Mišja groznica

Kada je izbila, sad već i zaboravljena, mišja groznica na Zagrebačkoj gori malo „prokopao“ o toj bolesti. Imam običaj, kada se pojavi nešto interesantno u prostoru, istražiti tu pojavu i napraviti sebi neke bilješke, odnosno ažurirati nekakav moj „priručnik za preživljavanje“. Kako ovaj forum smatram i svojevrsnom enciklopedijom znanja, otvoriti ću poneku temu koju sam obradio, a nije do sada diskutirana na forumu kako bi malo disperzirao svoje prikupljene materijale o problematici preživljavanja i života u prirodi i, ništa manje važno, pročitao kakav suvisli komentar o istom. Ulazimo u doba godine kada se temperature kreću od 4 do 20˚ C, a kakve to veze ima s mišjom groznicom, u nastavku.

Mišja groznica ili stručno: Hemoralgiska vrućica s bubrežnim sindromom (HVBS)

Mišja groznica je virusna bolest koja se pojavljuje povremeno u obliku manjih epidemija u određenim prirodnim žarištima. Mogu je uzrokovati četiri virusa, ali na području RH javljaju se samo dva virusa: Puumala (posljedice su blagi do srednje teški razvoj bolesti) i Dobrava (srednje teški do teški razvoj bolesti), s tim da još postoje neki virusi na našim prostorima, kod glodavaca, ali koji se ne šire na ljude. Infekcija se širi na temperaturama od 4 do 20˚ C. Inkubacija traje od 5 do 42 dana.

Interesantna je populacija koja obolijeva: ¾ oboljelih su muškarci, ljudi koji se kreću u prirodi: planinari, vojnici, šumski radnici, poljoprivrednici, u starosnoj dobi od 18 do 50 godina, a zanimljivo, djeca obolijevaju iznimno rijetko. (Veliko je pitanje je li to zato što su spomenuti ugroženi češći u prostorima u kojima se bolest javlja?)

Bolest se javlja u RH u ovim bazenima: područje Plitvica, područje Slunja, područje oko Zagreba, područje oko Ogulina, na Dinari, na Maloj Kapeli i u zapadnoj Slavoniji, ali i s pojedinačnim oboljelima i u riječnim područjima oko Drave i Mure, u Moslavini i istočnoj Slavoniji. Najveća epidemija je bila tijekom rata, 1995., jer su ljudi odjednom intenzivno živjeli u područjima u kojima se do tada nije ni znalo da su područja u kojim vlada zaraza, npr. Dinara. Za ilustraciju: oboljelih je bilo oko 150, uglavnom vojnici, trećina je završila na bolničkom liječenju, a pola od njih je imalo teški oblik bolesti (zatajenje bubrega), a dvoje ih je podleglo bolesti. U Europi je smrtnost obično oko 1%.

Sama bolest se širi onih godina kada dolazi do velikog nakota glodavaca, ka da su uvjeti za njihovo širenje povoljni, kada je suho i toplo, u rodnim godinama hrane koju konzumiraju, zbog narušavanja prehrambene piramide u smislu opadanja broja predatora. Glavni nositelji bolesti su voluharice, miševi i štakori, s tim da oni sami nisu uopće ugroženi tom bolešću, a kada ozdrave trajni su izvor zaraze.

Zaraza se prenosi udisanjem prašine sa izlučevinama (urin i slina) zaraženih glodavaca, ako hrana ili piće dođu u kontakt s tim izlučevinama, preko prljavih ruku koja dolaze u dodir s licem ili otvorenim ranama (perite ruke ljudi) i bolest se ne prenosi s čovjeka na čovjeka, nego samo opisanim putom. Najčešće inkubacija traje dva tjedna.

Početni simptomi su nagli rast temperature do 40˚ C s groznicom i jakom glavoboljom, bolovima u trbuhu i leđima s mučninom, najprije se smanjeno mokri, a onda idu problemi pri mokrenju, javlja se osip ili crvenilo lica i vrata i dolazi do upale očiju. Kasnije posljedice mogu biti još gore. Oporavak je dugotrajan i traje i po pola godine. Ne postoji cjepivo protiv ove bolesti.

Sve ovo se zapravo svodi na jedno pitanje: kako izbjeći bolest? Moramo biti svjesni da postoji povećana opasnost od zaraze u prije spomenutim bazenima zaraze. U prvom redu, potrebno je izolirati se od mogućeg kontakta sa zaraženim glodavcima odnosno njihovim izlučevinama: izbjegavati ležanje i sjedenje izravno na šumskom tlu, ne ostavljati osobne stvari, odjeću, opremu i alat na način da se mogu kontaminirati. Hranu i piće držati zaštićene u sigurnim kutijama, i osobito izbjegavati šumske izvore vode slabe protočnosti. Ostatke hrane i druge otpatke koji mogu privući glodavce (npr. ambalaža od hrane) ili spremiti sa sobom, ili zakopati ostatke hrane i biorazgradivu ambalažu što dalje od područja obitavanja u šumi, 100-tinjak metara daleko. U slučaju radova u šumi koristit zaštitne maske za usta i nos, koristiti rukavice. Radove izvoditi tako da se što manje praši, alat i prostor, po mogućnosti, smočiti tako da se ne praši. Očistiti i dezinficirati alat. Poduzeti sve moguće mjere da se glodavci ne uvuku u prostor u kojem obitavamo.Osobito je važno prati ruke prije pripreme jela, odnosno prije jela i osobiti oprez pušačima: i prije pušenja.

Kolega poljičanin, nije hemoralgiska, nego hemoragijska, ali to nije ni toliko važno za ovaj vaš upozoravajući napis o veoma neugodnoj bolesti.

Ivo, hvala na ispravci. U mojim materijalima je uredno napisano, ali kada tipkam "jedem" slova, pa se unaprijed ispričavam i za sve buduće greške tog tipa. Bacim je pogled nakon napisanog na tekst, ali ako Word to ne prepozna kao pogrešku...

Imao sam priliku pričati s Pumama koji su je preboljeli, traumatično iskustvo a dobiješ ju začas. I to baš 'vaki k'o mi, što se vucaramo svuda.