Učka hike.

Isprovociran ljudima koji pile za dogobor, onda kad padne odustanu, ošao sam na Učku, sam. Krenuo sam u subotu u 11 i 15 na bus, koji je stigao oko 12 i 10, što me još više ubilo u pojam. Sišao u Mošćeničkoj dragi, gdje imam vikendicu i napunio se vodom i pojeo burek. Ponovo sam složio ruksakm i jos uvijek me fascinira kako dobro spremanje i slaganje utječe na prividnu težinu i na prostor unutar samog ruksaka.
Nisam gearfreak i ne volim kiteve i popise stvari, ali ovo je sve sto nosim. Što ne kužite pitajte. Dvije majice, novi remen (hvala Dravman), rezervne carape, bandana i buff u mrezi za komarce. Ne vidi se vreca za spavanje i pončo, malo hrane i to je to, nema nepotrebnih gluposti.


Polako sam krenuo teškom stazom. Razočarao sam se. Kajš koji mi je Dravman dao mi ne stane u omče na hlačama tako da ću ih ić dati šivati (nove omčice i zipper). Iskoristio sam ga tako da sam provukao čuturicu i zavezao je na vrh ruksaka. Nosio sam kajš preko robe, ali nisam mogao disati jer sam zakopčao i prsnu i kkukovnu kopču ruksaka.

Vrijeme- kišno, teren jako mokar, prokleta submediteranska makija, neprohodno dozlaboga. Po meni je ovo puno gori teren od džungle, em je manje vode, em su sve biljke, lijane, i drač drvenaste, tako da mačeta teže ide kroz to. A i toplije je. Govorim naravno o vegetaciji odmah uz stazu, staza je bila kako tako prohodna, malo zarasla ali ajde, barem su me mokri listovi hladili.


Jako je tamno, gotovo da nema svjetla pa moram blicem slikat da bi ispala jasna slika.


Prvi cilj: spilja Zijavica.


Vegetacija se samo odjednom promijeni. Sliči ulazu u Danteov pakao.


Nekoć su ovi prostori bili prepuni stočarskih kadica iliti malih posjeda ograđenih suhozidom s ciljem čuvanja stoke. Danas se vidi samo mali dio uz stazu, ostalo je sve zaraslo i zapušteno, nema više pastira.


Ulaz u jednu kadicu, šarke na kamenu za vratašca.


Na kraju ovog strmog puteljka, koji ide grebenom kanjona, se nalazi jedna kućica s dva psa. Inače jedan haski je uvijek u vrtu a drugi, predivni mješanac nečega i nečega drugoga, je na lancu. Ove godine nije bio. Idem prema gore, a on skoči ispred mene, reži i laje, stane od mene na kojih 10 cm. Vlasnik je izletio iz male radionice (popravlja ili aute ili motore, možda oboje) i spriječi ga, malo smo popričali i tako. Nastavljam put.

Cestica koja vodi do te kućice je jako strma. Imajte na umu da fotić držim ravno.


Šteta da nema smellevizije, puteljak zrači ružmarinom, kaduljom i majčinom dušicom. Svako malo bih stao i jeo kupine, još nezreli dren i snifao biljke. Nasred puta se nalazi mala kapelica, gdje sam stao i odmorio.


Kako idem više, pogled je ljepši.


Stari istarski (ustvari primorskožupanijski) gradić iz 12. stoljeća- Mošćenice, a iza njih Brseč, gotovo identični.


Rekao sam vam, sve puno kupina, a nitko ih ne jede. Treba uzet jedan veliki ruksak, vreću i punit pa ilegalno pored ceste prodavat turistima, slično kao i šparoge.


Negdje sam čuo da se od drače nekad pravilo brašno.


Što je oblačnije, dalje mi seže pogled. Vidim Osor, Lošinj i Unije.


Dolazim do malog mjesta Obrš, predivne kućice starinskog izgleda, maleni vrtići...idilično. No i takva mjesta ulovio je biznis, svugdje niču apartmani i parkirna mjesta, a fasade kuća su totalni kontrast (kuća plava kao tempera).




Ulaz u vrt čuvaju stara vrata naoružana bodljikavom žicom i par maslina.


