Prezaštićenost djece

Tekst preuzet sa mog novog bloga i stranice https://habilisurvival.wordpress.com-bacite malo oko


Suvremeni način življenja odavno je isključio djecu iz svakidašnjih poslova u i oko kuće. Samo nekoliko generacija unazad djeca su bez straha roditelja koristila sjekiru da bi nacijepala drva, nožić da bi izradila drvene igračke ili pojela užinu, motiku da bi okopavala vrt…Današnji mladi roditelji svoje strahove od alata i poslova prenose na svoju djecu, čime ne dopuštaju razvoj potrebne motorike za korištenje raznih alata, a samim time umanjuje se i samopouzdanje, samostalnost, kreativnost i istraživački nagon djece. Strahovi dakako proizlaze iz činjenice da ljudi imaju strah od onoga što im je nepoznato.

U proteklim godinama imao sam par puta priliku promatrati grupe mladih ljudi između 15-20 godina kako nevješto i neupućeno korište nož, sjekiru ili pilu za drvo za prilično jednostavne operacije s drvetom. Rad je često bio na rubu ozljeđivanja. Ovaj problem dodatno pojačava činjenica kako ti mladi ljudi najčešće nisu bili svjesni da koriste alat na nepropisan način, jer očito su smatrali da to što su odrasli gledajući svakodnevno nož  u kuhinji podrazumijeva i njegovo ispravno i učinkovito korištenje.

Činjenica je da su u našoj kulturi djeca prezaštićena, u želji da ih se zaštiti od svih potencijalnih izvora opasnosti, postalo je društveno neprihvatljivo dopustiti djeci bilo kakav oblik aktivnosti ili korištenja bilo čega što bi ih dovelo u opasnost. Je li to zaista u najboljem interesu djece?

U knjizi „Roditeljstvo bez granica: Iznenađujuće lekcije koje možemo naučiti od roditelja diljem svijeta“ autorica Christine Gross-Loh piše: „Ostala sam iznenađena kada me u Americi devetogodišnjak zamolio da mu namažem maslac na kruh, zato jer njemu nije dopušteno koristiti nož za mazanje da se ne ozljedi. Naši vrtići u Japanu uče petogodišnjake pripremati cijeli obrok za svoje roditelje, te im je dopušteno da samostalno gule krumpir, režu meso i mrkvu kuhinjskim nožem. Od djece u Japanu se očekuje budu sposobna ponašati se i djelovati odgovorno te da pomažu u kućanskim poslovima, također su svakodnevno kroz praktični rad tomu podučavani u školama. Društvo im stalno šalje jasnu poruku kako je vrlo cijenjeno biti koristan, samostalan i odgovoran.“

U finskim, švedskim, danskim i norveškim školama podučava se Slöjd. U Švedskoj je primjerice od 1955. godine obavezan predmet koji učenici imaju svako polugodište od 9. do 15. godine. Slojd se primarno odnosi na rad s drvetom prilikom kojeg se koriste noževi, pile, hoble i drugi alat za obradu drveta, također uključuje i presavijanje papira, šivanje, vezenje, pletenje i kukičanje. Jedan od začetnika slojda, ovako opisuje njegove ciljeve;

Usaditi sklonost i uvažavanje prema radu u cjelini
Stvarati poštovanje prema napornom i poštenom fizičkom radu
Razvijati samostalnost i samopouzdanje
Osigurati obuku kroz navike reda, preciznosti, čistoće i urednosti
Vježbati oči da precizno vide te cijene ljepotu u u svakom obliku
Razvijati taktilni osjećaj te opću vještinu ruku
Razvijati navike pažnje, upornosti i strpljenja.
Promicati razvoj tjelesne snage
Steći vještinu korištenja alata
Izvršavati precizne poslove i proizvoditi korisne predmete (Salomon, 1900.)



U zanimljivom radu D.F.Lancyja – „Igra s noževima: Socijalizacija samoinicijativnih učenika“, objavljenom u časopisu Child Development, autor navodi niz zapanjujućih primjera iz literature gdje je prikazan vrlo opušten odnos roditelja brojnih primitivnih plemena prema djeci po pitanju igre s oštrim i opasnim alatima;

„Svakodnevno smo bili suočeni s roditeljima plemena Dunsun čiji je način odgoja kršio osnovna načela odgoja po kojem smo mi odrastali. Stalno smo se opirali napasti da oduzmemo „opasne“ objekte mališanima iz ruku. Ipak u njihovoj kulturi se vjerovalo da će neka djeca preminuti zbog ozljeđivanja pri nezgodama igrali se oni noževima ili ne. Također, jedan Dunsun otac nam je rekao; „kako će naučiti koristiti nož ako ga ne koriste?“ (Williams, 1969).



