Hipotermija

Prenosim tekst sa svog bloga...

Normalna temperatura tijela, mjerena u dubokim tkivima prsa i trbuha kreće se od 36-38°C. Hipotermija se klinički definira kao tjelesna temperatura manja od 35°C. Blaga hipotermija je karakterizirana drhtanjem (koje može do pet puta povećati proizvodnju topline tijela), ukočenim rukama i smanjenom manualnom spretnošću. Hladnoća ima analgezijski učinak koji je slikovito opisao narednik August Thirion čiji su vojnici pri povlačenju iz Moskve 1812. godine rezali komade mesa s butova živog konja koji nije davao nikakve znakova bola. Blagu hipotermiju može biti teško prepoznati, a ugrožene će osobe često negirati problem. Nemogućnost zatvaranja patent zatvarača ili oblačenja rukavica može biti znak upozorenja, te bi osoba trebala stati sa svim aktivnostima i pronaći način da se ugrije. Pad tjelesne temperature od samo jednog stupnja celzijevog može usporiti vrijeme reakcije i narušiti donošenje odluka. Blaga hipotermija može biti čimbenik koji doprinosi prometnim nesrećama, naročito kod ljudi koji su zbog prirode posla cijeli dan izloženi hladnoći, nakon čega automobilima odlaze kućama.

Umjerena hipotermija nastaje kada temperatura tijela padne ispod 35 °C, očiti znak je izraženo drhtanje, pogoršanje fine motorike i opće koordinacije. Hod postaje spor i otežan, zbog čega su česta posrtanja i padovi. Pogođene su i mentalne sposobnosti. Govor je nerazgovijetan, razmišljanje usporeno, te je otežano donošenje racionalnih odluka; osoba može odlučiti leći na snijeg i zaspati, odbaciti ruksak sa životno važnom opremom, ili čak skinuti odjeću sa sebe. Žrtve postaju apatične, letargične, nekooperativne, povučene i neodgovarajuće reagiraju kada se ispituju. Često se ne sjećaju stvari koje su se dogodile nedavno.

Kada se temperatura tijela spusti ispod 32°C, drhtanje se zaustavlja jer su zalihe energije  iscrpljene. Temperatura zatim još brže pada zbog nedostatka stvaranja topline drhtanjem. Naposljetku, osoba ne može hodati, te će  se vjerojatno sklupčati u fetalni položaj  na tlu u polusvjesnom stanju. Svijest se obično gubi negdje na oko 30°C.
U dubokoj hipotermiji, brzina otkucaja srca usporava, puls može biti gotovo nemjerljiv, a disanje postaje tako plitko i nepravilno da je jedva primjetno. Žrtva može disati samo jednom ili dva puta u minuti, a srce može kucati jednako tako polako. Koža postaje blijeda i ledena na dodir, ekstremiteti su ukočeni, a zjenice su proširene i ne reagiraju na svjetlost. Osoba može izgledati mrtva, ali je zapravo živa.

Pri tjelesnim temperaturama ispod oko 28°C mogu se pojaviti i srčane aritmije, a najozbiljnija je ventrikularna fibrilacija - nekoordinirano trzanje srčanog mišića koje sprječava normalno pumpanje krvi što dovodi do smrti. Čak i ako se izbjegne fibrilacija, srce se obično zaustavlja do vremena kada je osoba ohlađena na 20 ° C.

Kombinacijom tjelesnog napora, nedovoljnim unosom hrane i pijenjem alkohola, povećavaju se šanse za nastanak hipotermije. Tjelesni napor iscrpljuje zalihu glikogena u jetri i mišićima, tako da koncentracija šećera u krvi ima tendenciju pada. Pijenje alkohola pogoršava problem snižavanjem šećera u krvi još više, jer glukoza je potrebna za metabolizam alkohola. Hipoglikemija (niska razina šećera u krvi) uvelike smanjuje reakciju tijela na hladnoću i aktiviranje mehanizma vazokonstrikcije krvnih žila, zbog čega se tjelesna toplina gubi alarmantnom brzinom. U takvim okolnostima, temperatura tijela može brzo pasti čak i kada nije osobito hladno: na primjer, nezaštićenom tijelu na  temperaturi zraka od 20 ° C potrebno je oko osamdeset minuta da se ohladi na 33 ° C.

"Nitko nije mrtav dok nije topao i mrtav", to je liječnička maksima. Gotovo svake godine postoje priče o "čudesnim uskrsnućima" žrtava hladnoće, jer ljudi koji pate od duboke hipotermije mogu se činiti mrtvi unatoč tome što su još živi. U veljači 1999. među žrtvama lavine bio je četverogodišnji dječak koji je bio zatrpan u snijegu dva sata. Kada je pronađen, proglašen je klinički mrtvim, a za nekoliko dana se ponovno bezbrižno igrao bez ikakvih posljedica.
Najniža zabilježena tjelesna temperatura nakon koje je osoba preživjela je 13,7 ° C. Radilo se o dvadesetdevetogodišnjoj norvežanki.

