FORUM PREŽIVLJAVANJA

prvi Hrvatski forum preživljavanja, bushcrafta, pustolovine i prirode
 
Početna stranicaO autoruRegistracijaLogin

Share | 
 

 malo informacija

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
mario.kukic
tipko
tipko


Male
Broj postova : 74
Godine : 40
Lokacija : omis
Datum registracije : 08.03.2012

PostajNaslov: malo informacija   03.05.12 12:32

evo nabasao sam na ovaj blog pa da podjelim sa vama mozda neke stvari budu jasnije ,znam da nije striktno tema vezana za ovaj forum ali nije lose pogledat jer ima zanimljivih tema

http://duh-vremena.bloger.hr/post/libija--moc-medija-i-genocid-zlocinacke-organizacije-nato/13075675.aspx

http://duh-vremena.bloger.hr/post/smrt-osame-bin-ladena-8211-masovno-zatupljivanje-i-medijska-kontrola/8333017.aspx

ODRASLI U DIVLJINI
travanj 11th, 2010
Prije desetak godina, tragom jedne pričice, zaintrigirala me tema kojoj ispočetka nisam niti bio svjestan raspona. Bacio sam se na skupljanje I ubrzo skupio popriličnu kolekciju I pritom, na svoje iznenađenje, ustanovio da je “moglijevskih” primjera – u kojima razne životinje posvoje ljudsku djecu – zabilježeno na stotine.

Tih sam se priča sjetio nakon što je jučer je na televiziji bio fenomenalan film „Instinkt” s Anthonyjem Hopkinsom, u kojem on glumi primatologa koji sreću i mir nađe postavši dio čopora gorila. No, idila nije trajala dugo jer su se pojavili ljudi, pobili gorile i njega “spasili”. Pritom su ga i optužili za ubojstvo jer je,braneći čopor, ubio nekoliko napadača na čopor – konkretno dva rendžera, i ozlijedio nekoliko ljudi.

Ispočetka je Hopkins samo šutio, ali je konačno počeo razgovarat s mladim, ambicioznim I spretnim psihijatrom pa je na vidjelo izašla zanimljiva perspektiva njegovog iskustva, jer je on ljude nazivao otimačima (“taker”).

Nakon što mu je psihijatar rekao da tako govori jer je dobrovoljno postao gorila živeći s gorilama, on mu je odvratio da on nije postao gorilla, da je on bio ČOVJEK koji je živio s gorilama, to je znao on, to su znale I gorile. No, prihvatio je njihova pravila (koja ionako nisu bila neka stroga pravila kakav mi imamo u ljudskom društvu, s gomilom polusmislenih zakona), a I oni njega i živio sretno i ispunjeno kao nikada prije, osjećajući u sebi potpuni mir i harmoniju sa životom i samim sobom. Gorile su ga prihvaćale i kao čovjeka (pa nisu ni glupi ni slijepi) i kao člana čopora i nisu imale nikakvih problema s time. Primjer nekih ograničenja je bio trenutak kada se grančicom igrao s nekim malim gorilom – bebom, pa ga je njegova majka upozorila da to ne radi. Naravno, nije to više radio, ali je promatrao u kojoj mjeri se mama brinula za malog gorilu, pokazivala su sve, učila ga, svuda vodila sa sobom I sve ostalo.

Tu se i sam transformirao, jer je kao otac bio zatvoren I distanciran prema svojoj kćeri, uvijek zaokupljen poslom. Potom mu je jednog dana taj mali gorila, još uvijek kao pandan ljudskom djetetu od četiri- pet godina, prišao i počeo se igrati s njim, vukao ga za uho, mazio se, a majka je to sve sretno promatrala sa strane. Hopkins je bio potpuno prihvaćen – i to je trenutak kad dolaze tipovi s oružjem I pobiju čopor.

Da se vratim na njegovu priču o otimačima. Hopkinsova teorija u filmu jest da “takeri” – otimači, vladaju svijetom i da je naša civilizacija – civilizacija “takera”.

Rekao je da nije uvijek tako bilo, da su postojale ljudske civilizacije koje nisu bile “takeri”, koje su živjele u harmoniji s drugim vrstama i s prirodom, sadili I uzimali koliko im je trebalo za život. U jednom trenutku je u ćeliji šarenim kredama na zidu nacrtao zemljopisnu kartu svijeta.

