Survival - "Škarda" (1-5.09.2009.) - 4

Extreme-Surivival susret "ŠKARDA" (1-5.09.2009.) - 4.dio Grand Finale!
fotografije: Ivan Šivak (Mshai)

Dopustite da se učitaju sve fotografije, ima ih jako puno i jednostavno bi bio grijeh da izbacim neki korak koji su članovi tima A radili. Pokušat ću ostat što kraći, jer imam preko 500 fotografija, tako da su ću napraviti dvije ili tri galerije sa Škarde.

Uživajte!

Paralelno kako se je kuhao onaj čaj kojeg ste mogli vidjeti u galeriji broj 3. Škarde, tako je Damir postavio ostatak vode na destilaciju. To je vrlo spor ali zahvalan proces jer izvlači maksimum iz vode a gotovo sva sranja ostaju u slojevima filtra.


Dok je voda sporo kapala, ostatak ekipe je otišao pecati svim mogućim improviziranim sredstvima. U prvom planu je Boris koji peca na limenku pive koju je našao na plaži. Olovo je kamen. U drugom planu se vidi Luksa, nas morski pas, koji naganja ribice. U trećem planu je Billy koji je radio nešto što nisam skužio uopće šta je čak i kad sam došao kod njega. To nam je bio velik problem - komunikacija - jer talijani su pričali samo talijanski i bili smo s njima na "bok, jesi dobro" i to je to. Šteta, jer djeluju kao super ekipa... a nismo se mogli bolje upoznati.


Uskoro svi su prešli u ribare. Dobivena voda iz biljaka i nakupljene vlage omogučila je razgradnju hrane u želucu, i svi su se primili lova.


I bome im je išlo! Ribe su u tom djelu potpuno nenaviknute na čovjeka i jako su bile gladne. Ulovili su 6 ili 7 riba samo tako. Plus jednog večeg raka.


Malo artistička fotka - koja mi se sviđa zato što prikazuje ljepotu naše uvale, igru svjetla i sjene, ali i naše momke u poslu.


Ovu fotografiju sam obećao Saši, da njegova draga dobije potvrdu kako je Saša velik momak. Šalu na stranu, i on se primio ribolova i njemu je išlo sasvim solidno.


Svaka ulovljena riba bila je pravi izvor veselja među momcima. Svaka žrtva koja je napravljena bila je opravdana radošću što će se napokon nešto fino i svježe staviti u usta da se utiša glad i malo podigne duh već itekako iscrpljenih momaka.


I baš kad je dan počeo sličiti na idilu, zapuhao je jak vjetar koji je vrlo brzo prema nama donosio tamne kišne oblake. Bilo je vrijeme za podizanje krovova svim mogućim sredstvima.


Trk nazad u kamp i od one jedne jedine vrećice smeća u kojoj su imali robu dok su plivali na splavi - krenuli su graditi krovove. Vegetacija našeg stabla bila je itekako gusta, i isprepletena desecima mreža paukova koji su nas čuvali od komaraca... no sve to nije bilo dovoljno da zaštiti i nas i održi nas suhima. Nažalost, ovdje mi je baterija počela krepavat od flasha pa sam morao prestati s fotografijama u polumraku.


Dok jedni grade krovove, drugi na brzinu uskorištavaju ono malo vremena koliko nam je majka Priroda ostavila prije kiše. Boris i Dean peku ribu na šipki starog frižidera koju sam našao uz plažu.

*Slijedio je trk s ribom nazad u sklonište. Većina je podigla krovove i smjestila se na suhe i pufaste ležajeve od morskih algi te krenula jesti ribu. Kiša je počela padati. Na sreću, nije nas udarilo grdo kako su oblaci izgledali, već nas je dohvatio rub oblaka koji je brzo prošao kraj nas. Polako, mrak se zavukao s nama u sklonište i uskoro smo legnuli spavati. Ujutro sam skužio da smo imali gosta u kampu - došao nam je otočni štakor. Još mi je bilo čudno kako su ostaci bućinih koštica razbacani kad znam da sam ih stavio na hrpu. Malo govanjce pokraj mi je razvilo sumnju, a Željko mi ju je potvrdio kad je rekao da ga je vidio kako trči po grani iznad mog skloništa.


