Okrepa na Puntijarki

Pokušao sam smanjiti ovu pricicu na najmanji broj slicica, ali mi to ne uspije. Kada sam se požalio kolegici na poslu na problem redukcije snimljenih fotografija mudro mi je rekla:" jedna fotografija više govori od hiljadu rijeci". Da mi nije to ona rekla još bih i povjerovao, ali ja nju bolje opišem u pet rijeci nego cete shvatiti iz njene fotografije o kome se radi, a pogotovu kako izgleda. Ali šta cemo, krenimo sa podužom pricom dalje...





Ovoga puta kolega i ja zajednicke životne težine od 113 godina uputismo se na Medvjednicu, planinu sjeverno od Zagreba koja grad štiti od jakih vjetrova dalekoga sibira. Put zapocinjemo sa zadnje tramvajske stanice, onima koji poznaju Zagreb, rekli bi od tunela.








Tunel je primjer promašenih investicija prije II svj. rata, kada su zagrepcani htjeli probiti tunelima Medvjednicu kako bi iz grada direktno mogli doci u Zagorje. Bušili su ga i kopali, a kada su vidjeli koliko novca i truda potrošiše za nešta što bi se reklo predtunel kroz Medvjednicu, odustaše od daljnjeg rovarenja po planini. Sada ga koriste planinari i izletnici jer nije nikada završen i kroz njega ne tece promet.

Prolaskom kroz tunel i laganim hodom još malo naprijed dodosmo na pocetak planinske staze koja vodi uzbrdo.











Cilj današnjeg obilaska planine je da dodemo do planinarskog doma Puntjarka, tamo se malo okrepimo pa produžimo do sljedeceg planinarskog doma Runolist, a zatim da se vratimo nazad u grad. Šetnja od nekih 6 sati za zadržavanjem radi okrijepe.





Uz put naidosmo na putokaz napravljen od starog debla u koji je ugraden odvod vode iz izvora tako da izgleda kao da drvo piša u panj koji je ispred njega. Veoma simpatican rad i velika mašta da se to napravi. Moje cestitke majstorima koji to sagradiše.

Bilo nam je hladno i vodu nismo probali. Ostavili smo to za toplija vremena. Imam osjecaj da bi nam rakijica više prijala jer je temperatura bila oko - 2 stupnja po Celzijusu.

Kako se uspinjemo stazom tako nailazimo i na snijeg cija debljina raste sa porastom nadmorske visine na koju se penjemo.










Negdje oko sredine staze prve etape nailazimo na uredenu nadstrešicu. Ranije sam imao u planu da tu sjednemo i malo se okrepimo, ali kako se nadstrešica nalazi na samom brdskom prevoju, jak hladan vjetar nam nije dozvolio da malo predahnemo. Zato nastavismo naviše kroz prelijepu šumu ...














Prelaskom 600 metara nadmorske visine iz bjelogoricne postepeno ulazimo u mješanu, crnogoricno - bjelogoricnu šumu. Zimski pejzaži koje ove godine nisam u gradu baš dugo vidao, ponovo iskrsnuše uokolo. Na stazi sretosmo i društvo ljubitelja prirode sa svojim kucnim "ljubincicem".

Nakon dobre okrepe, odmora i vjecnonezavršenih prica krenusmo dalje stazom koja se poklapa sa cestom. Snježni motivi nam mame pogled.








Na ovoj visini snijeg je dublji, negdje oko 5 cm. Uskoro nas put odvede dalje od asvalta ....








Poslije dvadesetak minuta stigosmo do Planinarskog doma Runolist. Do doma se ne može doci vozilom tako da je i atmosfera u njemu drugacija, nekako prisnija, planinarska ...











Isprobah gemišt na šanku, a nakon toga sa terase bacih pogled prema gradu koji se izgubio u magli.

Potom krenusmo dalje, susrecuci putem planinare u usponu prema domu. Pogledi predivni za oko nizali su se jedan za drugim.











Sa jednoga dijela staze vidjesmo i TV toranj na vrhu Medvjednice - Sljemenu visokom 1035 metara.











Pored puta naidosmo i na poucnu informativnu tablu koja nas informiše o šumi kroz koju prolazimo.

Hodajuci tako stazom kroz šumsku prosjeku kojom staza prolazi vidjesmo opet jednu nadstrešnicu. Za toploga vremena iskoristili bi je za duži predah, ali niska temperatura nam nije dozvoljavala da iskoristimo blagodat položaja nadtrešnice.











Kako silazimo u niže predjele visina snijega se sve više smanjuje. Naišli smo i na ostatke nekada uredenoga izvora vode. Vrijeme, a i ljudi razoriše taj izvor koji je vjerojatno presahnuo jer ne vidjesmo tragova vode u njemu.











Baš kada smo se dobrano umorili kroz grane drveca vidjesmo prve kuce grada. Vidjevši ih kao da nam je dio umora otišao od nas...





... ali vidjesmo i opomenu da dolazimo u grad gdje prestaje priroda i vladaju nekakvi drugi, mogli bi reci, neprirodni zakoni.





Pred kraj staze dodosmo do još jedne nadstrešnice cije klupe i stolove iskoristismo da se po zadnji puta danas u prirodi okrijepimo.

Neznam tko ju je sagradio, ali po crtežu na jednoj gredi zakljucih da se ovdje odmarao i Picasso.








Na samom kraju staze, ili na njenom pocetku (ovisi odakle se gleda) naidosmo na grobnu oznaku bez natpisa. Nisam nigdje došao do podataka o cemu se radi i ciji grob oznacava. Cak nisam niti siguran da li se radi o grobu.





Dodosmo i na rub grada...









Ovom pricom vas provedoh kroz podrucje posebne društvene zaštite koje pripada ...





Nadam se da vam nisam bio preopširan. Ako jesam, pogledajte ponovo svaku drugu ili trecu fotografiju i vidjeti cete da bi skracena bila oskrvljena, nedorecena, nepotpuna.

Puntijarka i njezin grah s kobasicom...a tek jabučna štrudla...mmmmmm.