Treba spomenuti i slučaj petogodišnjeg dječaka koji je propao kroz led u rijeku i bio zarobljen ispod njega četrdeset minuta prije nego što je spašen. Nije bilo zračnih džepova između leda i vode te je cijelo vrijeme bio potopljen pod vodom. Kad je izvučen, nije imao puls, nije disao, bio je plavosivkaste boje s tjelesnom temperaturom od 24 ° C. Nakon dva dana na respiratoru u bolnici, došao je svijesti i počeo govoriti. Osam dana nakon nesreće pušten je doma. Potpuno se oporavio i nije pokazivao znakove oštećenja mozga. Djeca obično prođu bolje od odraslih u takvim situacijama, jer su toliko mala da se brzo ohlade, njihovi zahtjevi za kisikom također brzo padnu, nakon čega ulaze u stanje suspendirane animacije ("hibernacije").

Metode utopljavanja i zagrijavanja do normalne tjelesne temperature dijele se na pasivne i aktivne-koje mogu biti vanjske ili unutarnje:

Pasivna vanjska metoda:

• Termalna stabilizacija (izoliranje tijela pokrivačima, vrećom za spavanje, odjećom...)-idealno za većinu prethodno zdravih bolesnika s blagom do umjerenom hipotermijom (do 32° C). Pacijent je prekriven suhom izolacijom u toplom okruženju kako bi se smanjili normalni mehanizmi gubitka topline.

Aktivne vanjske metode:                                                                                                                      
• Radijacijska toplina
• Boce s toplom vodom
• Električni jastučići i pokrivači za grijanje
• Topli zrak
• Uranjanje u toplu vodu
• Zagrijavanje negativnim tlakom

Aktivne unutarnje metode:                                                                                                                  • Zagrijavanje zraka prije udisanja
• Grijane infuzije
• Pražnjenje želuca i debelog crijeva                                                                                        •Ispiranje mediastinuma
• Torakalno ispiranje
• Peritonealno ispiranje
• Diatermija
• Hemodijaliza
• Venovensko ekstrakorporalno zagrijavanje krvi
• Arteriovenska ekstrakorporalno zagrijavanje krvi
• Kardiopulmonalna premosnica

Neke od indikacija za primjenu aktivnih metoda zagrijavanja su; kardiovaskularna nestabilnost, tjelesna temperatura <32.2°, neodgovarajuća stopa ili neuspjeh pri  pasivnom zagrijavanju, traumatska ili toksikološka periferna vazodilatacija, sekundarna hipotermija koja ometa termoregulaciju.

LITERATURA:
Ashcroft, F. (2001). Life at the Extremes
Auerbach, P.S. (2011). Wilderness Medicine: Expert Consult Premium Edition (6th Edition)

djomla je napisao/la:Prenosim tekst s svog bloga...

Adresa bloga?

U uvjetima preživljavanja, kada nema drugog izbora (molim bez seksualnih aluzija, ljudski život je u pitanju) uobičajen je postupak grijanja pothlađenog tako što se kao izvor topline koristi ljudsko tijelo: leći sa pothlađenom osobom i dobro se umotati, sa što manje odjeće kako bi se ukonio izolacijski materijal i brzo prenjela toplina.

https://habilisurvival.wordpress.com/blog/

Izvrsno!

Hvala.

Da se nadovežem na što je Poljičanin rekao, ima izreka "smrznuli se zbog ponosa" baš zbog te nevoljkosti trljati kožu o kožu sa drugim muškarcem.

Većini barem, ima i iznimki - epizoda Gox i Max i tuba vazelina, mnogima poznata. No ne želim spamati temu.

Dodao bih samo......još bolji efekt se postiže bez upotrebe vazelina!

Gox tako tvrdi.......neznam.....valjda trenje i to....


Djomla, sorry......odličan tekst!

Ovo je sve iz Auerbacha, vjerojatno najbolja knjiga iz medicine u minimalnim uvjetima. Topla (no pun intended) preporuka.

vladomado10 je napisao/la:Ovo je sve iz Auerbacha, vjerojatno najbolja knjiga iz medicine u minimalnim uvjetima. Topla (no pun intended) preporuka.

Samo je zadnji dio o metodama utopljavanja preuzet iz te knjige, sve prije toga je iz Ashcrofta (Life at the extremes)..

Slažem se za Auerbacha.

Evo inspiriran tvojim postom malo sam se bučnuo i zanimale su me motoriče sposobnosti nakon ulaska u vodu (otopljeni snijeg s brda odnosno planine iznad)

Hrabro nema kaj Šimune
Slažem se s tezom da se sintetika brzo posuši i da je idealnija za boravak u prirodi al jednostavno ju ne mogu nositi pa u ruksak stavim dve majce od pamuka pa mijenjam..ugodnije mi za nositi