Oproštaj od prijatelja

Danas sam razriješio dužnosti svoga oficira za sigurnost na plovilu, svoga prijatelja, pratioca, nerazdvojnoga druga. Obavljao je tu dužnost do zadnjega dana, do zadnjega otkucaja svoga velikoga srca. Obavljao ju je savjesno, sa velikim žarom, požrtvovno.




Uvijek raspoložen za druženje, za plovidbu, za šetnje, uvijek razigran, a opet na oprezu, dužnost je obavljao časno. Bio mi je više nego prijatelj, bio je i utjeha, radost, bio je pri ruci kada god je to trebalo.





Kao maloga psiće koji je stao na dlan ruke, donio sam ga kući. Prekrasni mali crni psić sa bijelom flekicom na grudima, začas je svima ukućanima osvojio srce. Svojim nestašlucima, iskrenom radošću koju nam je pokazivao kada god smo dolazili s posla, nestašlucima u šetnji parkom, veselim lajanjem kada se radovao, veselim mahanjem kusastoga repa, plijenio je naše simpatije i ljubav.





Uzvraćali smo mu njegovu ljubav, svojom. Igrali se njime, pazili na njega, nastojali da ima divan život, kojime je i naš život oplemenjivao svojom radošču, ljubavi i nestašlucima.





Bio mi je pratioc u kretanju prirodom, volio vodu, plovidbe rijekama, kretanjima uz obalu. Sa posebnom pažnjom je promatrao predjele kojima smo plovili.








Nije mu teško bilo satima ploviti u skučemome prostoru kanua, nije pokazivao nemir, teškoće, radovao se svakom odlasku na plovidbe.





Volio se i kupati na pauzama dok smo malo odmarali uz obalu, volio plivati, oplivavati oko mene.





Sa radošću sam ga vodio sa sobom, često razgovarao sa njime, zajedno smo gledali u smjerovima iz kojih su dolazili sumnjivi šumovi . . .

Odlazak u prirodu, šetnja šumskim obroncima brda, kretanje planinarskim stazama, posebno je volio. Volio je širinu i slobodu prirode . . .








Puno smo šumskih putova zajedno prešli radujući se prirodi, uživajući u miru koji smo zaticali , mirisima koji su se širili oko nas, pjesmama ptica koje su dopirale iz šume . . .








Voljeli smo i vožnje automobilom, duge vožnje u kojima bi zauzimao mjesto suvozača, uzdignute glave ponosno motreći kroz prozore automobila. Volio je kada je osjećao strujanje zraka kroz prozor za vrijeme vožnje.





Po prirodi bijaše veoma radoznao, svuda je volio staviti svoju njuškicu, omirisati i oslušnuti okolinu, obilježiti teritorij kojim se kretao.








Uvijek je spremno prihvaćao igru, i onako zaigran plijenio poglede.

Budno je pazio kada sam nešto radio na vrtu, čuvao me od mačaka lutalica koje je uz gromoglasno lajanje tjerao, pazio da se nešto nepredviđeno ne dogodi .








Proveli smo mnoge zajedničke prekrasne trenutke, proveli u radosnome druženju. Uvažavali smo jedan drugoga, pazili jedan na drugoga, čuvali se međusobno





Ali sve lijepo ima i svoj kraj. Bolest koja se razvijala u njemu slabila ga je. Spašavali smo ga dokle god smo to mogli, liječili ga, pošteđivali napora. Uzalud. Bolest postade jača. Jačala je svakim danom sve više, kopnila moga pratioca, snagu mu uzimala.








Počeo je malaksati, gubiti živahnost, počeo se gušiti. proživljavati agonije. Životni put se bližio kraju. Vidjelo se da se muči. I muke je stoički podnosio, tu i tamo teško uzdahnuvši.





Nisam ga mogao gledati da se muči, da me molećivim pogledom moli za pomoć koju mu nisam mogao pružiti. Nisam želio dopustiti da zapada u agonije. Srce mi se lomilo, ali razum je prevladao.





U ime svih lijepih trenutaka, u spomen na divne zajedničke putove, u znak poštivanja, ne dopustih da se dalje muči, da proživljava agoniju zadnjih trenutaka, bolove te agonije.

Zaželih da ga u sjećanju zadržim onakvoga s kakvim sam lijepe trenutke proživio. Zaželih da takav uvijek bude u meni.





Udovoljih molećivim pogledu njegovih očiju. Dopustih mu da napusti sve svoje dužnosti, razriješih ga njih, oslobodih ga pritisaka. Olakšah mu zadnje trenutke.





Zadnji zadatak koji je dobio od mene je da tamo negdje u nebeskim visinama pronađe nove staze, da tamo pronađe nove rijeke, šume, livade . . . Da sačeka i mene da mu se pridružim. Znam da će ga izvršiti, kao i sve do sada.





Pa onda da ponovo zajedno prolazimo te potove, zajedno plovimo nebeskim rijekama, zajedno šume obilazimo.





Ben, prijatelju moj, saputniče, neka te nova sredina prihvati kako si bio prihvaćen kod nas u porodici, neka te voli kao što si voljen bio. Neka te čuvaju za nas. A i mi smo na putu da ti se pridružimo da ponovo zajedno budemo. Ponosni smo na tebe.

dirljivo, i sam sam prošao takvu situaciju s svojim psom, doživio je 14 godina i bio je moj pratioc sve te godine
još uvijek volim pogledat fotografije moga Rexa, divna sjećanja , uspomene...

Moje žaljenje kolega Olimp .. prošao sam iste tužne emocije kao i ti, sa mojim ljubimcem Samoyedom Ike-om, nakon 12 godina vjernosti, rastali smo se, zbog njegove bolesti, na jedan vrlo težak način .. tako da te u potpunosti shvaćam ..

Kužim te,Olimp,vežeš se za psa i on postane član obitelji,prijatelj,uvuče se pod kožu,proživiš s njim dio života.Onda,prije ili kasnije mora doći rastanak,e,to je najteže.Imao sam više pasa,prije 4 godine poginuo mi je Gremlin,mali rastrčani šarko koji mi je pravio društvo 11 godina.Naći ćeš Benu nasljednika,i on bi se složio s tim.

Žalim zajedno s vama, kolega Olimpe, iskreno. Čim tuga malo mine (a proći će, kao što sve prolazi), trk po štene, brži će bit oporavak.