Moje preživljavanje

Moj skroman dodatak ostalim topicima, nije preživljavanje u pravom smislu rijeći več prije moja glupost.

Jako dugo sam razmišljao o ovome što ću napisati.
Vidim da svi imaju neki doživljaj vezan uz preživljavanje pa rekoh sebi da i ja napišem par riječi o onome što se meni dogodilo 1993. godine u 11-om mjesecu.

To zapravo nije bilo neko preživljavanje već puka sreća. Te godine iz meni neobjašnjivih razloga krenuh iz Zagreba prema pl.domu Risnjak na Medvednici.Te godine u Zagrebu je pao veliki snijeg promet je bio u kolapsu, tiha jeza, na sebi sam imao štof jaknu, gojzerice koje su bile jako slabe i bez obzira na impregnaciju brzo bi se namočile.Od hrane samo kikiriki i malo čaja u termos boci. Želio sam onako na brzinu proći dio od Risnjaka pa do Hunjke,to mi je i uspjelo bez obzira na veliki snijeg koji je bio te godine na Medvednici, međutim to mi nije bilo dovoljno želio sam dalje.Na Hunjki sam vidio putokaz za pl.dom na Lipi pisalo je 2 sata ono što nisam računao je to da sam na Hunjki bio u 13 sati da je oblačno i zima te da mrak nastupa puno ranije nego ljeti, hodajući tako malo po malo osjećao sam sve veću iscrpljenost, i umor nisam više bio siguran dali da nastavim dalje ili da se vratim, jakna mi se počela lediti zapravo sav sam bio u ledu, propadao sam kroz snijeg na mjestima i do pasa i opet se izvlačio, hvatala me je panika što sada pa ja nisam normalan što mi je to trebalo i tako dalje.Ispred sebe nekih 200 metara dalje vidio sam dvije siluete nisam bio siguran što vidim ali sam se počeo derati koliko god sam mogao, siluete su se okrenule i pošle prema meni bio je to par cura i dečko koji su isto išli prema Lipi. Kada su došli do mene osjetio sam jak udarac u lijevu stranu lica to je bio šamar koji sam dobio od te cure, zaspao sam naslonjen na drvo taj šamar me je probudio i vratio u život siguran sam da nije bilo njih dvoje, sada nebi bilo ni mene.Bijela smrt tako to zovu kako sam bio blizu nje.U onom snijegu tražili smo markaciju prema domu na svu sreču netko je bacao petarde pa smo se po zvuku uspjeli orijentirati,zamalo smo promašili taj dom.Kada nas je voditelj doma ugledao odmah je donio čaj i deke tu noć imao sam mučninu i povračao sam.

Ovdje nema govora o zdravoj pameti ili o umijeću preživljavanja već o pukoj sreći.1994. završio sam planinarsku školu u njoj sam dobio osnove koje sam nadograđivao drago mi je da postoji ovaj forum. Mislim da je Luksa napisao da se sportom u svijetu bavi samo 10% ljudi a preživljavanjem još manje baš u tome je svrha i smisao ovog foruma.Ljudi pogledaju forum i teme, mnogi odu i ne vrate se samo pravi entuzijasti ostanu.

Obožavam prirodu i sada kada smognem vremena nosim veliku naprnjaču + taktički prsluk sa svim što smatram potrebnim za boravak vani. Ne smetaju mi čudni pogledi ljudi koji onako s strane gledaju što to ja nosim, nekima je to i smiješno meni te 1993 nije bilo do smijeha.Sada pušem na hladno, uvijek planiram, provjeravam, proučavam karte radim dodatne planove ako prvi ne uspije .Držim se one kada sija sunce spremi se za kišu.Nabavio sam dobru opremu i znam je iskoristiti.

Na forum gledam kao na riznicu znanja koje mogu iskoristiti i zbog toga sam svima Vama forumašima zahvalan.
Mislim da svi shvačaju poantu ove moje priče,moja supruga nije baš oduševljena sa ovakvim stvarima ali svaki puta kada smo vani kaže, čuj dobro da si ponio ovo, ili dobro da to imaš sa sobom itd.
Pa opet nekako blago gleda na po njoj moje huncutarije, jer zna da oboje imamo koristi od toga.
Za sebe i suprugu mogu reći da smo vukovi samotnjaci volimo mjesta gdje je teže doći i gdje ima malo ljudi, znali smo odlazit sa planinarskim društvom na koje kakve izlete ali nam je dosadilo da slušamo tračeve, i ostale gluposti koje ne spadaju u boravak u prirodi, da i ne govorimo o tome da je bilo “iskusnih” starih planinara zbog kojih smo skoro završili u gabuli, hvala više ne.Lako je iskočiti iz auta navuči gojze i u pl.domu dobro se napapati i popiti pa opet u tutač i nazad prema takvima osječam gađenje.
Neven

Pozdrav Nevene za tebe i tvoju suprugu,
hvala što si sa nama(a i sa onima koji ne vjeruju da im se to može dogoditi),podjelio dragocjeno iskustvu i priznao lakomislenost koja se i najiskusnijima dogodi i zbog koje i moramo učiti što više ali i doprinositi ovom forumu.
Život sprema iznenađenja i nije dovoljno misliti da se takve stvari događaju samo drugima.Na žalost događaju se svakodnevno i samo rijetki uspiju izvući živu glavu te postati svijesni sebe,okoline i onoga što nam priroda pruža.
Još jednom velika hvala i nadam se da ćeš doprinositi ovom forumu.

Hvala ti lijepa na tvojoj iskrenosti.

Vjerujem da smo se svi mi, u tom postotku puno manjem od 10%, barem jednom našli u ozbiljnoj situaciji koja nam je mogla ugroziti zdravlje pa čak i život radi našeg ne znanja ili naše gluposti. Isto kao i ti, i ja sam imao scenu jedne zime, ne na Sljemenu, već na Plitvicama. Kad smo best frend i ja išli istraživati područje bez da smo to ikome rekli. A cura na blagajni nas je lijepo upozorila da su samo prva dva jezera očišćena. Naravno, mi smo morali otić do najvećeg jezera čisto vidjet kak bi to bilo da napravimo krug oko njega. I tada je sve krenulo nizbrdo.

Sve u svemu, ovdje smo još uvijek. I sada itekako imam respekt prema zimi. I veseli me susret na snijegu, to mi je nekako ultimativni test za moju opremu i mene. Jer ne treba puno da stvari krenu krivo. A opet, ne treba ni toliko puno da od jedne nemilosrdne okoline izvučeš maksimum.

meni se to dogodiloa jedno 16, godina, zajebancija , prvi maj praznici, iz Travog u Novom Zagrebu, krenuli na Medvednicu, klinci, u tenisicama, do Vrha, padala je kiša, našli se pred školom u Travnom, i otišli na Sljeme, traperice, traper jakne, ništa od opreme!
Ja sam malo poznavao puteve, jer sam bio u izviđačima, gore nas uhvatila mećava, nevrijeme, totalno sranje,snjeg, drveće škripi od 40 m, a kud sad!
sva sreće naletio je na putu kod Željezničara , Filipović , onaj reli vozač, pa nas ugostio u autu, pa smo otišli do planinarskog doma Runolist i tamo imao preljepe avanture sa curama, sa kojima smo bili!
i morali smo prespavati u domu!
bilo je super jer smo bili sa curama , na koje smo se palili, ali bilo je zeznuto!
na kraju je ispalo , super!
bili smo dobra ekipa, pa su nam ovi domu izašli u susret!
teško je to opisati riječima, na postu!

Luksa... kladim se da si iskoristio foru kako cete se najbolje zagrijati ako se skinete goli i zagrlite =)
Sta inace...stvarno i pali

o ljepo je vidjeti musku iskrenost na djelu, sad je meni lakse ..nisam samo ja zapadala u nevolje:)

Fala Nevene sto si to podjelio svima na forumu,lipo napisano....

