Tramontana.

Još od malih nogu sam se pitao kako je to šetati Creskim tanjurom...Mi Riječani znamo za creski tanjur, to je sjeverni dio otoka i izgleda kao tanjur, ergo imena. Svaki dan ga gledam zadnjih x godina, pa sam odlučio otići ovaj vikend, pošto su se poremetili ostali planovi. I tako, sjeo na bus, 40 kn. Došao u Brestovu, sjeo na trajket, 18 kn (x2 za natrag + hrana= I'm broke!).



Evo sjeverozapadne strane otoka.


Cilj mi je bio preko Porozine (manje mjesto nasuprot luke Brestova) doći do Filozića, malog selca prema jugu, kojih 3-4 km, jer imam tamo neke frendove i onda se popesti preko brda prema sjeveru. No kako sam pametan i pouzdam se u Google maps završio sam na nekom planinarskom putu i nakon što sam skužio da to nije to, nastavio sam, ionako ide prema sjeveru otoka, cilj mi je doći do gore ovako ili onako, nije bitno.
Ono što je teško shvatiti preko kompjutera...Temperatura siše energiju iz vas kao saborski zastupnici naše džepove. Na Cres sam došao oko 15 h a temp je bila debelo iznad 30C. Nit sam što jeo, nit sam previše pio. Inače jako malo pijem, valjda je to razlog zašto sam tako "suh". To je jedan od razloga zašto imam malo fotki. Jednostavno nisam imao volje za ništa. Preumoran, preznojan, s 3 l vode i ostale bespotrebne opreme skoro sam počeo vikat, plakat i lupat sve u isto vrijeme

I tako, evo s čime sam se borio. Kamenjarski put, mjestimično obrastao stoga neprohodan, ali barem sam došao u hlad.




Jao što sam htio odnappati malo...na tren, na zelenoj travici, nitko nebi znao...zijeeev (ne funkcioniram bez popodnevnog drijemeža).


Svakih desetak minuta bih potjerao par košuta. Nisam ni mislio da ću vidjet jednu a kamoli desetak u jednom danu. Potjerao sam ih slučajno, vučući noge kao mrtve batrljake po visokom kamenju. I da, nisam uzeo Alpinu, nego stari dobar Merrell. Možda pogreška, možda prednost, kasnije ćete saznat.
Evo, tu se skriva tamnosmeđa košuta. Nađite ju.


I ovdje.


Spavati!


Čim sam kročio na Cres, razočarao sam se vegetacijom. Mislio sam da će biti više mediteranska klima- kao na Silbi, nego ova naša riječka submediteranska- kao duž cijele obale. Jaseni, brijestovi, šmrike, makljen (vrsta javora)...dosadno, kao da sam na Riječini. Očekivao sam kadulju, ružmarine, lavandu i visoku zlatnu travu! Borove, čemprese i ostale aromatične trave koje vas odmah povedu da se u njima valjate kao prase u vlastitom dreku!
Ali...barem se duž malih krških livadica pojavila takva oaza.




Ne mogu vam opisati kako sve to vrvi životom. Kada dođete na Riječinu, ako vidite dvije ptice sretni ste, ako vidite ribu, odmah na lutriju! Ali ovdje, ovo je raj. Jastrebovi, orlovi, neznam ni sam, zečići, kozice, ovce. I bez pastira. I bez komaraca!! (čim ovo pročitate odmah će im narast turizam). Inače me, kamo god idem, izbodu kao pijanac na kolinju, ali ovjde je bilo samo par dosadnih muha koje bi pile vode (čitaj znoj).

Ajme, ajme, ajme!


Hrast medunac, dobro poznat nama primorcima, bodljikav, tvrd za cijepat i gori kao barut.


Na ovim čistinama bih svakih 50ak metara namjerno piknuo kamen tako da čujem jelene. I stvarno, neće bježat pa trčao ja, ali čim piknem kamen, svi u galop.


Krška livada...L'Occitane bi ovjde napravio 1000 i 1 parfem. Začinskog bilja krcato (ali nema kadulje, nema pelina, nema dušice stare babe...sve što imaju južniji otoci)


Učka sa jugoistočne strane, meni nepoznata scena. Inače, cijelim putem ni jednom nisam izvadio kompas. Radim na onom...kako bi se to reklo...unintentional orientation? Da znam na koju stranu sam okrenut bez da gledam na kompas i ostale smjernice.