„Dijete plemena Piraha igralo se oštrim kuhinjskim nožem dužim od 20 cm, mahalo je uokolo s njime, često dolazeći oštricom blizu očiju, prsa, ruku i drugih dijelova tijela. Kada bi mu nož ispao, njegova majka bi mu ga nonšalantno dodala pričajući pri tome s drugim članovima plemena ne obazirući se previše na dijete“ (Everett, 2008).

„ (Pleme Hadza) dijete bi uzelo oštar nož te ga cuclalo u ustima bez da bi itko od odraslih pokazao zabrinutost“ (Marlowe, 2010).

„(Pleme Nali) Ne volim kad se djeca igraju s mačetama, ali ako se dijete želi igrati, pustim ga. Ako se poreže i vidi krv, tada se više neće igrati s mačetom“ (Hewlett, 2013).

„Pleme Bonerate poštuje želje djece da se igraju  sa oštrim noževima, velikim paranzima, oštrim komadima željeza i vatrom“ (Broch, 1990).

Slične primjere ovakvog načina odgoja moguće je pronaći u gotovo svim dijelovima svijeta (Lancy, 2015).

Iz ovih i sličnih primjera proizlazi nekoliko pretpostavki koje objašnjavaju takav način odgoja;

Roditelji mogu biti neskloni nametnuti svoju volju vlastitoj djeci zbog općeg protivljenja hijerarhizaciji i rangiranja unutar plemena. Naprimjer, u Yequana plemenu uopće ne postoji izraz ili ponašanje koje bi označavalo nametanje vlastite volje tuđoj, bez obzira na dob ( Gray, 2009). Vjerovanje u individualnu autonomiju je prilično često među brojnim kulturama (Ember, 1991).
Vjerovanje da djeca najbolje uče kada su slobodna učiti što žele.
Prepoznavanje djetetove fascinacije učenjem iz neusmjerene i neograničene manipulacije alatima.
Negdje između ove dvije krajnosti, odnosno pretjerane zaštite i ograničavanja  i potpune slobode vjerojatno se nalazi model odgoja koji je u najboljem interesu djeteta.

Literatura:

Broch, H. B. (1990). Growing up agreeably: Bonerate childhood observed. Honolulu: University of Hawai’i Press.

Ember, C. R. (1991). Commentary on Foragers’ pursuit of individual autonomy. Current Anthropology, 32, 561–562.

Everett, D. L. (2008). Don’t sleep there are snakes: Life and language in the Amazonian Jungle. New York, NY: Pantheon Books.

Gray, P., O. (2009). Play as a foundation for hunter-gatherer social existence. American Journal of Play, 1, 476–522.

Gross-Loh, C. (2014). Parenting Without Borders: Surprising Lessons Parents Around the World Can Teach Us. Avery.

Hewlett, B. L. (2013). Listen, here is a story. New York, NY: Oxford University Press.

Lancy, D. F. (2015).The anthropology of childhood: Cherubs, chattel, changelings (2nd ed.). Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Lancy, D.,F. (2016). Playing With Knives: The Socialization of Self-Initiated Learners. Child Development, May/June 2016, Volume 87, Number 3, Pages 654–665

Marlowe, F. W. (2010). The Hadza: Hunter-gatherers of Tanzania. Berkeley: University of California Press.

Salomon, O. (1900). The theory of educational sloyd. Boston, MA: Silver Burdett & CO.

Williams, T. R. (1969).A Borneo childhood: Enculturation in Dunsun society. New York, NY: Holt, Reinhart, & Winston.

Djomla,kao i uvijek,pogodak u sridu.Kao roditelj se potpuno slažem s ovim tekstom,previše stavljamo djecu pod stakleno zvono usprkos tome što vidimo da im ne činimo dobro i unatoč tome što nam djedovi i bake ukazuju na naše propuste...treba to mijenjati,općenito klinci nemaju danas neke radne navike kakve smo mi imali a time automatski nemaju niti doticaj sa nekim osnovnim alatima koji su potencijalno "opasni".