Svako ko je malo ozbiljnije bio u prirodi ima sličan doživljaj,lepo od tebe Nevene što si svoj podelio sa nama hvala ti na tome.Ja ću iskoristiti tvoju temu da podelim jedan svojih brojnih sa vama.Naime moj najbolji drugar i ja kao klinci i kao zaljubljenici u prirodu krenuli smo malo istraživati šume u priobalju reke Tise u vojvodini naravno pošto smo bili klinci krenuli smo totalno ne opremljeni i na jedno popodne,imali smo ja 14 a on 15 godina,ja iako sam bio izviđač nepromišljeno sam krenuo u tu avanturu od "jednog popodneva" neopremljen.Reku smo ugledali nakon par sati pešačenja i pošto nam nije bila interesantna krenuli smo dublje u šumu,nakon par sati noć je krenula da pada a mi smo se našli u gustoj šumi.Kada smo shvatili da neznamo ni put za nazad a ni do reke on je počeo da paniči ( verujte to je nešto najgore ako idete u paru sa nekim manje iskusnim od vas) od sve moje opreme koju sam i tad imao ja sam poneo samo neki manji preklopni nož a on ni to.Posle nekih po mojoj proceni sat vremena uspeo sam da ga smirim i ubedim da ostanemo na poziciji do jutra jer ipak kretati se noću po gustoj šumi i na nepoznatom terenu nije nimalo bezbedno.Uspeli smo nekako da impovizujemo mesto za prenoćište i dočekamo zoru bez hrane i vode.Sa prvim zracima svetlosti krenuli smo u akciju pratili smo puteve mahovine na stablima i nakon nekoliko sati pešačenja koje je zbog relativne iscrpljenosti bilo sporo naišli smo na prve njive,tada je sve bilo lakše,pratili smo letnje puteve i stigli do prvog sela gde smo popili malo vode na seoskom bunaru i krenuli poznatim putem put našeg grada i kuća.Kada smo stigli kući dobili smo porciju vike od roditelja ali se sve dobro završilo.Nakon toga moj drugar je prestao ići u avanture po prirodi i u dalje pustolovine sem na prvomajske uranke    a ja sam evo dosad ostao pustolov i vremenom sam navikao svoje roditelje da više nebrinu kad krenem u avanturu.bilo je još mnogo drugih situacija ali malo manje rizičnih od ove koja mi se dogodila 2000-e godine.

Evo i mog preživljavanja, stalnog, dugog i nikom poželjenog.

Jutros sam se probudio u 6 sati. Počelo me stiskati u prsima, počeo sam se preznojavati, u glavi misli koje ne mogu zadržati, u ušima zviždi parna lokomotiva zvana tinitus. Trebam popiti tablete i čekati. Palim kompjuter da vrijeme brže prođe jer je on jedina stvar koja me makar povremeno može odvuči od crnih misli i ono čime se mogu baviti.
Čekati i natjeravati se izaći iz kreveta i otići do trgovine kupiti hranu. Kad to obavim slijedi mučni doručak. Gledam ja hranu, gleda ona mene ali nikakve želje za njom nemam. Muka mi je od njenog mirisa iako je dobra i ukusna pa se tjeram da jedem jer sam svjestan da moram jesti. Izlazak vani je prisila. Moram hodati makar sam umoran i iscrpljen da odradim tu kaznu od par kilometara iako me nevidljiva sila zove da se vratim kući u krevet. Potpuno sam svjestan svega i nasmješim se pozdravljajući poznanike i prijatelje, prozborim koju riječ ali sve je to gluma. Ako uspijem ostati vani dva sata to je veliki uspjeh dok je sat vremena prosjek kada se noge okreću i vode me nazad. Jedva dođem i već sam u krevetu. Bezuspješni pokušaji da zaspim ili neki tanki san koji se lako prekida. Poslijepodne osjetim sitnu glad pa se tjeram na ručak koji je opet tjeranje samog sebe, a poslije njega opet krevet i strahovi zašto me boli ruka, noga, stomak... teške misli da ću umrijeti koje teško idu iz glave iako sam svjestan da neću i tako svašta nešto do sumraka kad se tjeram večerati i izaći vani. Opet sat vremena hodanja i nazad kući iako se navečer osjećam malo bolje pa me ponekad hvata prava želja za jelom i onda jedem i osjećam okus hrane. Popijem tablete i u krevet. Noć srećom uspijem prespavati iako se dižem mokar od znoja, zatvorenih očiju presvlačim u suho i ponovo nastavljam do ujutro i novog buđenja, nemoći, strahova, bezvoljnosti, bez interesa za bilo što makar i ono što inače volim, obožavam, pričinjava mi zadovoljstvo, uživam u tome... strašna sila koja ne dopušta hobije, smijati se ili veseliti poznaje samo svoju stranu koja me ovako drži skoro cijelu zimu, ponekad popusti na par dana i onda opet zgrabi, ponekad popusti nekoliko mjeseci ali uvijek je tu unatoč lijekovima, psihijatrima i psiholozima. Tako već 14 godina preživljavam depresiju potpuno svjestan i u stanju normalno komunicirati bez želje da je itko uz mene, bez želje za glazbom, TV, gledanju filmova ili čitanju koji se pojave u tragovima pa mi kompjuter služi kao pogled u svijet dok to mogu i zamišljam da ću opet u brda i prirodu.

Eto. Hajdete ako možete i koristite što vam je Bog dao tu sposobnost da ne ležite dok vam se u glavi roje crne misli, a tijelom caruje umor i nemoć i pomislite dam vam može biti mnogo gore kao što je meni i sličnima.

..brate,kad sam prvi put( od dva)slomio vrat i bio nepokretan iz dišpeta sam uzeo nož i napravio križ u boci(za rakiju,he,he), počeo sam kuhati(prije je to bilo samo u konobi,peka,bronzin,gradele)svakodnevno, šetao sam sa pasom prvo kilometar.dva..a onda sam polako vratio kondiciju i do 50km đir..puno sam čitao, sve šta je došlo pod ruku...
..dan po dan..korak po korak.. stvar po stvar..sad opet hodam,radim, guštam..
..ujutro kad se probudim..nekad u 3 nekad u 10..zahvalim Bogu na novom danu..i ..po gasu..
..i padam i zaboravljam i plačem nekad od bolova..ali sve je to život...i lijep je..
..drži se..

Hombre zar nisi imao Jack Russela kao kompanjona?
Ništa njega ne spominješ,zar ga više nemaš? (oprosti ako negdje piše odgovor na moje pitanje a ja ga nisam registrirao)

Fratt je napisao/la:Hombre zar nisi imao Jack Russela kao kompanjona?
Ništa njega ne spominješ,zar ga više nemaš? (oprosti ako negdje piše odgovor na moje pitanje a ja ga nisam registrirao)

Nisam. Imam kratkodlakog foksteriera   
Tu je pored mene na krevetu. Izvalio se ko prase i spava snom pravednika. On je razlog zašto izlazim dva puta dnevno i kupio sam ga baš zbog toga. Nakon svojih dvije godine kad me dohvatilo i kada sam vidio da se to ponavlja odlučio sam uzeti obavezu koja će mi omogućiti da ne ležim 23 sata nego 18 dnevno. Nije nešto bajno ali opet kad promislim da ima onih zdravih koji se premeću od stolice do kauča pa se pokušavam tješiti. Samo što mi ništa ne pričinjava zadovoljstvo, ne mogu se smijati, nikakvih interesa za lijepo, privlačno, ukusno... čak mi ni nagrada na tomboli ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo (uplatio sam čisto zbog foruma i pomoći ljudima) i nema onog slatkog uzbuđenja kada će doći i kad ću otvoriti paket, provrtit po rukama, malo se pohvaliti kako to već biva. Najgore je to što izgledam potpuno normalno, komuniciram bez problema i kad kažem nekome tko ne zna gleda me u čudu i ne vjeruje. Ljudi su većinom dobronamjerni pa kažu da se pokušam trgnuti, pokušam promijeniti sredinu, počnem baviti nekim sportom ali ne mogu shvatiti da je to bolest koja oduzima volju i kad te uhvati epizoda depresije onda si nasukan na plaži izgubljenog otoka sam, ma koliko želio da nisi. Srećom da me makar kompjuter povremeno interesira pa odem ovako po forumima ili surfam i vrijeme prođe ali ne mogu ni to stalno već samo kad bolest dopusti. Da se pohvalim kako zadnjih dana mogu povremeno poslušati radio, pustiti mp3 i pogledati kakav youtube makar je to nikakva zamjena pravom zanimanju ili hobijima pa moji GPS uređaji, foto-aparati, baterijske lampe, noževi u novije vrijeme samo stoje u ladicama i čekaju da se volja ponovo vrati.
Malo vam se tužim iako svak ima svojih problema ali ovaj je baš gadan jer ga svojom voljom ne možeš pobijediti pa mi nemojte zamjeriti.

drz se hombre!!!
budi siguran da svi ljudi kad tad upadnu u teske situacije u zivotu...samo budi strpljiv i ustrajan i prije svega uzdaj se u Boga i iscupat ces se kad tad iz tog blata, ne sumnjaj ni sekunde
korak po korak
znaj da je noc najtamnija prije zore

Nek si to podijelio s nama Hombre.....

Teško ti možemo pomoći, ali znaj da suosjećamo s tobom....

Možda ćemo nakon ovoga barem svoje živote malo više cijeniti.....

Vjerojatno riječi utjehe zvuče prazno ali bar imaš kompu četveronošca da te cimne i kompjutor za kakvu takvu razonodu.Drž se,men.

E moj Hombre, dirljivi su i komični koji put ovi dobronamjerni, ali paušalni i površni komentari naših forumita, pa i ostalih ljudi koji te okružuju. More bit da je bolje što su površni, jer ogromna većina ljudi ipak ne boluje od depresije, teške i kronične bolesti poremećaja moždane kemije, nego se izraz "depresija" uvriježio kao sinonim za svašta, skoro kao prehlada. Ja znam da nije tako, ali ne misle ljudi loše; koji put te može uvridit, jer ljudi ne viruju, misle da je puno gore slomit nogu i ruku. Ne znam šta bi ti reka; probaj vidit s likarom da se promini terapija, možda Seroxat, Zoloft, Cymbalta, naravno uz Xanax, nešto bi ti moralo "leć". Jesi li bija na Rebru, imaju sjajan odjel, koji služi samo tome da ti istitraju pravu terapiju ? Dođi lipo s uputnicom, lezi par nedilja, a Puls, Goxon, Fret i ja ćemo ti nosit naranče i slike golih žena   .

ivo je napisao/la:Ne znam šta bi ti reka; probaj vidit s likarom da se promini terapija, možda Seroxat, Zoloft, Cymbalta, naravno uz Xanax, nešto bi ti moralo "leć". Jesi li bija na Rebru, imaju sjajan odjel, koji služi samo tome da ti istitraju pravu terapiju ? Dođi lipo s uputnicom, lezi par nedilja, a Puls, Goxon, Fret i ja ćemo ti nosit naranče i slike golih žena   .

Baš je dogovoreno za slijedeću kontrolu pokušati promijeniti terapiju. Danas sam izvadio krv da vidim razinu litija. Pio sam ga davno i nisam reagirao na njega. Svi ti stabilizatori raspoloženja (Tegretol, Depakine Chrono) mi čine da sam cijeli dan loše jer bez njih barem navečer malo živnem i pojave se planiranja, volja, apetit...
Pokušao bih ako se psihijatar složi vidjeti utjecaj litija u terapiji jer je prvi put bilo prije 14 godina i onda nisam znao ni kako se zovem. Mene je nakon prve godine dana koju sam odležao što u svom, što u bolničkom krevetu digao Prozac. Nakon otprilike 20 dana jednostavno sam rekao sam sebi da ću se dići iz kreveta i to napravio. Mjesecima je sve bilo super, a onda me opet uhvatilo bez obzira što sam redovito uzimao terapiju. Ova zima je bila posebno teška, a i ovo poslije nje nije nešto bajno. Po psihologu je umjerena depresija jer se mogu natjerati izaći i jesti ali provesti dnevno 18 sati u krevetu nije dobro, a i kaže da je kod mene kronična što vidim i sam. Najgore je što nemam volje i što me ništa ne privlači osim ako malo popusti i onda u večernjim satima budem baš dobro ali se ujutro sve vrati na staro. Do sada sam promijenio 6 antidepresiva, a pošto ih ima koliko hoćeš idem mijenjati dalje.

