Spavanje u divljini

Meni je drago Moko što si i ti među rijetkima koji održavaju slavensku mitologiju, posebicu onu s naših krajeva, živom. I sam sam se susreo s čudnim pričama, čudnim ljudima, i čudnim događanjima... i stvarno vjerujem da gdje ima dima, mora biti pa barem jedna iskra vatre.

Zanimljiva priča Moko.

Milione puta sam nočio uz jezera i močvare pecajuči ribu i nikad nisam vidio "posvečara",a mrak je stvarno bio.baš bi ih volio upoznati

vjerujem da bi, ali isto tako vjerujem da ti ne bi bilo ugodno da spoznas kako je to.nisam ni ja upoznala ali znam ljude koji jesu
psihijatri bi to stvarno mogli povezati sa sizofrenijom, ali nista cudno, oni svasta povezu sa svacim jer pojma nemaju ili ne prihvacaju nista van skolskih knjiga

Jedino... morat ću je dobro ogradit na vrhu... da mi netko ne propadne na mene kad će ić pišat po noći

ja mislim da nejdem na risnjak, po vukovim pricama kako treba biti spreman..ja onda nisam spremna, sto mi zao, ja bi na vrh tvog brloga zapiknula tablu "wc"))))

Mshai je napisao/la:
A vidiš... ja sam baš protiv toga. Ne protiv slušanja muzike ili čepića, već protiv ignoriranja/izbjegavanja umjesto privikavanja. Šuma noću oživi. Postaje čarobna, tajanstvena ali i opasnija. I mislim da svatko tko voli provoditi vrijeme kampirajući da bi se trebao privikavati na te zvukove i igre svjetla/sjene koje dolaze sa svim tim.

Ma normalno da da, ali to je po meni za one koji su spavali koji puta u šumi ali kad im je prvi puta... mogli bi odustat zajedno sa svim pa ono....malo po malo dok ih ne zakacis, a kad postanu ovisni o tome onda ih mozes i strasit kroz noc

Imam u planu da odemo možda još ovaj tjedan nočiti na vražji stolac kod Kaniže-to je selo između Ivanca i Lepoglave.Tamo je na Ivančici u šumi prastari keltski žrtvenik,zadnji puta je frend koji je bio samnom završio na psihijatriji u Varaždinu.Po noći se čuju koraci,lavež pasa i mogu se slikati čudne spodobe od dima,kod povratka se i meni krevet ljuljao tjednima...,ali frend je puko!..
Mještani sela tamo ne zalaze po danu a kamoli noću!
Po njihovoj predaji je na keltskom svetištu izgrađena kapelica,a žrtvenik postao stepenište.
Kažu da se je župnik počeo baviti sotonizmom i izživljavao se nad pučanstvom,kada je bio u lovu ubili su njegove pse i njemu odrubili glavu seljani.A anđeli se spustili sa nebesa i odnjeli kapelicu u Međimurje jer su tamo bolji krščani!...
Mjesto je doista posebno,vjerojatno je tamo neki energetski čvor,koji privlači duhove koji se mogu materijalizirati tek kao magloviti oblici.Teren je vrlo opak,može se poginuti ako te uhvati panika,razni su strmi obronci kroz koje teku potoci,tako da je jedina šansa ostati pribran i pustiti da šuška i dahče oko tebe sve do jutra.Fotke od tih oblika možete vidjeti na mome albumu na facebooku...

Moko, ajd ako budes isao ponesi jednu staklenku od 5 l, pa uhvati kojeh zloduha.
Poslije ga mozes slikati i poslati slike u 24Sata, dobijes neku nagradu.

Imam dvije dobre fotke,ali 24 sata nisu neke ozbiljne novine,sve bi ispalo kao lakrdija!...

Knife_maniac je napisao/la:Moko, ajd ako budes isao ponesi jednu staklenku od 5 l, pa uhvati kojeh zloduha.
Poslije ga mozes slikati i poslati slike u 24Sata, dobijes neku nagradu.

pa lakša mu je uljana lampa.
poslije ju samo protrlja

moko je napisao/la:
Mjesto je doista posebno,vjerojatno je tamo neki energetski čvor,koji privlači duhove koji se mogu materijalizirati tek kao magloviti oblici.

