Kornjačom po velebitu! 23.-30. 05. 2013.

Pozdrav ekipa!



da najprije prezentiram posadu!


s lijeva na desno: Igor (nadamo se buduči forumit, direktni rod slavne nam Zubice ),
moja malenkost duke, svima dobro poznat lik Bobo i najljuči nam admin Kengur.
sve amateri, jedan do drugog


dana 23.05.2013. oko nekoliko sati pristigli smo na parkiralište NP Zavižan, gdje smo iz službenog vozila pretovarili opremu na osobne magarce, pojeli Igoru kexe,

poljubili Martinu i zaputili se u nepoznato!


prvo odredište nakon dugog marša uzbrdo, bio je PD Zavižan

ozbiljan sam kad kažem Zavižan!

e tu smo si malo odmorili, popili kavicu, odokativno smanjili zalihe hrane da nam bude lakše za nosit , a za kojima ja kukam još i dan danas...

...pa smo se malo cerili...

...pa smo si čekirali fejs...

...malo smo i zujali i tako...


...e da, sjetili smo se otić i u botanički vrt




i nakon vrta...

okinusmo jedan pogled sa terase doma prema moru....


ranom zorom krenusmo dalje kako bi uhvatili prve zrake sunca...

...pa smo se hvatali po stepenicama


e tu parada počinje












... i tako nakon sati i sati probijanja kroz mračne šume i uske puteljke kraj maglovitih provalija, popračeni ledenom kišicom, otkrili smo eldorado, poznatiji kao Rossijevo sklonište...


nastavak sutra, neda mi se danas više....

Ljenčino..šta se čeka...

već sam vidio slike pa se zbog mene ne moraš žuriti, hehe

ajmo ajmo... ove panorame su odlicne
JOŠ JOŠ

A gdje su kornjače??

pa na slikama ....

a ne... nisu kornjače na fotkama! te fotke su cenzurirane i nisu dopuštene na forumu..

... daklem...

evo nas u rosiju, zakurili, povješali stvari nek se suše i zujimo dalje...
da vas provedemo malo koz trenutno stanje Rossijevog skloništa kakvim smo ga zatekli (i ostavili)...

dnevna soba

stubište

spavaonica

kuhinja

i nezaobilazna teretana!


pošto se vrijeme vani nije smirivalo, odlučili smo nešto prizalogajit, nešto kuhano, toplo...
Bobo je poneo nekih sušenih gljiva,

najobičnije crne trube, kaže on... neznam bi li mu vjerovo...


kako se dan smirivao i večer bližila, gljive su popustile i ošli smo na spavanac...

prizor u jutro...

...i nije bio obečavajući...

samom pomisli da krenem u onom pravcu smrzla mi se kornjača, pa sam odustao.



odlučili smo ovaj dan ne ići dalje na put, nek se vrijeme malo smiri, a mi da se odmorimo ko ljudi....

višak slobodnog vremena iskoristili smo na razne načine...


teretanom

klopanjem (bez gljiva)

popravljanjem opreme

frkanjem

čičokama

nabijanjem japanki preko čarapa

izležavanjem

i naravno obilnim kafenisanjem! (oči su nam ispadale)

tokom dana vrijeme se malo proljepšalo
pa smo to iskoristili da malo prošvrljamo stazom, da vidimo što nas čeka...

i ko za vraga, nedaleko od rosija, dočekao nas je ovaj mališa,
izvalio se po sred staze i nemreš ga zaobić ni s lijeve, ni s desne...

odma ga je Bobo napo morom, pa smo ga poslali nazad u rossi po pile i sjekire, i nek se malo ohladi...

pa se je po povratku morao zagrijat na sjekiri...

nakon što sasjekosmo taj prkosni bor, vratismo se u rossi zaključiti dan toplim obrokom, kavom i puhovima...

...da, puhovima, nakon što sam konačno našao udoban položaj i taman zaspao, puhovi su se uzletili po krovu, što meni nije smetalo, ali je Bobi koji je do kasno u noć ganjao puhove naglavnom lampom i pričao s njima i šta ja znam, šta sve ne...


novo jutro svanulo je u Rossijevoj kolibi... plus dodatnih 10cm snijega...
...opet mi se kornjača smrzla i uvukla nazad...
plan se sada drastično promjenio, skuhali smo kavu, i pao je dogovor, svi smo bili suglasni...
"dečki, ajmo mi, dok ovog bijelog s... nije napadalo još više" "MOŽE!!!"

