Istarska prašuma i malo kvalitetnog druženja.

Nisam se mislio prijavit, nisam ni znao za ovo do prije desetak sekundi (haha razbijam led). Dakle, radnje su dvije. Jedna oko Pazina i iznad Mošćeničke drage, krajem ovog ljeta (mislio sam objavit ovaj topic još prije ali kud vremena).

Tema prvog izleta je flora, ona jestiva strana. Rano jutro (cca 6 i pol) krenuo sam iz vikendice (Moščenićka draga) busem do Labina, da se nađem sa Borisom. Došao sam ranije nego očekivano (puno ranije zapravo), svidio mi se grad, lijep, uredan, pristojni ljudi čudna naglaska haha, lijepi parkovi, puno zelenila. Malo sam razgledao i čekao poziv. Anegdota slijedi: Trebali su me pokupit s autom iz Pule...ali...Boris veli, preko telefona kako se mi survivori moramo snać, rekao je da nađem prijevoz do Pazina. Nije mi teško palo, baš sam tako nešto i tražio. A i da nisam htio došli bi po mene. I prošećem se ja do početka grada (desetak minuta, znam i sad raspored ulica, orijentacija u prostoru i pamćenje me služe. I tako dođem ja do jedine ceste iz Labina za Rijeku (raskrižje prema Pazinu je u Vozilićima, malo mjesto prije Labina-gledano iz Rijeke) i dignem palac (pritom samo gledam domaće tablice). Odmah, prvi auto stane, neki gospon, radnik, objasnim mu što radim i tako to (možda se već registrirao na forumu), zainteresiralo ga je. ALI najdalje ide do Stepčića (između Labina i Vozilića). Dobro, prihvatio sam, rekao je slijedi ravno cestu, imaš 1-2 km hoda. I tako se ja nauživam, gledam polumokru cestu, crnogoricu, djelomično ogoljen teren itd...tamo sam ja za kojih 5 min, možda više. Sjednem na zid na raskrižju u Vozilićima i čekam. Znam da je jedino veće raskrižje pa sam počekao Borisa i ostale...snalažljivost, ne?

P.S. onaj radnik mi je objasnio jednu stvar. Kod Plomina, u kanjonu, se skoro svako jutro spušta magla, ima veze sa tlakovima itd (i termoelektranom)...more povlaži sve u maglu prema van, tako da se jedan dio ceste pretvorio u zonu sumraka.



Boris vozač, dvije simpatične nonice, poznaju floru kao škrtac zlato, su nam ženska kompanija (imena zaboravih) i jedan zanimljiv gospodin Jadran. Ima preko pedeset godina, a izgleda 10 godina mlađe i još 10 godina bolja kondicija. Malo ležerniji outfitt, ali u krajnosti funkcionalan. Našli smo se s još par ljudi, bračni par i njihovo dvoje unučadi blizanci. Ovdje počinju slike.

Krajolik predivan, začudo nema komaraca iako ima puno vode (ali ne i ljudi). Korita se lijepo vide. Odmah počinju lekcije. Nonice skupljaju bilje i ćakulaju o vrstama. Probao sam po prvi put dren, mada ne zreli još ali mi je lijepo usta zavezao.

Odmah nailazimo na tragove, veoma friški. Jazavac. Vuk sve može bolje objasnit.




Boris slika ovu biljku (uvijek zaboravim ime), otrovna je. Ovdje vidite i ovu čudnu torbicu oko struka. Odbacili smo naziv pederuša jer je pogrdna pa smo izmislili naziv hipsterka. Nepromočiva, nis ga leđa boljela, a iako se čini nezgrapna i da će svugdje zapinjat nije, a bili smo kroz šiblje i trnje.




Dren


Dok smo stigli do rijeke, naišli smo na mnogo foto materijala.




I evo nas...slijedimo riječicu nizvodno.


Promatrali smo mnogo bilja, našli neke koje ne pripadaju tamo (siva jela npr)... Boris nam je rekao kako se pravilo hoda po kamenju u rijeci, prvo zaglavit nogu, pa nać di stavit drugu...i da je bolje bit mokar nego slomit kuk. Oni malo manje spretni su se izuli par puta zbog prelaženja na drugu stranu. Tu su se bračni par i djeca vratili.

E sad, ovo je zanimljivo. Stali smo na nekakvoj stazici i rečeno nam je da je tu nešto jako opasno. Morali smo mozgat naravno. Gledamo, čudimo se i blebećemo...ali sve krivo. Pogled nam je usmjeren u stabla i raslinje. Na svakom grananju je lišće i ostaci, koji nebi smjeli biti tamo => to znači da se voda digne do te razine (bilo je pa skoro i dva metra iznad naših glava...za neznalca poput mene to je zlatna spoznaja.


Tu smo imali stanku i jeli smo tako dobru hranu da smo rekli da trebaju te dvije nonice napravit restoran. Jedna od nonica je napravila paštetu od oraha, badema, začina....finooooo. Ako nabavim recept obavezno postam.



Ovo je također jedna opasnost koju mnogi ljudi ne vide (kao ni mi dok nam Boris nije objasnio). Mnogo je žrtava palo zbog ovoga. Ima jedan savršeni bazenčić za kupanje...taman ispod slapića za masažu, jako dubok i nije prestrm za ući i izaći. Ali opet smo morali mozgat itd, neuspješno...
Mnogo vode ulazi, ali jako malo izlazi (na novi slapić) => postoji neka rupa koja svu tu vodu povlači, a može i čovjeka koji bi bio potpuno izgubljen da se to dogodi.
Kratko objašnjenje...pametno je imat papir i olovku ^^







Jeli smo sirove mahune (zapletene oko druge biljke)...mnoge slike biljaka mi nisu uspjele jer sam imao uključen makro -.-


Boris mi je dao jedan wokitoki da ga isprobamo...otišli su dalje, ja sam čekao. Javio sam se i probao ih trackingom naći. Prvih dvadeset metara ajde, uspio ali onda blokada, nema ničega. Došuljao sam im se što više (šale radi) i čekao da ne krenu po mene, ali su znali da ih sprdam, nismo bili ni 500 m udaljeni kad sam krenuo za njima.
...
Tu smo se odlučili okupat. Bazenčić je na sredini jako dubok bio, valjda ako ima 2-3 metra. Sprdali smo se uokolo, probali napravit mayan sticks, pokazao sam im onaj komad bora pun smole (fatwood). Voda je bila ni topla ni hladna, taman za zadnje kupanje. Dobio sam savjet da ne otvaram oči pod ovakvom vodom (nije blatna, ali puna gline, kiša ja padala). Nakon dugog kupanja je uslijedio ručak (ovdje se čini da jedemo svakih 10 min, ali smo se nahodali satima prije stanke nove). Naravno probali smo gulaše iz konzervi, niš posebno, Gavrilović rulez. Nismo imali vilice ni noževe, napravilo smo chopstickove od vrbe i primjetili da vrba jako brzo oboja vodu. No trace politika, sve smo sa sobom uzeli. Počela kiša.




Došli smo do nekih kablova za pumpanje vode ili slično...(Borisova reportaža od prije). Vegetacija se promijenila, puno je vlažnije, hladnije i sve je obraslo mahovinom...ušli smo u prašumu (mogu skoro reći doslovno, vegetacija sliči, kao i vlažnost...sve puno mahovine, paprati, lijana ). Hodamo do vrha nekog brdašca gdje se nalazi građevina, bivša osmatračnica, super pogled.


Jedna od ovih gospođa je rekla da požurimo, tu su loše vibre (bavi se onim nečim sa tim energijama, neznam, ne pratim- isto kao i ona tema sjevorzapad RH). Valjda se negdje u povijesti dogodio pokolj ovdje. Zanimljivo je da se samo oko te ruševine (na slici stojimo ispred nje, ne vidi se) nalaze ogromne gljive (recite koje su, mi nismo znali). Neke narančaste, neke bijele, neke male, neke kao šaka itd. Spustili smo se u kanjon. E tu je počela borba. Nema svjetla, kiša pada, ja u tenisicama (nisam se prikladno obukao, zelene hlače, neka majica, i tenisice...jedan nož, malo hrane, puno vode i špaga...začudo nisam promočio). Blata kao u priči, sve sklisko, vlažno, baš nas je izmorilo. Nisam više puno slikao jer su mi kapljice ulazile u leće, a i nisam imao volje.

(malo iza onih ruševina)


Jedna gljiva, ne poznam ju (Luksa pomozi)


Drugu neznam, ova je ogromna!


Nema ni treće sreće.


Sišli smo u kanjon, gle razliku u svjetlu. U ovom malom bazenčiću smo našli neke ribice i račiće, nismo ih dirali.





Nakon mnogo hodanja došli smo u Grdo selo (netko je dao ovaj oksimoron za naziv, selo nema ljepšeg). Malo smo se najeli šljiva iz vrtova, kupina i jabuka velike kao moja glava, čak smo i dunju našli. Boris je našao prijevoz za natrag do auta i vratio se po nas. Prešli smo oko 6 km, ali samo 3 km zračne udaljenosti (GPS provjereno). Sve u svemu super je bilo, mnogo sam naučio od drugih i obrnuto.

Drugi post druga avantura

Sada slijedi kratki izlet sa maminim bratićem u prvom koljenu, inače svjetski poznatim fizičarom. Nikada nije bio do Zijavice, spilje iznad MD, pa sam ga malo odveo u prirodu. Put do gore ima manje od 2km zračne udaljenosti, ali se treba popesti preko hrbta planine...sa druge strane je drugo brdo, dakle na jednoj strani kanjona smo. Vrijeme je bilo sparno, čak prevruće, sunce je pičilo.
Neznam vremenski trajanja puta za gore.

Došli smo do Obrša, malo mjesto iznad MD. Super pogled, turistička atrakcija. Ima murvi (kasno smo stigli, sve pokljucane), kupina (i tekakvih!), drena...simpatični mali vrtovi puno maslina i čempresa, kamene kućice, tu i tamo koji kažun za psa.


Pola puta pređeno. Odmah iznad Obrša dolazi nova vegetacija, crnogorica. Pred desetak ili više godina je izbio požar, posljedice se još vide na stablima. Teško ga je bilo ugasit jere je ipak to puno borova. Super atmosfera, malo pretoplo, zrikavci, pčele, jednu zmiju sam vidio, ali je bila prebrza. Mravi su na steroidima. Kozja stazica vodi do spilje.

Evo je.
http://rivjera.org/images/SLIKE/velika_spilja_v.jpg

Pogled iz spilje.


Smokva stvarno svugdje raste...ova je na rubu, gdje ima sunca, ali na kraju spilje je rasla jedna velika (posjekli su je tijekom zime). Spilja nije preduboka, možda kojih 15 metara dubine sa 10 m visine. Vide se tragovi klesanja, gdje je netko (navodno) pokušao isklesati Majku Božju ali je iz nekog razloga odustao.


Igram se sa fotićem:


Mlječika, otrovna


Majčina dušica, cijeli grm... Posvuda ih je, ali tek iznad parsto metara, sipod toga ništa (barem mi se tako čini)...uzeo sam si par grančica (inače bi rekao travki) za fini čaj.


Malo borova


Dva pozera




Vidjeli smo i par orlova, dva, ali neznam ni vrstu ni ništa. Slika je loše ispala, ipak to leti brzo. Da nije neki štekavac, tako se glasao...


I bolje da požurimo doma (ipak nije padala kiša, oblak je skrenuo prema jugozapadu)


Izlet je trajao manje od 3 sata, onako nogom smo kročili iza kuće ustvari.

To je to ljudi, nadam se da vam je bilo lijepo čitati.

Fascinantno! Svaka ti čast na fotkama i priči! Na trenutak sam sam otputovao u mislima na mjesta s fotki...

sjajne fotke meštre lako bi mogao da pobedis!

Haha hvala vam... pa nemogu pobijedit ako nema trke...ajmo ljudi fotić u ruke!

Nego...znate možda one gljive?

jako lijepo, krasne fotke a i prica..