Kavez lutajucih gromova

Nadam se da nisam masio podforum i temu

Imao sam priliku dozivjeti meni jedan od najgorijh scenarija, gdje doslovno nismo mogli nista uraditi.
Od toga dana, shvatio sam da je psih. pripremljenost na najgore situacije i uvijete jedna od kljucnih stvari u prezivljavanju.

Bili smo na dvodnevnoj ruti, Diva Grabovica, V. Vilinac, Masna Luka.
Kad smo dosli do plani. doma ispod V.Vlinca, postavili smo sator, jer nismo htjeli u plan. domu spavat iz jednostavnog razloga: Cijeli smo put nosili satore, e sad cemo u njima i uzivati.

Tu je bilo jos par planinara i svi su govorili da ce biti svakako super vecer, tako da ce ujedno biti i uzitak spavati u satoru.

Oko 23h otisli smo spavati, jer smo do tada sa ostalim ispijali vrucu kavu, dijelili price i slusali radio. I u 00:00h je sve pocelo !

Oluja gromova ! I to takve siline i jacine, da za takvo sto do tada nisam ni cuo da postoji, a kamoli da ima na Cvrsnici.
U sljedeca tri sata, znaci od 00:00h do 3 ujutro, skoro svako cetiri sekunde udario bi jedan ili dva groma.
Silina udara i ujedno blizina udara, je bila toliko jaka i blizu nas da se svakim udarom zemlja tresla. Uz sve to kisa je padala kao da nas netko vatrogasnim crijevom poljeva. Mislim tesko je uopce sve to opisati, ali sjecam se da su to bila tri najduza sata mog zivota.

U svom tom neredu, buci, blijeskovima, koji su se toliko cesto izmjenivali da se cinilo kao da sunce vani, sala na racun situacije nekako je pomogla. U svemu tome izgovorio sam: Heheh.. pa nije toliko ni lose. Bar imamo tekuce vode i struje koliko nas je volja.


Kad je sve to zavrsilo, plan. su izasli da provjere jesmo li zivi i jesu li nam satoru jos cijeli.

Ujutro kad smo se digli, svega pedeset do sto koraka od nasih satora, pronasli smo vise kratera promjera i do metar , koje je udar groma napravio, a o rasparanoj zemlji (i pod 3 m duzine) da ne govorim.

To je iskreno bila situacija ili scenaciji, gdje covjek ne zna sto bi napravio, zapravo ne moze nista napraviti, jer je zatocen u kavezu lutajucih gromova.



Cuvaj te se tih oluja na Cvrsnici, jer kako mi kazemo: Ako se ne pripremis na sve, kad ides na Cvrsniu. Onda si dosao na Djavliju planinu.

jako dobro opisano...
nešto sam slično imao prilike osjetiti ali upola manje..
i nisam bio u šatoru nego na čistini..
kiša mi je oprala kožu..

točno je da protiv takve sile prirode čovjek je nemočan...
ako je psihički nespreman.. hvata ga jaki strah...
posebno taj jaki dojam daju munje..
kad rasparaju mrak i tmurno nebo...
pa onda jaki tresak...

Đedo je napisao/la:Cuvaj te se tih oluja na Cvrsnici, jer kako mi kazemo: Ako se ne pripremis na sve, kad ides na Cvrsniu. Onda si dosao na Djavliju planinu.

Moj djed je imao jedan neobičan doživljaj: jednom kad je išao gore, neletila je nekakva crna ptičurina koja mu nije dala ući u šumu... da ne idem u detalje - vratio se doma. Da se razumijemo - riječ je o čovjeku 2x ranjavanom u WWII, spasio se iz četveroreda, a dane i noći je sam proveo u planini... Morat ću nabaviti diktafon (ah, to već dugo planiram) pa raditi zvučne zapise kad sam s njim...

A i ja sam, kad smo prijatelj i ja u veljači prošle godine otišli na Žlijeb, se skoro usrao u gaće od nekog čudnog, neobjašnjivog straha. Oko 22h samo izašao po drva jer samo žestoko ložili pa nam ih je zafalilo - na tom objektu nije bilo baš sjevernog prozora (a puhalo je) već samo škura (grilje) pa smo malo zakrpili najlonom, ali unutra je bilo ispod 0C (nema pećnice, samo veliki zidani kamin - sva toplota ode kroz dimnjak).
Ušao sam u šumu s naglavnom lampom i sjekirom, 50tak m od skloništa, počeo izvlačiti drva ali me u jednom trenutku obuzeo jeben i jako neugodan osjećaj da me šuma na neki način "obuzima"... Osjetio sam onaj pra-strah koji se u sekundi uvuče u kosti. Tko je to doživio - taj zna o čemu govorim, tko nije - ma može mi se slobodno smijati :-)

Prelistavanjem foruma našao sam ovu malo zaboravljenu temu, malo da je oživim svojim iskustvom.

Moja iskustava, iz više situacija iz Domovinskog rata i jedno iskustvo baš za pamćenje. Položaji su uvijek na dominantnim kotama, „čukama“. Iskustvo nas je do tada naučilo da se ne grade bunkeri i zakloni na samim vrhovima jer su oni njaizloženiji topničkoj paljbi i udarima gromova, nego, ako je moguće, malo ispod.