Bobo je na brzinu pregrizao još par metrica, da nešto ostane iza nas, popakirali smo se i kako to Igor stručno kaže "Peri/Deri"

Doviđenja Rossi, stari druže! Odosmo mi u nove pobjede!

nastavak sutra!

nabacili smo zadnji pogled prema rossiju...


i dali petama vjetra...



ovaj dio puta bio je nekako najzahtjevniji...

bilo je tu opadanja, propadanja, klizanja, uspona i spustova, sve umotano u relativno dubok snijeg za ovo doba godine...






staza je kompletno nestala pod snijegom, markacije su se ponegdje (često) gubile, a pod snijegom su vrebale i rupetine u koje smo povremeno upadali...





nakon što smo nekoliko puta izašli i ušli u šumu, približili smo se PD Alanu.



napravili smo kratki predah, pošto smo (opet) izgubili stazu...


kad nekih 20-ak minuta prije samog Alana naiđosmo na svježe medvjeđe tragove...


bilo nam je to zanimljivo iskustvo, malo smo si poslikali i peri/deri dalje... na našu žalost, tu se je snijeg već počeo topiti...


izgazili smo tih preostalih 20-ak minuta kroz neki potočić pun bljuzge ispod koje je tekao netom otopljeni snijeg.... po meni, ovo je bio najgori dio cijele ove naše avanture...
dakle došli smo do alana, zbunili domačine svojom pojavom, al smo svejedno pušteni u dom, odnosno kuču...
tu smo se osušili, nahranili, ugrijali...

i izbacili onu vražju kornjaču



    

iz nekog razloga Alana nismo skoro uopće fotkali, tako da taj dio moram preskočit, a ni na priču nemam što dodati, osim da su Bobi falili njegovi puhovi, pa je on počeo tu noć grebat po stropu, nebi li prizvao kojeg na igru


sljedeće jutro, zapalili smo prema slijedećoj destinaciji...

iako je jutro opet bilo maglovito, bili smo više nego zadovoljni, jer više nismo morali prtiti snijeg ni skupljati bljuzgu u gojzama... ovo je bilo ok!

tu i tamo se još našla pokoja flekica snijega, ali spram onog do sad, ovo nije bilo ništa strašno...

negdje na ovom dijelu puta smo sreli mladog medu, starog oko 1god kako sam lunja po šumi,
sastali smo se na nekih 20-ak metara udaljenosti, i par sekundi zurili mi u njega, on u nas... 
... i nastavili svaki svojim putem...

osim medvjedima, šuma je vrvila suhozidom, bilo ga je kud god pogledaš...




valjalo je ponegdje putem, stat, odmorit, popit kavu, zapalit pljugu, prileć...

kad smo to odradili, još malo hodanja...

pa još malo sjest, odmorit prije uspona do skloništa!

i evo ga! Bobo, ponosni osvajač planina pred svojom utvrdom!
ovo smo proglasili Bobinim skloništem, jer je on prvi dotrčao do njega...

Nastavak sutra...

ljudi moji svaka čast..
sve bih pretrpio to zbog ovakvih prizora =) 



Svaka čast još jednom, super avantura! =)

i meni je za oko zapela ova fotka, kao i Migaću!
Sviđa mi se humor i odlična je reportaža, a vjerujem još bolja reportaža!
Palac gore i mislio sam na vas!

evo i pogleda koji je Bobo osvojio...





valjalo je opet malo sjest, odmorit i uživat u tom stvarno divnom pogledu...


kasnije su Bobo i Kengur otišli malo u šetnju.... pronađite ih na slici ako možete

nakon toga klopa, naravno

kuhana na primusu

Peri/Deri



laku noć!

nastavak sutra...

Moram se ispricat i odgodit nastavak za sutra...

Reportaža mrak izvrsna ,nego sad ima smisla i kornjača:bok:

Ove sa Ograđenice su mi baš, baš!
Tu ste malo već iscrpljeni i slike su super!
Pravi opis, slikoviti događanja!

