Vrana

Našao sam je kao malog šepavog ptica na obali rijeke Save. Bila je šcucurena i drhtava, a vidjevši da joj prilazim sa vode kanuom, bezuspješno je pokušavala uspeti se uz strmu obalu, da bi se domogla gustiša na obali.

Pristao sam kod nje i uzeo u ruke. Malo je podrhtavala, a onda se smirila. Nešta sam joj pricao smirenim glasom, polako i to je umirilo. Obala je bila strma i ni ja se ne bih uspentrao na nju iz korita rijeke. Uokolo je bilo puno drveca, pretežno topola i vrba, a na nekima granama bilo je i gnijezda od vrana.





Uto su me i vrane primjetile i pocele nadlijetati iznad mene. Najprije visoko, a onda sve niže i niže. Graktajuci izazvale su pravu graju.





Procijenio sam da ptica ne mogu samo tako ostaviti na obali, ne mogu ga ni u gnijezdo staviti jer ni sam ne mogu na obalu, vec da je jedina solucija da ga ponesem kuci i othranim... I tako dobismo jednog pernatog clana porodice.
Hranio sam ga pincetom kojom sam mu prinosio komadice svježeg mesa piletine, junetine, jetrica... , a vodu sam mu davao iz šprice injekcije direktno u kljun. Spavao je na volanu kucnog bicikla.





Ime mu nismo htjeli dati jer smo imali namjeru vratiti ga u prirodu. Za nas je bio Ptic.

Nakon par dana se sasvim privikao na sve nas, a uz graju i mahanje krila posebno je mene pozdravljao kada sam dolazio kuci sa posla. Tada bi se poigrali, podragao sam ga, a on je krištao i mahao krilima. Imao je jednu nogu slabije razvijenu i na nju je hramao.





Kako se razvijao tako smo trenirali njegovo letenje, a nakon skoro mjesec dana stasao je za povratak kuci.
Uzeo sam ga u kanu, doveslao do mjesta gdje sam ga pronašao i visoko bacio u zrak. Poletio je i odletio na stablo vrbe. Ujedno su se i ostale vrane sakupile oko njega.





Vidjevši da je "primljen medu svoje" odplovio sam dalje "teškog" srca, sa grcem u stomaku.Teškom mukom sam se savladvaoda se na okrenem i vratim po njega.





Više ga nikada nisam vidio. Valjda se snašao medu svojima. Meni je u ovim fotografijama ostala uspomena na jednoga neobicnog ptica sa kojim sam se zbližio. Od onda u svakoj vrani ocima tražim znakove o kojima bih prepoznao svoga Ptica...

u zagrebu na maximiru je bio jedan kafić u kojemu su držali vranu...jako lijepa ptica (meni osbno) nekako malo mistićna a poslje hickok-ovog filma i opasna :bog:

svaka ćast na brizi

rasplakao si me

dobro djelo Olimp,negdje ce bit zapisano,a vranac se valjda snasao.

ja sam bio cuo da ako othranis malu vranu, ona kad se navikne na ljude i sama pocne misliti da covjek pa se kasnije plasi ostalih vrana i drugih ptica a misli da su ljudi njezina vrsta, al to valjda mora biti tek izlegnuta ili ja samo imam krive informacije

Ljepo iskustvo Olimp ... i meni se prije jedno tri godine približila Vrana i neko vreme kretala se oko naše kuče te socijalizirala sa ukučanima a poslije dve tri sedmice nestala - tu u albumu sam dao slike - možda prepoznaš tvog Vrana u njoj ... nismo je dirali , ponekad smo joj dali nešto za jelo ali najviše je voljela ženinu dugu kosu jer bi joj prilikom obilaženja vrta sjela na ramenu i čupkala joj kosu ...

Slike : http://www.mojalbum.com/maxss/zbirka-nozev-in-ostalega-orodja/foto/18474004#18473998