Kornjačom po velebitu! 23.-30. 05. 2013.

bili smo tak veseli zbog vremena, da smo se trudili sjesti i uživati gdje god bi vidjeli neko zgodno mjesto...

a i nismo baš bili izbirljivi...



...malo kartu pogledat...

...još malo, pa smo kod Prpe...


tek kad smo došli u civilizaciju smo se malo pogubili, otišli smo na krivi brijeg, pa smo upali čovjeku u dvorište pitati gdje je taj Prpin planinarski dom... kad on meni prstom upre na brijeg iza leđa i kaže: "vidiš onaj krov tamo?" "vidim, hvala! doviđenja!"
počeo sam se križat lijevom...

al dogegali smo se mi i do Prpe

i nije nam bilo žao odmarat u ovakvom okruženju...



i tu smo, naravno, šta drugo, nego sjeli i odmorili, najeli se, popili velebitsko, popričali s Prpom!
Iz razgovora smo izvukli podatak da bi nam se najbolje bilo spustit starom "Karolinom" do Karlobaga, što nam je ionako sljedeće odredište!
kako je starom, kršnom Prpi do Karlobaga trebalo samo sat i pol tim putem dok je ganjao neku zmijurinu, mi smo računali s našim teretom oko 2,5-3 sata, pa smo odlučili tim putem i mi!
primamljivi su nam bili i oni bugalovi kod Prpe, dok nije spomenuo cijenu nočenja!
100 kn za nočenje, a pošto je dom privatni, ne vrijedi popust na planinarsku iskaznicu...
ionako je dogovor već pao da danas idemo dole i toga smo se i pridržali.
popakirali smo se, nabacili rance na leđa i kao i pri svakom kretanju iz pozadine se začu': "peri-deri"

i evo nas na Karolini...

pičimo sve u 16...

i tu počinju brige i problemi, došli smo do strmine koja se nije sviđala našim ruxacima, pa smo se priključili na magistralu

Kengur je poveo

pa smo ga cijelim putem davili da nas je odveo krivo

krivudavost magistrale dodala nam je kilometara i sati hoda, tabani su se užarili, vapili smo za kozjim stazama s velebita

eno ga! Karlobag, tako blizu, a tako daleko
pred kraj smo se opet pripojili na Karolinu, i u treptaju oka bili smo u Karlobagu!
tu počinje Urban survival
prvo i osnovno bilo je nabaviti duhan
a tek onda smo se zaputili prema gradskoj plaži...

koju smo junački osvojili!

... a onda naravno sjest, zapalit koju i močkat nogice u mrrrrzloj slanoj vodi!

Bobo Strašni


valjalo je nešto i večerat
morali smo upotrijebiti svoje rezne alate pošto su oni nožići koje su nam dali bili tupi ko "ona stvar", pa su nas ljudi čudno gledali.
samo neznam jel to bilo zbog noževa ili jer smo smrdili ko' stoka
nakon večere otišli smo potražiti smještaj, lutali smo plažom dok nismo naišli na pogodno mjesto za spavanje.
tu smo razvukli karimate, zavukli se u vreče i skužili da se naoblačilo.
nije nas to previše potreslo, pa smo samo pripremili kabanice kraj ležaja za svaki slučaj.
taman prije nego smo pozaspali, počelo je rominjati, pa smo se prekrili kabanicama i nastavili gdje smo stali...
negdje dublje  u noči, ili već pred jutro, probudio me neki hripavi zvuk, na što se nisam puno obazirao, pa sam nastavio spavati, a i zvuk je ubrzo nestao.
nešto kasnije opet onaj zvuk, pa komešanje, pa psovke, odmaknuo sam kabanicu da vidim tko se s kim svađa i vidim Kengura kako se pakira...
Čovjeku je kiša namočila kabanicu do te mjere da mu se lijepila uz lice i nije mogao disati, a spava na leđima, pa se pokupio na klupu na terasi nekog obližnjeg kafića...
uskoro je slijedilo i buđenje, ovo nam je prvo spavanje vani, za cijele ove avanture (konačno je i Bobo došao na svoje), a mogao bih reći da mi je u nekim skloništima bilo hladnije nego sada na kiši...
Kengur i ja prošetali smo do pekare po kruh, da bi po povratku zatekli Bobu i Igora kako rade jutarnju tjelovježbu predvođeni nekim dedekom malo dalje na plaži...
sjeli smo na onu Kengurovu klupu, narezali ono špeka što nam je ostalo i počastili se finim doručkom!
nakon što smo se najeli, opet smo popakirali svoje stvari, i otišli na kavu u birc koji nam je Prpa preporučio, gdje zalaze planinari i njima slični, a gdje čemo ujedno pričekati Martinu i Maxinu koji su već bili na putu prema nama!
Kava je bila odlična, a za cijenu od 8kn dobijete i čašicu brlje, "da se malo ugrijete" kako kaže konobar!
po drugoj naručenoj kavi, dobili smo cijelu flašu brlje, skužio je konobar da nama nije do kave
i to je to, Max i Martina su ubrzo došli, Martina nas je nahranila velikom zdjelom nečega, neznam više šta je bilo, samo znam da je bilo fino i obilno!
popili su kavu s nama, potrpali smo se u vozilicu i otputovali kući!

KRAJ PRVE SEZONE.

Ocemo i to u tradiciju? Odlicno si to slozio

mučas grasias mi amigo!
šta misliš u tradiciju? Velebitske izlete? jes of skroz!

Evo i moj mali doprinos.
Vjerojatno ima i fotki koje nisu u reportazi.
Kratki video...

dečki swaka čast,samo naprijed,kad gledam owe slikice osjećam se tako malenim...prava avantuura

ooo bobane ... vidim bio si vrjedan!
probudio si mi ciganski duh, sada već kontam kak izvuć koji slobodan dan...