Da, to je ono što većina ljudi nezna, a veliku večinu niti ne zanima - čitava Zemlja je puna takvih mjesta, energetskih čvorova. Na tome ću stati. Prošle godine sam mnogo proplaninario Ravnu goru, i zanimljiv mi je slučaj jedne šume. Bilo nas je desetak. Veseli i raspoloženi. Bili smo podno jednog vrha, sa strane koja je potpuno zarasla. Nismo čak ni lovačke čeke vidjeli. Baš ono... nikakvih znakova ljudske prisutnosti. Da bi došli do vrha, trebali smo zaći u jednu šumu. Ulaz u šumu je bio poput nekih "vrata" napravljenih od stabala. Da ne duljim... iz nekog čudnog razloga, nas 10 nismo mogli ući u tu šumu. Jednostavno fizički i psihički nismo mogli napraviti tih 20 koraka.

Šume imaju svoje čuvare, i čovjek nije svuda dobrodošao. Treba poštovati šumu i njene čuvare. Pa makar drugima zvučali kao luđak zbog toga.

Dobro je širiti svoje vidike i znanje na sve strane,sve to može biti od koristi u survival situaciji!
Ljudi se boje nepoznatih situacija,a kada znaš o čemu se radi vladaš situacijom.
Ima i kod Novog Marofa jedan dio šume gdje se noču ponekad motorna vozila zaustave i kotači se okreču na prazno,ali to ne traje dugo pa možeš dalje.
Mještani smatraju da je to kolona smrti koja mora preči cestu,pa je zablokiraju duše pogubljenih koji su tu ubijeni kod križnog puta.
Isto mi je pričala žena jednog vozača autobusa,to je tamo očito česta pojava...
Svaki policajac zna i za automobilske nesreče kod stare ceste od Zagreba prema moru.
Tamo se u autima u vožnji znao odjednom pojaviti iza vozača ženski lik koji je sjedio na stražnjem sjedalu!Ljudi su gotovo umrli od straha i izazvali nesreče!
Da se nisu bojali nebi niti došlo do sudara,jer ženski lik nije nikoga napao!..
Rudolf Steiner opisuje u svome djelu "Osnove tajnih znanosti" iz 1920.g.,da nakon smrti čovjeka ostaje otisak njegove zadnje emocije,i ta memorija postoji toliko dugo dok se tijelo ne raspadne,ona može u posebnim okolnostima biti vidljiva,no on sam upozorava od nekromanije,jer je zračenje kod evokacije štetno za živog čovjeka!

Malo nevjerovatno zvuči, ali zašto nebi bilo moguće!
Oni koji vjeruju u jednoga Boga koji upravlja sa svima nama,onda vjeruju i da postoji dobro i zlo ili meleci(anđeli) i šejtani(đavoli).
E sad koliko se baš mogu susretati na takvim mjestima to baš ne znam,ali ako vas 10 niste mogli ili smjeli proći onda postoji razlog.
Ali ako imaš dobre namjere nebi se trebao plašiti bilo čega.
Moje je mišljenje da je u šumi ipak najopasniji bio i ostao i dalje ČOVJEK!

nad prirodne pojave koje se zbivaju svuda oko nas ..
na mene ne ostavljaju posebne neke utiske ili me plaše...
nemam nikakvo znanje o tome...
ja se orijentiram na materijalne dokaze...
koji se čitaju u znakovima, otiscima , tragovima....
možda sam se sretao sa time ali nisam bio svjestan ...
noć u prirodi uvijek sam doživljavao kao odmaranje..
skupljanje energije za novi dan...

Strah je zarazna emocija,a čovjek je životinja iz krda pa se nagonski tako ponaša,to nam je urođeno.
Tek kada upoznaš sebe znaš razumjeti svijet oko sebe!

Onda ču se morati barem tebi vuče ispričati,teško da si mogao uz mene noću sakupiti energiju,ozloglašen sam po hrkanju!..
Žao mi je samo Borisa koji je izabrao vani u hladnoći ležaljku i smrzavao se umjesto da sa nama djeli sobu!Navodno toliko glasno hrčem,vičem,prdim i podrigujem u snu...
Kod sljedečeg susreta napuštam bazični logor i hrčem barem 50m udaljen od vaših vreča!...
Sorry ljudi kaj ste me morali trpjeti!Jebi ga sam sebe ne čujem kada spim!...

ma prijatelju ..
kad prdiš i podrigivaš se ..
to je dobar znak...
znači da ti probava dobro radi ...

moju kcerku je jucer skoro zateklo spavanjeu divljini

a pocelo je tako bezazleno..
branje kestena, pa malo ljevo pa desno i hop....povratak nepoznat, glupirali se putem ona i prijatelj i eto....srecom su prije mraka nasli put, usput dosli i do neke mocvare u koju je ipak srecom upala shiva prva, da je ona... smrzo bi ju sjeverni vjetar koji je cijeli dan puhal

a da ih je noc uhvatila? a pocela se vec opasno spustati!!nisu ni upaljac imali sa sobom
po povratku doma imala je stotinu pitanja...
sto da ih je noc zatekla?
kako pojasniti, da su zvali upomoc, gdje su? kako da oznace mjesto boravka da ih se moze pronaci? kako upaliti vatru?(da sad me to pitala!!!! kako da upale kad upaljaca nisu imali,ni noz ni nista, sta ja znam kako bi je oni upalili, bowdrill da rucno naprave ili sta??)
eeeee dobila je brzinski kurs, mislim da bu upamtila ovu izgubu, i ako joj do sada nije bil jasno zasto njezinu mamu zanima prezivljavanje i sve oko toga, sada joj je kristalno jasno...

eto tako...nikad ne znas sto te i gdje moze zadesiti, moji prijatelji mi cesto pod nos bacaju dal se ja bojim potresa ili koji mi je vrag da me ovo zanima, ne razumiju, ali nema ni veze....moja kcerka je fantasticni primjer zasto treba znati

Vidiš prije nisam znao da srnjak " laje ", odnosno nisam raspoznavao razliku između srnjaka i laveža psa!
Psi obično laju, dakle misliš da je selo blizu a kad ono, odvuče te još dalje u šumu!
To mislim kod gubljenja, kada nemaš ništa , kao Vatričina kčer!
Nadam se da me kužite!

Di idem da idem... upaljac je pored mene. (Ipak pusaci u nekim situacijama ne umiru mladji )
A ja zelim imat dovoljno veliku sumu da se u njoj mogu izgubiti a ne ova makija i 50 stabala

ajde ti stoney uzmi djevojku za ruku i dodi ovamo da ti mi ispunimo zelju da se izgubis u sumi
na djevojku ce ti vec netko paziti, ne brini za nju:)

E stvarno se trudim nac vremena za bilo sta... Ma nac cu ja vec nesto da se izgubim, samo ti gledaj dnevnik

znate li vi kad god neki motorista strada ili nedaj bože pogine uvijek ali baš uvijek ostane bez obuće uvijek ga nađu bosa

Mshai je napisao/la:
Da, to je ono što većina ljudi nezna, a veliku večinu niti ne zanima - čitava Zemlja je puna takvih mjesta, energetskih čvorova. Na tome ću stati. Prošle godine sam mnogo proplaninario Ravnu goru, i zanimljiv mi je slučaj jedne šume. Bilo nas je desetak. Veseli i raspoloženi. Bili smo podno jednog vrha, sa strane koja je potpuno zarasla. Nismo čak ni lovačke čeke vidjeli. Baš ono... nikakvih znakova ljudske prisutnosti. Da bi došli do vrha, trebali smo zaći u jednu šumu. Ulaz u šumu je bio poput nekih "vrata" napravljenih od stabala. Da ne duljim... iz nekog čudnog razloga, nas 10 nismo mogli ući u tu šumu. Jednostavno fizički i psihički nismo mogli napraviti tih 20 koraka.

Šume imaju svoje čuvare, i čovjek nije svuda dobrodošao. Treba poštovati šumu i njene čuvare. Pa makar drugima zvučali kao luđak zbog toga.

Drago mi je što ovo pročitah i znam da nisam jedini koji je nešto takvo osjetio...