Razlog mog ulaska u Obrš je ova stoljetna murva (dud). Vlasnici su stari, nitko ne jede, samo se kukci i ptice goste. Dugo nisam vidio murvu, ni u vrtu, ni u prirodi, pa sam se pogostio.


Nepci su mi bili veseli pa sam se malo dulje vremena zadrio. Zujanje kukaca, cvrkut ptica...savršeno! Razvio sam i sam svoju tehniku skidanja murvi. Jedem one koji otpadnu sami od sebe ili koje lagano treba zavrnuti. Dugogodišnje iskustvo prljanja majici ipak je nekud dovelo. Ako idete stisnut i potezat murvu, to šprica na sve strane. Ali ipak je zabavno malo se zaprljati. Ko klinci smo dolazili doma crveni (čitaj krvavi) pa bi stara šizila, hvatala se za glavu hahhaha.
Malo horror efekta.


Ne, nisam se porezao. Najbolji savjet za skidanje ovoga je voda dok je friško. Kada se osuši žali brate, svaki kukac će te proganjat. Ali dalo mi je ideju, pošto je lijepe crvenokrvave boje, mogao bi neko drvo malo obojati.


Nastavljam prema spilji Zijavici i otvara mi se pogled u duboki kanjon. Vide se lijepe kućice, u miru i tišini. Jedan stari čovičić (ako je još uvijek živ) je držao ovce, koze, kokoši i par jelena. Bilo je to pred kojih +10 godina.


Mijenja se vegetacija, ulazim i šumarak primorskog bora. Veliki dio Učke je u velikom požaru stradao pred 20ak godina, ali skoro svake godine se nekamo nešto zapali. Sve se to može vidjeti na pougljenoj kori borova. Vidjet ćete kasnije da su jedine grane na vrhu.


Closeup detalj puta. Širok taman za jednog čovjeka. Strmi pad prema dolje.


Kako je sve puno srušenih i spaljenih borova, pokušao sam naći fatwood. Obožavam miris smole, pa tako i bor. Smatram da je on svoja vrska primorske breze što se bushcrafta tiče. Čaj, dezinficijens, vatra, špaga, sklonište...čak moda i korisniji od nje. U presjeku srušenog bora vidite dvije drvenaste mase, jedini dio bora koji nije strunuo, jer ih smola zaštiti od vode. Uzeo sam si par komada za potpalu vatre.


Napao sam puno tragova, ali ovaj je bio vrijedan slikanja hehe. Možda divlja mačka?


Vidte koga na slici?


Odmor u spilji od kojih sat vremena, napio se, najeo, stavio sušit košulju i čarape na grm. Sunce probilo oblake.
Krenuo sam dalje, popeo se na vrh spilje, vegetacija totalno drugačija- kamenjarska livada. Kadulja, pelin, suha trava zlatne boje...milina! Nije ni čudo da je toliko požara, jedna šibica i cijelo brdo ode u plamen.




Suprotna strana kanjona je mnogo neprohodnija. Ima manje sunca stoga više vlage i zato više bilja. Gotovo neprohodna, a čini mi i strmija.


Ušao sam u Park prirode Učla (u dnu kanjona je puteljak s tabelom). Ponovo nisam mogao odoliti kupinama pa sam izgubio još kojih pola sata. Legao u travu, malo odmorio i uživao u pogledu. Da nisam morao dalje bih zaspao.
Foto session.




Rekao sam vam da gotovo nema grana na borovima. Zbog toga ovi borovi izgledaju kao ono drveće afričkih savana.


Rijeko moja najdraža!


Panoramski pogled na Cres i udolinu u kojoj se nalazi Mošćenička draga i selce Sv. Petar (od glavne ceste prema meni). Možda se ovo ljeto uputim na cresku Tramontanu.


Očaran zlatnom travom i ostalom planinskom vegetacijom.


Spomenik i upozorenje prošlosti.


Nakon slikanja probao sam zapaliti fatwood. Prva šibica i eto vatre. Nakrcao sam si najlon time, a skrućenu smolu stavio u džep pa mi se zalijepila kao žvakača -.-






Kao totemi, stradala drveća labavo stoje.


Brdo Sisol nakon Brseča. Jednom ću napraviti rutu Učka-Sisol. Nije put za šalu. Inače to je drugo najviše brdo Kvarnera s ove strane obale.


Novi ruksak mi je prva liga. Stvarno je super.


Prolazim kanjone, penjem se grebenima i dolazim do moguće relacije za noćenje. Učka na dohvat ruke.


Spravio postelju, zapalio vatricu na kamenju, ipak sam u parku prirode, pa i da naleti neki čuvar mogu se braniti savjesnošću hih


Hotel s pet zvijezdica- pončo rastegnut tako da mi je i krov i karimat. Stražnju stranu sam nakrcao s granjem da mi ne dođe neki veprić po noći.


Nisam se baš naspavao, kao prvo jer nisam koristio vreću, nego sam stavio majicu na sebe pa u krpe, gojze još na nogama. Bilo bi mi udobno da nije bilo jedne grote koja me stalno pikala u rebra kako god se okrenuo. Hladno mi je bilo tek u noći, valjda jer nisam imao izolaciju od tla. Čuo sam svašta, od veprova, do jelena, i do muzike koju je kanjon jako dobro donio do mene, iako je Mošćenička udaljena par kilometara od mene. Lovačke puške vikale su svakih sat vremena. Nije mi bilo dosadno u svakom slučaju. Nebo se malo razvedrilo, pa naoblačilo, zvjezde se pokazale, pa malo sakrile. Digao sam se u 5 sati...i slikao moju mi Rijeku kako se budi.


6 i 40, vrijeme za polazak.


Pelin i med.


Potjerao sam par jelena, svakih par metara bi slomio suhu granu, ipak mi je ovo prvi put da idem sam, pa neznam što me čeka iza grma. Pucanje grane, topot papaka pa traženje tragova. Lijevo od mene, u kanjonu koji polako postaje plitak, se našla i jedna stara čeka. Da sam imao sjekiru...
Jelenova postelja?


I još jedna?


Neka partijska gusjenica.


Sve mi je bliža. Kako sam od spilje Zijavice van svakog puteljaka, cilj mi je bio popesti se na ove ćelave dijelove obronka prije Učke, tek tako da znam gdje sam. Kasnije više o tome.


Našao sam i lješnjake, ali trule i nezrele.


Tibetice i kotrljan. Predivna biljka.


Bumbarek grli istu


Kako put do Učke nije ravan nego prepun obraslih kanjona i usjeklina, vrijeme je da izvadim kompas i odredim azimut. Na Učki se ne mogu izgubiti, pogotovo kad sam iz ovog kraja (vjerovali ili ne ima i takvih), ali s ciljem da što bržem dođem gore, sigurno je sigurno. Svaki vrh ima prepreke od više kanjona, a dno svakog kanjona postaje sve neprohodnije i sve surovije. Dolje je sve mokro i ima lijana i opet ista priča. Jasen, ljeska, brijest, grab...Zanimljivo je što je i dolje sve prepuno stočarskih posjeda, napuštenih naravno. Vrijeme je da izvadim kukrič i počnem se probijat. Sve manje slikam jer je nemoguče mislit na smjer, probijanje i sranje od straha od beštija koje vrebaju sa svih strana (:


Rečeno mi je da pronađem jednu kućicu prije uspona, u kojoj bi prenoćio ako bude kiše, ali nisam uspio, slike po zimi i u ljeto su drastično drugačije. Sporo sam napredovao po brežuljcima. Ruže i kupina sve više. To me malo bunilo jer iapk ovo više nije makija, previsoko sam, zar ne?
Ponovo sam preplašio par košuta, čak sam ih i vidio, ali nisam ni pokušao slikat jer nestale su u treptaj oka. Ni tragove im nisam našao iako sam bio na 50 metara od njih. U jednom skoku pređe pet metara pa i trag na koji naiđem izgubim. Malo me stislo u svom tom draču...što se skriva iza grma? Ima li još medvjeda na Učki? Ma neee! Valjda...Ako je tako, onda se neki lovac zvijerski iskipao hahaha!


Došao sam i do tog breuljka s čistinom, preumoran i preznojan za slikati. Razočarao sam se kad sam vidio da je iza njega još jedan pa sam lijepo pronašao planinarsku stazu i krenuo prema dolje. Cilj mi ionako nije bio doći do Vojaka(vrha) nego do bukove šume. Zanimljivo. Kako sam se krenuo spuštati stazom, sve je više šuma ličila na...pa...na šumu! Bukve, ljeske, jaseni, prohodno napokon! Spust je trajao puno duže od uspona. Gojze su mi spasile gležnjeve jer spusteve mrzim, svako malo skoro padnem ili proklizim.
Vlana šuma, mokro lišće, pokoji pitomi kesten i prepuno mahovine. Volim mahovinu, tu zelenu boju.


Spust me vodio u predivno mjesto na vrhu medvejskog kanjona, u Lovransku dragu (ne Lovran, u Lovransku dragu). Više nisam imao nekog materijala za slikat, a šta ću.




Lijepo sam se nasmijao kad sam vidio ovog kamenog starca koji čuva stazu


U ovom prestižnom ali ne baš poznatom hotelu na desnoj strani se provode vjenčanja. Ima jedna zanimljiva priča uz moje roditelje vezano za tu kuću, nekoć u ruševinama.


Leptirić


Slijedio je najduži i najgori put do doma. Cestica iz ovog mjesta vodi u Lovran udaljen x kilometara. Nema nikoga za stopirat, sunce se napokon pojavi i prži, a ja u gojzama i sa deset kila na leđima teturam 0,5 km/h. Na busnu stanicu sam došao u 16 h. Ova je slikana u 11 i 30. Dobio sam grčeve na ramenima a moram nastaviti. Pomogao mi je štap od ljeske ali ne previše. Svaka sitnica mi je zgorčala putovanje. Naprimjer, ove zelene košulje koje smo kupili na Dravanturi su predobre, ali dugmad za epolete su mi se urezala u ključnu kost. Takve sitnice na dugim putovanjima stvore probleme. Još nešto, košulje su zakon, ali sam ja glupan odlučio staviti košulju na sebe, a ispod nje ništa, tako da mi je koža imala ripstop uzorak Izgreban, nažuljan i blatnjav sjednem na bus i doma. Žuljevi na nogama neizbježni. Definitivno trebam nove čarape.

I za kraj...priroda ima smisla za humor, a?

Super izlet, odlićna reportaža i svaka čast na duhu.... mislim na dio di je ekipa otkazala!
imaš izvrsnih fotki......

Odlična reportaža, slike su za svaku pohvalu!!! Svaka čast na trudu da se sve lepo prikaže i objasni. O! Dli! Čno! :migg:

Jako dobro strider, kad se izvučem iz ove situacije obečao sam učku proći skroz ..
Več vidim ko bude drage volje sudjelovao .. =)
Iz tvoje priče jako dobro se može čitati trenutno stanje duha ..veselje , strahovi , opreznost to je ono što reportažama daje pravu vrijednost ..
Bushcraft izlet si odradio školski ..baš onak kak treba ..učeći ..
to je stjecanje iskustva , kad je čovjek sam najbolje upoznaje sebe jer zapravo ovisi sam o sebi ...tebe več smatram dovoljno iskusnim za takve izlete na domačem terenu ..iskreno priznanje da se drugi dan polako gubila energija i da je napor smanjivao aktivnost je za pohvalu ..to je jedna realna slika takvih izleta i zato mi je tvoja reportaža posebna ...

Strajderu mučki majstore
jako lijepo, fotke su odlicne

Ljubomoran sam!

Odlične slike i prava uživancija za čitanje. Što se tiče ovih dogovora i odustajanja tako mi je i samome kada pokušam organizirati neki malo naporniji i manje komfortniji (spavanje na otvorenom i sl.) izlet. Pa na kraju većinom odem sam, što ima svoje mane ali i dosta prednosti u obliku jačanja samog duha osobe i nitko te ne požuruje/sputava/ograničava u nečemu.

Hvala svima! Nauživao se jesam. Tek sam jednu stranu prošao, ostale jednom drugo prilikom. Naravno Vuče, vraćam ugostiteljske usluge. Kad isplaniraš javi.
@Igsy, baš to. Nema požurivanja, sam si sa sobom, što god ti padne na um, to ostvariš.

Jedino što me gore brinulo su stršljeni, čuo sam da ih ih poprilično ali na sreću nisam ih susreo. Jedine beštije kojih se bojim.

Učka mi je odavno "tiha patnja". Nikako da uhvatim vremena da se popnem na nju. Reportaža ti je odlična.

Fenomenalna reportaža...minimalistički, jednostavno, zanimljivo i zabavno! Hvala ti! =) :bog: