Survival - "Škarda" (1-5.09.2009.) - 2

Extreme-Surivival susret "ŠKARDA" (1-5.09.2009.) - 2.dio
fotografije: Ivan Šivak (Mshai)

Dopustite da se učitaju sve fotografije, ima ih jako puno i jednostavno bi bio grijeh da izbacim neki korak koji su članovi tima A radili. Pokušat ću ostat što kraći, jer imam preko 500 fotografija, tako da su ću napraviti dvije ili tri galerije sa Škarde.

Uživajte!

Prsluci su ostavljeni da se osuše na suncu. Dan se itekako trebao iskoristiti. S niti jednim oblakom nigdje oko nas na nebu, prioritet je bila voda. Potraga je počela. Izvidnica terena. Pripreme za destilaciju vode iz biljaka, zemlje... ma svih mogućnosti koje postoje.


Na tone alga prekrivaju plaže. Kako ih je sunce osušilo, bile su idealan ležaj za svakog od nas. Mekane, a premda u procesu truljenja osim guštera se niti jedan kukac nije usudio zakoračiti na to. Svi smo u našoj "jazbini" imali pod na ovaj ili onaj način sačinjen od tih algi. Madrac i pol. Splav kojim su došli bio je sagrađen od štapova povezanih otpadnim konopcem, pojačan starim plastičnim bocama da bolje pluta. Jednom čovjeku smeće drugom može biti sjajan pomoćni alat.


Željko i Saša to itekako znaju, pa su se odmah primili posla izvlačenja maksimuma iz splavi što se je dalo. Sve su marljivo otpetljavali i rezuckali i time dali timu A dobru količinu špage za izradu skloništa i ostala povezivanja.


Luksa se odmah bacio u svoj element da se rashladi, ali i da baci oko na podvodno bogastvo flore i faune. Moram vam priznati, u životu nisam vidio tako zanimljive podvodne labirinte. Prirodne stijene strše visoko od preko 2-3 metra dubokog dna te sa svojim kanjonima pružaju dom velikim ribetinama i hobotnicama. Od jata malih riba, pa do pojedinih vrsta velikih... vidio sam ih sve. A da ne spominjem i dvije hobotnice, koje smo vidjeli skupa. Prvo smo mislili da se pare, onda smo skužili da manja bježi van na SUHO od veće - veća hobotnica ju je JELA! Nakon toga smo ih razdvojili, pustili manju i ulovili veću. Nažalost, to smo napravili s Robertom... u tvrđavi.


Ostali članovi tima A su se odmah primili prikupljanja vode. Čisto da se zna, na plažama se je našlo itekako dobra količina najlonskih vrečica svih večina i boja... no one su bile pod dugim procesom izlaganja moru i suncu te soli - i stoga su bile opasne. Koristile su se čiste, nove vrečice radi nepotrebnog izlaganja naših survivora.


Postavili su se deseci vrećica na raznorazne vegetacije. Svatko je imao svoj način sa kreiranjem "žlijebovima", no princip je uvijek bio isti - navući vrečicu preko grane, ostaviti zraka unutra, te tu vrećicu oko same grane pri korijenu stabljike što je bolje hermetički zatvoriti. Raznorazni survival priručnici garantiraju da ova metoda daje po pola litre do litre vode sa dvije-tri vrećice. Svi smo priželjkivali takve rezultate i ovdje.


Blizina mora i močvare garantirala nam je veliku količinu vlage svaku noć. I na to smo računali. Kao što vidite, usred bijela dana na najlonu se već skupljaju dragocijene kapi pitke vode.


Ni ovdje nije bilo štednje s isprobavanjem raznoraznih metoda i oblika prikupljanja rose i vlage. Ovaj najlon i onaj gornji su oba davali sjajne rezultate.


Čitavo vrijeme je bio naglasak na Team buildingu i radu kao tim. Nitko niti u jednom trenu nije ljenčario. Uvijek se je sve djelilo i zajedničkim snagama izrađivalo.


Dok su jedni postavljali vreće na grane, Luksa i Boris, su uz pomoć Deana, pripremali priljepke na našoj obali.


Boris se, kao i drugi, privikavao na slanost priljepaka što nikako nikome od njih nije išlo u prilog s obzirom na malu količinu vode na temperaturi od 35 stupnjeva.


Ove smo ribice primjetili nekoliko puta, no tek smo kasnije pronašli na plaži među morem izbačenim smećem mrežu. Vrebali smo njihov povratak u plićak, no ribice lude su ispale ipak malo mudrije nego što smo mislili.


Dok je jedan dio tima postavljao vreće, drugi skupljao priljepke, treći se zaputio u močvaru provjeriti kakvoću vode iz koje biljke crpe eliksir života.


Jasno kao dan vidjeli su se tragovi brčkanja tog vepra "plivača" koji je nakon noći svakog jutra ostavlja svježe tragove svoje prisutnosti. Tragovi na ovoj fotografiji su nekoliko dana stari, napravljeni prije nego smo mi došli. Ja sam na svojoj relaciji kamp - utvrda svakodnevno vidio što je preko noći iskopao... no nisam imao fotić sa sobom da to i uslikam.


Kombinacija naših tragova s veprovim. Oboje smo tražili isto - pitku vodu!


Detalj našeg svježeg otiska u tom zanimljivom močvarnom tlu. Na nekim djelovima trebalo je pažljivo gaziti, jer je noga lako mogla utonuti do gležnja. Kako filozofija škole nalaže, ti tragovi su ostali kao jedini dokaz, dok ga ne sakrije vrijeme, da smo bili tamo.


U močvari smo vidjeli na desetke prekrasnih Osastih paukova (lat. "Argiope bruennichi") koji su razapeli svoje krasne mreže.


Momci su se u zavjetrini i hladu grmova sklonili i krenuli kopati rupu prema finoj pitkoj vodi.


Usred njihova procesa dolaze Betti i Dean kao moralna podrška samo da voda bude pitka!


Blato u vodi će se slegnuti... i ostat će voda koja će nadajmo se biti pitka. Polako, svi se vraćaju prema skloništu u isčekivanju dobrih "pitkih" rezultata.


Sunce je zapržilo kako spada... i sve više i više ljudi dolazi nam u spasonosan hlad našeg skloništa. (ova 1,5litara voda u jamnici je Deanova, da ne mislite da je netko varao)


Hoće li biljke dati dovoljno pitke vode? Hoće li močvarna voda biti slatka ili slana...?
Pitanje vode postaje sve važnije!

Nitko nema problema s hranom. No voda polako postaje problem, prvi dan se bliži kraju a većina nisu otpili više od gutljaja i pol iz svojih zlatnih zaliha jedne litre vode. Izloženi konstantnom udaru sunčevih zraka na 35 stupnjeva svi osjećamo umor. U pojedinaca već poslijepodne dolazi do blagih simptoma dehidracije. Zavlačim se zajedno s njima u sklonište, odlazim na svoj ležaj... i nastavljam čitati knjigu terenske prve pomoći.

Nastavak slijedi!

kad ce nastavak?

Ima još za pune dvije galerije... bit će sutra treća.