Odlična tema!

Svojim klincima sam nabavio nožiće! Naravno prije toga su dobili dozvolu da se igraju sa starim čekićem i da zakucavaju čavle. Uzmu šrafinciger i šrafe vijke po igračkama i letvicama kojekakvima. Kad sam mlađem kupio švicarca moja žena je rekla da sam poludio. Kao mali će si prerezati tetive itd. Kad ga je dobio nije ga mogao zatvoriti na siguran način dok mu nisam pokazao kako. Naravno s nožićem se zabavlja kad smo skupa, inače stoji u posebnoj kutiji.
Stariji sin 11god mi je ove godine pomogao sastaviti ormar iz Ikea. Dao sam mu aku odvijač da proba malo šarafati i bilo mu je zanimljivo. Složio mi je sve vijke i čitao nacrte za sklapanje - pretpostavljam da su mu legići u tome pomogli:) Mlađi 7god je dodavao imbuse i pridržavao. Uglavnom želim reći da klince treba uključiti u sve ali lagano i pod nadzorom. To zna biti naporno u početku jer su spori i nevješti ali kasnije budu sve bolji i bolji.

Bravo! Bis! Bravo!

Ovaj tekst neizravno ukazuje na točku do koje smo došli - točku loma civilizacije. Odgajamo imbecile nesposobne za bilo kakvi oblik samostalnog ponašanja van nekakvih okvira postojeće civilizacije. Kako obitelji u RH (i ostatak EU je isti) imaju 1,x djece, djeca postaju prevažna, roditelji se postavljaju zaštitnički prema njima, uglavnom onda kada to ne bi trebali. Odgajaju se imbecili. Došli smo u točku kada ljudi na selu prosvjeduju jer je susjed nabavio svinju!

Izloženi neviđenom propagandom i konzumentskom elektronikom gubimo dodir sa stvarnošću i zapravo stvarno izokrećemo sustav vrijednosti: heroji postaju, bez uvrede, polusvijet s ruba normalnog društva, kao što su likovi iz Big Brothera, medijski generirani nenormalni likovi iz modnih emisija, a stvarni heroji, mali ljudi - radnici, inženjeri, poljoprivrednici, postaju ciljevi podsmjeha.

Svakodnevno susrećem samoumišljene veličine koji zbog toga što ponešto znaju raditi na računalu smatraju da su vrhunski eksperti, a stvarno znanje im se svodi na nekoliko trikova. S druge strane, zovu me da im promijenim žarulju! Čitav socijalni život često im se svodi na krug od 10 m oko kladionice i prežvakavanje tema koje su im naturene preko medija, a koje s njihovim životom nemaju dodirnih točaka. Ja se stvarno preplašim kada dođem s nekim mladim ljudima u kontakt (hvala Bogu, ne svima!) i shvatim koliko je njihov fokus sveden na modne detalje i mobitel.

Moja kćer (12) je među najboljim učenicima u školi, ali ide sa mnom kopati, pilati drva, u planine. I ima svoj nožić od sedme godine. I sama pila kućicu za ptice. Dio roditelja iz moje okoline me ne smatra normalnim zbog toga, a njihova djeca valjda još i više. I zato znam koliko je danas teško odgajati djecu i zato mi je ovo izvrstan tekst.

Jos jedanput ne triba izmisljat toplu vodu. Ne triba nama Slöjd. Oduvik je postoja predmet tehnicka kultura u osnovnin skolama. Takodjer ONO i DSZ vratit u skole. Isto mislin da ne triba bit pasivan kod mogucih opasnosti kod dice nego ih izlozit namjerno situacijama i pokazat ispravan nacin djelovanja rukovanja i razmisljanja. Roditelj nece moc naucit dite na svaki predmet i zato je faktor razmisljanja najbitniji. 90-ih nasi roditelji nisu znali da se igramo sa minsko-eksplozivnin sredstvima i vatrenin oruzjen. Tesko da cemo dite na nasen primjeru naucit kako koristit kasikaru
Sad bi se samo nadoveza na skolske predmete i gradivo. Znamo da se ljudsko znanje, a time i opseg skolskoga gradiva povecava iz godine u godinu. Informatizacijon u nekin granama i eksponencijalno raste, tj. raslo je. Zar ste pobornici da dica ucu stara znanja i vjestine i da in se samo nadodaju nova, bez smanjenja tih starih? To bi znacilo da ce imat poprilicno veci opseg gradiva za razliku od generacija prije. Ja za to nisan. Radije da postanu amebe koje razmisljaju u binarnome kodu nego da ih se toliko opterecuje. A optereceni smo vec jako dugo.

vido sam da djeca ne znaju držati praćku

Djomla, svaka čast.