Plavim je prikazao područja na kojim su nekada živjeli ljudi koji nisu bili otimači (skoro cijeli svijet), a crvenim strjelicama je crtao povijesna kretanja ljudi koji su bili otimači ( ne sjećam se točno gdje im je bio izvor) i koji su malo po malo zauzeli cijeli svijet I potisnuli ne-otimače. Po njemu, cijela suvremena civilizacija sastoji se od otimača, osim malih enklava (recimo, plemena ljudi u džunglama ili nekih seljaka i slično) koji još uvijek žive kako što su nekada, do prije par tisuć godina, ljudi živjeli na Zemlji, u suživotu, a ne kao otimači.

Naravno, životinje i danas tako žive, harmonično ako ih se ne omtea; prije par dana prijatelj mi je dao film o onom psu Hačiju, koji je na stanici svakoga dana čekao Richarda Gerea da siđe s vlaka, deset godina nakon što je bio umro. To je priča napravljena po istinitom događaju koji se zbio 1920-tih u Japanu, a danas tamo stoji kip tog psa, koji, kao i drugi pripadnici životinjskog svijeta, nije bio “taker” nego “giver” – to, uostalom, znate svi koji ste vlasnici (ružne li riječi, bolje reći – prijatelji) životinja i koji imate iskustva s bezuvjetnom ljubavi koje vam životinje pružaju.

Gledajući fim, morao sam zaključiti (kao, vjerojatno, I drugi gledatelji) da je Hopkins bio u pravu. Danas svijetom zaista vladaju otimači, neću ulaziti u sporna pitanja zašto I kako se to dogodilo. No, njegov život s gorilama sjetio me one zbirke pričica koju sam spominjao na početku. Priče o djeci odrasloj u divljini inspirirale su mnoge priče, a i neke romane, poput “Knjige o džungli” Rudyarda Kiplinga, pa neka inspiriraju i ovaj post. Izgubljenu ili ostavljenu djecu su usvajale i razne druge životinje – medvjedi, majmuni, svinje, pa čak i gazele i nojevi, a u peruanskim Andama 1990. je nađeno dijete kojemu je osam godina majka bila koza.

Uopće više ne znam jesu li priče koje slijede tragične ili sretne, nakon filma “Instinkt” čak ne znam ni koji njihovi dijelovi bi mogli biti sretni ili tužni – oni u kojem djeca žive s životinjama koje su ih usvojile ili onaj dio gdje su konačno vraćena ljudima, ali su mnoga od njih ostala retardirana (barem iz perspektive ljudskog društva).

No, iz perspektive Anthonya Hopkinsa u filmu Instinkt – pitanje je i tko je tu zapravo retardiran.

Prvo poznato divlje dijete iz novijeg doba bio je Divlji Petar, gol, preplanuli I crnokosi dječak, uhvaćen kod Hanovera 27. srpnja 1724. u dobi od oko 12 godina. S lakoćom se penja po drveću, hranio se biljkama te nije znao govoriti. Odbijao je kruh – umjesto toga je strugao koru s grančica I sisao biljni sok, ali s vremenom je naučio jesti voće I povrće. Na sudu u Hanoveru predstavljen je engleskom kralju Georgeu I koji ga je odveo u Englesku radi proučavanja. 68 je godina živio među ljudima, ali nikad nije naučio reći ništa osim “Petar” and “kralj George”. Govoriti nije znao, ali je zato imao izoštrena čula sluha I mirisa.

SUVREMENI MOGLIJI
U svibnju 1972. dječak star oko 4 godine nađen je u šumama Musafirkhane, oko 32 km od Sultanpura u Indiji. Igrao se s mladuncima vukova, imao je vrlo tamnu kožu, duge savijene nokte, oštre zube, kosu bez sjaja I žuljeve na dlanovima, laktovima I koljenima. Žudio je za krvlju, jeo zemlju, lovio piliće, volio mrak I društvo pasa I šakala. Nazvali su ga Shamdeo I odveli u selo Narayanpur. S vremenom se odviknuo od sirovog mesa, ali nikad nije naučio govoriti mada je ovladao jezikom znakova. 1978. primljen je u Dom za siromašne I umiruće Majke Tereze gdje je nazvan Pascal. Tamo je I umro u veljači 1985.
1962. geolozi su u pustinjskoj regiji Turkmenistana u središnjoj Aziji spazili sedmogodišnjeg dječaka koji je trčao s čoporom vukova. Ulovili su ga mrežom, a vukovi su je počeli kidati štiteći dječaka, pa su ih sve pobili. Četiri godine je trebalo dječaku nazvanom Djuma da nauči nekoliko riječi. Dovoljno da ispriča antropolozima kako je jahao na leđima majke vučice kad je čopor išao u lov te kako se kasnije I sam naučio kretati četvoronoške. Djumi, koji je živio u turkmenistanskoj Republičkoj bolnici u Ashkhabadu, trebale su godine da nauči spavati u krevetu. U zadnim izvještajima iz 1991. još je uvijek hodao na četiri noge, jeo samo sirovo meso I grizao kad je bio gladan.