Spavati spavati spavati! Kao beba sam njurgao, mokar i umoran, bez daha na toplim zraku. Samo leći na tren...NE! NASTAVI!


Čim mi netko predloži neku ideju kako ovo u komadu odnijest doma, idem natrag hahaha. Predivno, stari osušeni hrast.


I živi mu srodnik.


I opet je umro. Žestok ukras u dnevnom


Nakon dugog hodanja naišao sam na tragove vozila. Lovci, naravno. Lijep bi bio svijet kad bi košutice trčkarale do stare dobi (a dobro, možda pastiri).


Cijelim putem sam bio u usponu. Bez da točno znam gdje sam, pretpostavio sam da sam na zapadnoj strani brda Sis (valjda se zako zove)- još jedna scena na Cresu koju svakodnevno vidim. Ovdje vidite crvenicu...u kojoj se ovce i jeleni praše protiv parazita.


Vidite? Mali papčići


Čudne krošnje, ispod su spavali jeleni.


Kapitalac, ko mačka velik!


Zeko peko mi je pobjegao.


Evo tog dugog brda (cijela Tramontana- od Porozine skroz do Cresa)


Najeo sam se kupina i shvatio da me bolje okrijepe nego litra vode. Vitamini, okus...sve to digne moral.


Ofčice. Bear bi sada bio sretan.


Mislim da je ovo stara kukuljica rovke.


Ušao sam u crnogoričnu šumu bora i naišao na ovaj tužan prizor...kanjon usred mirisne šume...i posječena stabala. Nakon tog zadnjeg uspona gubim trag gdje sam, markacije su jako loše vidljive, blijedo narančaste boje, skoro iste onom lišaju koji raste na kamenju.


Kojih pola sata ostalo svjetla. Hladnije je, lakše se hoda.


Sada sam lutao i spuštao se, naišao na par "stanica" planinarskog puta Tramontane, svaki od njih je označen brojem i svaki ima neku dubokoumnu poruku. Potpisani su sa A.V.M.
Napokon sam naišao na grođe i neko zapušteno mjesto N...neznam više. Mrak je pao, a ja ušao u duboku šumu sličnu Hahliću. Lijani uokolo, puno ovaca i kozjih putova, sve vlažno jer nema svijetla...Nema cesta.
Izašao sam na neku makadamsku cestu i susreo dvoje Talijana, bračni par (žena je jako keksi crnkinja). Oni su se spustili u kameni labirint, ja sam išao sjeverno do nekih lovaca, koji su još manje od mene znali gdje su, neki Zagorci koji su pričali uz bijelo vinčeko (Noja returns!). I tako sam se ja vratio prema jugu, pronašao onaj bračni par i napao se u gradiću Beli! Skroz na drugu stranu otoka sam došao. Pa ti slijedi markacije malo crvene, malo zelene i malo plave boje (a bilo je i svo troje ujednom ;vidi na stablu lijevo).


Spustio sam se u Beli, u civilizaciju, mrtav umoran, urezanih ramena (loše narihtan ruksak) i odmorio na plaži. Pojeo corny i ostatak piroške. Nebo je bilo tako čisto, niti jedan oblačak, vide se i maglice i padalice i sve. Napokon sam naučio koje zviježđe kamo pokazuje. Nažalost nisam htio prespavati na plaži da me još opljačkaju, pa sam se morao vratiti skroz do labirinta po najvećem makadamskom usponu, gdje sam napravio kamp.
Kako sam bio mokar, obukao sam suhu majicu, maknuo ruksak sa strane i stavio pončo na pod. Brinule su me udovice ali više veprovi koji su me držali budnim cijelu noć. Kao da netko bagerom vozi kroz šumu. Ni oka nisam sklopio...kako zbog hladnoće, tako zbog kondenzacije unutar ponča. Vatru nisam palio.
Najviše me rano ujutro obradovala mala životinjica koja mi je, čini mi se, cijelu noć pravila društvo u krošnjama nad glavom. Svako malo čuo bi neko...hm...glasanje, kao da svinjica tepa. Pa bi tu i tamo čuo grickanje...i komadići nećega bi padali točno na mene. Slučajno? Mislio sam da je neka ptica, ali rano ujutro sam ju uspio slikati. To je bila kuna. Kuna, koja se tako dobro penjala po drveću da sam mislio da leti. Malena i slatka. U noći sam samo okice vidio (lijevo)


A buuuu, ima bijele nogice i vrat <3


Iza ove grote sam imao prirodnu kirporaktiku. Kičma mi ne može bit ne ravnija.


Neki stršljeni su počeli jako zujat iznad mene pa sam se brzo pokupio i strpao sve u ruksak. Po noći sam jednog zgazio, nije bilo svjetla, pa nije mogao letjeti. Jedina bića kojih se bojim ...no, dobro mi jutro!


Krenuo sam putem koji mi je objasnio jedan vlasnik lokala, gdje sam i napunio boce. Lijevo, desno, lijevo. Dobro. I to sam valjda falio Ali vratio sam se na jedno križanje gore bogu iza nogu i skrenuo lijevo cestom, koja me na kraju odvezla do Sv Petra, južno od svega. Ovaca kao u priči, onih putokaza isto. Umoran i mrzovoljan sam bio, pa nisam slikao.

Ali ova slika mi je najjača!




Taj putokaz na zadnjem raskrijžu.


Vidite tabelu? Labirinit piše, dakle, iznad Belija sam...a trebao sam bit već s druge strane brda


I majke mi, najveća šmrika koju sam vidio. Još postoji netaknuta priroda, arhipelagno otočje Cresa i Malog Lošinja imaju stoljetna stabala.


Imao sam volje slikat ovu baru za pojit ovce i veprove i sve ostalo.


Napokon! Civilizacija! Tu sam sjeo, pojeo i digao prst...šljivi ti moje planove, I'm cranky, I wanna go home! Drito u Porozinu s nekim lokalnim momcima i doma. Drugi put ću se ja spremit.



A sada, dobro zasluženo spavanje. Nisam sklopio oka u 24 h. Sada nadoknađujem.

Nadam se da vam je priča bila zanimljiva, unatoč manjku slika. I ako ste primjetili nema niti jednog spominjanja noževa ni druge opreme, ioanko nisam ništa niti jednom koristio (..."A vidi stvarno, boga ti!"..."Ma to nije moguće!")

:bog:

lijepa avantura, jedino mi fali fotki malo kampa pa malo tebe kak si zmučen, malo opreme malo nekih detalja pa belog. ali baš krasna reportaža. divlji ambijent.
da si ostao spavati i drugu noć u sličnom ambijentu ne bi imao problema s zvukovima iz šikare. jedna noć uvijek otpadne na aklimatizaciju.

Hehe, sigurno bi se navikao, jer je put za gore (na drugu stranu otoka) makadamski, nema gustiša i toga...a znam, nisam onaj moderni erm...lik...koji voli da drugi vide kako mu izgleda kupaonica i povećani biceps. Kad je ćovjek grd ko pseto, grd je ko pseto A kamp ti je doslovno bio prostirka (pončo) iza one debele grode, i ja između njega. Samo sam nabacao par granja uokolo i popišao se isto tako...tek tako da me ne prodbudi neki dlakavi tenk.

Eh, zaboravio sam o Merrellicama...nadopunim ovih dana. Zanimljivo mi je da nisam vidio niti jednu jedinu vatru, ali stvarno, niti ograđene ostatke vatre, niti rupe u zelji pune ugljena. Storo je kontrolirano. Apsolutno niš. Tu i tamo je nasred put tabela sa svim pravilima zabrane kampiranja, dovođenje pasa bez nadzora, ulaz s oružjem i odlaganje smeća. Ajde, barem negdje ima kulture. I tužan sam jer sam mislio da će obalnim putem (oko Belija) biti više samih plažica di bi se bućnu. Jedino što se čulo od turista je prokleta drogerantska rave techno muzika koju sam čuo skoro do sv. Petra, kojih 4 m juno od Belija -.-

da zanimljivo ovo za vatru, a onda možda svi od nedavno koriste kuhala!
baš ovih dana radim poveću recenziju kuhala, primus, esbit, campingaz, stara ruska noname. nekako u posljednje vrijeme uz vatru dosta često koristim i kuhala. ima to veze i s činjenicom da sa sobom uvijek vučem i svoju dvogodišnju kćer pa ne mogu baš ložiti vatru svakih dva sata kad se njo prohtje jesti. u takvim i slićnim situacijama kuhalo je odlična solucija. iako sam i dalje pobornik vatre ako zbog ničeg drugog onda zbog večernjeg štimunga.

baš bi mi smetala takva rave techno glazba u ovakvom ambijentu, zapravo u bilo kakvom ambijentu!

Navi, nadam se da si našao kuhala koja actually rade po zimi

NAVIGATOR je napisao/la:da zanimljivo ovo za vatru, a onda možda svi od nedavno koriste kuhala!
baš ovih dana radim poveću recenziju kuhala, primus, esbit, campingaz, stara ruska noname. nekako u posljednje vrijeme uz vatru dosta često koristim i kuhala. ima to veze i s činjenicom da sa sobom uvijek vučem i svoju dvogodišnju kćer pa ne mogu baš ložiti vatru svakih dva sata kad se njo prohtje jesti. u takvim i slićnim situacijama kuhalo je odlična solucija. iako sam i dalje pobornik vatre ako zbog ničeg drugog onda zbog večernjeg štimunga.

baš bi mi smetala takva rave techno glazba u ovakvom ambijentu, zapravo u bilo kakvom ambijentu!

imam nekakav ruski turist na benzin, baš se veselim recenziji

Strava tekst i fotke,lijepo si me nasmijao,uljepšao mi dan

Samo daj reportaže,tvoj sam fan!!

gle Ruse postao si i pjesnik uljepšao mi dan - tvoj sam fan...

Mraz
primus provjereno radi u svim uvjetima za ostale tek trebam provjeriti.

Sorry na off-t ali ovo me ubija

Znam da radi, svaki radi... ali na niskim temperaturama (predznak minus) plinska kuhala po mojem iskustvu višestruko slabije griju, za zavriti 1l vode po ljeti treba cca.2min a s istim huhalom i novom kartušom po zimi treba i 10ak minuta.

Zato me zanima dali si našao kuhalo koje po zimi nije mrtvi teret?

odgovorim ti na PM da ne zlorabimo temu.

bravo.. lijepo si to sastavio... lijepa priroda i dobre slike. imaš pravo najjača je ona duho-ovce. bem ti kao utvare izgledaju sa svjetlećim očima...
i sam si išao?
iskreno ja ne bi smio prenoćiti na zemlji zbog svinja, lisica zmija i ostale puzajuće gamadi. inače spavam na hrastu il kojem drugom visokom drvetu..

ma kod nas u HR nije bed možeš spavati di oćeš. jedino bi mravi mogli biti problem zbog škakljanja. za ostalo nema frke. živina te nanjuši i ne približava se. korisno je i popišat se negdje u blizini da budeš još uočljiviji, kako je i strider napravio. ja obično zapalim vatru pa kad ona utihne miris dima je životinjama još dugo prijeteči i ne približavaju se. veča ti je šansa da ćeš se ozljediti penjuči se na visoko stablo ili s njega i pasti nego što postoji realna opasnost u HR od beštija.

na drugim geografskim širinama situacija je bitno drugačija.

Bravo Strider, a ona fotka s ovcama je mrak, they are watching

Meni je isto ona sa ovcama zakon! heh super reportaža, žao mi je što si bio mrzovoljan! Ali dobro sad znaš za idući put! Samo bez predaje! =)

@biga, kako spavaš na stablu? Imaš neki sistem ili zagrliš granu i moliš boga da ne ljosneš?