Moje curke doma (stan, nema dvorišta) smiju koristiti sve "predmete" pod našom paskom i potičemo
ih da "pomažu" u svim kučanskim poslovima. Provodimo što više vremena možemo u prirodi sa što manje zabrana, pazeći naravno na njihovu sigurnost.

Link sam postao na svojoj stranii na FEJSU u nadi da će ga što više ljudi pročitati.
NAdam se da se neće "uhvatiti" za noževe kao takve nego za odgoj kao takav...

Tekst za 5!

Hm. Nije samo problem što mladi parovi danas odgajaju invalide, jer kako drugačije nazvati djecu koja ne znaju što znači skakanje, trčanje, penjanje i sve ostale fizičke aktivnosti koje ih uče kako koristiti vlastito tijelo i gdje su mu granice (u što spada i korištenje alata), nego je problem i to što nerijetko roditelji svoju djecu nemaju što naučiti jer su i sami nesposobni. Imam više prijatelja koji ne znaju koristiti nož/sjekiru, promijeniti osigurač/žarulju, zamijeniti kotač na autu, postaviti stalažu ili zamijeniti zračnicu na biciklu. Strah me kakva će biti njihova djeca.

Poznanica se preselila u Dansku i pričala nam jednom prilikom o njihovom odgoju koji, kaže, na prvu djeluje vrlo nemaran. Djeca trče bosa i polugola, nitko od roditelja ne juri za njima s jaknama i kapama "kako djetetu ne bi bilo hladno". Ako dijete osjeti hladnoću samo će se odjenuti. Ili neće, pa će se razboliti i to zapamtiti. Uzrok - posljedica. Ne rade paniku kada se dijete ozljedi, pa djeca ni ne plaću svaki put kada padnu i ogrebu koljeno ili ruke. Kaže da su u vrtićima (koji po našim standardima izgledaju grozno) odgojiteljice minimalno angažirane oko djece, ona se sama kroz igru i druženje socijaliziraju. Česti su i vrtići u prirodi gdje se djeca gotovo bez nadzora igraju u ograđenom dijelu šume.

Kaže Zuzonja da ne treba djecu previše opterećivati starim znanjima. Slažem se, neke stvari su nepotrebne, no neko osnovno tehničko znanje svaka osoba treba posjedovati.

Danska, Island, Svedska, Norveska i ostale Nordijske zemlje pa cak i Njemacka i tako dalje su hladne zemlje. Hladni ljudi. Nije stvar u odgoju dice i da ih na taj nacin ucu. Ucu ih oni da i nakon 18 idu iz kuce ne brini. Ucu oni i svoje zivotne partnere sta je hladnoca. Neman reprezentativan uzorak skupljen zivoton, ali govorin o desetak primjera upoznavanja takve kulture i spajanju rodbinskon vezon s njihovon familijon i mentaliteton. Nimalo lipo. Nimalo. Mediteran je topal, takvi su i ljudi. Oni gori nisu. Jeste mozda gledali njihove filmove? Nema tu nikakvih emocija. Jeste kad liti pokusali uletit Svedjanki, Norvezaki i to? Ruskinje su za njih fibra. Nije to stvar pametnoga i promisljenoga odgoja vec hladnoce. Da ti pokucas na njihova vrata smrznut, moguce da bi osta vanka smrznut, bez obzira sta si Mraz
Ovo za tehnicko znanje i to je uvik siroko prisutno. Mi iz manjih mista se vjerojatno nikad necemo nacudit ljudima iz velikih gradova koji doma nemaju niti kacavidu, obicnu busilicu, sikiru i sl. Ali u velegradu je polovica stanovnistva Hrvatske! Tehnicko neznanje koje spominjes i nije bas bolest modernoga doba. Prije 50-ak godina neki ljudi koji su dosli sa motike nisu znali ni sta je kacavida ni kako prominit zarulju. Stavise znan ih dosta i danas koji se boju prominit zarulju jer se boju struje. Danasnje doba ima jednu veliku, veliku stvar sta se znanja tice. A to je dostupnost. To je internet cijin nestankon bi bili vraceni u kameno doba. Ko zeli danas ima YT, "how to" videa. Doslovno od igle do lokomotive. Ogromna kolicina znanja postoji, a na nama je samo da biramo di cemo se usmjerit, odnosno za koju stvar smo spremni trgovat sa nasin vrimenon, sa nasin zivoton. Nekad mi se cini da san pola zivota, time i ditinjstva, provea sam ili u uskome krugu ljudi na DIY projektima. Neki su za to vrime prije 15-e godine vozili stojadine po selu, neki su isli van granica, neki su vec upoznali pola grada. Svaku onu vecer sta smo u radioni obradjivali drvo, neko je obradjiva neku lipoticu. Sve je stvar izbora i za sta si spreman trgovat sa vrimenon.

poljičanin je napisao/la: Dio roditelja iz moje okoline me ne smatra normalnim zbog toga, a njihova djeca valjda još i više.

Da, u tome je zapravo i najveci problem, sto su danasnji roditelji koji nastoje decu da odgajaju izvan mainstreama da tako kazem, izolovani, a njihovi klinci jos i vise. . . ima dosta primera mladih i ne tako mladih roditelja koji recimo s klincem u kuci od prvih dana komuniciraju dvojezicno, daju klincu takvo obrazovanje u sirem smislu da kada takvo dete dodje vec u osnovnu skolu abnormalno je visoko je iznad proseka ostalih i biva izolirano, obelezeno kao freak i zapravo ne znam sta ce biti s takvim klincima jer ih okolina ubija u pojam, opet kazem ono sto je simptomaticno je da su ti roditelji i njihovi klinci uvek nekako solo u odnosu na okolinu, a neka vrsta samoorganizovanja je kao sta znamo tezak put, anyway hvala za odlican post i tema je super an general. . .

goxxon je napisao/la:vido sam da djeca ne znaju držati praćku

ziva istina, a i kad mu pokazes kako da je drzi, ne moze pojmiti cemu sluzi. . .

Djomla je (opet) pokrenuo zanimljivu i životnu temu.

Najveći dio u stvaranju (ne)sposobne djece i mladih smo mi-roditelji.Škola može pomoći ali ove vještine se uče kod kuće.Stalno ponavljam da je jedna od većih gluposti bila ukidanje predmeta Prva pomoć pa makar ono trajalo jedno polugodište.
Naravno da smo svi inficirani potrošačkim mentalitetom gdje je jeftinije kupiti nego napraviti.Lako se prepustiti i ući u šemu posao(škola)-kauč-ekran.
Bilo bi krajnje glupo djecu pokušati odviknuti od korištenja interneta sa svime što on nosi.
Moji "klinci"-sin 22 i kćer 18 god znaju naložiti vatru jer se grijemo na drva(kamini) kod kuće,moj stari,sin i ja svake godine cijepamo ogrijevno drvo cca 20 m3,imaju svoje preklopne nožiće (SRM 710 kralj)koje koriste povremeno na radost i korist onih koji nemaju oštrice "jer je to opasno".znaju osnove sigurnog baratanja oružjem jer su trenirali streličarstvo i odrasli su u kući gdje je lovačko oružje oduvijek prisutno (u zaključanom ormaru) i nije ih strah boraviti u prirodi.Da ne pričam da su rado viđeni na svim okupljanjima jer su dobri roštilj-majstori.
Ponavljam-sve je to naučeno kod kuće mada neminovno svaka generacija sve manje vlada gorespomenutim vještinama-valjda je to "napredak" kojem teži ljudska rasa.

Dobar dio ljudi koje znam i koji su u braku, imaju djecu... je u biti nesposoban za život pa je logično da će mu dijete biti još gore.
Dovede policija pijano dijete u 3 ujutro, a majka viče "Nije moja kćer"
Dovedu drogirano i opet isto viče. Dijete napravi drugom dijete ili ostane trudno i opet nitko nije kriv. Fuka se s pola grada i opet to nije njihovo dijete. Svijesno zatvaraju oči pred problemima jer ih nisu u stanju riješiti ali zato znaju od buhe praviti slona jer se meni dogodilo da sam pitao djevojku od 16 godina mogu li je fotografirati i od njene majke je došla prijava na policiju, dok su po mene došli na obavijesni razgovor.
Interesantno je da se fotografijom bavim već 45 godina i da sam u "mraku" socijalizma i "terora" komunizma kada ljudi "nisu" imali prava fotkao isto tako mlade djevojke (prema sadašnjem kaznenom zakonu osoba do osamnaesete godine je dijete i nema više starijih ili mlađih maloljetnika već je većinom granica kod koje se prihvaća da je dijete svjesno postupaka kao i radno sposobno nakon što navrši 15 godina) koje nisu imale ništa protiv toga, roditelji nisu imali ništa protiv toga, sada su odrasle žene, neke čak i bake i sve odreda su sretne, a većina od njih tvrdi da nikada nisu imale boljih slika od onih koje sam ja napravio.
I nisu samo ljudi krivi već i škola koja ih uporno uči da ne stupaju u verbalni kontakt sa starijima od sebe, da prijave takav kontakt, da se klone takvih. To što svaki vikend vidim djecu koja navečer idu na plažu i svaka od njih u ruci nosi bočicu Coca Cole ili Mirinde dok jedna od njih u papirnatoj kesi nosi bocu vodke ili štoka pa polako natežu iz jedne i druge pa kad se vraćaju čuješ kikiki, kokoko to policija ne vidi tj. pravi se da ne vidi, što puše ko turčini (i prije su djeca pušila), što je 10% njih jetra već kao u okorjelog alkoholičara od snifanja ljepila i koječega opet ništa ali zaboga njihovo dijete je nevino iako mu se njufer već godinama suši pod nekim stablom.
Vodiš psa na povocu i pola njih se panično sklanja, a pošto je ovo prometno mjesto i gdje ljeti prođe gomila stranaca kod kojih nikada nisam vidio takvo ponašanje već samo ljubopitljivost, ako žele prići psu pitaju je li se može tako da mi se ovaj malomišćanski mentalitet doslovno gadi.

@Djomla.
Malo primjera iz našeg okruženja. Još uvijek je najefikasniji način učenja na vlastitom primjeru, a neki to čine cijeli život    Svojevreno dok se ložilo (nije bilo plina ni struje) kada bi dijete počelo hodati roditelji bi ga namjerno uzeli za ruku i opekli jedan prst jer su time preduhitrili opasnost da djetetu ostane ispečena ruka ili nešto još gore. Ako dijete na otoku i primorju nije pokazivalo sklonost učenju plivanja postupak je za ovo doba bio okrutan. Povelo bi se čamcem usred uvale, oko pasa bi se vezale suhe tikvice pričvršćene za konop i jednostavno bi se bacilo u vodu. Tikvice su spriječavale da potone, a nagoni za preživljavanjem učinili ostalo i interesantno da su se ta djeca kasnije rado kupala i da nitko od njih nije ispoljavao nikakve traume vezane za more.
Citiram: "Negdje između ove dvije krajnosti, odnosno pretjerane zaštite i ograničavanja  i potpune slobode vjerojatno se nalazi model odgoja koji je u najboljem interesu djeteta."
Naši ljudi bi rekli "Zlatna sredina".

Prokletstvo modernog doba je i infomatička tehnologija.

Roditeljima je često drago jer njihova djeca ne rade "sranja", ne izlaze vani, siguno ne piju, i ne drogiraju se, kuturni su, mirni, pristojni, što više, uopće ne izlaze iz sobe nego samo "rade" na računalu. U dvojbi sam shvaćaju li takvi roditelji kakvu asocijalnu i za život nesposobnu djecu uopće odgajaju ili im je sasvim svejedno jer ih ničim ne opterećuju - pa im onda ni ne smetaju?

Priča iz Srbije, ali kao da je pisana i ovdje u nas:

Ljubinka Nedić, nastavnica engleskog u jednoj srednjoj školi u Srbiji, privukla je ogromnu pažnju javnosti kada je nedavno na ličnom blogu objavila tekst pod naslovom"„Deca koju su pojeli skakavci".

Ispovest je napisala podstaknuta velikom promenom koju je primetila kod svojih đaka.

„Teško mi je da započnem ovaj tekst, jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvetni radnik, roditelj, čovek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina“, počinje svoju ispovest iz učionica Ljubinka Nedić.

Ona se, kako piše, već godinama bori sa činjenicom da „iz generacije u generaciju kod đaka raste ravnodušnost, nezainteresovanost, otupelost“.

"Pomislim - promenilo se društvo... onda se setim da je priroda ipak jača od društva... Tinejdžer mora da bude buntovan, pun velikih snova, rešen da promeni svet... kada, ako ne kada ima 15, 17 godina?", pita se Nedićeva.

Unapred se izvinjava roditeljima, svesna da je reč o ljudima koji su se u tinejdžerskom dobu borili sa nemaštinom, ratom, demonstracijama i opštim padom svih vrednosti.

"Želim da se izvinim roditeljima što ovako pišem. Znam da zvuči strašno i nečovečno, ali vi imate jedno ili dvoje dece, a meni ih je kroz učionicu prošlo verovatno preko 1.000, i ne mogu da ne vidim promenu koja mi se odvija pred očima. Pre neki dan sam (đake) pitala šta bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem. Saznala sam jedino da nemaju snove", napisala je nastavnica.

Uzrok ovoj otupelosti kod đaka tražila je u školstvu, koje je proteklih godina pretrpelo vrtoglave promene.

"Znam da je i do škole od koje neko uporno pokušava da napravi ne zabavište, nego zezalište. Znam da je i do društva poremećenih vrednosti... Sramežljivo i uz mnogo neprijatnosti proveravam sa kolegama da li i oni imaju takav utisak, nadajući se da je možda problem u mojim nerealnim očekivanjima. Nažalost, svi sa kojima sam razgovarala vide i osećaju tu promenu kod đaka."

Uzroke nalazi i u sistemu koji od dece traži i manje nego što mogu da postignu.

"Ako dete ima iz bilo kog razloga poteškoće u usvajanju gradiva, napravi plan po njegovoj meri, skrati gradivo, snizi kriterijum, ostavi mu vremena za splavove, folkoteke, turske serije. Ne masiraj ga zahtevima! Ne teraj ga da stiče znanje. Pravi od sebe i škole budalu čak i kada vidiš da ono jednostavno ne želi da uči. Nije do njega, do tebe je... Ušareni mu učionicu, pevaj pesmice, uči ga kroz igru, čak i ako ima 18 godina... Nemoj slučajno da podigneš glas! Nemoj slučajno da ga zatrpavaš domaćim zadacima! I da se nisi usudio da mu daš jedinicu, jer nije do njega - do tebe je."

Najgore je kad ih pitaš za mišljenje

Nastavnica Nedić navodi da se „osećala jadno“ kada je morala da uprosti ono isto gradivo koje su neki raniji učenici "savlađivali kao od šale".

"Đaci te gledaju belo, ne umeju da ponove šta si rekao... Najgore je kada ih pitaš za mišljenje. Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih smaraš.

http://www.blic.rs/vesti/drustvo/potresno-pismo-nastavnice-djaci-me-gledaju-bledo-pitaju-me-sto-ih-smaram/090jcq1

Koliko god crno izgledala situacija, uvijek nekako gledam na stvari iz perspektive da svaki trenutak u vremenu ima svoju priču. Možda je ovo zaista "najgora priča do sada" i možda stvarno "nikada u povijesti nismo bili ovoliko zaglupljeni" ali su stvari i dalje takve kakve jesu, priča ne prestaje.
Članak na početku teme mi se jaaaako sviđa upravo zbog tog objektivnog pristupa, i ja sam ga šerao na fejsu ^^

Što djeca znaju: Definicija inženjera

Jednom mališanu je postavljeno standardno pitanje za djecu nižeg uzrasta: Što želiš biti kada porasteš? No, odgovor je i više nego zanimljiv:
Kad porastem želio bih biti inženjer jer je to zanimljiv i lak posao. Zato ima ovoliko inženjera, a i svaki dan ih je sve više. Inženjeri ne moraju ići u školu. Oni samo nauče jezike i znaju pričati s kompjutorima. Moraju i znati čitati da bi vidjeli što se dogodilo kada se sve pokvari. Inženjeri moraju biti hrabri da ih ne bude strah kada se sve pokvari.