Aries je napisao/la:

Mshai je napisao/la:
Da, to je ono što većina ljudi nezna, a veliku večinu niti ne zanima - čitava Zemlja je puna takvih mjesta, energetskih čvorova. Na tome ću stati. Prošle godine sam mnogo proplaninario Ravnu goru, i zanimljiv mi je slučaj jedne šume. Bilo nas je desetak. Veseli i raspoloženi. Bili smo podno jednog vrha, sa strane koja je potpuno zarasla. Nismo čak ni lovačke čeke vidjeli. Baš ono... nikakvih znakova ljudske prisutnosti. Da bi došli do vrha, trebali smo zaći u jednu šumu. Ulaz u šumu je bio poput nekih "vrata" napravljenih od stabala. Da ne duljim... iz nekog čudnog razloga, nas 10 nismo mogli ući u tu šumu. Jednostavno fizički i psihički nismo mogli napraviti tih 20 koraka.

Šume imaju svoje čuvare, i čovjek nije svuda dobrodošao. Treba poštovati šumu i njene čuvare. Pa makar drugima zvučali kao luđak zbog toga.

Drago mi je što ovo pročitah i znam da nisam jedini koji je nešto takvo osjetio...

A postoje sigurno sto nebi postojali?

Pozdrav svima!

Ja sam jedna od osoba koje se lako izgube u šumi. Bavim se slikanjem pa lutam po šumi tražeći motive.

Prijavio sam se na forum kako bih saznao kako da provedem više dana ( vikend ) u prirodi. Bilo bi poželjno da se vratim do ponedjeljka ujutro zbog posla. Odabrao sam ovu temu jer mi se čini dobrom za početak. Možda sam pogriješio u redosljedu pa bih volio malo pomoći od iskusnijih članica i članova.

Zanima me sve što bi mi moglo pomoći.

vatrena sjekira je napisao/la:Pozdrav svima!

Ja sam jedna od osoba koje se lako izgube u šumi. Bavim se slikanjem pa lutam po šumi tražeći motive.

Prijavio sam se na forum kako bih saznao kako da provedem više dana ( vikend ) u prirodi. Bilo bi poželjno da se vratim do ponedjeljka ujutro zbog posla. Odabrao sam ovu temu jer mi se čini dobrom za početak. Možda sam pogriješio u redosljedu pa bih volio malo pomoći od iskusnijih članica i članova.

Zanima me sve što bi mi moglo pomoći.

Mislim da si fulao temu

Odnekle se mora početi. Što predlažeš?

Planinarski dom, za početak.

Druid je napisao/la:Planinarski dom, za početak.

ovo je, bez zaj.......e, jako dobar prijedlog.

Jednostavno odaberi za početak neku jednostavnu turu (cca 3h hoda) do nekog planinarskog doma s prijateljem. Za takvu turu ne trebaš nikakvu posebnu opremu, samo mali ruksak za jednu presvlaku i sendvič, a staza je markirana. Čak ni hranu ne trebaš nositi - porcija (u pravilu) odličnog graha je cca. 30kn, noćenje je 80kn (ako si član planinarskog društva onda imaš 50% popusta). Inače, ne moraš jesti u domu - možeš slobodno nositi svoju hranu. A poneseš li i bocu vina (ili što ti već paše) i malo sira i eto lijepo provedenog dana/večeri... A ujutro uraniš - s obzirom da si slikar, znat ćeš cijeniti "Golden Hour" (ili je to nešto što zanima samo fotografe?)... Da, ako se odlučiš za planinarski dom, uvijek nazovi domara ili PD koje upravlja domom i raspitaj se ima li gužve - ponekad znaju imati grupe i zna biti puno (pa spavaš na klupi u blagovaoni) i bučno (ne spavaš prije 2-3h ako si osjetljiv - osim ako se ne napiješ prije njih pa zaspeš)

Aries je napisao/la:(ne spavaš prije 2-3h ako si osjetljiv - osim ako se ne napiješ prije njih pa zaspeš)

jbg, moraš se znati snaći (osjetio na svojoj koži dok sam bio mlađi - sad sam ipak "iskusniji" hehehehe)

