Svijetski putnici

Putovati, mjenjati ljude i krajeve, gradove, države i kontinente za neke je teška mora koju moraju proci zbog obavljanja profesije, udovoljavanju poslovnih obaveza ili zbog prijeke potrebe da promjene mjesto boravka ili življenja. Za druge, putovanje je doživljaj, uzbudenje, poziv na avanture i zagonetosti daljina, stil života koji žive... U ove druge i ja sebe stavljam.

Prošle godine za putovanja u sjeverni dio Italije, zastali smo na odmorištu poviše Postojne u Sloveniji. Prekrasan restoran, cisti okoliš i svježi zrak dobro nam je došlo da malo živnemo po izlasku iz autobusa. Radoznao, kakav jesam, zavirio sam svuda i svagdje i na parkingu ispred restorana vidio parkirane motocikle. Motori me uvijek privlace, pa sam malo prošetao pored ovdje parkiranih. Nekada sam imao malo veci motor kojime sam putovao po ondašnjoj državi. Od tada ih uvijek volim pogledati, mada mi nisu opsesija.






Razgledam ih tako, svjetlucave, pune ljepote, napasam oci na njima, u mislima me vracaju mojim putovanjima motorom, kada na jednome sa gornje strane rezervuara za gorivo u prozirnom najlonskom džepu plan puta. Nisam mu odolio, pridem bliže i bestidno procitah šta na njemu piše, mada me se to osobno nije ticalo. I ne samo to, još sam se drznuo i fotografirao taj plan puta.

A na njemu razradena je ruta putovanja u trajanju od 22 dana sa pocetkom u Beogradu, koja preko Hrvatske, Slovenije, Italije ide prema Francuskoj i Španjolskoj, da bi se kružnim obilaskom puno mjesta vracala drugim putevima nazad za Beograd. Sve u tancine razradeno sa predvidenom kilometražom po danima puta. Ukupno preko 8.500 km. Put o kojem zaista mogu samo sanjati.





Videno mi je pobudilo još vecu radoznalost. Tko je taj koji mi je svojim putovanjem pobudio i moje snove, tko mi unese nemir i želju za putovanjem vecim i dužim nego ga sada poduzimam, kome mogu zavidjeti na necemu što si može priuštiti, a ja ne? Puno pitanja, a nemam odgovora.

Malo sam prošetao uokolo pokušavajuci prepoznati osobu koja ide na taj put. Sve goste i okolne šetace sam dobro pogledao, ali mi nitko nije bio "sumnjiv". Na stariji bracni par pored stola na terasi odakle sam uzeo "ceku" za motrenje, nisam se pravo ni osvrtao. Oni ustadoše, klimanjem glave me pozdraviše, sidoše do motora, podesiše opremu i obukoše se za nastavak puta.





Pratio sam svaki njihov pokret. A oni kao uigrani tim, oboje sjedoše na motor, Muškarac sprijeda, a žena straga, upališe mašinu motora, lagano krenuše i odoše....

Pricica kao da nema veze sa životom. E ima i te koliko. Taj kratki susret sa ljudima i opremom koju imaše natjera me da malo promislim o videnim. Ljudi su se vjerojatno dugo pripremali za dugi put, što se vidi po dobro razradenom planu puta, pažljivo su odabrali opremu koja bi im se pokazala neophodno potrebna na putu, a opet koja ih ne bi nepotrebno opterecivala. Imaju vrhunski stroj kojim putuju, a koji je najpogodniji za duga putovanja opterecen s dvoje malo jacih ljudi i opremom. Ljudi izgleda da žive za putovanjima i provode svoj stil života savremenih nomada koji ne uživaju na toplom kamenju uz obalu mora, pržeci se na suncu i ležeci po citav dan, vec uživaju u putovanjima, kretanju, mjenjanju mjesta. Ljudi koji su mnogo toga u životu podredili ovakvom stilu života.

Sada vidite da ima i te kako veze sa životom. Naucimo od njih da svaki put moramo dobro isplanirati, opskrbiti se potrebnom opremom koja nas nece nepotrebno opterecivati, za duga putovanja koristimo ozbiljna pogonska sredstva koja mogu sigurno ta putovanja izdržati bez kvarova i zatajivanja, podredimo nekakve stvari u životu putovanjima na koja želimo poci. I što je najvažnije uživajmo kako u putovanjima tako i u pripremama za putovanja....