Žrtve rijeke Drave

Rijeke, ma kako lijepe i idilične bile, nisu bezopasne. Uvijek traže oprez od svih koji ih posjećuju bilo da se zadržavaju na njihovim obalama, bilo da plove njihovim površinama. U njima je "pohranjena" velika snaga i energija. Tu snagu treba respektovati, treba je poštivati i protiv nje se ne treba suprostavljati, osim u rijetkim prilikama.

Naše nizinske rijeke izgledaju dobroćudno, mirno, idilično. Svojim mirnim, ponekada jedva vidljivim tokom, izgledaju nam krotke, pitome, bezopasne.





I kada izgledaju najpitomije, najkrotkije, najbezopasnije one su vrlo opasne. Treba se čuvati i paziti njihovih hirova. Treba ih poznavati i uvažavati. Jer ispod naoko mirne površine, odvijaju se snažne turbolencije vodenih masa koje mogu plivače prikovati za dno, prekrenuti lakša plovila, napraviti veliku štetu.





Rijeke svaku neopreznost naplaćuju. Bilo da se zamokrimo od zapljusnute vode, da se okupamo ako u vodu upadnemo, da nam voda odnese dio ili ponekada cijelu opremu, pa do uzimanja danka u žrtvama koje se utope u vodama rijeke. I baš te žrtve bi nam trebale biti velika opomena da sa rijekama budemo oprezni, da u njima uživamo, ali da i dalje sebe smatramo malim sićušnim bićima u odnosu na njihovu snagu i energiju.





Što se događa kada postanemo neoprezni, kada veličamo svoju moć i snagu, kada podcijenimo rijeke. Neka nam pokaže ova priča i neka nam bude opomena da ne shvaćamo olako rijeke, pogotovo ako njima plovimo.

Sada već daleke 1953. godine sredinom septembra mjeseca, veća grupa ljudi iz Preloga povećim čamcem je preplovila dio toka rijeke Drave, da bi na njenim adama nasjekla vrbove šibe od kojih su se plele košare. Radili su cijeli dan, podosta šiba nasjekli, uredno ih poslagali u čamac, a potom se svi zajedno ukrcali i zaplovili natrag.





Bili su neoprezni, pretrpali su čamac šibama, ukrcali se svi u njega i još ga dodatno opteretili. Nisu vodili računa da je Drava nabujala, da je snažnija nego ljeti i da je dodatno opasna zbog virova kojih je bilo puno. Pored toga svi su u rukama držali najvažniju alatku - vrlo oštar srp kojim su rezali šibe.





Otisnuli su se od obale, zaplovili mutnim vodama, sretni da se vraćaju kući za pozamašnom količinom prikupljenoga šiblja. Tokom plovidbe, zašavši u maticu rijeke, preopterećeni čamac je pod naletom matice počeo tonuti. Zavladala je panika. Toplo obučeni ljudi počeli su tonuti ne ispustivši iz ruku oštre srpove. U pokušaju da se spasu i u naletu jake panike, zamahivali su njima povređujući jedni druge.





Tako se rodila dvostruka nesreća, tonuće plovila u nabujaloj rijeci i povređivanje jednih od strane drugih utopljenika oštrim alatkama koje su imali u rukama. Epilog svega je utapljanje 14 ljudi u virovitim vodama rijeke.





Nastala je tragedija koja je mnoge porodice zavila u crno. Tragedija koja će ostati zapamćena ne samo u mjestu Prelog, iz kojega potiču žrtve, nego i tragedija koja ostaje u sjećanju širokoj zajdenici, a glasine o njoj su se pročule po čitavome svijetu. U spomen na nju mještani su podigli spomenik čije fotografije gledate.





Nakon tragedije nije se tražio krivac, nitko nije za nju odgovarao. Jedni su optuživali društveni sistem da je ograničavao broj čamaca koji su išli sjeći šibe na riječne adekako bi naplaćivali sječu šiba, pa su iz toga razloga čamci bili pretovarani i nesreća se dogodila.

Moje osobno mišljenje je da za tragedije takvoga tipa odgovara osoba koja rukovodi plovilom. Rukovodeći plovilom mora viditi računa o sigurnosti ostalih osoba u plovilu i ne smije vršiti pretovare plovila niti izvoditi radnje koje su rizične i opasne te kao takve narušavaju sigurnost plovidbe plovila.

U ovome slučaju život je izgubila i osoba koja je upravljala plovilom. Zajedno sa svima ostalima žrtvama pokopana je na groblju u Prelogu.





Neka nam ova tragedija bude opomena da rijeke ne shvaćamo neozbiljno, da ih ne potcjenjujemo, nego da o njima što više naučimo jer znanjem o plovidbi rijekama i pridržavanjem pravila plovidbe možemo sebi priuštiti sigurne i prekrasne trenutke na rijekama koji će nas opustiti i dati nam sav užitak boravka na rijekama.

Volimo rijeke, čuvajmo ih i uvijek sa njima budimo oprezni. Nesreće ne spavaju. Ali i lijepih, nezaboravnih trenutaka rijeke nam davaju.

Svi stradali od rijeka neka počivaju u miru.

Pokoj dušama stradalih, Olimp, svaka čast. Ovo bi trebao pročitati svaki onaj koji se približi rijeci na manje od dva metra.

Samo jedna u nizu realnih priča iz života uz rijeku ..nije sve idealno nažalost Drava svake godine uzima danak ..
svaka čast olimp ..treba i o takvim stvarima razmišljati i upozoravati ..

Strašna priča o stradavanju 14. ljudi , iako je sama priča prepuna apsurda a natpis na
samom spomeniku 'oni su vjerovali da se treba boriti za život i pod cijenu života'
mi zvuči pre morbidno s obzirom da su u naletu panike isjekli srpovima jedni druge,
te da se isti događaj desio početkom Rujna,mislim kakav tragični splet okolnosti
stvarno ne zapamćen za ljude koji žive kraj rijeke i od nje.
Razumijem u potpunosti opasnost spašavanja davljenika jer sam i sam tko što iskusio ali
ovo je definitivno pre morbidna tragedija strašnih razmjera i vjerujem da je treba
zapamtiti kao takvu,ne ponovilo se.

ja prvi put čujem za ovo...šta su im srpovi bili tako dragocjeni, ne razumijem,kao da su im od zlata bili napravljeni...neš ti srpa, alat ko alat....
horor priča i nek se zna za nju; hvala olimp:)

Tonka, nekada je alat bio dragocijeniji nego danas, bio je skuplji i teže dostupan pa se pažljivo čuvao i pazio.

prošlo je već skoro 60 godina od tog događaja, bila je to jedna od večih nesreča na rijekama uopće
navodno među preživjelima su bile dvije žene, tada mlade, a jedna je i dan danas živa

mještani Preloga su kao glavnog krivca tog događaja krivili tadašnju vlast koja je dozvoljavala samo dvojici lađara prelazak na otok iz razloga da lakše kontroliraju i naplačuju narezanu šibu

nažalost Drava na našem području svake godine odnese nekoliko života, ponajviše radi podcjenjivanja snage rijeke pogotovo u vrijeme visokog vodostaja