OGNJENA ZEMLJA-POČETAK AVANTURE-NAVIGATOR

u ovoj ču priči postaviti više od 200 fotografija pa molim sve koji čitaju da ne komentiraju priču dok ne završim. najme za postaviti toliko fotki i napisati text trebat če mi jedno 2-3 dana kroz jedno 6-7postova na kraju ču objaviti da je kraj.

ovo je priča o jednom velikom projektu, projektu koji ču raditi cijeli život. cilj projekta je posjetiti i snimiti najteže dostupne i najizoliranije dijelove svijeta pa mu je i ime "AVANTURA DO KRAJA SVIJETA"

ideja za projekt se rodila na jednom vjenčanju. razgovarao sam s frendom Danielom Lackom-Lacijem. buduči da sam do tada snimao extremne sportove (i u snježnim uvjetima visokih alpa) pitao me je da li sam zainteresiran za snimanje na antarktici. odma mi se razvuko smješak isti tren sam se zarazio antarktičkim virusom. najme za snimanje na antarktici treba brddooo dozvola koje odobrava antarktičko viječe a da ne spominjem trošak od oko 100.000kn po osobi koliko košta samo transport na taj nenastanjeni kontinent. "od antarktike je jedino teže stiči na mjesec"

plan je bio da Željko Ivnik, sada radi na mojem projektu "Za avanturom po Hrvatskoj" trči maraton na Antarktici a ja da ga mediski kamerom pratim. sve to u svrhu promocije "krijesnice" udruge za djecu oboljelu od raka. na žalost zbog enormnih cijena sa projektom se ipak nije krenulo u realizaciju.

obično supruga i ja barem jednom godišnje odputujemo na mjesec dana na neki zgodan dio svijeta a Antarktika nam je sad več neko vrijeme zvonila u ušima. no kao doći na taj udaljen i užasno skup dio svijeta. tu sad ključnu ulogu igra sreča. u slučajnom razgovoru sa tada mojom urednicom Dariom Marjanović doznajem da postoji jedan kapetan porjeklom hravat koji je vlasnik kompanije expedicijskog broda koji vozi na antarktiku. stupamo u kontakt sa američkom firmom iz new yorka a simpatični kapetan za tjedan dan dogovara s nama sastanak u sred zagreba(navratio je da nas upozna da zna koga postavlja na brod) posao je dogovoren a pitanje našeg transporta riješeno.
sad nam još samo ostaje da se za jedno 3 mjeseca pojavimo u najjužnijem naseljenom dijelu svijeta tierrai del fuego (ognjenoj zemlji) u gradiču Ushuaia nadomak zloglasnog cape horna.

sad moram gibati kumčetu na rođendan pa nastavak slijedi večeras!

prijevoz do antarktike smo riješili ali razmišljamo šteta bi bila potegnuti toliko daleko i posjetiti samo antarktik(iako bi ja i na to pristao). o ognjenoj zemlji neznam gotovo ništa a i na internetu baš nema puno informacija zato nam je plan odletjeti tjedan dva ranije prije krcanja na brod i proputovati dijelom argentine i ognjene zemlja. pa kada smo več tamo mogli bi posjetiti i čile i prošetati se malo andama. pa kad smo več u čileu mogli bi odletjeti na najudaljeniji izolirani otok na svijetu Rapa Nui koji je pod čileanskom ingerencijom iako od njega udaljen punih 4000km. i tako zbrajanjem i oduzimanjem došli smo do okvirnog tarajanja puta od dva mjeseca.
obzirom da se radi o jednom od najskupljih putovanja na svijetu teško da čemo to imati prilike ponoviti pa materjal treba snimiti u high definition tehnici kako bi snimci bili aktualni za prikazivanje i idučih desetljeća. buduči da su dotada sve moje kamere bile standard definition moram kupiti nove kamere. taman završavamo gradnju stana i dio sredstava namjenjenu završetku prenamjenjujemo za kupovinu video opreme. bez kuhinje i nove spavače sobe možemo još neko vrijeme i onako nam iduća dva mjeseca baš i neče puno trebati.