Oni isto tako moraju imati dobre oči da bi vidjeli kroz suknje i ne smije ih biti strah od žena koje rade s njima u uredu, jer oni rade zajedno. Sviđa mi se i plaća koju imaju – oni dobiju više novaca nego što mogu potrošiti. To je zato što svi misle da inženjeri imaju težak posao, osim samih njih koji znaju da je to lak posao. Nema puno toga što mi se ne sviđa, osim što žene vole inženjere i žele se udati za njih pa ih oni moraju tjerati da im ne smetaju. Nadam se da neću biti alergičan na prašinu u uredu, jer ako budem alergičan onda ne mogu biti inženjer nego ću morati raditi.

Stari je clanak i mislin da u ovome grmu lezi zec.
Ko danas ima lak posal? Ko dobije vise novca nego moze potrosit? Koga danas zene vole i za koga se zele udat pa ih se mora tirat od sebe? Sa kojin zanimanjen se "ne mora" radit? Odgovor danas nije inzenjer, vec ono sta vidimo oko sebe. Svi mi smo svjedoci ko danas ima ove privilegije i kako su ih stekli. I onda zelite da dica ucu. Za sta? Za zene, lagan posal i puno para!? NE. To danas inzinjer nema. To imaju neki drugi likovi. Takvi skole jedva da su vidili. I svudi su oko nas. Dica nisu ni slipa ni glupa. Vi in znate oceve, a vasa dica njihove sinove! Vi ste stvarali takav svit. Vi ste pomogli srusit onaj stari svit inzinjera. Vi ste zatvorili oci. Vi ste odgovorni!

zuzonja je napisao/la: Koga danas zene vole pa ih se mora tirat od sebe?

Mene !!!
Forumita Gorkyja vole dečki, kao i on njih.

eto odlično prilika da roditelji sa foruma organiziraju nekakav susret di je obavezno doći sa djecom

PJER je napisao/la:eto odlično prilika da roditelji sa foruma organiziraju nekakav susret di je obavezno doći sa djecom

Odlična ideja!

Vezano uz temu film preporuka! I za najmladje.

ivo je napisao/la:

zuzonja je napisao/la: Koga danas zene vole pa ih se mora tirat od sebe?  

Mene !!!
Forumita Gorkyja vole dečki, kao i on njih.

Stari ljubomorni jazavatz

Moj sin je (13 godina) ove godine prvi puta išao na kampiranje (susret Vudelje). Neminovno je da pripada "novijoj" generaciji, koja nije iskusila neke stvari koje smo mi imali u našem djetinjstvu.

Ali spavao je u prirodi, jeo hranu koju smo svi jeli bez privilegija, kopao je rupu za spremanje hrane, ložio je vatru, spavao na tvrdom...i opet će ići.

Sljedeće godine mu se pridružuje mlađi...već je stariji sretan , jer se mlađi boji paukova. :-)

Ali sve ovisi o roditeljima i njihovoj volji da djecu usmjere prema nečemu ili nekoj aktivnosti.

Prije par godina sam svoje dečke slao kod dede na tečajeve tehničkog odgoja. Radili su kućice za ptičice, jednostavne elektroničke sklopove...bušenje, lemljenje, zabijanje, rezanje...i svidjelo im se.





S klincima radimo većinu stvari na poljoprivredi. Beremo grožđe, čili papričice, grah...

Tj. privikavamo ih na znoj, komarce, zemlju u čizmama...

Naravno da ne prihvaćuju uvijek ono šta zamislimo, ali nije na njima da odlučuju :-)

Ideja o susretu sa roditeljima i djecom je OK...

Ajd kad su već dio "nove" generacije barem imaju dobar ukus za glazbu

Mraz je napisao/la:Ajd kad su već dio "nove" generacije barem imaju dobar ukus za glazbu

utjecaj obitelji.     Sa djecom treba imati komunikaciju i stvoriti povjerenje. Meni kažu da imam sreće što su mi djeca odlikaši i šta nemam problema s njima. Poprilično su samostalni jer mene nema cijeli tjedan, a supruga radi do 15:00. Bili.smo.prisiljeni.da ih osamostalimo. Ali nemojmo.samo.o djeci. I roditelji su krivi za djecju nesposobnost, pa školstvo, pa raznorazne ustanove.... Duga priča, bez vidljivog riješenja u bližem razdoblju...

Baš sam htio komentirati majice ,Dado nemaš brige s njima,perspektivni kadar je to!

Fratt je napisao/la:Baš sam htio komentirati majice ,Dado nemaš brige s njima,perspektivni kadar je to!

Pred koncert "Iron maiden" u Splitu, ja i stariji sin Bruno.