E sad o Merrellicama. Znao sam da će mi biti toplo, rekli su da je taj dan jedan od toplijih do sada, mjestimično i do 40C po većim gradovima. Hladovina me spasila, ali svejedno je bilo pretoplo, čak i nakon što je sunce zašlo. Pošto sam znao da će tako biti, nisam htio uzeti Alpinu Tibet, makar imala sve one membrane i ostalo, jednostavno bi mi bile preteške. S Merrellicama sam imao problema zbog gležnjeva, nemaju dobru podršku kao Alpina, ne pokrivaju cjevanicu nego završavaju taman kod glenja. Svaki nesigurnim korakom sam riskirao isčašenje ili uganuće. U početku nije bio problem, no kasnije mi je koncentracija sve više padala pa sam morao usporiti. Da sam imao Tibetice, ne bih mogao "brzo" hodati pa se ne bi tako brzo i umorio! Pošto Merrellice imaju već 5 godina zlorabljenja, dale su svoje, šavovi su počeli odlazit, prestale su disat, propuštaju vodu...onaj gumeni bumper na vrhu (vanjska gumena kapa/zaštita) je počela pucati, a ispod nje nema kože, znači štede! U pukotini je vidljiv onakav najlon kakav je Navigator spominjao, običan neki tekstil posprejan nekim materijalom da bi odigrao ulogu membrane...moš si mislit! Džon (čupićasti) je već pohaban, ali ne zato jer je premekan, nego jer sam ih nosio i u školu i po gradu, sportskog su izgleda pa nije bilo onih "vidi ti ovog Ramba u gojzama!" . Asfalt je najgori neprijatelj svih gojzerica. Pomalo su mi već postale male, tako da sam umro na nizbrdici do Belog...prsti su mi se nabijali, a to ne volim. Svako malo bi, prolazeći kroz gustiš, zapeo za neku lijanu ili kupinu, jer mi se na lijevoj cipeli odlijepio onaj bumper (kojeg svake tenisice imaju, sami vrh džona) i u njega bi se sve to zapetljalo, tako da sam t i tamo mogao nos slomit I noge su mi bile mokre, kao da sam ušao u more. U Tibeticama sam bio gotovo 20 sati, čarape su bile samo vlažne. Ali unatoč tomu što su praktički dale sve što su mogle, neću ih bacit, za po vrtu su u redu.

Dakle, pouka kaže da ne riskirate sa potrošenom opremom, jer ta mala razlika u kilaži nema neki velik doprinos.

imam vrlo lagan san i malo se okrećem kad spavam. plus nisam težak i okretan sam na drvećima.
jednostavno nađem mjesto gdje dvije grane rastu u obliku slova V, tu se naslonim u sjedeći položaj i drijemam... do sad nisam nikad pao... (al ipak izmolim koju molitvu da ne trosnem.. hehehe)

ali nije to spavanje kao doma na krevetu. više kao polusan, tako da sam skoro stalno svjesan da sam na drvetu. ja ne mogu ni na zemlji u šatoru čvrsto spavati, uvijek osluškujem zvukove kojih Bogu hvala ima milijune. ne zobg straha jer ponekad sam za mjesečine lutam brdom do skoro jutarnjih sati(zimi naravno), nego čisto što volim biti na oprezu(otac mi je policajac i prvo što me naučio o prirodi je to da uvjek pazim i pamtim razne sitnice koje bi mi mogle nekad pomoći, mora da sam to preozbiljno shvatio... :bog: ).

sin murijaka(ovo nema negativan prizvuk) uvijek spava jednim okom otvorenim.
tako, tako i treba netko paziti na nas obične smrtnike dok hrčemo u žbunju.

ja se u divljini odlično naspavam, to je i jako bitno na dužim putovanjima jer se i puno više iz dana u dan umaramo. ne spavanje bi dovelo do kronične iscrpljenosti. tak da ja kad legnem začas zapilim

super reportaža,oduvijek mi je bila želja da vidm Cres........možda i hoću jednog dana :bog:

NAVIGATOR je napisao/la:sin murijaka(ovo nema negativan prizvuk) uvijek spava jednim okom otvorenim.
tako, tako i treba netko paziti na nas obične smrtnike dok hrčemo u žbunju.

hehe, dašta.. a jednostavo sam navikao da stalno mnogo stvari vidim i čujem. a od malena san mi je slab. probudi me npr muha u drugoj prostoriji ako ostavim otvorena vrata. mogu ja spavati, al isprva me zvuk drmne dok ne ustvrdim šta je. onda može i po meni letiti, nije problem.

a ljudi po žbunju obično ne spavaju ako imaju ugodnije društvo... hehehe...