buduči da če naše putovanje prolaziti vrlo različitim klimatskim prostorima sva tehnika i sve stvari koje nosimo moraju biti pogodne za rad i korištenje pri temperaturama od -30 do +35 stupnjeva. zbog toga oprama mora biti vrhunska, lagana jer čemo je večinom nositi na leđima a zbog svega toga je i vrlo skupa. u pomoč nam priskaču Navigo sistem, Iglu šport, Sony hrvatska, Audio video conzalting, Cro-sport vez. i opremaju nas samim vrhom svoje top ponude.

pakiramo stvari u transportne vreče do težine od 23-24kile i nadamo se da če nam progledati kroz prste svakome za tih 3-4 kile. no poučeni iskustvom o gubljenju prtljage na prijašnjim putovanjima (kuba, afrika, sahara, madagaskar i dr.) svu video opremu i osnovne stvari u svaki po još jedan ruksak i dodatnu torbu neprocjenjiv teret od još 25 kila nosimo sa sobom u kabinski prostor. tren prije samog polijetanja katastrofa. naš let je otkazan. mrak nam pada na oči. na početku smo dvomjesečnog 50 000km dugog putovanja i več prva karika u lancu puca. trčim na šalter i preguravam se kroz redove nezadovoljnih putnika. ženi na šalteru objašnjavam da nam je let u dosta gustom rasporedu vezan na još pet aviona i da ćemo zbog ovoga ostati bez skoro 100 000 vrijednih aviokarata i da to mirno nečemo prihvatiti. trpaju nas na brzaka u avion za prag gdje bi trebali hvatati avion za pariz. letimo za prag i razmišljam na croatiaairlines-ovom letu za pariz bi dobili kavu sendvič i sok a od čeha na letu za prag samo jedan bonbon.



u pragu nema nam druge nego čekati avion za pariz u nadi da čemo stići na vrijeme za put preko bare u buenos aires.





ne stižemo na vrijeme u pariz pa do idučeg lete na aerodromu moramo čekati idući dan. sreča je u tome što nam avion iz buenos airesa dalje za ognjenu zemlju leti dan kasnije pa je promjena u planu minimalna umjesto noči na aerodromu u južnoj americi provest ćemo je u europi u parizu.





ukrcavamo se na let pariz buenos aires i u turbulentnoj vožnji nakon 15-16 sati u ranim jutarnjim satima slječemo na tlo južne amerike



u buenos airesu glavnom gradu argentine imamo još tri sata fore do polijetanja aviona prema našem odredištu ognjenoj zemlji no moramo osim aviona promjeniti i aerodrom. buduči da je ognjena zemlja praktički nenastanjena i avio promet je manjeg intenziteta pa i naš avion polječe iz nekog malog aerodroma na periferiji grada skoro 20 puta večeg od Zagreba.
nakon pregovora s taksistima uzimamo onog u najlošijem autu(najjeftinijeg) i u nadi da če mu ta šklopocija izdržati do kraja grada tovarimo opremu i munjevitom brzinom jurimo autoputom. govorim tipu jer se stari peugeot sav trese i otpadaju mu ručice za otvaranje prozora, da i nije baš takva žurba da imamo još dva sata do poljetanja. stižemo na vrijeme i čekiramo opremu. još nam je oko sat i 15 minuta ostalo do ukrcavanja. kad na razglasu čujemo nešto nalik našim prezimenima. odlazimo do šaltera avio kompanije kad oni u čudu da gdje smo mi da avion za 15 min polječe. gledamo na sat i čudimo se. objašnjavaju nam da su danas prešli na ljetno vrijeme i da su svi satovi pomaknuti sat vremena unaprijed. na južnoj smo zemljinoj polutki i mada je kod nas božić, njima upravo započinje ljeto. na vrijeme se među zadnjima ukrcavamo u avion.

argentina je uz obalu atlantika iz zraka poput pustinje smeđa ravnica.
nakon nekoliko sati puta slječemo nenajavljeno u neki mali gradić, zaboravih mu ime, u sred ravnice gdje opet mjenjamo avion u još manji, peti po redu





nadlječemo magellanov prolaz koji odvaja ognjenu zemlju od matičnog kontinenta latinske amerike.



ambijent se naglo mjenja a ravnice zamjenjuju zasnježeni planinski vrhunci i ledenjačka jezera.







nakon dva dana puta promjenjenih pet aviona i dva taxija i prijeđenih oko 18.000km slječemo u najužnije naselje na zemaljskoj kugli mali gradić Ushuaiu






no pojavio se problem. nema nam prtljage. negdje u gunguli našeg presjedanja iz aviona u avion naša je prtljaga negdje izgubljena. službenici na aerodromu nas obavještavaju da imamo pravo svaki od nas potrošiti dnevno 100eura na račun kompanije. moramo sačuvati račune a oni če nam po povratku novac refundirati. pomalo ljuti mjenjamo plan. u prtljazi su nam šator i oprema za spavanje pa nemožemo dalje dok sva prtljaga ne stigne. nema nam druge nego upoznati Ushuaiu.
no nije sve tako crno ovdje na kraju svijeta nas je dočekala zagrepčanka Aleksandra koja je stigla ovdje koji dan ranije i ima sobu u obližnjem hostelu. upoznali smo ju u airfranceovoj poslovnici u Zagrebu kada smo kupovali karte. ona je krenula na 5 godina u proputovanje južnom amerikom a romanticna Ushuaia joj je polazišna točka.



smještamo se u lokalni hostel yakush jer ovdje velikih luksuznih hotela ni nema. soba je spartanska no komfornija nego šator u kojemu smo planirali provesti prvu noć.





odlazimo u upoznavanje grada koji je veličine samobora i oaza je civilizacije u gotovo nenastanjenoj ognjenoj zemlji, ambijent i filozofija života nas neodoljivo ovdje podsječaju na popularnu seriju život na sjeveru samo bi se ovdje ona mogla zvati život na jugu!

ognjenu zemlju je prije 500 godina otkrio ferdinand magellan a naseljavala su ju domorodačka plemena yamani. po civilizacijskom nivou bili su najzaostaliji ljudi koji su tada živjeli na svijetu, tek nešto malo napredniji od majmuna. no znali su koristiti vatru i koju bi zbog izuzetne hladnoče svuda palili. zbog velikih požara i odbljeska leda kada su je evropljani prije 500 godina prvi puta ugledali bila je sva u odnosno ognju od tuda i ime.
otok izrazito udaljen s nepovoljnom klimom bilo je idealan za najstroži argentinski zatvor koji se i danas, iako izvan funkcije, nalazi u središtu ushuaie. zatvorenici su bili prvi bjelci koji su naselili ognjenu zemlju prije samo 100 g. 1900g.















da bi se u hladnim čelijama ugrijali u dugim zimskim mjesecima, ložene su velike količine drva za čiju je exploataciju i dopremu izgrađena mala uskotračna parna željeznica, najjužnija na svijetu, koja danas umjesto zatvorenika vozi turiste.







željeznica dijelom prolazi kroz nacionalni park pa su nam zabranili snimanje velikom kamerom, no po iskustvu s prijašnjih putovanja za tu svrhu ponjeli smo male naizgled turističke kamer s kojima nesmetano snimamo iako im se HD snimka gotovo i ne razlikuje od velikih.







na povratku na željezničkoj stanici nas dočekuje direktor željeznice i ispričava se što nas je njegovo osoblje u vlaku prekinulo u snimanju, čuo je da snimamo putopise i da se spremamo na antarktik pa nam nudi ako želimo vožnju vlakom ponoviti potpuno besplatno i da čemo radi komfora imati cijeli vagon za sebe. odgovaramo da nemamo vremena i da moramo dalje na što nam on nudi njihove snimke koje su njihovi profići snimili. obavljamo kratki razgovor pred kamerom i vračamo se nazad do grada.