Hombre, Prozac je odličan antidepresiv, koji je milijunima ljudi širom kugle zemaljske pomaga, makar se uz njega vežu ružne priče za koje možeš pretpostavit iz kojih izvora dolaze. Naravno, u međuvremenu su stasali brojni antidepresivi novije generacije (Zoloft po "popularnosti" prije svih), ali mnogi ljudi i dalje bolje reagiraju na lijekove od prije 30 godina. Zaista je mnogo vrlo efikasnih pomagala, kako rekoh, cijela se jedna grana psihijatrijske struke bavi upravo njihovom primjenom na pacijentima i to jako uspješno.
Čudi me da ti psiholog ustanovljuje dijagnozu, on nije liječnik, makar se cijela vojska psihologa ubacila u pokret fronta protiv depresije, koliko sam ja primjetio, s vrlo promjenjivim rezultatima, no moraju i oni od nečega živit. Nisam ni ja likar, no ovo što ti opisuješ je klinička slika i prilika dubokog depresivnog poremećaja s ponovljenom epizodom, a ta slika ima zasebnu šifru bolesti i bojim se da psihoterapeutski pristup nikako nije dovoljan. No, nema razloga za strah, to se uspješno liči, samo malo ozbiljnijeg pristupa, po mom mišljenju prije svega kliničkih psihijatara specijalista, a ne samo kauč eksperata i self mejd priručnika.

Šjor  Ivo vidim da ste potkovani antidepresivima , htio bih samo znati jeste li osobno što god
od navedenih isprobali   da ne bude ona o k i gloginjama    
  osobno nemam baš prekrasno mišljenje o istima.
Rebro također preporučam ali i tamo je vrlo važno na kojeg vrača ste se namjerili   
Hombre kamaraden da ti velim drž' se pre otrcano je u mraku depresije, znam samo jedno teško je
i turobno biti u tom stanju a pomoći ćeš najviše sam sebi.....Pozdrav od svjesnog bolesnika  

Da sam ja, dragi kolega Čumamene, kao jedan moj prijatelj tu s foruma, odgovorio bih protupitanjem :"A zašto vas to zanima ?"  . No, kako nisam, odgovorit ću odgovorom; jesam, više njih isprobao, pa se ne radi o tuđem k..... Točnije, radi se, uvijek se radi, jer je svaki slučaj za se i nikad ni jedno svoje životno iskustvo ne bih preporučao nikome kao univerzalno rješenje. Zato bih radije uputio na stručnjake; iz miljea oko kojeg sam i u kojem duže vrijeme jesam, sjećam se nekoliko pacijenata koji su odlučili sami sebi pomoći i tužno završili. Ili za njh veselo, Bog će ga znat, nisam ih kasnije ima prilike pitat. Duboka depresija nije pizdarija, ona nije stanje klonulog duha nakon što te šef na poslu izriba, pa prođe kroz skorije vrijeme, nego, ponavljam, vrlo neugodna i u pravilu kronična bolest, koja se, na sreću i u najvećem broju slučajeva, uspješno liječi.

 to sam si i mislio....normalnom puku takve spoznaje nisu interesantne  
a skužajte na direktnom pitanju....malo sam bliži medicinskoj struci pa na likare gledam drugačije   
znaju to ovi na Rebru   ,šta ćeš bolest prilagodbe i poremećena osobnost   

ivo je napisao/la:Duboka depresija nije pizdarija, ona nije stanje klonulog duha nakon što te šef na poslu izriba, pa prođe kroz skorije vrijeme, nego, ponavljam, vrlo neugodna i u pravilu kronična bolest, koja se, na sreću i u najvećem broju slučajeva, uspješno liječi.

Hmmm! Ne čini li ti se da kronična bolest i uspješno liječenje ne idu baš zajedno.

