Korijeni

Tko smo mi? Odakle potičemo? Gdje nam se djedovi rodiše, život proživješe i da li su imali sreće da ih se sahrani u rodnu grudu iz koje ponikoše ili im se kosti rasuše tko zna gdje i pod kojim uslovima? Kako su živjeli? Gdje mi je rodbinu raspršila vjetrometina života?....











Pitanja bezbroj, adekvatnih odgovora mnogo manje. I još k tome, svaki odgovor nova pitanja postavlja, a naša radoznalost prema svojim korijenima ne jenjava. Iako živimo u znatno izmjenjenim uslovima života, pomalo kroz vrijeme, tu i tamo se zapitamo i zainteresiramo o svojim korijenima. O svojoj porodici iz prošlosti, o svojim djedovima i djedovima svojih djedova.












Pisanih tragova je malo ili ih uopšte nema. Ako su i bili zagubljeni su ili su ih spalili požari ratova koji su harali ovim prostorima, našim prostorima, iz generacije u generaciju. Gotovo nije već jako, jako dugo bilo generacije koja svoj rat nije vodila.

I taman kada se rat završio, sagradismo porušeno, okusismo slobodu življenja, ponovo neko prokletstvo rata nas zavijori, obavije u svoje crnilo i krv nam prolije. Zemlju nasušnu na kojij nam preci opstaše natopiše krvlju bezbroj puta. Svojom krvlju i krvlju onih koji zaželješe tu nasušnu zemlju preoteti, svojom prozvati.












Koliko smo u mogućnosti posjetiti krajeve naših pradjedova i koliko ih posjećujemo? Imamo li još nekoga u tim krajevima koga poznajemo, nekoga tko se raduje našem dolasku, rukovanju sa nama, razgovoru i druženju sa nama? Koliko često održavamo kontakte sa ljudima staroga zavičaja?











Da li nam je na nepcu ostao zapamćen okus jela našeg djetinjstva? Da li nam njuh zaškakljaju mirisi iz tih dana, sada u vrijeme kada već dugo vremena nismo jeli i mirisali jela djetinjstva, sela, prirode i stoke koje je sve manje kao i ljudi koji žive na tim prostorima.

Ostaše li nam u sjećanju prizori zimske idile rodnoga kraja, tavana seoskih kuća i bogatstva okusa koji se na tim tavanima pripremaju za godinu koja dolazi ...


















Sanjamo li noću zgode iz svojeg djetinjstva, ljude i djecu iz toga vremena? Vidimo li prizore svojeg sela, kuća svojih prijatelja, svoju rodnu kuću ...

Na žalost, stvarnost koja sada vlada na prostoru gdje nam korijeni porodice održaše život , nije onakva kakvu je zadržasmo u sjećanju. Nestade mladosti na tim prostorima. Sela nam ostarješe. Umiru. Mnoge kuće napustiše vlasnici, kao što su i život napustili. Tragovi jednoga sretnoga vremena pretvaraju se u nesreću. Nesreću prostora u kojima život svakim danom sve više jenjava ...
















Vrijeme, kao najveći neprijatelj starina naših korijenja razara sve, više nego ratovi iza kojih je uvijek počinjala obnova. Život se ponovo rađao, širio, bujao ... A šta da se iz ovoga poganog vremena rađa, buja, širi? Propada nam s vremenom sve ono na što su naši preci bili ponosni. Propada nam sve za što živote dadoše. I to bez zrna baruta, bez osvajačkih težnji nekoga sa strane. . . Bez pomoći nas koji smo trebali barem očuvati ako ne i raširiti život naših praprostora.

A tako smo ponosni na svoje korjene.Toliko sa sjetom gledamo fotografije krajeva koji nas podsjećaju na naše krajeve, na krajeve naših djedova, na svoje djetinjstvo. Na dane kada su ti krajevi živjeli ...





















Život, nažalost, ni nas nije štedio. U potrazi za lakšim življenjem, za stvaranjem sretnijih i boljih uvjeta za život našim potomcima raširismo se na sve strane svijeta. Zbog mnogih životnih okolnosti sprečeni smo da odemo tamo odakle potičemo. Imamo kojekakve brige, probleme i obaveze u sadašnjem životu tako da naše korjene pomalo potiskavamo u zaborav. A k' tome još i starimo ....

... Ali ne zaboravljamo svoj kraj, svoje korjene, svoj dio života ranoga djetinjstva. Slike iz toga vremena nas ipak, htjeli ili ne, opsjedaju, poziv iz toga kraja nas vuče da ga posjetimo ...





... da se barem još jednom napijemo vode iz našega bunara na kojemu gasismo žeđ toliko puta. Jer, moramo priznati, voda iz našega bunara djetinjstva, je najbolja voda, najljekovitija i najbolje gasi žeđ, ali nas i snaži da istrajemo u životu i lakše podnesemo tegobe života.

I zato dođimo još jedanput na bunar iz našega djetinjstva, na bunar naših korijena da se osvježimo. Zadnjom svojom snagom osvježiti će nas kao što je to nekada činio. Ne zaboravimo ga . Čeka nas stoički. Čeka ...

Ogladnio sam nakon "onih" slika.

Lijepe fotke, koje je to selo? Jeli to tvoj "dom"?

U sličnoj kući od drveta na planini je odrastao moj otac, ja sam kao dijete školske raspuste provodio tamo (kod djeda i bake), kao djeca smo znali napraviti malu kolibu u šumi i tamo noćiti, preko dana čuvati krave i družiti se sa prirodom.
Bili smo sretni i zadovoljni.
Danas djecu odvojiti od računala i modernih tekovina civilizacije je skoro nemoguća misija. Nisam siguran da su oni danas sretniji od nas onda, jer mi nismo znali za "bolje".

Njima prikažu Simonu i Antu i onda su tužni jer nemaju "život" kao oni.

Zanimljiva i čeznutljiva reportaža!
Buschraft zapravo!

Najviše mi je uspomena izazvala ona zidana peć i sjetila me na tople sendviće koje sam radio između ostalog u njoj! =) :bog:

Svaka cast na reportazi.cini se da je prica svugdje ista.i ovdje u makedoniji,malo sela je ostalo.cesto naletim na sela u kojima su samo zidine ostale,u nekima po jedna dvije kuce zive i to sve stari ljudi.mislim da je zasluzna za to migracija selo grad jos u vrijeme Jugoslavije,toboze stvarati cemo industrijsku zemlju.Makedonija je bila poznata po poljoprivredi,danas nema ni poljoprivrede ni industrije.

Ali svejedno,mislim da svi mi imamo po nekog u selu,ili smo imali...kad otidjem kod babe u selo cesto znam na vecer gledati neke stare slike.sjetim se djetinjstva.