MAMA MEDVJEDICA
1937. je u Turskoj, u ludnici u gradu Bursi, nađena djevojka koja je godinama živjela s medvjedima. Uhvatili su je lovci u planinskim šumama pokraj Adane, kad ih je napala nakon što su joj ubili majku –medvjedicu. Prvo su mislili da je riječ o nekom šumskom duhu, no ispostavilo se da je riječ o djetetu – koje je, doduše, ispuštalo zvukove nalik medvjeđim, a imalo je I slične navike. Djevojka je odbijala kuhanu hranu, a spavala je na madracu. Istraga je pokazala da je jedna dvogodišnja djevojčica četrnaest godina ranije nestala iz obližnjeg sela. No, nije nastradala, već ju je posvojila medvjedica.

JOHN IZ UGANDE

Jednog dana 1991. Milly Sebba, seljakinja iz Ugande, zašla je u šumu dublje nego obično. Susrela je čopor majmuna verveta među kojima je bio I jedan dječak. Zazvala je pomoć i nije se micala od stabla na koje se dječak popeo. Odveli su ga u Millyno selo I dali mu vruće, kuhane hrane – od koje je tri dana bio bolestan. Imao je ogromnu kosu I puno rana po tijelu. Koljena su mu bila skoro bijela od hodanja na njima, nokti su mu bili dugi I savijeni, a iz crijeva su mu izvukli trakavice dulje od metra.Dječak je identificiran kao John Sesebunya. Zadnji je put viđen 1988. u dobi od dvije ili tri godine. Te mu je godine otac ubio majku I potom pobjegao, a mali je John prestrašeno otrčao u šumu gdje je živio tri godine, sve dok ga Milly nije pronašla.
Nejasno se sjećao majmuna koji su ga našli nakon par dana i ponudili mu korijenje, orahe i slatke krumpire. Sjećao se da je pet majmuna, od toga dva mlada, u početku oklijevalo, ali nakon dva tjedna su se s njime sprijateljli. Naučili su ga putovati s njima, penjati se po drveću I tražiti hranu. John se sjećao kako mu spavanje s glavom prema dolje nije baš bilo ugodno, ali s vremenom se naučio na drvetu spavati u vodoravnom položaju.
Kad je John nađen, ušlo se u trag njegovom ocu, ali on nije bio zaintresiran za brigu o divljem dječaku. Par tjedana kasnije otac je obješen u građanskim nemirima. Dječaka su usvojili Paul i Molly Wasswa, voditelji sirotišta Kamuzindu u Masaki, 160 km od Kampale. Tamo su eksperti proučavali njegovo majmunsko ponašanje. Recimo, kad bi ga se ostavilo s grupom majmuna on je izbjegavao kontakt očima, već se približavao sa strane otvorenih dlanova, u tipično majmunskom stilu. Imao je čudan bočni hod I uvlačio je usnice unutra kad bi se smijao. Pozdravljao je ljude jakim zagrljajem. Ipak, naučio je namignuti – što majmuni nikad nisu radili. Uz to, imao je odličan sluh i lijep glas pa se pridružio zboru “Pearl of Africa Children”. 1999. godine, kad mu je bilo 16 godina, čak je s tim zborom posjetio Europu, tj. Veliku Britaniju.

BELLO IZ NIGERIJE
1996. nigerijski su lovci u šumi Falgore, 145 km južno od Kana u Nigeriji, našli dvogodišnjeg dječaka koji je živio s obitelji čimpanza. Odveden je u sirotište Kanu gdje je dobio ime Bello. Bio je, čini se, sin nekog nomada iz plemena Fulani, ali kako je bio fizički I mentalno zaostao, izobličenog čela i izbočenih prsa, vjerojatno je namjerno ostavljen, u skladu s običajima naroda Fulani koji se kreću zapadnoafričkom regijom Sahel. Kad je imao devet godina, veličinom I težinom bio je nalik četvorogodišnjem djejetu. U početku je hodao poput čimpanzi – spuštene stražnjice I vukući ruke po tlu – te je bio vrlo nemiran I bacao stvari. Danas je puno mirniji, makar još uvijek ne priča već proizvodi zvukove nalik majmunskima.