Mislim, da "gubljenje" u šumi je stvar koja nije ni loša, što bi bilo kćerki da je prespavala u šumi i ujutro nastavila hodat, ništa, možda bi ozebla i naživcirala roditelje. Glup je zakon gdje tek nakon 24 sata po nestanku mjerodavne službe mogu reagirat. A ako dijete krene negdje po nešto, dobri poznavaoci terena mogu se snaći i procjeniti kuda je osoba mogla zalutat. Gubio sam se ja i po šumama, gorama, čak i po vojvođanski i slavonskim ravnicama, bježao od kuće, skrivao se od policije, pa nakraju sve donekle ispadne okej. Prespavat u divljini i bez ičeg nije neki bed, tjelo dok je u stresnoj situaciji drukčije reagira od normalne reakcije. No poslje to dođe na naplatu. Nije nužno imati nož, upaljač, vreću za spavanje itd da bi se prespavalo u majci kratkih rukava i tenisicama u šumi, ni neki tečaj, već sama mašta osobe. Zato treba djecu treba "tjerat" van da se igraju, da sami peku kukuruz, kestene, krompire a ne preuzimati brigu, nek sam napravi šator, nek sam upali vatru, idt, uz diskretan minimalni nadzor, ako ne uspje nek pokušava dok uspje.

Naime, kao djeca dolazili smo u Mokrice pokraj Oroslavlja, niže od kuće išao je mali potok, zvali su ga "Štakorov potok" tu smo se kao klinci igrali, od kukurozovine radili brane, mostove, nastambe, pekli kukuruz ukraden u obližnjim poljima. Da, kad smo jednom došli, našli dvije susjede, vršnjakinje (tad smo mogli imat 10-11 godina), koje su prespavale u pidžamama u našoj "nastambi" od kukurozovine i sjena. Roditelji su im dopustili!? Nama, npr, nikad to roditelji nebi dopustili. Pa sam ja noću se znao iskradat i lutat Zagorskim bregima. To su gušti koja trebaju djeca proć ako mogu, spavanje, samostalno, po šumama, plažama, obalama, napuštenim kućama uz minimalni nadzor roditelja, a ne, kao što sad gledam, 'em su djeca za roditelje i do 25 godine "samo djeca" a ne samostalni ljudi i jedina zanimacija otić u birtiju i nalokat se.

Imam primjera oko sebe bar desetak, je se djeca žele igrat po šumam jarcima, pravit kućice a roditelji ih sputavaju i tjeraju u dvorišta, u kuće, pred televiziju i kompjutere, od silne brige, nedaju im ni jaje na oko da ispeku a kamoli da peć zapale. Pa se dešava, evo baš mala sestrična od moje zaručnice, kad ide u šumu s prijateljima, laže da će prespavat kod nas ili kod prijateljice, tako ako se i išta desi, rijetki znaju gdje je to djete. Tražimo od djece iskrenost a onda ih sputavamo u njihovim namjeram i tjeramo djete na laž. Pišem općenito. Onda se čudimo nad djetotovim nestašlukom koji smo i sami radili.

Nedavno sam imao raspravu s roditeljima jednog dječaka, mislim muškarca kakav dječak, on ima cca 20 godina i bila svadba, čovjek see napio, nema boljeg i jačeg momka u selu u tim godinama, da bi ispala cijela frka. U to sam se ja umješao, slikao sam svadbu jer su me zamolili, u stilu: Pa ljudi jeli se vi sjećate svojih 20-tih godina, jeli se vas dalo u tim godinama urazumit. Da bi deda, bukvalno vriska:"Baleša jedan, da će mi se on na svadbi napijat, baleša jedan, nezna ni žlicu nosu primaknut koliko je balav, on će piti..." Svi zaboravljamo svojih 14, 15, 16, ~n godine kad smo bili najpametniji, najmudriji i najsposobniji. S tim da smo za svoje dječačke grijehe itekako odgovarali, em što nas je susjed dao po guzici, em netko od roditelja i kod koga smo bili (ujak, stric, tetak, deda itd), samo smo to nekako zaboravili...

Lično iskustvo mi je upravo takvo samo u još žeščim okvirima... =)
lupus je temu proširio ali misao svega je rečena i ja takve inicijative podržavam.Nebi čovjek znao pisati o nečemu što nije isprobao .Spavanje u divljini treba započeti u dječijoj dobi tako se skuplja iskustvo i privikava na uticaje koje zapravo priroda nudi.Meni je nekak teško odraslog čovjeka ozbiljno shvatiti da se boji prespavati vani ( uvijek mislim da se šali ). =) .