Podmladak

Svima nam je i te kako poznata narodna poslovica: "Na mladima svijet ostaje". U tih nekoliko rijeci zaista je sažeto toliko puno životnoga zapažanja, iskustva i istine. Zaista je tako kako kaže.

Nas stare odnesti ce vrijeme negdje u beskonacnost, tragove o nama zavijace tragovi buducih pokoljenja koji ce biti svježiji i bliskiji, kao što su naši tragovi prekrili mnoge tragove naših predaka.

Ta i slicne cinjenice nas obavezuju, kao što su obavezivale i prošle generacije, da posvetimo puno pažnje u odgoju i obrazovanju naših najmladih, naših potomaka. Pri tome rijec "naših" uzimam pod znacenje ne samo svojih potomaka, vec svih koje susretnemo u životu.

Imamo obavezu da i drugoj djeci pružimo lijepu rijec, kakav korisni odgojni savjet, pocastimo ih sa ljubaznošcu, kakvom poucnom pricicom ....

Osobno gledam da se tako postavim prema svoj djeci, bilo da ih poznajem ili sam ih tek upoznao. Susreti sa djecom na rijekama nije mi novost. Cesto ih susrecem, mahnem im ili malo "provozam" u vidokrugu roditelja, ukoliko dopuste djeci da se provozaju sa tamo nekakvim nepoznatim cikom. Evo i jedne zgode sa rijeke Mure.

Ploveci svojim kanuom izmedu ucesnika 9. Spusta murskih ladja, ugledao sam i najmladu ucesnicu regate.






Jedva sam je uocio onako skromno stisnutu, u velikom gumenom camcu, medu ucesnicima iz Slovenije. Sa zanimanjem je promatrala sve oko sebe, uživala u plovidbi i prekrasnom suncanom danu.





Plovili smo tako jedno vrijeme, zatim bili gosti gradana Bad Radkensburga, pa opet plovili. Tokom plovidbe obilazio sam svoje stare znance sa kojima sam se sretao na ranijim regatama, upoznavao nove, raspitivao se o svemu i svacemu, fotografirao ....





U jednom trenutku kada sam ponovo prišao slovenskom camcu, zamolio me njen otac da je malo povezem jer da bi rado htjela ploviti kanuom. Pristao sam na to i dobio društvo u kanuu.





Najprije je bojažljivo sjela naprijed na mjesto koje sam joj, onako u plovidbi, mogao ocistiti razgrnuvši svoju opremu razasutu po dnu kanua ....





.... a potom s vremenom bivala je sve sigurnija u kanuu. Izgleda da joj se svidala cinjenica da je kanu mnogo pokretljiviji od camca, a time i dinamicniji u plovidbi.

Predstavila se kao Eva, a na regatu je zajedno sa ocem došla iz Morske Sobote. Prvi puta je na regati i veoma uzbudena plobidbom po rijeci Muri.





Lagano smo plovili izmedu camaca, zastajkivali kod mojih poznanika, popricali sa njima. U toku plovidbe došli smo i do mojih znanaca, Medimuraca i njihovoga drvenoga camce iz kojeg se vijorio dim.





Domaci decki fino su zapalili roštilj na camcu, stavili na njega meso i cijeloj regati natjerali slinu u usta od predivnog mirisa roštilja. Ponudiše i moju novu prijateljicu. Neckala se stidljivo uzeti meso sa roštilja, sve dok joj nisam rekao da ce se time osnažiti i lakše ploviti.





U slast je pojela specijalitet sa ploveceg roštilja. Plovismo tako sve do Gibine, gdje je bila granicna kontrola ucesnika regate iz zemalja EU. Tu se iskrcala i sa svojim ocem otišla na granicnu kontrolu. Poslije je nastavila plovidbu samnom sve do Žabnika gdje je završavao prvi dan regate.

Drugoga dana regate vidjeh je kako me izdaleka promatra molecivim pogledom. Pridoh joj i ponudih da sa mnom zaplovi što je s veseljem prihvatila. Dozvolu za plovidbu sa mnom dobila je i od oca.

Ovoga puta nije bila putnik na kanuu, vec joj dadoh svoja rezervna vesla. Brzo je usvojila sve moje savjete o veslanju.





Sa veslom u rukama postala je još ponosnija dok smo prolazili pored sporijih plovila. Malo joj je teže bilo veslati, ali je šutke podnosila tu težinu. Pustio sam joj na volju da vesla koliko i kada hoce. Jace bi zaveslala jedino kada bi susreli camac sa njenom ekipom iz Slovenije.






Plovili smo tako sve do iza podne kada je sunce jako zapeklo. Žestina sunca je zahtjevala da poduzmem neke mjere da mi ne izgori pa sam prišao "njenom" camcu.






Prekrcala se u njega kako bi je tata namazao kremama i preobukao joj majicu da joj ruke zaštiti od suca.

Plovidbu sam nastavio sam. Ali ne za dugo.

Prolazeci pored ekipe Medimuraca dobih novoga saputnika, domaceg deckica koji je jedva sacekao da "dode na red" za plovidbu. Na njegovu molbu da plovi kanuom odgovorio sam potvrdno, otac mu dozvolio i u hipu se smjestio na pramac kanua.





Plovismo dalje zajedno oko petnaestak kilometara. Tokom plovidbe prodosmo i pored Evinog camca. Gledala je tužno prema nama ne govoreci ništa.

Za jednog stajanja uz put radi okrepe izgubio se moj saputnik negdje medu svoje društvo. Cim se udaljio od mene odnekuda mi pride Eva sva radosna vukuci oca za ruku za sobom. Željela je ponovo ploviti kanuom i nije htjela gubiti vrijeme da tražimo tatu za dozvolu plovidbe jer je postojala velika "opasnost" da se moj prijašnji saputnik vrati i zauzme njeno mjesto u kanuu.

Zaplovismo ponovo zajedno. Ovoga puta je ozbiljnije veslala, pomagala pri spašavanju opreme koja je sa prevrnutoga camce ispala u rijeku, dobro se držala dok smo se zamalo prevrnuli kada smo i ljude vukli iz rijeke.





Putem sam joj pokazivao i objašnjavao pojave na vodi, biljke i ptice koje smo uocili. Razgovarasmo o njenoj školi, ekipi sa regate, napricasmo se svega i svacega. Vidjelo se da uživa ploveci rijekom. Tu temu sam joj još više približio svojim pricama.

Plovismo tako sve do ušca rijeke Kerke u Muru, gdje nas pogostiše Madari.





Do toga je mjesta plovila sa mnom. Dalje nije mogla jer na drugoj strani rijeke završava regata pa se sa svojom ekipom morala pripremiti za završetak regate.

Ipak prije kraja slikasmo se za uspomenu. Obecala je i iduce godine doci na regatu. . .






. . . i ne samo to. Rece mi da sada više voli prirodu, a narocito rijeke.