ovdje, jel??? da, treba me kamenovati, nemam šta živjeti

Milijun ljudi po svijetu primaju "nigerijska pisma" od potpisanih osoba,znači da su i ta pisma istinita...?
Ja bi se pokrio po ušima a ne još beljio i glumio žrtvu,nitko te neće kamenovati i ne radi drame a drugi put provjeri izvore prije nekog takvog novog napisa.

Ajmo dalje natrag na temu,molim Vas.

Ne bih htio ulaziti u raspravu sa "mailom koji kruzi okolo", ali to su uglavnom nebuloze. Nitko nista ne sakriva, pa kamere ulaze u potopljena sela konstantno, snimaju ih hexacopterima iz zraka itd. ali morate razumjeti da su i vojska i policija dobile naredbe da provode preventivne mjere dezinfekcije zbog opasnosti pojavljivanja pandemijskih bolesti. Ja znam da je mnogima ovo sve novost, ali takve kontrole su najnormalnija stvar, kao i pranje automobila, osoba i predmeta koja se iznose iz pogodjenih podrucja. Postoje protokoli koji se u ovakvim situacijama aktiviraju i ovo nije nista cudno i nema govora o nikakvim zavjerama, sakrivanju i ne znam vec kakvim se sve glupostima ljudi ne daju zavarati.

To sto netko na punktu sjedi u hladu i pije pivo, ne znaci da nije na tom punktu vec 3 dana. Imajte malo razumijevanja za ljude koji su tamo od pretprosle subote. Situacija jest grozna, pogotovo sad kad su temperature skocile, ali barem voda polako opada. Lesevi zivotinja su pokupljeni koliko god je to bilo moguce. Nikome nije u interesu da dodje do sirenja zaraze.