Sljedeće jutro započela je analiza čitavog projekta preživljanja. Stigao nam je i naš domaćin Robert. Damir je jedini od talijana koji priča hrvatski ali i kao instruktor preživljavanja s dugogodišnjim iskustvom krenuo u konstruktivnu analizu i kritiku čitavog projekta. Pričalo se doslovno o svemu - od team buildinga, načina povezivanja među nama, onih loših trenutaka do onih dobrih... ma svega.


Dok je on pričao, ostali su slušali.

Nakon što je Damir završio, svatko od nas je krenuo pričati o svojim dojmovima svega ovoga. Što je bilo dobro, što je bilo loše. Kako smo se osjećali. Što se promjenilo, a što je ostalo isto. Bitno je da se osjećalo kako ovdje nam mjesta laži. Vidjeli smo jedni druge u izdanju u kojem se vjerojatno u "civiliziranom" svijetu ne bi nikad vidjeli. Otkrili smo jako bitne stvari jedni o drugima i kroz to učili za sebe. Otkrili smo i jako bitne stvari o sebi. Svatko je testirao sebe i otkrio svoje granice. Otkrio mane svog tijela. Zanimljivo je, Damir nam je potvrdio, takvo iskustvo u Italiji košta oko 700€. U VBritaniji oko 1000€.


Naravno, uslijedila je i zajednička fotografija. Eto nas, nasmijani i sretni jer je putovanje završilo.


Tako smo barem mislili. Dolazi nam potvrda da će se olujno jugo vrlo vjerojatno pojačati i spojiti s burom koja će sljedećeg dana doseći vrhunac i sve na otocima ostaviti potpuno odsjećene od kopna. Susret se završava i odlazimo nazad u Robertovu utvrdu spakirati stvari i odspavati u nadi da će nas ujutro dočekati ljepše vrijeme. Ostatak dana smo proveli odlično raspoloženi... jer nismo imali pojma što nam se kuha za noć.

Razmjestili smo se u prostoriju u prizemlju utvrde. Vozače smo po dogovoru smjestili na dva ležaja, ostali su bili po karimatima i vrećama na podu. Noć je došla i svi smo otišli na spavanac. Taman sam lijepo tonuo u san kad me probudio Luksa koji se naglo trznuo, upalio naglavno svjetlo i krenuo pregledavat tijelo. Nisam u početku kužio što radi. Nakon toga je nešto promrmljao, ustao se i otišao van u noć. Okrenuo sam se oko sebe i skužio da sam ostao u prostoriji sam. Nije mi bilo jasno zašto, pa sam se okrenuo i nazad krenuo spavati. Naravno, nije mi bilo ni na kraj pameti, da su jugo i bura potjerali pa valjda SVE komarce iz močvare za nama - a kako smo ostavili širom otvorena vrata da nam dolazi zrak - oni su uletjeli unutra na feštu.
U tom trenu sve je počelo - zum, zum, zum... na uho. Ne jedan komarac, već nekoliko njih! Stavio sam mrežu preko glave i poslao ih u onu stvar. No, kad sam se uvukao skroz u vreću... postalo mi je prokleto vruće. A onaj dio ramena i ruke koji mi je virio van su pikali bez milosti. Nije mi dugo trebalo i ja sam se ustao i izašao van. Boris je pobjegao od komaraca u barku i tamo pokušavao zaspati. Saša je psovao sve što je znao reći boreći se sa hordama komaraca koji su letjeli oko nas. Od umora, ipak sam nekako zaspao. Zadnje čega se sjećam je da su Saša, Željko i Boris isplovili prije zore, dok je more bilo poput bonace. Također, nisam siguran jesam li to sanjao, ili sam čuo njih ostatak noći da nisu oka sklopili nego su na sve moguće načine ubijali komarce i bježali od njih.

Spavao sam.