Na vrhu (dakle ne na samom vrhu, nekih 10 - 15 metara ispod) koji dominira jednim od kraških polja moj susjed i ja pred sumrak završavamo sa dvosatnom stražom, ali iz oblaka iz kojih čitav dan nešto paducka, krene ozbiljna kiša. Pa onda zlokobni pozivi na poljski telefon. Dugi i nepravilni zvuci zujalice. Kako je mreža ožičenja poljskih telefona bila ogromna, zapravo razvučena preko cijele bojišnice, i daleka atmosferska pražnjenja izazivala bi indukciju u mreži uslijed kojih bi se pobuđivala zvona u poljskim telefonima. U slučaju naivnog odgovora na taj poziv znalo je doći do udara struje u onoga tko bi se koristio tim telefonom, navodno je bilo i mrtvih od tih udara struje.

Onda bljeskanje u daljini i brojanje. Bljesak munje ide brzinom svjetlosti, a zvuk groma 330 do 340 metara u sekundi, tako da tri sekunde daju točno kilometar udaljenosti od mjesta udara groma (greška je od – 10 do +20 metara po kilometru, što uz je zanemarivo u odnosu na našu preciznost mjerenja vremena i uz štopericu). Brojimo: 35 do 45 sekundi za svaki udar groma, znači nekih 12 do 15 km. Dobro, nije još strašno. 28 sekundi. 18 sekundi i telefon ne prestaje zvoniti. Udarcem suhom čizmom telefon napušta naš bunker i odlazi na kišu, neće mu ništa biti, vodootporan je. Naše vrijeme za stražu je isteklo, ali nitko neće doći dok kiša ne popusti jer će i onako samo bezveze pokisnuti, a isto i mi koji bi se po toj kiši isto tako smočili. U zaklonu, koliko god praskanje kiše stvaralo vodenu prašinu nošenu vjetrom i lagano nas močilo, ipak se osjećamo suho. Mučne minute uz strašno udaranje gromova na nekoj udaljenosti 5 do 6 km od nas.

8 sekundi, strašan udar groma. E, sad i mitraljez i naše puške idu van, pa dušmani, ako po ovakvom vremenu imaju **** da nas napadnu, neka, i zaslužili su da nas osvoje. 5 skundi od bljeska do udara groma. 2 sekunde. I onda detonacija i strašan udar i svjetlo, sve odjednom. Miris, najbolje bi opisao kao miris izgorenog zraka. Nas dvojica šćućureni na dasci na kojoj smo sjedili s nogama na dasci gledamo plavičastu izmaglicu kako putuje po podu po dnu bunkera, nekih 10 – 15 cm od poda, iščezava nakon nekoliko sekundi (mislim, tko zna koliko je vremena prošlo i meni se to činilo kao vječnost). Ponovno isto. Pa onda opet nekih 8 sekundi i sve više i više se udaljava. Sada tek vidimo da je i pod poplavio, da kapi iz plafona i da smo zapravo i mokri.

Imao sam još sličnih iskustava, ali nikada tako da sam bio uglavnom nezaštićen na 30-tak metara od udara groma. Načelno, taj zaklon bi trebao biti Faradayev kavez, ali kada voda smoči zemlju i kamen, tko zna kakve se vodljive povšine mogu naći i kakav efekt mogu izazvati.

Ono što je meni iz tih iskustava bilo najupečatljivije je zapravo strah. Ne samo od moguće smrti, nego taj osjećaj da si tako malen i ništavan, ti, koji si do prije nekoliko minuta bio tu naoružan i moćan, sposoban odlučivati o nečijem životu i smrti, sada si tako malen i bespomoćan, vidiš koliko si zapravo bahat pred rukom Stvoriteljevom. Sada, kako je sve to sretno prošlo, mogu reći veličanstveno iskustvo. I ne ponovilo se.

Malo je situacija danas koje te poput grmljavine podsjete tko smo i šta smo. Bila je jedna anegdota na RTV tornju na Sv. Juri na Biokovu. Kad se u postrojenju usljed grmljavine stvorila tzv. kuglasta munja te je krenula prema radniku koji se zatekao tu. Ovaj je pobjegao iz postrojenja a ona se odbila od vrata. Navodno je cak i bio clanak o tome u nekoj novini davno.

Ja sam prošlog ljeta otišao s prijateljem na Durmitor, s namjerom da kampujemo na Zeleni vir i ujutro idemo na Bobotov kuk (2525mnm).

U petak veče postavljamo šator iznad zelenog vira ( ~ 2100mnm ) i lijegamo. Po ponoći ja izlazim i gledam nebo, skroz vedro. Oko 3 sata poslije ponoći počelo je užasno nevrijeme, oko nas sve vrhovi, gromovi pucaju a kiša uz jak vjetar počinje da probija kroz šator jer ga nismo skroz zategli, nisamo računali na to nevrijeme.

Trajalo je skoro tri sata, a kako pukne grom u neki vrh oko nas, zatrese se tlo, ja sam se pitao koji su bogovi tu nadležni i molio se samo da prođe ta noć...

Evo i kratkog članka koji sam sačinio sa savjetima za grmljavinu:

http://www.popenji.me/index.php?option=com_content&view=article&id=375:grmljavina-u-planini&catid=44:boravak-u-prirodi&Itemid=68

Đedo, da li si možda fotografirao te kratere?