Snijeg i psihotično smijanje!

Pozdrav svima!
Kako i sam naslov kaže...u ovoj reportaži bit će dosta snijega i psihotičnog smijeha...
Sve je počelo jutros oko 9:30h. Dobivam poziv od frenda...ajmo malo zujat po brdima, moj odgovor - to sam i ja planirao danas radit! Zakon!
Pakiram ruksak i krećemo...
Malo krajolika po putu...


E sada jedna slika sa već tradicionalnog mjesta u mojim reportažama...na putu prema šumi...
Ona mala loptica snijega je kolegin pas Ajka....hiperaktivna kuja!!

Ima nešto u toj čistini snijega koja i najobičnije putiće pretvara u materijal za desktop volpejpere...

Evo tu se vidi bolje....pas je doslovno trčao 3 sata bez prestanka...ludi su ti samojedi..

Malo šumske idile..

Stajemo malo odmoriti...ja gledam okolo i spazim neku bijelu granu kako viri iz snijega, priđem bliže kad ono jelenski rog....i to pravi macan, mora da mu je gazda bio opasna zvijerka...ovo ide na zid sobe! Prekrasan suvenir!

Kolega pozer...

Stižemo do nekakvog proplanka i stajemo skuhati cappucchino...


Nakon toplog predaha ponovno krećemo....nailazimo na nekakav stari zapušteni vinograd...ljiljana posvuda....vježbamo taktičko penjanje koje smo naučili gledajući Bear Gryllsa! Za divno čudo obojica se uspijevamo popeti..


E sada slijedi onaj dio sa psihotičnim smijanjem...molim vas da utišate svoje zvučnike...začepite uši vatom i pomolite se da ovo ne potraje dugo!!

Tu smo se zadržali kojih 20 minuta...tko bi rekao da će vješanje po ljiljanama biti ovoliko zabavno...nažalost zbog sporog uploada stavljam samo FAIL filmiće moga kolege! Uživajte! (PS:upozorio sam vas na smijanje)

Nakon svega toga krenusmo prema kući...kolega mora po klinca u jaslice a što ću sam dalje pa idem i ja..

Stvarno smo se nauživali u snijegu...krajolik je savršen...

Na putu kući nailazimo na ogroman odron zemlje...naravno to se mora istražiti...


2 min. kasnije - fotić pun pijeska, ja pun pijeska, kolega začudo mrtav hladan...ja popi.....dok čistim fotić....
Ali isplatilo se popeti do gore!

Lisičja rupa rekao bi....nadam se da nije doma!!

Na putu prema dolje nailazimo na stare klijeti...


Tu se već bliži kraj našoj pustolovini!


Eto ljudi to bi bilo to....dan lijepo proveden, šteta što je kratko trajalo ali smo se bar dobro nasmijali i nahodali! Ja sam pronašao lijep suvenir i otkrio da psihtotično smijem na kameri!! Obečavam da ću vas poštedjeti toga ubuduće!
Živili! :bog:

drugi klip

pre dobrooooooooo

Majkemi i ja sam se smijao

Odlicno majstore, hvala na ovome :migg:

Odlično, 2. clip je FAIL samo taki

Hvala!! A ja sam mislio da su takve stvari samo meni smiješne!

dobro sam se nasmijao

hehe super, drži ta lijana težinu vidim podosta...

I ja sam se isto iznenadio! Na vrhu je dosta tanka i omotana je oko par grančica! Mi smo se 20 minuta vješali i izdržala je!

Još se davim hahahahahahahahahahahaha,kralju!
Vrhunske slike

btw,tko je ginuo ,ti ili on?

Hvala Ruse! :bog:
Uglavnom je kolega padao...što se vidi iz priloženog! Ja sam samo jednom ali nažalost nismo to snimili! =)

super je ovo s lijanom i kolegijalnim smjehom punom suosječajnosti kaj ti se frend svaki put skoro ubije jednom sam se ja zaboravio pa sam na strmici na jednom drvu odrezao debelu lijanu i zaljuljao se. uhvatila me frka kad sam u zraku završio na 10-15 metara iznad tla a nisam baš savjesno isprobao prije toga nosivost lijane. na sreču izdržala je.

Stvarno je bio dobar provod! Kolega je malo, kako bi rekli ekscentričan lik, tako da su mu vratolomije urođene od djetinjstva.
Ova reportaža za mene ima jedno dublje značenje...ovaj isti kolega i ja smo prije 10 - 15 godina bili ne razdvojna ekipa. Znali smo okolne šume kao svoj dlan.
A zajedno u prirodi nismo bili čak od djetinjstva...4 razred! Tako da je ovaj izlet bio pun starih uspomena i prepričavanja istih!
Navi mogao si završiti kao palačinka!! Ali ne vjerovatno drže te lijane! I stvarno su savitljive. Ako ih slučajno pronađeš mogu se jako dobro iskoristiti kod gradnje skloništa ili ležaja!
Ne mogu vjerovat da su svima do sada lijane najzanimljivije! Ja sam se pak najviše iznenadio rogom! =)

to ti je zato kaj ljudima u sječanju uvijek ostane zadnjih par fotki, da si završio priču sa rogovima onda bi svi pričali o rogovima nad kaminom i mogučim ručkama za noževe. kod novinarskih uradaka također je najbitnije upravo zadnja rečenica i zadnji kadar to je ono kaj ostaje u mozgu od cijele priče.

Ja uvijek radim reportaže kronološki...zato tako i ispadne.
Zanimljiva informacija, možda u idućoj reportaži pokušam malo manipulirati vašim umovima....ha ha ha