Jak udar vjetra u istom je trenutku trznuo iz sna i Luksu i mene koji smo zaspali vani kraj stepenica. Nismo ništa rekli, ali gotovo sam siguran da smo oboje u sebi promrmljali neku psovku. Taj vjetar je bio garancija da smo zasad izolirani na otoku. Ustali smo se i krenuli pospremati svu opremu koju smo imali u prostoriji. Tada sam vidio da na rukama imam preko 60 uboda komaraca (kasnije sam ih doma izbrojao po čitavom tijelu preko 100). Ne zajebavam se. Nije dugo prošlo kako smo počeli pakirati stvari i došao je Robert zajedno s Damirom, Betti i Billijem - ako se brzo ne spakiramo ostat ćemo na otoku! No... jedan pogled na more... i naš iskusni domaćin je nezadovoljno slegnuo ramenima - po onom ne možemo ploviti. Ako pogledate fotografiju, iza rta desno vidite na moru ovčice koje se dižu. Od tamo pa nadalje udara bura. Kroz to se nije moglo ploviti. Ništa... ostali smo u low ready stanju, i krenuli se dalje opuštati. Luksa i ja smo ronili a kasnije su se naši talijani zezali s užetom.


Jedna sasvim pristojna visina za polomit se kak spada ak nešto krivo povežeš ili ne zategneš dovoljno. Ako obratite pozornost, vidjet ćete Billija kako se spušta na glavačke. Naravno, obično spuštanje im je bilo dosadno. (:


Detalj malo izbliže.



Slijedio je i Damir kojeg Luksa gore osigurava. Također, okrenuo se naopačke... ali te fotografije ću dati njemu privatno... jer dok je visio na opačke na vrlo se je čudan način isprčio... pa ne bi bilo zgodno to stavljati na forum.


A bome se je i Betti odvažila. Nije išla naopačke, ali već je i na ovome dobila naše poštovanje. Bravo curo!

Bilo je oko 15 sati kad nam je uletio Robert i pozvao nas da krenemo! Odvažio se s nama pokušati preći preko mora. Vjetar se malo smirio, ali i dalje je bio daleko od bezazlene bure. Bura je na glasu na kakvom je baš iz tog razloga što je sposobna u pola minute od jednog laganog povjetarca udariti snagom koja je dovoljna da prevrne i veće gumenjake. Nakon što smo izašli iz uvale i ušli u kanal, počela nas je napuhivati. Valovi su bili pristojni, taman da dodaju onu laganu dozu adrenalina vožnji. Smijali smo se i pričali.
No, u jednom trenutku... postalo je jasno da se bura pojačava. Više nije bilo vremena ni načina da se okrenemo, morali smo se pokušati probiti. Da smo se tamo prevrnuli, sva oprema bi nam potonula... i onda bi tek imali stvarnu situaciju preživljavanja. U prilog nam je išlo što smo otežali gumenjak pa sigurno za nekih 500kg. No sva ta filozofija koja nas je ohrabrivala otišla je u vjetar u trenutku kad nas je udarila bura i gurnulo preko čitavog jednog vala. Primjetio sam kako smo čvrsto stegnuli bilo što nadohvat ruke i potpuno zašutili. Nije me sramota priznati, da mi je preko usana tiho prošla molitva. Vodena maglica koja nas je na trenutke zapljuskivala onemogućavala nam je disanje. Luksa je bio skroz mokar... i ja sam dobio ostatak pokojeg vala kojeg smo probili.

Ipak, na sreću, uplovili smo u uvalu Ista... u spas. Ta se je bura samo pojačavala... i da smo krenuli, pa vjerujem čak 15min kasnije... ne bi dočekali Ist. Popili smo piće i krenuli u smjeru katamarana. Pozdravili smo Roberta i otisnuli se prema Zadru.


Pozivam sve koji su bili prisutni na otoku da opišu svoje dojmove!


Ja ću svoje napisati ovih dana... dosta mi je pisanja za jedan dan.
Lijep pozdrav svima i hvala vam lijepa na divnom iskustvu koje je obogatilo moj život!

Mshai lipo si to napravija,sigurno ti je bilo tesko
odvajati fotke,od puno njih,a znam da bi
najradje bija sve stavija,svaka cast,bilo vam
je ludo i nezaboravno,ali biti ce toga jos....