DJEČAK GAZELA
Antropologu Jean-Claudeu Augeru su 1960. pripadnici nomadskog naroda Nemada u španjolskoj Sahari ispričali o divljem dječaku koji živi s gazelama I objasnili kako da ga nađe. I zaista, slijedećeg je dana Auger spazio golo dijete kako galopira divovskim skokovima usred duge povorke bijelih gazela. Potom je u maloj oazi napravio bazu I skriven u grmlju čekao krdo. Nakon tri dana strpljenje mu se isplatilo, ali je trebalo još nekoliko dana sjedenja I sviranja frule da se kod životinja stvori povjerenje. Konačno, dijete mu se približilo.
Procijenio je da je dječak star oko deset godina. Imao je neobične gležnjeve, pretjerano tanke I vrlo tvrdih I drhtavih mišića. Hodao je na četiri noge, ali se povremeno uspravljao na dvije, zbog čega je Auger zaključio da je ostavljen sa sedam ili osam mjescei, kad je već naučio hodati. Povremeno je, pri najmanjem zvuku, trzao mišićima, kožom glave, nosom I ušima. Čak I u najdubljem snu činilo se da je stalno na oprezu, dižući glavu na neuobičajene zvukove, koliko god slabi oni bili, i njušeći okolo poput gazela.
Auger je s vremenom odgonentnuo značenje pokreta I gesta gazela, koje je dječak dijelio s krdom. Složeni kod toptanja nogama označavao je izvore hrane, a društveni život ostvarivao se kroz lickanje I njuškanje. Dječak se glasao prigušenim zvuk iz dubine grla sa zatvorenim ustima. Znao je jednu riječ : kal (khah) , koja je značila stijenu ili kamen. Po ponašanju jedne starije ženke moglo se zaključiti da mu je ona “majka”. Jeo je pustinjsko korijenje, nabirući nosnice poput gazele, a zubi su mu bili ravni kao kod biljojeda.
Dvije godine kasnije Auger se vratio sa satnikom španjolske vojske I njegovim adjutantom, koji su se trebali držati na udaljenosti da ne preplaše krdo. No, znatiželja je prevladala pa su vojnici krenuli proganjati dječaka džipom da vide koliko brzo može trčati. Bili su zapanjeni kad je dječak, skokovima od četiri metra, trčao brzinom od 52-54 km/h. Olimpijski sprinteri na kratkim prugama dostižu 40km/h. Zbog neravnog terena progonitelji nisu uspjeli stići dječaka-gazelu I konačno, kad je džipu pukla guma, krdo je pobjeglo. 1966. je napravljen neuspješan pokušaj da se dječak uhvati u mrežu iz helikoptera. Za razliku od drugih divlje djece, dječak-gazela nije nikad uhvaćen I otpremljen od svojih prijatelja životinja. Auger nije uslikao ni jednu sliku, više brinući kako da ga zaštiti od ljudskih utjecaja nego o skupljanju dokaze koji bi ljude uvjerili u postojanje dječaka -gazele.
U OBITELJI PTICA
Sidi Mohamed, dijete-noj, svoju je priču ispričao 1945. U dobi od pet ili šest godina odlutao je od svoje sjevernoafričke obitelji I našao gnijezdo s malim nojevima. Sprijateljio se s nojevima-roditeljima te s njima živio deset godina. Naučio je prehraniti se travom, a brzinom trčanja mogao se mjeriti s nojevima. Noću su ga tata i mama-noj štitili tako da je svaki raširio jedno krilo nad njim. Sidija su konačno uhvatili lovci na nojeve i vratili pravim roditeljima.
Od rođenja do desete godine Isabel Quaresma živjela je u kokošinjcu u mjestu Tabua u Portugalu. Hranila se kokošjom hranom i komadima kruha koje joj je bacala njena majka, mentalno zaostali poljoprivdredni radnik. 1980. dijete je odvedeno u oblasnu bonicu, a potom u kliniku u Lisabonu. Nije znala hodati niti živjeti u kući. Kretala se I glasala pout kokoši. Tijelo joj je bilo zakržljalo, a glava mala, vjerojatno zbog pothranjenosti. Na jednom je oku imala mrenu, vjerojatno kao posljedica ogrebotine kandžom neke kokoši.
1990-ih je dvogodišnji Filipinac, znan kao Dječak Jesse, otkriven u kokošinjcu gdje ga je poočim zaključao sedam mjeseci ranije, nakon što ga je pretukao. Kukurikao je kao pijetao, kvocao kao kokoš I skupljao hranu kao da su mu usta kljun. Rukama je mahao kao krilima, pokušavajući poletjeti. Nakon dojave spasila ga je služba za skrb o djeci iz grada Manita. Poslije terapije nije više kukurikao u zoru te je jeo za stolom, ali je još 1999. govorio jedino jednosložnim riječima. I dalje je mahao rukama kao krilima kad si igrao s drugom djecom s teškoćama u razvoju.
MAMA-SVINJA

1984. je na selu u kineskoj pokrajini Liaoning otkrivena djevojčica koja je živjela sa svinjama. Svinja ju je dojila, a i spavala je u svinjcu. Wang Xianfeng je tu ostavljena kao malo dijete jer se gluhonijemi otac I mentalno retardirana majka nisu mogli brinuti za nju, a nikoga drugoga u blizini nije bilo. Sve do pete godine živjela je isključivo na svinjskom mlijeku. Zatim je počela jesti pomije. Svako je jutro bila prva na koritu kad se ono punilo. Psiholozi su devetogodišnju Wang otkrili 1983. Inteligencijom je bila na nivou trogodišnjeg djeteta. Stručnjaci iz Kineskog medisinskog znanstvenog sveučilišta na Anshanskom Institututu za psihometriju preuzeli su dijete I do 1987. 13- godišnja je djevojčica mogla pročitati 6000 kineskih znakova, brojati do sto, pjevati dječje pjesme i raditi nešto kućanskih poslova.
RIJEČNI DJEČAK
Selo Baragdava nalazi se na maloj rijeci Kuano u okrugu Basti u sjevernoj Indiji, pokraj granice s Nepalom. Jednog popodneva u veljači 1973. lokalni svećenik spazio je 15-godišnjeg golog dječaka kako hoda preko rijeke. Na sredini rijeke je zaronio i minutu kasnije izronio s velikom ribom koju je odmah pojeo te potom otplivao nizvodno. Nakon što je čula svećenikovu priču, 55-godišnja Somni je rekla je da je to njen sin Ramchandra kojeg je rijeka odnijela kad je bio star jednu godinu. Nekoliko dana kasnije vidjeli su ga I drugi seljani. Počelo ga se tražiti, ali bez rezultata. Onda ga je u svibnju 1979. Somni spazila kako leži na polju. Došuljala se do njega I spazila na leđima oznaku koju je imao od rođenja. Sad je bila sigurna da je to njen izgubljeni sin. On se probudio I pobjegao. Organizirana je potraga koja ga je uhvatila i dovela u selo. Dječak je bio bez dlaka, a njegova koža boje ebanovine imala je zelenkastu nijansu.
Dječak je istog dana opet pobjegao u rijeku, ali kontakt s ljudima učinio ga je druželjubivijim. Recimo, počeo je jesti kugle špinata koje bi se ostavile pred njim. Stotine seljana, policajaca, službenika I novinara dolazilo je da ga vide kako hoda, trči ili leži na površini vode ili roni duže nego što to može normalan čovjek. Gornji dio stopala I prsti bili su vrlo tvrdi pa je hodao nezgrapno, često držeći jednu ruku na čelu. Nije znao govoriti, a po nekima nije ni čuo. Jeo je ribe, žabe I druge vodene životinje, sirovo meso, lisnato povrće I crvene papričice. Hranu je grabio s ustima. U ljetnim mjesecima, kad je u rijeci Kuano bilo vrlo malo vode dječak se smirio, ali kad bi rijeka u poplavama narasla u poplavama bio je veseo I ronio u brzim strujama. Misterij je bio kako je izbjegavao ralje krokodila.
Jedne večeri 1982, u dobi od 24 godine, riječni s dječak približio prodavaonici čaja u selu Sanrigar, tristotinjak metara od rijeke. Uplašio je neku ženu koja je na njega bacila kipuću vodu. Ošamućen I uplašen otrčao je u rijeku i nikad se više nije pojavio. Njegovo jako opečeno I unakaženo tijelo kasnije je nađeno u rijeci, a protiv žene je podignuta optužnica koja je kasnije odbačena.