na ognjenoj zemlji koja je površinom kao pola hrvatske ima samo dva gradića i jedno malo mjesto. ushuaia je toliko izolirana od svijeta da je cilj mnogih avanturističkih expedicija kroz južnu ameriku koje upravo ovdje završavaju.

zato i ne čudi kaj se i naša prtljaga izgubila. šećemo gradom i smišljamo načine kako potrošiti lovu od osiguranja prtljage aviokompanije. iako ovdje ima dosta dučana sa svime i svačime ali mi zapravo sve imamo što nam je potrebno i svaka dodatna stvar koju bi kupili bila bi nam samo opterečenje kod ionako pre teške prtljage. kupijemo neke artikle od outdoor opreme kojima opremamo aleksandru jer trebat će joj na dugom proputovanju južnom amerikom(majce, jakne, hlače, šatore, svjetilke, nožiće i sl.). smucamo se i klopamo po lučkim gostionicama, provodimo se.





















u luci srečemo tipa koji je u 6 mjeseci proputovao 6 kontinenata a sad bi htjeo na sedmi, a baš mu je nestalo love pa stopira na ukrcajnom dijelu luke, da ga netko primi na brod za antarktiku. ima solidnu video opremu i nudi snimateljske usluge u zamjenu za 12 000dolara vrijednu kartu za brod. usput djeli i besplatne zagrljaje. poželjeli smo mu sreću i izgrlili se s njime. kasnije smo saznali da ipak nije uspio.







luku je posjetio i prekrasan brod europa koji na jedra oplovljava globus.







blizina drakeovog prolaza i zloglasnog cape horna privukla je na avanturu u ove hladne vode mnoge jedriličare. dobar dio njih jedva je izvukao živu glavu da bi dojedrilo do ovdje, mnogi od njih nisu nikada smogli hrabrosti istim se putem i vratiti. pa su ostarjele jedrilice več desetljrčima usidrene po cijelom zaljevu.







o opasnom moru i iznenadnim olujama svjedoči i nasukana ribarica.









prometna povezanost za ovaj kraj je toliko važna, kad ga zima zavije u snjeg i led kada ni brodovi zbog leda ne mogu pristati, da su legendarnom avionu dakoti DC3 koji je desetlječima opskrbljivao ovaj gradić digli i spomenik .
probao sam u lokalnom aeroklubu dogovoriti padobranski skok ali nisu imali padobrana za rentanje (iz hrvatske mi nije padalo na pamet još i to nositi) a njihovi pilotski, rekli su mi, upitne su kvalitete i pitanje je dali bi odradili. odustali smo od nauma i nastavili sa snimanjem i zezancijom.

ovdje u ushuai se nalazi i najjužnija vojna baza na svijetu. argentinska je vojska ovdje na patagoniji nazočna posljednjih 20 godina od kada su se s britancima i čileancima zaratili oko obližnjih falklanda. iako im baš flotila i ne izgleda naročito opasno.







već smo tri dana u ushuai i danas je stara godina iako se u gradu baš i ne kuže neke specijalne pripreme za veliko slavlje, mercedes voditeljica hostela yakush nam odgovara na to pitanje, da su tu ljudi zbog dugotrajnog mraka tjekom duge i hladne zime kada dnevno svjetlo traje svega 3 sata, malo hladniji i zatvoreniji. ja se ne bi složio s tom tvrdnjom doživio sam ih kao vrlo tople i dobronamjerne.



u hostelu se ljudi iz cijeloga svijeta pripremaju za doček nove i mi se također priključujemo fešti









i pijuckamo "mate" njihov čaj koji piju umjesto kave. u specijalnu posudicu od vrste buče se nasipa smjesa zelenog bilja i prelije vručom vodom. pije se posebnom srebrnom slamčicom sa sitom za procjeđivanje na dnu. trebalo nam je vremena da se naviknemo na okus nekako je žufko a zbog načina pripreme nemoguće je u formulu ubaciti i šećer.

samu novu godinu dočekujemo na rubu glečera južnih planina od kuda je lijep pogled na cijeli gradić.











iako je upravo nova godina ovdje je upravo počelo dvomjesečno ljeto i noči gotovo da i nema, sumrak je svega 2-3 sata dnevno) zapravo se na ovim fotkama vidi vječni dan koji čemo doživjeti za nekoliko tjedana na antarktici.

A teško da će te netko skinuti sa trona ove nama nedostižne avanture!

I Šalkoviću bi sline iscurile!

Drago mi je da mogu vidjeti ove fotografije iz kraja u koji nikada neću otići!

PS jel ima tamo bureka i jogurta, ono za male pare? Pa da preživiš!

za poklon pod bor za novu godinu stigla je i naša izgubljena prtljaga po koju su nas pozvali na aerodrom. prikupili smo sve račune od novaca za naknadu koju nam avio kompanija treba vratiti ali su nam na aerodromu rekli da povrat novaca tražimo u agenciji gdje smo rezervirali karte u hrvatskoj. da smo to znali odma malo bi bili oprezniji s trošenjem love no kaj je tu je bar nam je prtljaga pronađena pa možemo kako smo i planirali u divljinu.

sad malo putujem u budučnost da objasnim situaciju u agenciji u zagrebu dva mjeseca kasnije.
mi se sretni vratili u hrvatsku u zagreb kod raspakiravanja nađem ja kuvertu sa fino spremljenim računima u iznosu od više stotina eura. s obzirom da mi supruga radi u centru grada blizu te nećemo imenovati aviokompanije ona če to iči riješiti. došla je tamo objasnila o čemu se radi da bi je ovi iz agencije uljudno odkantali, kao nije došlo do gubljenja prtljage njihovom greškom nego je problem naših 5 vezanih letova itd. itd da sad ne nabrajam, onak standardno hrvatski. vrati se supruga doma a ja u iščekivanju snopića eura jer su se doma tjekom dva mjeseca i računi nakupili kad ono figa!
e sad sam ja poludio provjerim propise na netu i stvarno imamo pravo naknade od 100 eura po danu po osobi. odem ja do neimenovane aviokompanije u centru grada i odma tražim šefa, dođe šefica i krene mi s istom pričom kao i suprugi e onda mi je stvarno prekipilo i velim ovak: gospođo šefice neimenovane aviokompanije u centru grada, sad bute mi platili ove sve račune koje imam ali i one od hotela i one od rentakara inače če serijal "avantura do kraja svijeta započeti našim višednevnim čekanjem prtljage na kraju svijeta zbog službenika vaše kompanije i ne samo to nego ču vas tužiti i za odštetu jer dani snimanja koji i nisu baš jeftini a mi smo ih dolje više od nekoliko uzaludno profućkali. nato se gospođa povukla u svoje odaje i za tren se vratila sa svežnjem novčanica. zahvalio sam se i otišao platiti gomilu nakupljenih računa i kožni brooksov sic za bicikl u rog jomu kod petrove crkve.


sad se opet vračam u sadašnjost, opet smo u ognjenoj zemlji.
dakle prtljaga nam je vračena a mi rentanim autom, opel corsom koji se ovdje zove chevrolet krečemo u divljinu. na prostoru veličine hrvatske samo je jedna asfaltirana cesta. i bezbroj makadamskih puteva ispresjecanih riječnim tokovima i ledenjačkim jezerima.

na izlazu iz grada zaustavlja nas policijska patrola i upisuju naše podatke i okvirni plan puta. ako se ne vratimo da nas krenu tražiti. imamo Garminov 60CSX uređaj za satelitsku navigaciju pa smo sigurni da to neće biti potrebno. dok je sam jug ognjene zemlje izuzetno brdovit poput alpa 300km prema sjeveru protežu se nepregledne ravnice.











nevjerovatno je da je ama baš svaki metar livade u ovom sjevernom dijelu ograđen bodljikavom žicom. ovdje ljudi žive od stočarstva i ograde čuvaju stoku da ne naleti pod auto na cesti. radi što večeg dijela za ispašu ograđen je doslovno svaki metar u 300km dugoj vožnji nemaš se ni di posrati u grmu a da si ne napikneš guzicu na hrđavu žicu.



no ovaj je kraj osim stokom bogat i naftom i zemnim plinom čija se exploatacija posljednjih godina povečava, no još uvijek naftne bušotine ovdje na sreču nisu uobičajena pojava.







rijetkost su i ovakvi rančevi uz cestu. nakon što smo ga snimili iz daljine htjeli smo malo snimiti i krupnjaka a kad smo prišli bliže iskrsnuo je đip s dečkima s pumpericama. zabranili su nam snimanje i zamolili da nakon što slobodno "bez kamera" napravimo krug po ranču da se izvolimo vratiti na glavnu cestu. nije nam se bilo za zezati pa smo tako i napravili. no ovo što smo vidjeli bile su samo nastambe za radnike a u daljini na nepreglednoj ravnici uzdizao se stakleni toranj dvorca okruženog gustim raslinjem vidljivim tek uz dugo i usredotočeno promatranje. odma mi je kroz glavu prošla misao o potomcima nacističkih vrhovnika koji su u ovu zemlju pobjegli s neprocjenjivim opljačkanim blagom. drugačije nisam mogao objasniti ovakvo negostoprimstvo.





cilj nam je što prije asfaltnom cestom dosegnuti najsjeverniji dio ognjene zemlje a onda se 10tak dana kroz unutrašnjost vračati prema jugu natrag do ushuaie. problem je jer nemamo gdje zbog žičanih ograda postaviti šator. sva sreča pa dan traje dugo pa imamo dovoljno vremena i za traženje i za snimanje
pronalazimo malo proširenje bez ograde tik do samog nadvožnjaka svega nekoliko metara od ceste i podižemo šator na satu se vidi da je prošlo 10 sati a još je potpuni dan.









nakon zasluženog odmora krečemo prema drugom največem gradu u ognjenoj zemlji. grad rio grande nastao je na velikoj rijeci, dvostruko je veći od ushuaie i potpuno nezanimljiv. na glavnoj gradskoj ulici osim zrakoplova prepoznatljiv je i veliki hrvatski grb. podigli su ga potomci doseljenika s naših dalmatinskih otoka koji su došli ovamo u doba zlatne groznice prije skoro 100 godina.





u blizini grada nalazi se salezijanska misija, salezijanci su došli ovamo također prije oko100 godina iz torina iz italije i ovdje pokrenuli poljoprivrednu školu koja radi i danas tako nastavljaju svoju tradiciju rada s mladima. u sklopu misije nalazi se i lijepi muzej o povijesti ovoga kraja.





u sklopu misije nalazi se i konjički klub i odličan mali restoran. naručili smo de porcije govedine, no kad nas je konobar pogledao zaključio je da če za nas biti dovoljna i jedna. ubrzo nam je donio na stol mali portabilni roštilj na pravi ugljen. steak je srednje pečen a ti si ga razrežeš i još dopečeš koliko ti je odnosno nama po volji.

dosegnuli smo krajnji sjever i sada počinje naša prava avantura po unutrašnjosti ognjene zemlje neka malo slike pričaju.(leonara snima atraktivne kadrove jurnjave po makadamu)













dio zemlje bez karata i znakova samo smo po Garminu i položaju rijeka i jezera zaključivali gdje bi mogli biti putevi. koji put bi se u pretpostavkama i prevarili.









slatkovodno jezero





malo se smucamo po južnim planinama i močvarama u podnožju





















u srcu ognjene zemlje nalazi se malo mjestašce "Tolhuin" to na domorodačkom i znači srce. iako je mjesto dosta neugledno ima par lijepih kučica i odličan i ne pre skup restoran sa autohtonim jelima i zalihom dabrovih koža koje se ovdje još prikupljaju.









no prije ulaska u restoran trebalo se malo i zbigecati

[



cipele su Garmont GTX IDAHO

nakon kaj smo se okrijepili i ponovno adaptirali na civilizaciju napuštamo južne planine na čijim zasnježenim vrhuncima svoja gnjezda svijaju ptice sa največim rasponom krila na svijeti kondori.



oko 70 kilometara prema jugu makadamska cesta nas vodi do naselja prvih bijelaca civila koji su se ovdje naselili prije 120 godina. ranč harberton njihovi potomci nastojali su sačuvati u originalnom stanju kakav je bio kada su ovdje živjeli njihovi djedovi. primarno se bave stočarstvom ali im je u velikoj oluji 1995 90% stoke i ovaca stradalo. gubitak s kojim se još uvijek teško nose. no jedini su rančeri koji su nas srdačno primili. možda im je to u krvi jer je njihov djed tomas bridgis kao siroče iz londona doputovao na ovaj kraj svijeta kako bi sklopio prijateljstvo s lokalnim domorodcima yamanima. njih je oko 12 000 živjelo na ognjenoj zemlji a zadnji čistokrvni yaman umro je ovdje 1999g.











uz dopuštenje glave ranča nesmetano snimamo uokolo





ove kljove na ulazu gazdinske kuče zapravo su kitove čeljusti iz doba kada je i kitolov hranio ovu neobičnu obitelj



no to nisu jedine kosti na ranču. slobodno vrijeme kojega imaju na pretek krate skupljanjem kosti na obali koje izbaci more i sastavljanjem kompletnih kostura koji su uobličeni u maštovitu zbirku.









osim muzeja tu je i mali restorančić sa najljepšim pogledom u ognjenoj zemlji.



pogled je na beaglov kanal kojim je prvi puta tuda plovio charles darwin pišuči svoju poznatu knjigu porijeklo vrsta na putu za galapagos. danas kanal dijeli ognjenu zemlju, argentinski od čileanskog dijela patagonije.

vračamo se u ushuaiu i slažemo u glavi daljni plan puta.







dogovaramo se sa aleksandrom da se za jedno dva tri tjedna probamo nači u čileu i prehodati dio anda. sada nam se ovdje na kraju svijeta putevi razilaze. kako na zidu piše piše "kraj svijeta je početag svega".



i zaista ovdje na kraju svijeta naša "prava" avantura tek počinje, još više od 1000 kilometara prema jugu pravi "kraj svijeta" skriva ledeno carstvo.



"ANTARKTIKU"!

to je to za ovaj mjesec, našu ću "Avanturu do kraja svijeta" po antarktiku nakucati za jedno mjesec dana. hvala na strpljenu i sad slobodno s komentarima jer ovo je kraj prvog dijela.

kak se zove taj kapetan, ono možda smo si kakva rodbina,prezimenjci ili nekaj drugo,morti mi se posreći pa da i ja probam??? ljepe slike, još ljepša avantura!!!

Fenomenalno!
Jedva sam docekao kraj rteportaze da mogu da ti cestitam!!!A i tvojoj supruzi!

Svaka ti čast...ali mrzim ovo, kao da gledam neki napeti film i onda ga prekinu (šalim se naravno, znam da je naporno sve ovo pisat)

Mada sam uživo slušao od tebe o te+im doživljajima , nisam ni približno mogao zamisliti što je prikazano na slikama . Svaki komentar je na tako nešto suvišan , treba se prepustiti priči i doživjeti ju , za nas koji smo vezani za svoje krajeve , nedostižno ..svaka čast prijatelju...

Brutalno dobro! Jedino kaj ti zamjeram kaj nisi reko ime putničke agencije iz centra grada... Čisto da se neko od nas nezajebe pa ode tamo...

Još jedna tvoja fenmenalna reportaža, svak čast !
Hvala što si nam dočarao kako je na kraju svijeta...

Upravo me tvoja priča "9 dana veslanja po Dravi" privukla na ovaj forum i evo već par dana "gutam sve teme redom".

Pozdrav svima i s nestrpljenjem očekujem slijedeći nastavak

Ratnik je napisao/la:Još jedna tvoja fenmenalna reportaža, svak čast !
Hvala što si nam dočarao kako je na kraju svijeta...

Upravo me tvoja priča "9 dana veslanja po Dravi" privukla na ovaj forum i evo već par dana "gutam sve teme redom".

Pozdrav svima i s nestrpljenjem očekujem slijedeći nastavak

Super ti je reportaža, čekam nastavak .

Još jedna u nizu vrhunskih reportaža

ekipo drago mi je da vam se sviđa jer sam stvarno dosta vremena potrošio na postavljanje priče. stvar je da je na mojim putovanjima glavna kamera i uglavnom se kad je nekaj interesantno uhvatim kamere a fotič ja ili supruga uzmemo u ruku samo tu i tam kad imamo vremena, tako da neke bitne stvari koje smo radili i koje su nam se događale ni nemam fotografirane pa nisam ni pisao o njima ali će vam onda i filmovi biti interesantni kada ih za jedno pola godine postavim. za sada ču stavljati svaki mjesec jednu takvu priču. ima još tri nastavka.

ime kompanije nisam naveo zato jer oni zaista nisu napravili niš loše i prtljaga nam se gotovo na svim daljim putovanjima sa više presjedanja izgubi bez obzira sa kojom kompanijom letimo. radi se o aviokompaniji koja vas zapravo i nema u čemu zaribati jer to zaista nije bila njihova greška ali mene naljutilo jer nisu htjeli ispoštovati ono kaj u pravilima stoji i kaj su se probali izmotati za lovu. budući da je na kraju sve ispalo više nego dobro izostavio sam njihovo ime.

biti će u idućim nastavcima i većih zaje..a od ovoga!

Lijepo utrošeno vrijeme prateći reporažu. Čestitke na trudu.

svaka cast navi nemam reci =)

Priča lepo ispričana. Priroda deluje jako surovo. S nestrpljenjem isčekujem video.
Zbog ovakvih putopisa i po kojeg filma još uvek gledam televiziju.

to je reportaža koju sam čekao.. antartiku sumnjam da cu posjetiti, ali u tierru de fuego (chileanski dio) cu definitivno jednom otici.
svaka cast zeni i tebi na ovoj avanturi
e a kakvi su bili ti likovi u đipu sa sačmaricama.. neki arijevci, uredno pošišani plavi momci sa ss oznakama ili normalna casual ekipa koja voli strašiti prolaznike ili pak neka vjerska sekta?... uglavnom ono njihovo naselje mi izgleda bas neprijatno i neprirodno izolirano a opet sve upicanjeno...
...i ja sam u redu za nastavak price

svaka čast majstore

Svaka cast, nego hoce li se koja tvoja reportaza moci pogledati na hrt-u? Cini mi se da sam te jednom i vidio u nekoj HRT-ovoj emisiji, mozda prije 2-3 mjeseca, isto je bila rijec o nekim putovanjima...

Levi
je priroda je ovdje poprilično surova i na sreču uglavnom potpuno pusta, neobično nam je bilo kaj su bijeli ljudi ovdje praktički prvi puta kročili prije samo 100 godina, ako na računamo autohtone yamane. zbog blizine pola ovdje su večinu godine noči jako duge, dan traje oko 3-4 sata pa su največi problem samoubojstva zbog depresije.


damjan
u đipu su bila dvojica jedan tamniji latinoamerikanac a jedan arijevac, bili su u tamnim uniformama i kapama ali bez oznaka. od oružja nosili su punperice mislim da se radilo o mozbergovom modelu 590, kratko oružje nisam mogao primjetiti jer su bili u chevroletovom terencu.

Bauštela boy
moje se priče gotovo svakodnevno vrte na HRT-u buduči da mi je i to posao. priče s mojih putovanja vrtile su se prošlih godinu dana na HRT-u u jutarnjem i popodnevnom terminu, ono što si ljetos gledao bila je emisija slagalica koju je vodila lana baneli i u kojoj sam pričao o svojim avanturama. u budučnosti če se zasigurno te priče i reprizirati, sigurno če ih reprizirati uoči našega odlaska na sljedeču avanturu na otok sv. helenu u sred atlantika gdje je bio zatočen i umro napoleon bonaparte na koju krećemo 2011g