Stvarno vec dugo nisam vidio ovako dobro obradjeno "putovanje" ili exkurziju. Garantiram ti da bi mogao pisat prospekte za tur. agencije ili hotele (hotelijer sam pa znam kako je to i vidim da ti jako dobro ide)

Odlicno obradjeno i definitivno mi je zao sta nisam isao. Ekipa je ocito odlicna i definitivno sposobna za ovako nesto.
Odlicna volja i trud ljudi. Svaka cast!

sad kad se polako sleglo sve ...
kad se možemo posvetiti temama zbog kojih smo tu ...
iz svoga kuta gledanja na pustolovinu na otoku..
mogu napisati neko svoje viđenje ...analiziranje...
na otoku se postiglo nešto što u stvarnom životu ni ne primječujemo...
a to je proizvodnja pitke vode...
koja se pokazala kao veči problem...
sve je ostalo do nekih granica riješivo..
o analizi ljudskih karaktera i ispitivanja mogučnosti..
ne mogu pisati objektivno jer nisam bio na licu mjesta..
bit če još prilike da se sa time sretnem...
svaka čast učesnicima...

skidam kapu, svaka čast

ja sam tih dana popila kod kuce duplo vise vode:) svaki puta kad sam pomislila na njih i koliko truda ulazu u dobivanje vode...postala sam zedna ko da sam u sred pustinje danima bez kapi vode
respekt cijeloj ekipi!

Gdje je zapelo moji survivori? Pa nitko nije napisao dojmove kako vam je bilo? Neću valjda morat ja bit prvi na mom vlastitom postu. Sve ću vas utopit u snijegu kad se vidimo za Novu!

Čuj kompa pa znamo svi da Željko nije na forumu, pa Boris i Saša, dakle ostajemo ti i ja, nešto smo rekli a ima vremena po zimi za pisati, zar nije tako?

A imamo i Damira koji nam u zadnje vrijeme slabo piše po forumu!

Osobno sam sada u pripremama za ispite sljedeća dva mjeseca, dugo sam čekao neke stvari i velika su očekivanja, pa sam više posvećen tome!
Moram učiti!
Ukazano mi je povjerenje koje moram opravdati!

Ali razmišljam i o temama koje ću otvoriti ali mi treba priprema i smatram ih važnima!
Biti će postova a boga mi i tema!

predobro slike super ekipa super vode-manjka ali ni to vas nije obeshrabrilo bas sam vidio clanak u 24 sata neki dan i mislim si pa da to je bilo ovih dana-cccc nisam bio na forumu radio sam ,pa se nisam sjetio ali respekt i stvarno svaka cast pozz
P.S. jesi stvarno razmisljao o radnji u takvim nekim opisivanjima reportaza ide ti fenomenalno:)

mile-survival je napisao/la: bas sam vidio clanak u 24 sata neki dan i mislim si pa da to je bilo ovih dana-cccc

Ček vidio si članak u novinama ili na netu od 24h?

A Luksa, sta da ti onda kažem nego uči uči! =) Budem ja napisao svoj osvrt... a ostali kad im se bude dalo.

evo nešto o onoj lijepoj šarenoj ribi po imenu "Pirka

RIBA - Pirka



Naziv:PIRKA, perka, pjerga, kanjod sike, likovac
(Serranidae )
Latinsko ime: Serranus scriba
Talijansko ime: Sciarrano
Englesk ime: Painted comber
Njemačko ime: Schriftbarsch
Opis: Ovalno, izduženo i bočno stisnuto tijelo sa šiljastom glavom i velikim ustima, te pet do sedam poprečnih tamnih šara karakteristike su pirke po kojima je lako prepoznatljiva. Boja tijela je modrikasto-žućkasta sa prijelazom na ljubičasto u srednjem dijeu tijela.
Trbuh joj je izrazito bijel i velik. Naraste maksimalno do 30-ak cm i dosegne težinu do 35 dag.

Način života: Obitava duž cijele Jadranske obale, ali samo u priobalnim djelovima na dubini od 3 do 30 metara uz dna obrasla algama. Naročito posidonijom.

Boravi među tim algama ili u pukotinama pri dnu gdje vreba malji plijen kao što su rakovi i manje ribe. Najgušće je naseljane uz obalu srednje Dalmacije.
Gastronomske osobine: S gastronomskog stanovišta nema neki naročiti značaj iako joj je meso ukusno i slatko. Najčešće se koristi kao dodatak raznim vrstama brodeta.

volio bih da i Damir napiše kako je bilo na Škardi

Dobra je za u Brudet,inace ta riba je jako radoznala,
tako da ju je malo lakse uloviti,a to je dobro kada
se nadjes u nepredvidjenoj situaciji.....

u novinama mislim