Odlična reportaža, može li koji podatak o opremi koju ste nosili , ipak su uvjeti malo ekstremni , a i potrajalo je koji dan.

ograđenica je na prekrasnom mjestu..  ruševine, pogled, vrtaće iza . samo sklonište je limena konzerva koja ne dihta i naleti vjetra tjeraju dim iz loše peći u sklonište! no kad si mokar i iscrpljen.. nema boljeg... kasnije budete vidjeli kroz priču frku oko skorpovca...
iza skloništa je plastićna bačva od 200l sa pipom, kišnica, voda mi se čini ok mada sam ujutro imao rjetku kornjaču, pio sam i vodu sa stjene pa je možda od toga... ili od đuke..
peč loša, krveti od blažujke i okviri na kat, drva ima u šumi ispod

evo jedan detalj iz okolice ograđenice koji mi je zapeo za oko, ništa grandiozno ali ljepo se vidi na koju stranu rastu gušće grane...




oprema... klasična planinarska, manje više. ako te baš toliko zanima budem ti detaljno..

još jednom isprike, bio sam malo zauzet...
...na komentare cemo reagirat kad završim reportažu, a kaj se mene tiće dečki mogu i sad....


dakle: granulo je novo jutro na/u ograđenicama, nakon što smo najprije provjerili dali svi još dišemo ili se netko kroz noć udavio u dimu, jer je tu noć vani puhao vjetar i uporno upuhivao dim kroz dimnjak u sklonište, nismo se baš dali van, pogodite zašto....
...vani je padala kiša...
bili smo tmurni kao i jutro...

svak se zavukao u svoj čošak, a Peri/Deri je usput rezbario šumskog duha...

ni bobi se nije niš dalo...

...a Kengur se iznimno naljutio kad smo  došli do spoznaje da ja imam večeg...

leathermana mislim...
nakon doručka su se stvari malo smirile, osim kiše...
pošto se vrijeme nije razvedrilo, a mi jesmo, odlučili smo izvadit naše survajvl kabanice...


ja sam pao odmah po izlasku iz skloništa preko nekog kamena, a ostatak ču vam ispričati sutra, sad je baš napeto, al moram prestat jer ču upropastit reportažu...

Kada već postavljamo pitanja.....

Znate li što o ovim ruševinama; što je to, tko je gradio i kada?
Zanimljivo mi je da je nešto ovako izgrađeno tako visoko....

ruševine su ostaci zgrade koja je bila namijenjena boravku djece s dišnim ili plućnim bolestima,klinci bi tu provodili neko vrijeme kao rehabilitaciju.Jedna takva ali bolje sačuvana,ima zidove,zgrada nalazi se na Bačić kosi,iznad Ravnog Dabra.Bile su u funkciji iza 2svj, rata,negdje do 60tih.

reportaža je fenomenalna i čak je i dobro što se fotke dodaju po malo ovako jer bi već davno pala u zaborav..

znači bili ste u dimu u Ograđenici? zato Bobo ima tako veliki smiješak na licu

Svaka čast, nije ovo zaje....ija. Gledajući pak sve ove fotografije, ipak glasam za ovu zadnju na kojoj beskompromisni forumit Boba odlučno pozira u svojem novom planinarskom kompletiću s dokoljenkicama !

evo me natrag...


dakle, izvukli smo kabanjerose, i riješili izvuć ono vedro iz tog tmurnog jutra...
ja sam po prvi put isprobao kabanicu koju mi je Kengur dao na druženju u gorskom, Bobo je svoju spremio natrag u ruxak i odlučio iskušati netom kupljenu goretex jaknu, a hlače je skinuo, računajući na to da će imati nešto suho za obući kad stignemo do idučeg skloništa, Kengur je isprobavao kombinaciju štapova, kabanice i glomaznog ruxaka, a Peri/Deri je, eto, svijetlio!


okidajuči ovu fotku sam pao preko nekog tamo kamena (gle kak mi se Peri/Deri smije), zato je malo mutna i trakica je uletila u kadar...







par detalja sa puta...

nismo puno slikali, ipak je padala kiša...
negdje tokom ove šetnje, ulovili smo fin tempo, bez prekidanja sa fotićima pa ni s pričom, kišica nam je lagano rominjala po kapuljačama, tek tolko da ne čujemo što onaj drugi priča, magla se zgusnula na 15ak metara vidljivosti, a vjetrić nam je puhao ravno u čelo, kad se Kengur sa čela odjednom okrenu'... "bjež nazad, medo" kliknuo je tihim glasom, najprije smo se pozabijali jedni u druge, da bi se okrenuli i bris nazad dok medo nije skužio da smo mu preblizu, prije čega sam ja krajičkom oka u onoj zbunjenosti spazio medvjeđu rit kako viri iza nekog grma, pa mi je odma sve bilo jasno...
vratili smo se nekih 30ak metara i digli hajku, nek medo skuži da smo tu, da nas ima i da hoćemo proć... tu nam je Kengur polako objasnio da je vidio dva mala medvjedića, na što sam ja dodao da sam vidio veliku rit (znači mamu) a to sve skupa nije dobra kombinacija i to valda svi znaju.
Prokomentirali smo kako imamo sreče vidjeti toliko medvjeda u tih par dana, a još više što nas još nisu pojeli