DIJETE LEOPARD
U North Cachar Hillsu pokraj Assama u Indiji oko 1912. jednog dječaka roditeljima su ukrali leopardi. Tri godine kasnije je nađen I identificiran. Dječak je na četiri noge trčao skoro jednako brzo kao odrasli ljudi na dvije, a vrijeme je provodio šuljajući se I skačući iz grmlja. Na koljenima je imao žuljeve I tvrdu kožu, a nožni prsti su mu stajali prema gore skoro pod pravim kutem u odnosu na stopala, sličeći obliku leopardovih šapa. Dlanovi I jastučići prstiju bili su prekriveni debelom kožom. Kad je uhvaćen, grizao je I borio se sa svakim, a svaku kokoš koja mu se našla u blizini bi raskomadao I pojeo neviđenom brzinom.
MAJMUNSKI DJEČACI
Jedan je drvosječa 1973. uhvatio golog, dugokosog dječaka koji je hodao na četiri noge s grupom majmuna u džungli pokraj sela Tissamaharama, u južnoj Šri Lanki. Dječak je po selu nazvan Tissa. Kako je imao više životinjske nego ljudske navike, policija ga je smjestila u Centar za skrb o siromašnima. Nakon tri mjeseca naučio je hodati uspravno i jesti s tanjura rukama. Još dugo nije naučio govoriti, mada je vrlo brzo ovladao vještinom smiješenja.
Iste godine u grupi majmuna u Burundiju nađen je dječak star oko šest godina. Imao je običaje I ponašanje majmuna, a bio je prekriven tankim slojem dlaka koja je nestale kad je počeo nositi odjeću.
1982. godine, tijekom kaosa građanskog rata, jedan je trogodišnji dječak u oblasti Luwero u Ugandi ostavljen jer je smatran mrtvim. Tri godine kasnije vojnici su naišli na grupu majmuna verveta (Cercopithecus æthiops). Jedna je majmunica svim silama branila smotuljak mesa I kose za kojega se ispostavilo da je dječak. U sirotištu u Kampali nazvan je Robert. Bio je gluh I nijem, ali je do osme godine ipak naučio ići na WC, hodati I spavati u krevetu.
Našao sam I jednu priču iz Jugoslavije – 1971. godine petogodišnja Goranka Čučulić izgubila se u šumi pokraj sela u okolici Vranja u Srbiji. Tri dana kasnije seljaku koji ju je našao ispričala je kako je srela medvjeda s dvoje mladunaca s kojima se igrala. Nekoliko je dana spavala s njima u njihovoj pećini, a potom potražila put kući. Lijepo od medvjeda.

KARAKTERISTIKE DIVLJE DJECE

Za kraj – evo I nekoliko generalnih podataka: Divlja djeca trče nadljuski brzo I to “na sve četiri”. Mnogi od njih odlično se veru po drveću. Imaju puno razvijenija osjetila vida, sluha I mirisa od ljudi. Mnogo divlje djece ima razvijen sluh i smisao za glazbu koja ih oduševljava, pa uz nju plješćui i pjevaju. Neosjetljiva su na temperaturne ekstreme. Mnoga od njih mogu držati žeravicu u ruci, a da ne osjećaju bol. No, ne znaju se smijati ni smiješiti, imaju zbrkane snove I često o sebi govore u trećem licu te ne mogu prepoznati svoj odraz u ogledalu.

I za kraj, iz perspektive primatologa Hopkinsa, pitanje jest tko je zapravo odrastao u divljini, mi ili oni. Nešto što se zove “divljina” svakako ne zamišljam kao mjesto u kojem vlada harmonija I mir u duši. Ali poznajem mjesto koje točno odgovara tom opisu.

preuzeto sa http://blog.vecernji.hr/misak/2010/04/11/odrasli-u-divljini/
[Vrh] Go down
 
malo informacija
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» BUCK VANTAGE - za malo novca do noža bez mane
» Bijeg od kuće
» mrežnica.. opet malo pLutanja
» Malo o sjekiri iz literature
» Radne/taktičke rukavice

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
FORUM PREŽIVLJAVANJA :: RELAX :: CAFFE BAR "PRI BETY"-
Forum(o)Bir: