Splavom u avanturu

Šta je to što nas tjera da dobrovoljno poduzimamo aktivnosti koje rijetko tko poduzima. Aktivnosti koje nam i nisu potrebne u životu, aktivnosti koje mogu biti zabavne, dosadne ali i opasne. Neki takve aktivnosti zovu avanture.

Kada se spomene avantura odmah nam srce brže proradi, krv poteče brže venama, a mašta nam proradi predočavajući nam kojekakve vanredne zgode i nezgode.

Šta je to što nas svjesno tjera u avanturu? Šta je to što nam želi uzburkati mirnu, uhodanu, svakidašnjicu nečime što inače nema mjesta u njoj? Da li je svi volimo ili je ona svojstvena samo nekima ljudima?





Po mome mišljenju svi mi volimo malo izmjeniti kolotečinu života, više ili manje se "očešati" o nekakvu avanturu na koju će nam spomen u budućnosti donositi srse i žmarce u tjelo, oči nam se zakrijestiti, a ako je budemo nekima prepričavali, narastiti ćemo odmah par centimetara.

Zašto nam je avantura važna u životu iako nam često i nije potrebna?





Vjerojatno to imamo u sebi od rođenja a prenosi se genetski. Želja za nečime izvanrednime, nečime što će nas uzdignuti nama samima, a i okolini u kojoj živimo. Nečime čime ćemo sebi dokazati da nešto možemo uraditi, nešto što mogu i drugi, ali nemaju petlju za to. E ta spoznaja nam daje još veći poticaj da se upustimo u avanturu. A avantura ima svakojakih.

Evo vam jedne od bezbrojnih.





Dugo plovim rijekama na kojima sam puno toga susretao, vidjeo i doživio. Susreo sam i ljude srednjih godina koji su u Zagrebu izgradili drveni splav u namjeri da se njime spuste rijekom Savom do Beograda (Zemuna kako oni kazaše). Splav su sagradili prema svojim zamislima i idejama, na njega će postaviti šator, nabavili mali pomoćni motor, pokušali izazvati medijsku buku o svojem poduhvatu, a kako im baš to nije uspjelo u željenom intenzitetu otisnuli su se nedavno niz rijeku.





Prva riječna teškoća pojavila im se nakon par kilometara riječne plovidbe kada su došli pred slap, odnosno riječne kaskade kod toplane gdje rijeka preko kaskada u dužini od pedesetak metara spušta svoju razinu za oko 8 metara. Kaskade su bile neprolazne za splav pa su ga morali izvlačiti, tegliti nizvodno do pogodnoga mjesta koje im omogućuje povratak splava nazad u vodu.





Izgubiše na to više od pola dana, a onda se konačno prepustiše vodenoj matici i otploviše. I sada dok ovo čitate plove i dalje rijekom.

Pokušao sam, kao "stari" poznavaoc rijeke Save koji sam prije par godina proplovio taj put kanuom, stupiti u kontakt sa njima, malo popričati, možda im neki koristan savjet dati, kontakt prema ljudima uz rijeku kojima se mogu obratiti u slučaju situacije "nedaj bože".





Rekoh pokušao. Ali mo to nije uspjelo. Bio sam u blizini splava, susreo dio društva koje se namjeravalo spustiti rijekom nizvodno . . . i na tome otade. Jedva da su mi na pozdrav odgovorili, a od nekakvoga nespontanog razgovora rijekoljubaca ne dogodi se ništa.





Začahurili se u sebe, odbili bilo kakav kontakt sa okolinom nekoliko dana prije nego će zaploviti. I mada su znali za mene i da sam preplovio taj cijeli put nisu ispoljili nimalo radoznalosti, nisu imali niti jedno pitanje o putu koji je pred njima. Kao da sve znaju, a prvi puta plove ovako rijekom. Prvi puta su na rijeci Savi u dužoj plovidbi.





Ovakvo njihovo ponašanje postavi mi pitanja. Šta oni uopšte traže na rijeci? Zašto kreću na takav put?

Putovanje ovakvim načinom daje nam šansu da upoznamo razne krajeve, ljude, običaje i navike. Trebalo bi nas "obogatiti" takvim spoznajama. Svi ljudi uz rijeku na koje naiđu su rijekoljupci, ljudi prirode, druželjubljivi, dobroćudni i razgovorljivi. Srdačno prihvaćaju kontakte i razgovore.

Ukoliko i dalje ostanu pri svojim stavom zatvorenosti prema okolini puno toga će propustiti. Puno toga što čini bogatstvo putovanja. Ako se toga lište onda su okrnuli svoj put, uskratili si puno toga. Neće upoznati Ljude sa velikim slovom LJ.






Neovisno o svemu kao ljubitelj rijeka, prirode i ljudi uz i na rijekama želim im lijepo vrijeme, ugodnu plovidbu i dobar provod.

Mislim da sam već pisao da su veliki dečki dok sam ja bio klinac ponovili slićan pothvat nekoliko puta..... od tada maštam da ću i ja jednom tako!

šta je.Olimpe,neće se ekipa igrat s tobom?pa vidiš da su stari rječni vukovi dovoljni sami sebi i zauzeti važnim razgovorima,pusti ih nek se bahate i uživaju na svom plovilu.Znam taj osjećaj,oš pomoć nekom,a on neće iliti,ti ga krstiš,a on prdi.

U svakom slučaju zanimljiv splav!

Sto ljudi, sto ćudi, stari moj. Nemaš za čime žaliti, ljepše je čovjeku i samom uživati u prirodnim ljepotama, nego se sa nekim snobom natezati i slušati gluposti. Splav im je dobro ispao, razmišljao sam o sličnom projektu sa starim, upravo ovaj sistem pontona od buradi sa drvenom platformom, ali problem je gdje ga ostaviti kada nismo tu. Huligana i stoke na svakom koraku, spalili, iscijepali ili otuđili bi ga prvom prilikom, a onda zalud trud.

Nek' si ti nama živ i zdrav, a naći će se sagovornik na putovanju kao što i sam znaš, kada se najmanje nadaš. Ove i ovakve zaobilaziti u širokom luku, da im ni face ne gledaš...

Krivo ste shvatili. Ne žalim ja niti sam povređen ovakvim njihovim postupkom. Naučio sam na mnogo gore stvari u komunikaciji sa ljudima.

Nego kako sam napisao:. . . "Ovakvo njihovo ponašanje postavi mi pitanja. Šta oni uopšte traže na rijeci? Zašto kreću na takav put?

Putovanje ovakvim načinom daje nam šansu da upoznamo razne krajeve, ljude, običaje i navike. Trebalo bi nas "obogatiti" takvim spoznajama. Svi ljudi uz rijeku na koje naiđu su rijekoljupci, ljudi prirode, druželjubljivi, dobroćudni i razgovorljivi. Srdačno prihvaćaju kontakte i razgovore.

Ukoliko i dalje ostanu pri svojim stavom zatvorenosti prema okolini puno toga će propustiti. Puno toga što čini bogatstvo putovanja. Ako se toga lište onda su okrnuli svoj put, uskratili si puno toga. Neće upoznati Ljude sa velikim slovom LJ." . . .

To je ujedno i bit ove teme. Ako idemo u prirodu moramo se prema njoj otvoriti, ali i prema ljudima koje sretnemo.

Sve ovisi od osobe do osobe.

Ljudi bjeze u prirodu od drugih ljudi.
Ponekad je to jedini nacin oporavka od urbane okoline, kosnice u kojoj se zivi i bijelog suma ljudske pozadine.

Ja dosta vremena bas na rijeci ili moru kada odlazim kajakom zelim biti sam i nije mi bas do komunikacije niti socijalizacije.
Vrijeme za mene i prirodu.
Naravno, popricati koju, pozdraviti i razmijeniti informacije o okolisu u kojem se krecem, to mi je bitno koliko god sam u raspolozenju za samovanje.

Koliko ljudi, toliko cudi.

Pozdrav

Mislim da je ipak došlo do nesporazuma među nama Olimp, jer ja u potpunosti podržavam ovu posljednju konstataciju. Izbor riječi mi možda nije bio najbolji, ali sam otprilike htio da kažem isto.

Mada, ostajem pri ovoj svojoj posljednjoj rečenici. Ako su se zatvorili u sebe i ne žele širiti prijateljstva i vidike, na volju im. Ja bih bio sretan da sjednem sa tobom i poslušam o tvojim avanturama uz jednu-dvije 'ladne...

Mislim da je Đole sve rekao:

"Za sve je kriv Toma Sojer
takve knjige ne bi smele da postoje
U, to je bilo iskušenje
On je tako dobro terao po svom

Za sve je kriv i Misisipi
O kom smo sanjali na našoj staroj lipi
Kad smo gledali krog krošnju
Kako nebom sve do zvezda plovi Tom
Na onom splavu svom..."

jutarnji portal je objavil da je policija zaustavila splav kod Slavonskog broda- veli da su prebrzo vozili
svaka čast dečkima na splavu

Nedavno sam prošao tu dionicu uzvodno... Vidio sam taj splav na samom ušću u Dunav iako nisam znao o čemu je riječ. Rekli su mi ljudi u Mitrovici da se neka ekipa spušta iz Zg i da su se zadržali dva dana (moguće zbog carine ili policije). U Županji mi je policija rekla da su bili jedan dan i da su čitali o njima u novinama. Navodno im je namjera bila doći do Beograda, pokušat prodat splav i vratit se doma.
Mi smo se dobro zabavili, a vjerujem i oni.

ekipa je uspješno stigla do cilja, jedan iz ekipe je velebitaš PDS VELEBIT, sreo sam ga neki dan u klubu, ma to su fosili iskusnjare, valjda su bili u nekom svom filmu pa im zato nije bilo do priče. samnom je bio dosta pričljiv. i moji su roditelji bili prije više od 30 godina dio projekta "Vila Velabita" kada je također izgrađen u dvorištu jedne kuče u zagrebu brodič kojim je grupa entuzijasta odplovila do crnog mora i dalje!

Potpisujem Koalsijalca,nije svakom uvijek do pive i laprdanja dok je u prirodi,dosta toga ima u urbanim uvjetima koji nas okružuju...time taj "šutljivac" nije ničim manje vrijedan ili iskusan.