još par sati hoda kasnije, počelo nas je zabrinjavati nešto drugo, naime na planinarskoj karti koja nam je bila u rukama, bilo je ucrtano sklonište upravo na samom križanju na kojem smo bili, a skloništa nigdje na vidiku....
pošto smo bili usred šume, bilo nam je jasno da je sklonište tu negdje, ali da ga ne vidimo od drveća, brijegova i prije svega guste magle... 
križanje se razilazilo na 5 strana, pa smo smireno prošli svaki od tih puteva najmanje po kilometar, ali skloništa i dalje nigdje...
vrijeme za dogovor...
možemo se vratit otkud smo i došli, možemo nastavit prema slijedečem ucrtanom skloništu, (ako bude sreće, postojat će) ili početi slagati sklonište, na što se Bobo posebno napalio...
za sklonište nisu bili obečavajući uvjeti, sve je bilo mokro, na nama i oko nas, od ozbiljnih sječiva imali smo tek moru, tako da bi i suha drva bila malo problem, a medvjede smo već počeli priviđati, pa smo od te opcije odustali na Bobinu žalost 
da se vračamo natrag, to bi trajalo do pol noći, pa smo i to otpisali, dakle krečemo dalje...
nakon 2-3 km opazismo neki crveni auto...

i naše slijedeće sklonište...


nastavak opet neki drugi dan, fotokanta če mi popit mozak!

duke26 je napisao/la: ...prije čega sam ja krajičkom oka u onoj zbunjenosti spazio medvjeđu rit kako viri iza nekog grma, pa mi je odma sve bilo jasno...

Uhvatili ste medvjeda na sranju?

puls je napisao/la:

duke26 je napisao/la: ...prije čega sam ja krajičkom oka u onoj zbunjenosti spazio medvjeđu rit kako viri iza nekog grma, pa mi je odma sve bilo jasno...

Uhvatili ste medvjeda na sranju?

ko zna u čemu su ga uhvatili kad su odma vidli da je i žensko

čudne su postale priče... ko sapunica.. ko zna što će donesti kraj opet priče :bat:

A čuj.....ako pričaš priču u 1000 nastavaka, poput ove ili Santa Barbare, prisiljen si u hodu nešto dodavati, da ne kažem izmisliti.....

Uglavnom, priča je napeta i s nestrpljenjem čekam svaki novi nastavak...

Dakle Skorpovac!
najdraže nam sklonište na tom našem opširnom proputovanju...
nakon teških muka i dugih kilometara, stvori nam se pred očima kao oaza usred pustinje
al za istinu, po meni naj toplije sklonište u kojem smo bili!
Domaćin nas je udomaćio kao Tri Mudraca (i Bobo), ponudio nam toplu sobu, hranu i piće, duhan da ne spominjem, našla su se tu još dva avanturista, tako da ni društva nije falilo, mada su svi samo sjedili i slušali mudrosti našeg domačina...

....heh domačin nije bio trijezan već par mjeseci...
al neka, bio je zakon! (kak su ga zvali opče?? Mršavi??)

i tak smo se fino najeli, napili, nasmijali, napričali i naspavali...
u jutro, naravno, doručak i tako dalje, vrijeme je bilo obečavajuće, izašli smo van sa smiješkom, popakirali se, pozdravili domačina (koji je tijekom prošle večeri popio Bobinu rakiju za zub )dok je ovaj vani pričao sa puhovima   i krenuli lagano dalje...

vrijeme je stvarno bilo super, sunčano, sa laganim oblačcima, tek toliko da nije prevruče.... milina! šetnja je bila više nego ugodna...




...

bili smo tak veseli zbog vremena, da smo se trudili sjesti i uživati gdje god bi vidjeli neko zgodno mjesto...

a i nismo baš bili izbirljivi...



...malo kartu pogledat...

...još malo, pa smo kod Prpe...


tek kad smo došli u civilizaciju smo se malo pogubili, otišli smo na krivi brijeg, pa smo upali čovjeku u dvorište pitati gdje je taj Prpin planinarski dom... kad on meni prstom upre na brijeg iza leđa i kaže: "vidiš onaj krov tamo?" "vidim, hvala! doviđenja!"
počeo sam se križat lijevom...

al dogegali smo se mi i do Prpe

i nije nam bilo žao odmarat u ovakvom okruženju...



i tu smo, naravno, šta drugo, nego sjeli i odmorili, najeli se, popili velebitsko, popričali s Prpom!
Iz razgovora smo izvukli podatak da bi nam se najbolje bilo spustit starom "Karolinom" do Karlobaga, što nam je ionako sljedeće odredište!
kako je starom, kršnom Prpi do Karlobaga trebalo samo sat i pol tim putem dok je ganjao neku zmijurinu, mi smo računali s našim teretom oko 2,5-3 sata, pa smo odlučili tim putem i mi!
primamljivi su nam bili i oni bugalovi kod Prpe, dok nije spomenuo cijenu nočenja!
100 kn za nočenje, a pošto je dom privatni, ne vrijedi popust na planinarsku iskaznicu...
ionako je dogovor već pao da danas idemo dole i toga smo se i pridržali.
popakirali smo se, nabacili rance na leđa i kao i pri svakom kretanju iz pozadine se začu': "peri-deri"

i evo nas na Karolini...

pičimo sve u 16...

i tu počinju brige i problemi, došli smo do strmine koja se nije sviđala našim ruxacima, pa smo se priključili na magistralu

Kengur je poveo

pa smo ga cijelim putem davili da nas je odveo krivo

krivudavost magistrale dodala nam je kilometara i sati hoda, tabani su se užarili, vapili smo za kozjim stazama s velebita

eno ga! Karlobag, tako blizu, a tako daleko
pred kraj smo se opet pripojili na Karolinu, i u treptaju oka bili smo u Karlobagu!
tu počinje Urban survival
prvo i osnovno bilo je nabaviti duhan
a tek onda smo se zaputili prema gradskoj plaži...

koju smo junački osvojili!

... a onda naravno sjest, zapalit koju i močkat nogice u mrrrrzloj slanoj vodi!

Bobo Strašni


valjalo je nešto i večerat
morali smo upotrijebiti svoje rezne alate pošto su oni nožići koje su nam dali bili tupi ko "ona stvar", pa su nas ljudi čudno gledali.
samo neznam jel to bilo zbog noževa ili jer smo smrdili ko' stoka
nakon večere otišli smo potražiti smještaj, lutali smo plažom dok nismo naišli na pogodno mjesto za spavanje.
tu smo razvukli karimate, zavukli se u vreče i skužili da se naoblačilo.
nije nas to previše potreslo, pa smo samo pripremili kabanice kraj ležaja za svaki slučaj.
taman prije nego smo pozaspali, počelo je rominjati, pa smo se prekrili kabanicama i nastavili gdje smo stali...
negdje dublje  u noči, ili već pred jutro, probudio me neki hripavi zvuk, na što se nisam puno obazirao, pa sam nastavio spavati, a i zvuk je ubrzo nestao.
nešto kasnije opet onaj zvuk, pa komešanje, pa psovke, odmaknuo sam kabanicu da vidim tko se s kim svađa i vidim Kengura kako se pakira...
Čovjeku je kiša namočila kabanicu do te mjere da mu se lijepila uz lice i nije mogao disati, a spava na leđima, pa se pokupio na klupu na terasi nekog obližnjeg kafića...
uskoro je slijedilo i buđenje, ovo nam je prvo spavanje vani, za cijele ove avanture (konačno je i Bobo došao na svoje), a mogao bih reći da mi je u nekim skloništima bilo hladnije nego sada na kiši...
Kengur i ja prošetali smo do pekare po kruh, da bi po povratku zatekli Bobu i Igora kako rade jutarnju tjelovježbu predvođeni nekim dedekom malo dalje na plaži...
sjeli smo na onu Kengurovu klupu, narezali ono špeka što nam je ostalo i počastili se finim doručkom!
nakon što smo se najeli, opet smo popakirali svoje stvari, i otišli na kavu u birc koji nam je Prpa preporučio, gdje zalaze planinari i njima slični, a gdje čemo ujedno pričekati Martinu i Maxinu koji su već bili na putu prema nama!
Kava je bila odlična, a za cijenu od 8kn dobijete i čašicu brlje, "da se malo ugrijete" kako kaže konobar!
po drugoj naručenoj kavi, dobili smo cijelu flašu brlje, skužio je konobar da nama nije do kave
i to je to, Max i Martina su ubrzo došli, Martina nas je nahranila velikom zdjelom nečega, neznam više šta je bilo, samo znam da je bilo fino i obilno!
popili su kavu s nama, potrpali smo se u vozilicu i otputovali kući!

KRAJ PRVE SEZONE.