Drvo iz djetinjstva

Kao djecak volio sam se cesto u igri penjati na drvo. Ovladao sam raznim "tehnikama" penjanja po deblu, po granama ili prelascima sa jednoga na drugo drvo. Na drvo smo se penjali ako smo htjeli konzumirati njegove plodove ili plodove drugoga drveta cije su se grane uplele sa ovim drvetom na koje smo odlazili jer nam je lakše bilo doci sa prvog, do plodova drugoga drveta. Na drvo smo se penjali da se sakrijemo od drugih, penjali smo se da "ojacamo" zajedništvo družina koje smo stvarali, penjali se kada smo veseli, ali i kada smo tužni. Imali smo cak i svoje omiljeno drvo gdje bi se najugodnije osjecali, drvo na kojem smo kucicu gradili. Nismo ga voljeli jedino kada bi drvetom dobijali preko stražnjica ako smo pretjerali u nestašlucima ili normama koje su roditelji odredili kao nepovredive.

Uz drvece me veže puno lijepih uspomena, doživljaja, zgoda i nezgoda iz djetinjstva. Mnoge sam potisnuo u sebe i gotovo bi ih zaboravio da nedavno ne vidjeh ovo drvo...





Nekada se nalazilo na samom rubu šume iznad dna travnate doline. Sa njega se pružao neometani vidik na dolinu, a ujedno je bilo "uraslo" u rub šume tako da je bilo gotovo neprimjetno. Na tim terenima lovci su imali svoje lovište i oni zamjetiše dominantni položaj drveta u odnosu na okolinu. Iskoristiše ga kao lovacku ceku, izgradiše na njemu malu kucicu, pa kako se radi o odraslim ljudima koji se ne mogu više tek tako popeti na drvo, sagradiše i ljestve da se lakše popenju na drvo. Odatle su budno motrili na nailazak životinja kojih na Papuckim šumovitim obroncima ima puno.

Drvo im je dugo služilo, sve dok nije donešena odluka da se od doline ne napravi jezero. Raskrcilo se okolno drvece, sagradila brana, voda ispunila dolinu. Ali drvo sa lovackom cekom nitko nije dirao. Voda je narasla i poplavila dio stabla drveta i okolinu oko njega.

A onda ga otkrila djeca.





Sadašnji položaj drveta idealan je za djecu. "Infrastrukturu" koju naciniše lovci za sebe, djeca prenamjeni za svoje "potrebe". Kako nije daleko od obale, a voda oko njega nije preduboka iskoristiše ga za skakaonicu. Ljeti ,za vrijeme kada je otvorena sezona kupanja u jezeru, drvo je puno djece. Penju se na njega, veru po ogoljelim granama, a kada se dovedu u položaj koji su željeli, skacu sa njega u vodu. Pritome se okolo širi cika radosne djece, žamor i nadvikivanje onih na obali i ovih koji su u vodi. Nikada življe i dinamicnije oko drveta nego sada.

Višak vode koja oplahuje drvo i natapa njegovo korijenje uzrokovalo je sušenjem drveta."Umrlo" je baš sada kada je najpotrebnije, kada mu se najviše raduju, kada pricinjava najviše radosti. Njegovo deblo još ce se održati jedno vrijeme, a onda ce i ono pomalo posustati.

Gledajuci ga obasjana jutarnjim suncem podsjetilo me na sva "moja" drveca na koja sam se penjao u djetinjstvu, na zgode i nezgode proživljene na njima. Mnoga su još u životu, ali mnogih nema. Ostaše samo uspomene o njima. Baš kao što ce današnjoj djeci ovo drvo ostati u neizbrisivim uspomenama, vezati ih za vrijeme djetinjstva i bezbrižnosti, a neko drugo drvo podstakniti ce u njima uspomenu na davna vremena njihova djetinjstva.

Ja ga ovdje sretoh...





... a gdje ce te vi sresti neko "svoje" drvo koje ce vas podsjeti na vremena kratkih hlaca, oguljenih koljena i izgrebanih ruku?

ma svi smo se ko klinci verali po drveću.baš kad čitam tvoju priču sjećanja samo naviru.nekad smo se penjali po trešnje ili breskve a nekad na bilo koje drvo,glavno da se penje.jednom kad sam krao trešnje pukla je grana i pao sam sa nekih šest metara i polomio ruku,rebra i izmaknuo vilicu.uglavnom volja za penjanjem nikad nije bila upitna.čim su rebra prestala boljeti sa rukom u gipsu bio sam na drugoj trešnji...kak me sad šibaju sjećanja...hvala olimp :bog: