Zečevi ili dvojezupci ( lagomorpha)

Zečevi (Leporidae) su jedini glodavci koji imaju više od dva prednja zuba, jer iza
oštrih i širokih sjekutića stoje dva daljnja sjekutića, takozvani zaglodnjaci, mali, tupi, gotovo četverokutni stupici. Zečevi se i po drugim značajkama razlikuju od
ostalih glodavaca tako da ih neki zoolozi svrstavaju u poseban red (Lagomorpha).

Obični zec (Lepus europaeus) dugačak je 75 cm, od čega na rep otpada samo 8 cm, a visok je 30 cm. Krzno mu se sastoji od kratkih malja i dugačkog osja. Malje su mu vrlo guste i jako kovrčave, a osje, čvrsto, dugačko i također malo kovrčavo. Boja krzna potpuno odgovara boji zemlje. Domovina običnog zeca je čitava srednja Europa, mali dio zapadne Azije, te istočna i južna Afrika. Najradije se zadržava u plodnim ravnicama, poljima i šumarcima, te u šumskom planinskom predgorju. U Alpama seže do visine od 1500 metara, a na Kavkazu i do 2000 metara.
Zec je općenito više noćna životinja nego danja, premda ga za ljetnih sunčanih
dana možemo vidjeti kako se skiće predvečer, kao i ranom zorom. Nerado napušta
područje na kojem je odrastao, ali ako u okolišu ne nađe spolnog partnera, ili ako
mu ondje ponestane paše, odselit će se u drugo područje. Ipak se zečica, kad se
približi vrijeme parenja, vraća u kraj u kojem se izlegla, a i zec mužjak dolazi u
jesen opet onamo. Na jednom mjestu zadržava ga prvenstveno mir, ali ako je proganjan odselit će se zauvijek.








Poljski zec živi najčešće na poljima. Sve vrste kupusa, kelja i repe za nj su prave
poslatice. U kasnu jesen odabire ne previše vlažne udubine u tlu, obrasle šašom, i polja s uljaricama, koje, osim ozimih usjeva, čine njegovu glavnu pašu. Za gustog
snijega zec pušta da ga snijeg zamete na ležaju, ali čim nevrijeme popusti odlazi u
djetelišta. Ako je snijeg duboko zapao, zadovoljava se korom mladog drveća,
najradije korom bagrema i mladih joha. Najveći neprijatelj mu je lisica, ali stari
zec se ne da tako lako nadmudriti pa se, ako je zdrav i snažan, bijegom spašava
pred svojim smrtnim neprijateljem. Pri tome pokušava neprijatelja nadmudriti
skačući naizmjence ustranu, u čemu je pravi majstor. Neobično je što se u bijegu
bez posebnog uzroka zaustavlja i uspravlja, sjedajući na stražnje noge, poput psa,
i stražnjicu ukočeno uspravnog tijela. Nakon oštrih zima, parenje počinje
početkom ožujka, a po blagom vremenu već krajem veljače, općenito to prije što
zec ima više hrane. Zečica nosi četrdeset dana. Obično sredinom ili potkraj ožujka koti prvo leglo, a u kolovozu četvrto i posljednje. Prvo leglo se sastoji od jednog ili dva zečića, drugo od tri do pet, treće od tri, a četvrto opet od jednog ili dva. Zečica koti svoje mlade u jednostavnoj udubini na kakvom mirnom mjestu u šumi ili na polju. To može biti hrpa starog gnoja, lišća ili goli ležaj, duboka brazda, pa čak i posve ravno tlo. Mladi zečići dolaze na svijet otvorenih očiju i vrlo dobro razvijeni. Majka ostaje uz djecu samo prvih pet do šest dana, a onda ih prepušta njihovoj sudbini. Samo, s vremena na vrijeme, vraća se na mjesto na kojem je okotila svoje leglo, pa primamljuje mladunce kloparajući šušketavo ušima i daje im da sišu. Život običnog zeca može u najboljem slučaju potrajati sedam do osam godina.

Divlji kunić (Oryctolagus cuniculus)
manji je od pravog zeca, tijelo mu je vitkije, a glava, uši i stražnje noge kraće.
Divlj i kunić je dugačak 40 cm, od čega na rep otpada 7 cm; stari je mužjak težak
otprilike dva kilograma. Uši su mu kraće od glave i, ako mu ih prislonimo uz glavu
neće doprijeti do njuške. Rep mu je dvobojan, odozgo crn, odozdo bijel, a ostali
dio tijela pokriven je sivim krznom koje na leđima prelazi u žućkastosmedu, naprijed crvenkastožutu, a na bokovima i stegnima svijetlorđastu boju, dok je na trbuhu bijel. Prvobitna domovina divljeg kunića bila je Španjolska i sjeverozapadna Afrika. Danas je proširen po čitavoj južnoj i srednjoj Europi i na nekim je mjestima
vrlo brojan. Kunić traži brežuljkaste i pjeskovite predjele s klancima, usjeklinama između kamenja s niskim grmljem, ukratko, mjesta gdje se može dobro sakriti. Tu na prikladnim, najradije sunčanim položajima kopa jednostavne jame, rado u društvu a često i u čitavim naseobinama. Svaka se jama sastoji od prilično duboke komore i nekoliko hodnika koji naglo zakreću, i od kojih opet svaki ima po nekoliko izlaza. Izlazi su obično prilično prošireni, jer kunići kroz njih često prolaze, ali pravi
hodnici su tako uski da se njihovi stanovnici jedva mogu provući . Svaki par kunića
ima vlastitu nastambu i ne dopušta drugima da zalaze u nju, iako se hodnici od
nekoliko nastambi često isprepliću. Kunić ostaje gotovo čitav dan sakriven
u jami, pogotovu ako je grmlje oko jame previše rijetko, pa ne može izlaziti po
hranu tako da ga nitko ne opazi. Čim se spusti veče, kunić vrlo oprezno polazi na
pašu, te dugo njuši i osluškuje na izlazu iz jame prije nego što iz nje izađe. Osjeti li
ikakvu opasnost, opomenut će svoje drugove snažnim toptanjem stražnjih nogu,
našto se svi brzo zavlače natrag u jame. Ženka divljeg kunića nosi trideset dana,
ali se može, čim se okoti , ponovno oploditi tako da, u roku od jedne godine,
redovno ima brojnu mladunčad. Sve do listopada koti svakih pet tjedana četvero
do dvanaestero mladih u posebnoj komorici, koju je prije toga dobro obložila
dlakom, koju iščupa sa svog trbuha. Mladi kunići su nekoliko dana slijepi, a do
narednog majčinog legla ostaju kod nje u toplom gnijezdu i sišu. Majka je vrlo nježna, pa mladunčad napušta samo onoliko vremena koliko joj treba da se nahrani.
Kunić se hrani istovrsnom hranom kao i zec, ali nanosi mnogo više štete od zeca,
ne samo zbog toga što se kreće na manjem prostoru nego i stoga što osobito voli
koru drveća, tako da znade potpuno uništiti čitave nasade. Naš pitomi kunić, raznobojnog krzna, nesumnjivo je potomak divljega. Njegove su varijante, na primjer, srebrnasti, ruski i angorski ili svilenasti kunić. Srebrnasti kunić je nešto veći od našeg pitomog kunića. Obično je plavičastosive boje sa srebrnim ili tamnim odsjajem. Ruski kunić je siv, ističe se podvoljkom koji mu se duboko spušta s grla. Glava i uši su mu smeđe. Angorski ili svileni kunić ima kraće uši i vrlo bogato, mekano krzno. Dugačka, valovita dlaka spušta mu se do tla i svilenkastog je sjaja. Dlaka mu je vrlo cijenjena i služi za izradu finih tkanina.





IZVOR: A.E. Brehm: Život životinja