Ne, nimalo, ljudi danas žive 90 godina s kroničnim bolestima, moga bi ti ih pestopedesetipet nabrojit, promisli malo.

ivo je napisao/la:Ne, nimalo, ljudi danas žive 90 godina s kroničnim bolestima, moga bi ti ih pestopedesetipet nabrojit, promisli malo.

Moja greška. Pobrkao sam liječenje i izlječenje.
Odlučio sam se zaista ozbiljno pozabaviti jer je ove godine baš pretjeralo. Nije da je nešto strašno ali sama činjenica koliko dnevno provodim u krevetu je dovoljna, a ako dodam bezvoljnost koja mi je još najteža eto razloga za pokušaj akcije. I trenutno se izležavam, laganini svira mp3, četvoronožna zvijer pored mene, sunce grije, dere maeštral i baš ono što sam već naveo bezvoljnost. Jednostavno ne mogu zamisliti što bih radio vani satima jer nemam nikakva poriva raditi čak i ono što me inače zanima.
Interesantno kako prokletinja slabi kako odmiče dan. Sve više misli i planova se mota u glavi, javlja se apetit, sve više životne radosti pa čak bi se mogao i posvađati s nekim što je inače nemoguće kad me baš uhvati   

Hombre, da li ljeti to malo popusti?
Mislim, ljepše je vrijeme a turistkinje okolo....oskudno odjevene......pomaže li to?

Ozbiljan sam!

Radi nešto,jedan mi je rekao da se micanjem velikih zglobova stvara serotonin...pod "radi nešto" ne mislim na maketarstvo nego na hrmbanje,da se ubiješ od posla.
Meni pomaže kad sam u kurtzu,teški fizički rad je lijek za besane noći a kad već kreneš s radom instantno ti se popravlja raspoloženje...

obaveze, obaveze i odgovorno izvrsavanje obaveza.. naravno tu dolazi i do umaranja kao frat spominje.
svako od nas se kad tad nadje u dreku koji vodi ka depresiji samo sto neki odmahnu rukom i nastave dalje a drugi ocajavaju i padaju u jos vecu depresiju.
tako je i mene copilo u jednom zivotnom periodu, sada nebitno kada i zasto, sto me dovelo do ozbiljnih fizickih problema. postavili su mi dijagnozu, uz dijagnozu depresije, ljecili me kombinacijom jakih ljekova od kojih sam malo po malo postajao mutavac... onda sam jednog dana, potaknut pomalo i grubim rjecima osobe od povjerenja, poslao doktore u pm a njihove ljekove na smetliste, vratio si stare obaveze i zasukao rukave a navece zapalio ilegalnu cigaretu! i vidi me sad, velik ko planina i jak ko stjena!
glavu gore i samo naprjed

puls je napisao/la:Hombre, da li ljeti to malo popusti?
Mislim, ljepše je vrijeme a turistkinje okolo....oskudno odjevene......pomaže li to?

Ozbiljan sam!

U pravilu popusti. Samo što je ova godina šugava i nikakva.
Da su samo turistkinje. Sve počne lepršat, nogice bjelasaju iz minica i šorceva, a još svaka obuče maju dva broja manju   

Ostatku ekipe. Mene je puknulo prije 14 godina i varira. Obično mi je dobar dio godine dobro ali je ova pretjerala. Malo me pusti pa onda dograbi bez ikakva vidljivog razloga. Možda će vam izgledati smiješno ali osim bolesti nemam ama baš nikakav problem. Obično ljude ubijaju financije, privatni život, posao... dok kod mene nema ništa od toga i ne vidim kako nešto raditi ako ne mogu. Možda kad bi me netko imao natjerati ali vjerujem da bih onda ispalio. Ovo je čisto karakteristika depresije kada, između ostalog, ne možeš raditi ono što ti inače predstavlja zadovoljstvo i užitak. Onako slikovito rečeno kao da se kronični pijanac ujutro probudi i cijeli dan se ne može prisiliti da popije čašicu i tako danima, tjednima, mjesecima...

Kako bi Ivo rekao svojoj supruzi nakon što legnu u ložnici:"Ne trebaš uživati u tome ali barem pokušaj...".