NAJ NAJ dio svijeta, tri dana motorom po VELEBITU

do sada sam proputovao dobar dio svijeta, dovoljno barem da mogu ocijeniti lijepotu krajolika u kojem živim.

moj nećak Sebastijan iako već ima 11 godina, samo je jednom bio na izletu u prirodi i to samnom na sljemenu ovoga proljeća. iako živi samo s majkom, roditelji su mu takvi da rijetko napuštaju sigurnost i komoditet civilizacije. još na sljemenu obečao sam mu da ću ga voditi na višednevni izlet u divljinu.

iako vremenska prognoza ovoga vikenda nije bila idealna, nadao sam se da će sudbina nagraditi one koji se usude krenuti i stvarno smo imali sreće.

kako je Sebastijan bio u vikendici na rabu, u petak ranim jutrom, pokupio sam ga u jablancu. dopratila ga je baka i prije puta nas nahranila pohancima i palačinkama s čokoladom.



nakon klope ukrcavanje i polazak.



biti će to tri opuštajuća dana za mene i tri dana puna izazova i avanture za Sebastijana, klinca koji je prvi puta sjeo na motor i prvi puta spavao u šatoru.

vozimo se jadranskom magistralom prema senju pa kod svetog juraja skrečemo prema krasnom. cesta lagano vijuga a otoke sve više gledamo iz ptičije perspektive.





sa sobom nosimo poprilično opreme. hladno je za ovo doba godine, noću bude +4, pa nosimo debele pernate zimske vreće, toplu i kišnu odjeću, šator, hranu za tri dana, vodu, nekoliko različitih reznih alata i još štošta.
sve to natovareno na moj najdraži KLE500 izgleda ovako(snimljeno u pauzi za pišanje)





stajemo u krasnom u trgovini "most" i kupujem jedino što nisam ponio a što če mi iduča tri dana biti nedostupno "pivu" i to samo tri "male" limenke jer više od toga nam ne bi stalo u več prenatrpane torbe s opremom. kad ne stane u torbe četvrta velika stala je u želudac!





iz krasnog se penjemo kroz planinske prijevoje starom cestom za štirovaču. postaje sve hladnije pa se još dodatno oblačimo







obično velebitom hodam pješke a ne motociklom tako da su mi poznate pješačke staze ali mi nisu poznati svi makadamski putevi i njihova povezanost. pametnjaković, kartu nisam ponio ali na sreču stvar spašava GPS.



PDS Velebit čiji sam član ove godine nastavlja istraživanje potopljenog dijela lukine jame(jedne od najdubljih na svijetu)kako bi ju još malo produbili, pa imaju logor na velikom lomu pored kojega sam prolazio pješke ali nikada autom tako da misterij pronalaska pravog puta povjeravam garminu.



u podnevnim satima stižemo do za danas si zacrtanog cilja, sresti se s dragim prijateljima i čuti novosti vezane za istraživanje.



ekipa u logoru je malobrojna, velik broj ljudi je odustao zbog katastrofalnog vremena koje je trajalo do danas. kažu nam u jamu nisu ni ušli zbog velikih oborinskih voda uslijed kiše koja neprekidno več danima pada. tek se danas malo pojavilo žmirkavo sunce.



prestanak kiše ekipa odma koristi za pripremu opreme koju će koristiti timovi u jami u koju planiraju krenuti ako vrijeme dopusti u ponedjeljak.









i mi raspremamo opremu i postavljamo šator



dok neki rade drugi planduju



u logoru je oko 25 ljudi pa je naš iglu samo jedan od mnogih oko šumarske kućice.



vrijeme do večeri koristimo za razgledavanje ambijenta, a kako bi nam pogled bio što ljepši penjemo se po obližnjim travnatim brežuljcima.









stvarno je ove godine brrdddoooo skakavaca, možda zbog obilne kiše.



no nekima oni nisu dovoljni pa su se dali u potragu za crvima, glistama i kojekakvim bubama.

u sumrak nakon ugodne šetnje vračamo se u logor. vatra gori i peku se palačinke. za napeči palačinke na logorskoj vatri za 30tak ljudi treba nekoliko sati u našem slučaju to je trajalo do ponoći.



dok čekamo palačinke dobra je i friška lubenica servirana na velebitaški način direktno iz kore žlicom pa tko ugrabi slađi komad.





ugodno je druženje uz zezanciju potrajalo do dugo u noč




u svitanje počela je opet jaka kiša no brzo je stala a mi na brzinu spremamo opremu, pakiramo i sušimo šator.





uz želje za lijepim vremenom, koje je neophodno i špiljarima i nama izletnicima, napuštamo veliki lom i krečemo prema velikom lubenovcu.





cesta je dosta drndava prepriječena krupnim gromadama kamenja i rupama.



guštam u terenskoj vožnji no u jednom trenu u toku slaloma kako bi izbjegao one najveće gromade čuje se buummm, i počne nekaj strugati.

molim boga da je karter čitav. najme, jako smo natovareni pa inače za ovakve terene predviđeni KLE sjeda dosta nisko pa svako toliko na večim grabama strugnem aluminijskim štitnikom.

stali smo i s strepnnjom zavirujem pod mašinu.



fijuuu, sva sreća šteta nije velika. prednji je kotač u vožnji podigao kraj drvenog kolca koji se zabio točno u rupu na aluminiskom štitniku. pokušao sam kolac iščupati ali nije išlo pre duboko se zaglavio pa sam višak odlomio, morat ču to pokušati iščupati kasnije.



stižemo do ostataka prekrasnog planinarskog skloništa. godinama bi tu dolazio prije zime odmorit se od grada i obaveza. taman kada je nakon godina devastacije sklonište bilo obnovljeno i sagrađena velika nadstrešnica u kumovanju nebrige i alkohola ono je do temelja je izgorilo.



no to ni danas ne umanjuje lijepotu prekrasnog vidika koji puca na pitomu livadu među stjenovitim vrhovima.



iako je lubenovac u sklopu nacionalnog parka, samo da napomenem, mi smo dozvole za dizanje šatora i prolaz parkom imali, odlučili smo prespavati na drugoj strani doline u totalno zabitom dijelu prirode. no na putu do tamo iznenadila nas je več odavno postavljena ali sada i lokotom zaključana željezna rampa.

prednost putovanja motociklom je i ta da si puno mobilniji nego automobilom. u to sam se uvjerio ne samo ovdje na velebitu nego svugdje gdje sam motorom putovao po svijetu. mnoge rampe smo na ovome izletu uspjeli zaobiči i provuči se na tjesno ali ne i ovu koja nas je djelila od našega za danas zacrtanog cilja.
mene je ovdje moj otac kao malog klinca voidio u prirodu na logorovanje pa mi je bilo bitno da i ja danas svom nećaku omogučim isto.

gruntao sam gruntao kako motor prebaciti preko rampe i dosjetio se. samo je najprije trebalo s njega skinuti svu opremu koje je bilo poprilično.

dakle motor je umjesto ovako



kada se s njega skine ovo



trebao izgledati ovako



da bi se moglo sa 180 kg teškim metalnim konjem napraviti ovo



u podnevnim satima stižemo na odredište i gladni si najprije kuhamo juhicu.
prije par dana je meni i suprugi bila peta godišnjica braka. od mene je dobila primusov EXPRESS STOVE, mali plamenik koji nam primarno treba na dugačkim biciklističkim izletima za skuhati juhicu za moju dvogodišnju kčer Nolu. bila je eto ovo prva prigoda da plamenik i isprobam. mali da stane zajedno s kartušom u šaku i lagan(82g) da se ni ne osjeti najbolji je sistem za grijanje i kuhanje koji sam ikada imao prilike koristiti. a pola litre vode je zakipilo za malo više od minute.











za tren ručak je bio gotov i mogli smo se baciti na "posao"



kuhali smo na primusu iz razloga jer još nismo stigli sakupiti drva. ja sam čim prije htjeo izvaditi onu granu ispod kartera motora pa da vidim ima li kakvih oštečenja.

iako imam originalan alat za motor u njemu nema potrebni mi imbus za skidanje štitnika kartera. na sreču tu je moj vic spirit koji u kompletu ima i male gedorice s pravom malom račvom i potrebni mi nastavak imbus.
u trenu sam sve rastavio . a kasnije ponovno i sastavio.









na sreču nikakvih oštečenja nije bilo osim malo spiganog samog štitnika kartera.
imali smo vremena posvetit se podizanju kampa no najprije je trebalo sakupiti dovoljno drva za ogrijev. osim za ogrijev vatra upozorava životinje da smo ovdje, da se ne iznenade kad u sumrak krenu u akciju. ovdje sam imao bliski susret s medvjedom, često sam znao vidjeti veprove i sve ostale živine koje žive u hrvatskoj. kamp nam se nalazio vrlo blizu velikih količina kupina malina i drenka, poslastica za medeke na koje su nas upozorili, baš za ovu lokaciju, i nadzornici parka.

imali smo sreće da se svega 20-30 metara od nas nalazio veliko srušeno stablo smreke. vremena smo imali pa sam se odlučio odma usporediti efikasnost nekih alata koje več duže vremena koristim.

najprije je trebalo očistiti sitne grane



da bi mogao narezati pravo drvo koje če nam davati toplinu i svijetlo tjekom cijele noči.

prvo sam malo pilio bahco laplanderom i moram priznati se svaki puta pozitivno iznenadim koliko je ta pilica zapravo mala lagana, a funkcionalna. nije bez vraga da je svi toliko hvale, stvarno vrijedi.





da sam na ovome izletu sam obavezno bi sa sobom imao i GB small forest axe. no kako smo na motoru dvoica i jako ograničeni prtljažnim prostorom umjesto sjekire tu je FOX kukri koji je posao sjekire više nego odlično odrađivao. zapravo me iznenadilo da i nije neka velika ušteda energije s pilom u odnosu na kukri do debljine grane od nekih 9-10 cm. tako deblo i kukri ili sjekira rješavaju u nekoliko zamaha.







no prednost i manji utržak energije se kod pile osjeti kod večih promjera debla.





kod cijepanja za ovako mali i lagan ručni alat kukri je odličan.





i nije njime potrebno batonirati



panj na kojemu sam cjepao je bio trul pa su mi se i cjepanica i kukri znali odbijati i biti neefikasni pa sam ipak probao i batonirati.
no cjepanica je bila tolikog promjera da mi je od siline udaranja batonom po kukriju i sam baton pukao.

dovoljnu smo količinu drva za noč i jutro skupili pa smo ostatak dana proveli u šetnji i uživanciji u prekrasnom ambijentu koji nas je okruživao.









povremeno bi zastali i odmorili se(svaki u svojoj pozi)






od malena sam u speleologiji a sportskim sam se penjanjem bavio rekreativno, visine mi nikada nisu bile strane, privlačile su me. svaki izlet lubenovcu upotpunio bi usponom na neki od obližnjih stjenovitih vrhova, od kojih za neke su mi bile potrebne i osnove alpinizma. sada je samnom 11godišnji nečak kojem taj osječaj ću pokušati makar malo približiti, smucanjem po strmim pristupnim stijenama. Sebastijanu je to prvi puta da uopće ima gojzerice na npgama pa ga ne želim prestrašiti ili isforsirati. krečemo lagano tek toliko da dečko dobije pojam o stijenama.







ovo je naš podnevni cilj









nismo imali nikakvu penjačku opremu osim zamke, pa kad su oštre stijene postale i poprilično strme Sebastijan je rekao da mu je dovoljno za danas. popeli smo se na jednu policu fotkali se i okolnim se manje strmim putem spustili natrag u dolinu.

















bilo je vrijeme za podizanje šatora paljenje vatre i večere.

idem i ja upravo sad nekaj poklopati, ogladnio sam od fotki koje slijede za koji tren.

večer se bližila i trebalo je postaviti logor tj, dignuti šator i zapaliti vatru.
naš je kamp izgledao ovako.



prošlih je tjedan dana enormno puno kišilo za ovo doba godine a zadnja je obilna kiša padala jutros pa su sva drva bila totalno mokra čak i ona debela smreka koju smo napilili je i u sredini bila skroz mokra.

pronašao sam najsuhlje moguče drvo u šumi i od njegovog središnjeg, unutarnjeg dijela nasjeckao tanko iverje.





u posljednje sam se vrijeme dosta ispraksirao u paljenu vatre firesteelom, ponajbolji mi se za paljenje pokazao onaj najjeftiniji kineski, poput magnezija moguče ga je naguliti i kresnuti i poprilično pouzdano pali. upalio bi on i ovaj puta ali je sve bilo potpuno mokro i relativno hladno, dve karakteristike koje jako utječu na paljenje vatre.





jednostavno nije išlo. malo bi se drvenog iverja zapalilo tinjalo bi ali ni traga od plamena unatoč mom puhanju. nema veze nikamo nam se nije žurilo a imao sam i uvijek spremnog asa u rukavu za slučaj da sve naše metode budu neučinkovite.

šansu je dobio Sebastijen s malim benzinskim kikiriki upaljačem. cijelu je pripremu dobro odradio i primjereno složio grančice od najtanjih do debelih.





od velike vlage mu se papirič u ruci ugasio a upaljač smo zadnji puta napunili prije 2-3 mjeseca i kao gotovo svaki benzinac potpuno je ishlapio i nije se ni uz uporno nagovaranje više dao upaliti.

stvar je spasio brener vindmill i usmjereni plamen od 1300 stupnjeva.







dakle za paljenje smo koristili ovo



a za rezanje ovo(pilu sam zaboravio uslikati)



još je trebalo pronači i zašiljiti kolce za peč kobase



izarezati ili narezati kobase, to nam je bila druga dilema za riješiti, prva je bila dali je lakše sječi ili piliti, a druga je bila dali je ukusnija narezana ili zarezana pečena kobasa.

sebastijan je to radio svojim SRKom a ja sam koristio nedavno nabavljenu 910 ticu





910 se pokazala(prvi utisci s terena) kao odličan nož za recimo uz sjekiru ili mačetu imati na terenu koristio sam ju za još štošta, nakucam opširniju recenziju kad stignem



opčenito je moj set up reznih alata izgledao ovako



no vratimo se mi kobasama i dilemi narezane ili zarezane.





dakle dilema je bila između ovako rezanih - zarezanih



i ovakvih narezanih



složili smo se da su ukusnije narezane. manje su masne jer više masti iscuri i hrskavije su.



vožnja motorom, pješačenje, penjanje sve nas je to umorilo a večer je lagano padala. ostatak večeri smo proveli u razgovoru o svemu i svačemu a u mraku zvukovi šume su bili sve glasniji.
sva sreča pa smo drva za vatru imali dovoljno.



dugo prije nego li smo zaspali osluškivali smo iz šatora i nastojali prepoznati po jačini lomljenja grana u šumi koja životinja sad nedaleko nas prolazi.

zzzzzzzzzz.



zadnji ču dan izleta natipkati sutra a vi slobodno več sada raspalite s komentarima!

Navi, ovo je tak dobro da ni nemam komentara s kojim bi opisal ovo sve
svaka čast !

Jedva sam čekao da napišem nešto

Svaka čast na želji da proširiš znanje na mlađe generacije, ponekad mi je užasno žao što nemam nikoga da isto učini samnom.
Vaš boravak mi se čini odličan i prezanimljiv.

KLE ili BMW si oduvijek želim, ali malo sam si nizak, pa ne znam kako će to funkcionirati

Sve u svemu, htio bi ti ja biti nećak

Blago malom (Sebastijanu) što te ima.

Ovakve reportaže su mi jako zanimljive ..ne kao standardne bushcraft aktivnosti več kao upoznavanje mladih ljudi sa stvarima vezanih za prirodu..u ovom slučaju dječaka koji jako malo vremena provodi u prirodi ..iskreno me zanima kak je to stvarno funkcioniralo na terenu...kakve su reakcije i osjećaji ..svoju djecu poznamo i znamo otprilike kako sa njima dok ovakvi izlet ima sasvim druge pouke ..majstor reportaže kroz sliku jako dobro o tome govori ..

Super reportaža u prekrasnom krajoliku.... jedino mi oktanska prometala nekak ne pašu u takvim prićama.

Navigatore svaka čast!

Super!

dobraaaaaaaa!

NAVIGATOR je napisao/la:

Sebastian pokazuje posebnu ljubav...

Tako treba Navi, zagrizao je i sad neće pustit. Ako mu se dopalo sve ovo, što i je, htjet će opet. Otkrio čar šume! Tako bi i ja svoju odgojio.

Mislim da Sebastijan može biti iznimno sretan što ima nekoga poput tebe! Ovo mi je jedna od boljih reportaža u zadnje vrijeme, krajolik je prekrasan, ekipa super, zanimljive aktivnosti....fenomenalno!
Žao mi je samo što niste uspjeli upaliti vatru sa firesteelom, možda da ste probali napraviti što sitniji feathersticks...meni uvijek upali kada ga napravim sa suhom unutrašnjosti neke crnogorice, ali mora biti stvarno sitna i naravno moram biti uporan...
Sve u svemu svaka čast i jedva čekam nastavak! =)

Lijepo provedeno vrijeme, izlet za pamćenje!

hvala na pohvalama, iako još priča nije gotova, danas popodne stavim nastavak.

bilo mi je neobično voditi sa sobom nekoga tko ima toliko malo iskustva boravka u sličnom ambijentu, obično sam okružen ljudima kojima je ovako nešto svakodnevica. bila je to i prilika za detaljnije si upoznati nećaka o kojemu nakon ovog izleta imam samo riječi hvale. mislim da je u njegovim godinama važno doživjeti ovakvu nekakvu avanturu i nadam se da će ga to potaknuti da vrijeme u budučnosti osim pred TV-om i u dvorištu provodi i u prirodi.
tjedan dana prije puta djete je jedva spavalo od uzbuđenja, iako se na ovoj fotki gore čini kao da negoduje zapravo je to bio trenutak kada sam mu rekao da prije odlaska u divljinu da još moramo u dučan u krasno po pivu.

motorom smo išli iz razloga jer suprugi treba auto s dvogodišnjom kćeri i zato jer s hondom civic baš i ne bi po ovakvim lošim makadamima, no najviše zato jer nam daje mobilnost i bliskii osječaj prirode kroz koju smo putovali nego da smo išli autom. pješke ili biciklima to ne bi mogli odraditi, jer Sebastijan ne bi imao snage hodat nosit ili vozit teret potrebnih stvari na leđima ili bisagama na biciklu.

ovo je nekako bila motorističko hodačka avantura. otprilike smo jednako vremena proveli u šetnji i na motoru.

Reportaža po mome ćefu!

Stvarno se vidi da ste uživali...nadam se da se na KLE-a može pripasati Steibova prikolica,ako da onda idem i ja s vama.

P.S. vidim da je Condor lagano preuzeo primat kad se ide outdoor ili se varam?

bumo nekaj zmislili da idući put uzmemo i tebe.

siguran sam da osim, priča se, odličnih gemišta vješto i suvereno vladaš još mnogim outdoor vještinama.

istina neznam koliko ljudi je pročitalo temu o condor basicu i mojim doradama ali ova posljednja dorada je uvelike popravila mu performanse i osobno mi je to trenutno najdraži radni nož i koristim ga apsolutno za sve. na ovome izletu je bio back up a glavnu ulogu outdoor EDC-a je imala sanrenmu 910tka koju od prije neki dan posjedujem.

Navi kaj je je, fakat znaš složiti reportažu, a bome i uživati u životu, decko fakat moze biti sretan kaj ima takvog ucitelja i vjerujem da je sretan

Ugl. hvala na reportaži, s guštom sam ju cital

hvala Marko, nastavak priče slijedi večeras!

To te pitam daj još još još još još =) svaka ti čast,

noć je prošla relativno mirno, medeke nismo vidjeli ali tragove rovanja svinja oko 100 metara od šatora jesmo(no zaboravih ih fotkati)
pred jutro je na kratko, kao i jučer u isto doba, počela padati kiša, no kako smo ovaj puta bili ispod krošnja, do šatora se probila jedva pokoja kap, i brzo je prestala. pogled u nebo govorio nam je da bi kroz dan mogla pasti još kiše.



za doručak iako smo se dogovorili da čemo kuhati juhicu, pečemo zadnji par kobasica, jer ponestaje nam je vode.



na lubenovcu ima šterna za nuždu ali smo se mi nabrijali na kristalno hladnu i bistru vodu izvora na štirovači. kroz cijelo djetinjstvo uvijek bi od tamo kretali svi moji izleti velebitom, upravo punjenjem čutura hladnom izvorskom vodom.

bacamo zadnji pogled na dolinu podno velikog lubenovca i krečemo dalje.



tri male limeneke piva iako su bile namjenjene da traju tri dana još jučer je ponestalo njihovog dragocjenog sadržaja(uz kobase), a i bez vode teško je voziti prašnjavom cestom suhoga grla



nakon pola sata vožnje žedni stižemo na poilo na štirovači.





plastične su se boce orosile od vode iz izvora, toliko je hladna. dopunili smo minimalne zalihe i krenuli prema domu na alanu.

putem smo sretali mnogobrojne izletnike koji su se pješke kretali u istom smjeru.

stali smo i divili se hijeroglifima od suhozida.





kako smo se približavali pogledu na more, raslinje je bilo sve škrtije, a trava i livade su vodile glavnu riječ.





u podnevnim satima stižemo do doma na alanu.





volim hladnu cugu i vruču klopu, nekako mi ne paše kad je obrnuto. no u lijepim živopisnim domovima po velebitu mi smeta jer nema jako hladne pive. najhladnija je ona iz podruma 14-17 stupnjeva. no bolja je i takva nego nikakva.
brojnim turistima koji su se okupili na terasi doma mlaka piva očito nije smetala.



među njima prepoznajem i svog dragog prijatelja Darija koji je od nedavno postao pasionirani planinar pa čim uzmogne od žene i djece u prizni na moru zbriše na šetnju u brda. ni on se na mlaku pivu nije žalio.
kratko smo razgovarali i usporedili rute kojima smo išli. on je s kompićem morao natrag da se do mora kroz kamene klisure spuste prije mraka, jer uspon im je trajao više od 6 sati.

kad več nemamo hladnu cugu onda barem možemo klopati vruču klopu. na repertoaru su ponovno talijanette carbonara. opet na scenu stupa primusovo novonabavljeno kuhalo i za 10 minuta koliko je trebalo da voda zavrije i da se tjesto skuha, ručamo umjereno ukusnu instant hranu.
grah koji smo vidjeli u loncu doma nije nam bio baš previše privlačan.







nakon malo odmora pakiramo stvari i krećemo put mora. zadnje što če nam ostati od velebita u sjećanju bio je miris ovoga mini botaničkog vrta ispred alana.



s pojavom mora stigao je i signal mobitela i prekinuo trodnevnu tišinu.
javljamo bližnjima da smo dobro i bacamo pogled na otok rab Sebastijanov dom još nekih dva tjedna. već je više od mjesec dana s bakom na moru pa mu je već pomalo dosta a i svidjela mu se naša kontinentalno planinska avantura.









u daljini se vide trajekti koji užurbano voze rijeke turista ljude koji su upravo u 8 mjesecu polovinu svog godišnjeg odmora odlučili provesti čekajuči u redu za neku od mnogobrojnih turističkih usluga. zato ja na odmor idem u 6tom ili 9tom, a ako več u 7 i 8 zalazim u blizinu tih turističkih oaza onda to činim motorom tako da opet ne moram stajati u redu i više sati čekati na trajekt.

zavojitoim se cestom, za čudo potpuno asfaltiranom, spuštamo prema jablancu(do prije koju godinu je bila makadamska.

tek da se vidi da se ne šalim kad kažem zavoitom.





veseli puni lijepih dojmova koji će s vremenom sazrijeti u životna sjećanja prelazimo poslijednje kilometre prema mjestu gdje vruću velebitsku stijenu hladi mirno jadransko more.
toliko od mene i Sebastijana koji je osim velikim interesom i velikim trudom oko fotografiranja doprinjeo bogatstvu kadrova ove reportaže.

Savršeno,svaka čast!

Sjedim, čitam i odskačem od stolice... Sebastijanu se divim na prije svega ugodno provedenom izletu uz mentora za poželiti. Dečko se izgleda primio, a tebi opet kapa dole za strpljenje i želju da mu preneseš znanja i probudiš ljubav prema prirodi i pustolovini.

Motor me oduševio na prvu još sa Dravanture iako sam već 5 godina "operisan" od vožnje istog. Kada ga god vidim, zabole me rebra...

Sviđa mi je i ono kuhalo, super praktično, kompaktno i lagano. Sanrenmu je vidim muški obavio svoj dio posla, a o kukhriju mi je još i Mrazo pričao, tako da znam šta je džidža.

Na kraju, po meni najbolji dio avanture je onaj "radio silence"... Šta bi ja dao da sam tri dana nedostupan svima... smrc!

Elp istina i meni je pasalo biti nedostupan 3-4 dana. nisam mogao vjerovati da se u tih tri dana skupilo ljudi koji su se naljutili zato jer sam bio nedostupan mislili su da im se ne želim javiti.

da mislim da jesam Sebastijana uspio zaraziti virusom zvanim pustolovina ili avantura.

kuhalo je fantastično u sebi u 89 grama težine ima čak integriran i piezzo upaljač tako da je onaj plavi na fotkama sa strane samo radi usporedbe zato da se vidi koliko je kuhalo malo.
koristio sam u životu mnoge sisteme kuhanja uključujuči i primusove(čak i one najskuplje modele za 1000kn i više) ali ovaj model mi je bolji od svega što sam ikada do sada probao.
pogođena je i cijena (nekih 270kn s planinarskim popustom) i veličina i težina. od sad ga uvijek nosim sa sobom pogotovo na izletima gdje se puno hoda i pedalira a nemam vremena za kurenje vatre. ova najmanja kartuša je dovoljna za kuhanje u trajanju od skoro 3 sata. to je znači shuhanih 24 obroka( toliko je nama trebalo, 10 min po obroku, za skuhati tjesto i pomješati s nekum umakom i još prigrijati vodu za pranje) takva kartuša košta manje od 20 kn.


910 se također dokazala na terenu kao odličan nož i sad mi je jedini problem jer imam i nekoliko nedavno nabavljenih noževa, vantage pro, mini dejavoo i 910 pa se svako jutro nećkam koji ću zataknuti za džep.

o kukriju nemam što novo za dodati, vjeran mi je i pouzdan pratioc na svim mojim izletima već više od godinu dana.

na kraju KLE mi je omiljeni motor, dovoljno je vozan za putovanja asfaltom a zadržao je dovoljno avanturističkih osobina da mu teren ne predstavlja prepreku. iako sam imao prilike več u više navrata zamjeniti ga za nešto novije jače veče, ipak sam na kraju odlučio da neću i planiram ga voziti do penzije ako se ne raspadne do tada. za sada ima 60 000 km i mašina je još kao nova.

KLE (stariji model,takav kao tvoj) je i meni favorit za sljedeću kupovinu (kad se opernatim ponovno).
Sve u svemu Navi,ova reportaža je povezala skoro sve moje prijašnje i sadašnje interese (planinarenje,motocikli,bushcraft i kampiranje) a pošto sam i svojevrsni geardo stvarno mi je legla.
Molim te više takvih a manje onih sa fjordova ili đungli Madagaskara (šalim se naravno). :migg:

Ma neće KLE nikuda,to mu je u genima, ako ga dobro održavaš služit će te još dugooooo....

Navi ako imaš mogućnosti uzmi KTM-a ili BMW i onda reci -do penzije, nježan je KLE, mekan, dobar za početak ali kasnije hm.....

Fratt
i meni je ova predzadnja linija KLE-a naj draža i zbog boljeg mi dizajna prednjeg kraja, ovaj najnoviji mi zgleda ko škegro, i zbog jednostavnijeg ispuha bez katalizatora, pa ima ipak koji konj više.

kakva je sad financijska situacija u hrvatskoj mislim da ću ubuduče raditi isključivo po hrvatskoj, i to po maksimiru i jarunu, velebit i takve malo dalje priče samo kad dobijem regres ili božićnicu

imao sam dosta vremena pa sam odlučio i malo testirati opremu ali i da priča bude malo sadržajnija, vidim da se ljudima svidjelo.


Mali
i ja se nadam da će trajati, barem do nekih 150 000km


Jolander
ma vozio sam ti ja u životu svašta i KTM-a 990 i GS 1200 i stroma, ali KLE mi je odličan zato jer je dovoljno mali za grad a dovoljno velik za putovanja. a i onako me strah brzo se voziti tak da mi jači motor od KLE-a stvarno ne treba