Grozote na rijekama

Na rijeke izlazimo kako bi promjenili stil svakodnevnoga života, promjenili ambijent gdje živimo, udahnuli drugaciji i cišci zrak, promjenili društvo i stil druženja... Od mjesta gdje cemo pristati ili napraviti logor za logorovanje tražimo da bude idealno cisto, sa idealnim pogledom na najljepši dio rijeke, sa vodom tolike cistoce da granici sa cistocom sterilizirane vode, da nema nekakvih štetnih bakterija i bacila... Jednom rijecju idealnu cistu okolinu.





Dobro je da imamo takve zahtjeve, da želimo puno toga pozitivnoga u pogledu cistoce i nezagadenosti. Ali da li se trudimo i da iza sebe ostavimo okolinu onakvom kakvu smo je zatekli. Da li se trudimo da pored svojega ponesemo sa tih mjesta i smece nemarnih ljudi koji ga tu ostaviše, da li prosvjecujemo svoje bližnje i daljnje da se treba okolina cuvati, da se ne smije onecišcavati, da...





Koliko smo upoznali društveni sistem i mehanizme u njemu koji bi trebali reagirati na svaku našu opravdanu dojavu o onecišcavanju okoline, o zagadivanju rijeka, o gomilama smeca koje se nalazi van deponija na mjestima gdje ne bi smjelo biti. Koliko nam je poznato kako možemo i na koje brojeve telefona podnesti prijavu ako vidimo da netko onecišcuje prirodu nagrdujuci je smecem, otpadnim naftinim derivatima, toksionima...





Da li smo se spremni upustiti u bitku protiv spore i aljkave administracije koja je placena da vrši nadzor nad poštivanjem pravila o održavanju okoline cistom, ukoliko ona taj nadzor ne vrši kako treba ili namjerno radi previde kada se priroda zagaduje od ekonomski jakih firmi ili pojedinaca. Da li cemo sve poduzeti protiv njih ako ne rade posao kako treba i za šta ih placamo?





Hocemo li prigovoriti svojim prijateljima, poznanicima ili rodacima ako ih zateknemo u javašluku prema prirodi, ako ih vidimo da odlažu smece ili kojekakvi otpad na mjestima gdje se on ne bi smio odlagati.





Imamo li dovoljno savjesti da sebe ukorimo za radnje koje smo napravili, a koje kod drugih i te kako osudujemo i neodobravamo. Možemo li biti i prema sebi objektivni u trenucima kada nesmotreno zagadimo okolinu.

A da nam je okolina zagadena i prezagadena dokaze srecemo na svakome koraku. Toliko ih je da smo oglugali na sva zagadenja, na sve smece koje nas okružuje i truje. I tu radimo veliku grešku za sebe, ali i za svoja potomstva, sadašnja i buduca. Ne smijemo oglugati na to. Moramo prestati da se pravimo da to ne zamjecujemo, moramo se aktivirati da nešta ucinimo, barem u svojoj okolini da nam ona bude cišca, zdravija, nezagadenija.





Ne smijemo "podvuci rep" i proci pored onih koji nas ugrožavaju svojim otpadom, svojim smecem, svojim otrovima. Moramo reagirati. Moramo im pružiti otpor da vide da ima onih koji ne odobravaju njihovu nekulturu, njihov javašluk, njihovo svojatanje prava da mogu sve i svašta raditi svugdje i u svako vrijeme.





Moramo i one službe koje su iz našega džepa placene da reagiraju na svako zagadenje okoline natjerati da nama podnose racune o svojem neradu, neaktivnosti i zanemarivanju dužnosti da sprijecavaju da se okolina zagaduje, da progone i kažnjavaju sve one koji okolinu zagaduju, ma tko oni bili.





A snage za to imamo. Samo je treba aktivirati. Moramo biti uporni u svojim nastojanjima da ocuvamo svoju okolinu cistom, moramo zajednicki djelovati, udruživati se da bi ostvarili svoje pravo. Pravo prema CISTOJ OKOLINI. Moramo sve koji drugacije misle natjerati da poštuju naše pravo prema cistoj okolini, cistom zraku, svjetlom nezagadenom nocnom nebu.





Zar je to puno što tražimo. Zar tražimo nešta neprirodno, nešta nemoguce. Zar izlazimo iz okvira normalnosti ako to tražimo. Tko nas zbog toga može osudivati, zamjerati nam ili u nama gledati nenormalne ljude?






Pa mi samo tražimo svoj kutak cistoce na kojem cemo se odmoriti, napuniti baterije za daljnje životne izazove i napore. Mi tražimo dio prirode u njoj samoj. Dio iz kojega smo potekli i kojem se uvijek sa radošcu vracamo. Dio na koji smo rodenjem stekli životno pravo življenja . Dio koji želimo da je dio prirode i koji cemo uvijek i ostaviti po odlasku kao nepromjenjeni dio prirode.





Pa mi ne tražimo puno. Tražimo samo malo mira, cistoga i nezagadenoga zraka, ciste rijeke i kopno oko nje. Da li tražimo previše i da li se za to treba boriti?

Ne tražimo previše i da, definitivno se treba boriti za očuvanje prirode... ako to izgubimo kaj nam uopće ostaje?

E ovo je sto posto pogođena tema.Svaka čast.
Inače skoro sam svaki dan na obali rijeke i šetam se.
Inače sam ribič neću reći strastveni,ali volim malo uz vodu pustiti misli da malo odlutaju od svakodnevnih problema.
Tako sam jedne prilike prošle godine pecao i vidio nemili događaj.
Inače na jednoj plaži gdje se za ljetnih vrućina poveliki broj ljudi dođe rashladiti podno jednog lijepog slapa ugledah traktoristu kako uvozi traktor sa prikopčanom špricom za kukuruze.Zaronio on tako do pola zadnjih kotača svoju masnu kantu u vodu i počeo da usisava vodu u špricu.
Mislio sam da samo toči vodu,međutim on je nakom par trenutaka počeo da ispušta vodu kroz dizne za raspršivanje,i to je ponovio još dva puta,pa sam zaključio da on u stvari pere špricu.
Kako sam bio na susjednoj obali pa mu nisam mogao prići a od buke slapova me nije čuo,ratar,poljoprivrednik se pokupio i otišao zadovoljan.
Tu nije kraj priče.
Prešavši preko jednog drvenog mosta došao sam do druge strane i do one iste plaže na kojoj je ostalo od njega ili od još kojeg ratara uspomena,puna trgovinska vrećica plastičnih boca od radazina za špricanje,a na njima fino piše Otrovno za pčele i ribe.
E sad šta reći,a ja se pitam zašto je ribe sve manje i manje,i kakva je svjest tog "čovjeka"
a eto baš ovih dana se seljaci "žale"kako je sad suša i kako je vode sve manje i manje.

Možda je Majci prirodi dosadilo i dojadilo da je "zlostavljamo"